Kosovski arhetip slama „realnost“

Piše Aleksandar Pavić

Ako želimo da povratimo Kosovo, prvo moramo da povratimo Kosovo u sebi. Jer, uz dužno poštovanje prema onima koji jesu borci ali sebe ne smatraju vernicima, Kosovo je najpre ideja, način života, spremnost za žrtvu zemaljskog carstva za nebesko, neraskidivo povezano za pričešćivanje vojske u Samodreži pre Kosovskog boja i Pravoslavlje

Prelepa je misao počivšeg monaha Tadeja vitovničkog: kakve su ti misli, takav ti je život. I potpuno tačna. Sve počinje od toga. U početku beše Reč, a reč koja ti je u glavi određivaće slike koje će oblikovati tvoju stvarnost.
Monah Tadej je rekao još jednu stvar: Šiptari će zanoćiti na Kosovu, ali neće osvanuti. Zašto je to tako, neka razmišljaju oni, kao što mogu razmišljati i na teme „oteto-prokleto“ i svetinje se ne smeju skrnaviti. A koliko će noć trajati, zavisi samo od nas. Jer, u situaciji kada je postalo jasno da sadašnjim globalnim poretkom vlada M(alo) S(utra) P(ravda), za istinsku pravdu, ako je istinski želimo, možemo, kao u našoj novoj-staroj himni, da se okrenemo samo Bogu. I to je sjajno, jer je već oslobađajuće. To jest, za one koji veruju. Za ostale, nažalost, ostaje jedino opcija nemoćnog besa, očaja i/ili predaje. A to nisu posebno privlačne opcije.

KOSOVSKI ARHETIP
Ako želimo da povratimo Kosovo, prvo moramo da povratimo Kosovo u sebi. Jer, uz dužno poštovanje prema onima koji jesu borci ali sebe ne smatraju vernicima, Kosovo je najpre ideja, način života, spremnost za žrtvu zemaljskog carstva za nebesko, neraskidivo povezano za pričešćivanje vojske u Samodreži pre Kosovskog boja i Pravoslavlje. To je suština celog kosovskog ciklusa narodnih pesama koje su oblikovale srpsku svest posle 1389, i o kosovskom arhetipu izvan tih okvira jednostavno ne vredi govoriti. Bez takvog pogleda na svet ne bi bilo ni naše najuzvišenije poezije ni nas, a parče zemlje zvano „Kosovo i Metohija“ bilo bi samo – parče zemlje, za kojim nema razloga da se tuguje više nego za drugim negdašnjim srpskim zemljama, kao na primer oko Skadra ili Skoplja – ili na reci Čuj u sadašnjoj Kirgiziji, gde smo u davnini, prema narodnoj pesmi koja sasvim precizno nabraja toponime na indijskom potkontinentu i u centralnoj Aziji, doživeli mnogo gori poraz od kosovskog u stara, arijevska vremena. Onda Kosovo i njegovi spomenici mogu čak i da postanu muzej pod međunarodnom upravom, a njegovi žitelji da dobiju sva prava na životarenje, tiho umiranje i, eventualno, prodaju suvenira kakva imaju Indijanci u američkim rezervatima, i da se s tim pomirimo. Međutim, osim ako se Kosovski Albanci  istinski, a ne samo na rečima, ne povedu za Skenderbegom (prethodno malo detaljnije izučivši njegovo poreklo), tj. odbace nametnutu veru, vrate se hrišćanstvu i krenu u borbu protiv okupatora zajedno sa svim drugim borcima za slobodni Balkan, Kosovo može da bude otelotvorenje Lazarevog zaveta samo na srpskoj zemlji. Ili, u još širem smislu, na romejskoj.
Dakle, ako smo spremni da se odreknemo zemaljskog carstva, koje nam se trenutno nudi u vidu šarene laže zvane Evropska unija, to je već početak. Čak je i iznenađujuće, možda nezasluženo lak početak, jer se zapravo ne odričemo ničega. Biramo sigurnu stvar – sopstvenu korene, viziju i večnost, umesto himere.
Zatim da vidimo šta je to „realnost“. U Kačaniku su u septembru 1990. kosovski Kosovski Albanci  proglasili nezavisnost od Srbije. U to vreme je „realnost“ bila ta da je postojala država Srbija, sa svim njenim vojnim i policijskim aparatom, koja je u bila u stanju da ovlada celim prostorom KiM i natera tu nelegalnu skupštinu u ilegalu. I, postojala je još jedna „realnost“ – da tu samoproklamovanu skupštinu niko nije međunarodno priznavao. Međutim – svaka čast! – Kosovski Albanci su imali svoj film u glavi, koga se nisu odricali ni po koju cenu, i korak-po-korak počeli da rade na njegovom ostvarenju, sve do današnjeg dana, kada se čini da su ostvarili svoj cilj.

TUĐA „REALNOST“ I NAŠE BEZVERJE
Sada se od Srba traži – i spolja i iznutra, i to zarad apsolutno nepostojeće „evropske perspektive“, da prihvate „realnost“, tj. da prihvate nezavisnost Lazareve zemlje. Međutim, očigledno je da nas naši „prijatelji“ nagovaraju da prihvatimo samo njihovu „realnost“. Anglo-Amerikanci i Germani žele da mi prihvatimo „realnost“ našeg prostora unutar rezervata čije su granice oni zamislili, Kosovski Albanci – „realnost“ onoga što su sanjali još u Kačaniku, još od Prizrenske lige, još od prvih vremena kada su u Oblast Brankovića, koja se dobrim delom poklapa sa sadanjim KiM, ušli iza otomanskih konja kojih se turski ministar spoljnih poslova Davutoglu tako rado seća, a domaći „realisti“ – jednu ili drugu tuđu „realnost“, u zavisnosti od toga ko ih plaća ili prema meri sopstvene malodušnosti i bezverja.
A zašto bi mi bili dužni da prihvatimo tu tuđu „realnost“? Naša realnost, pre nego što je brana državnosti na ovim prostorima konačno pala u 15. veku je ta da su, prema prvom turskom popisu iz 1490, Srbi u Oblasti Brankovića činili preko 96% stanovništva, dok je arbanaških imena bilo oko 0,2%. Sve posle toga, do današnjeg dana, je rezultat neprekidnog, otomanski inspirisanog nasilja, otimanja i proterivanja, ali i rezultat naše dekadencije u 20. veku. Međutim, još više od toga, naša realnost je da je to zemlja poškropljena i osveštana krvlju predaka kojima sve dugujemo, koji su nam ostavili fizičku manifestaciju onog najvrednijeg što možemo da pokažemo sebi i drugima na ovom tlu – manastire i živopis u njima, koji upućuju ka visinama kojima jedino treba i možemo da stremimo.
Dakle, „realnost“ je da će Kosovo biti Srbija samo ako smo dostojni Kosovskog zaveta. A, ne zaboravimo, taj Zavet je bio kulminacija slavne hiljadugodišnje civilizacije Istočnog Rimskog ili Romejskog Carstva, najdugotrajnije i najuspešnije koju je evropski kontinent ikada video. Lažu oni koji taj zavetni put mrze i koji pokušavaju da nas obmanama odvrate od njega: nije on samo i jedino žrtva, izolacija, odricanje i odlazak u sigurnu pogibiju. Ono što on jeste je spremnost za žrtvu u svakom trenutku, dok se živi životom koji gradi i širi slavu i sjaj takvog načina života i pogleda na svet, tj. državnog okvira koji štiti i unapređuje tekovine hrišćanske civilizacije na kojoj, htela to sadašnja evro-birokratija da prizna ili ne, još uvek, mada sve klimavije, počiva Evropa. A kad će taj trenutak doći – to nije naše: on može doći za jedan dan ili za jedan milenijum. Naše je samo da ga prihvatimo i prigrlimo kada on dođe, kada dobijemo poziv, kao što smo prethodno prihvatili i prigrlili dobra koja nam je pridržavanje tog puta donelo.

Spremnosti jednog vladara na vrhovnu žrtvu: Lazar Hrebeljanović

ZLOSREĆNA POLITIKA „SEDENJA U ČEKAONICI“
Služio je Lazar Hrebeljanović pre svog kosovskog mučeništva ovenčanog svetiteljskim vencem na carskom dvoru, i živeo i vladao kao knez, kao što je i njegova vlastela uživala u svojim zemaljskim dobrima. Kao što su i romejski carevi, dok su branili i širili svoju državu i Pravoslavlje poput pravih dvoglavih orlova, živeli u neuporedivo većem sjaju i slavi, od čijeg je poharanog blaga Zapadna Evropa sazdala temelje Renesanse i sopstvenog viševekovnog uspona, ali i stavljali i život na kocku kada je trebalo. I, ne treba umišljati da je Lazarev čin na Kosovu polju 1389. bio jedini, pa čak ni poslednji izraz spremnosti jednog vladara na vrhovnu žrtvu na ovim prostorima. Taj čin se desio skoro 64 godine kasnije, kada je poslednji romejski car, Konstantin HI Paleolog Dragaš, Grk i Srbin po krvi (dobro zapamtimo, dakle, gde smo stali), zajedno sa četom Đenovljana – da, Latina! – i malobrojnim preostalim braniteljima, junački poginuo na zidinama Konstantinopolja pred konačnim naletom otomanskih hordi i otišao u besmrtnost.
Zlo domaće koje sada želi da nam nametne „realnost“ potonjih pet i više otomanskih vekova, i da nas u njoj, preko „turskih kulturnih centara“ i turskog novca zauvek zacementira, ne trpi postojanje svesti da su pre te „realnosti“ postojale i neke druge, i da su se one menjale samo zato što je neko zdraviji, silniji i/ili uporniji, neko sa tvrđom verom, rešio da je promeni i imao sopstvenu sliku kako „realnost“ treba da izgleda. Ne žele da se zna da se i ova sadašnja, u kojoj je samo njima lepo a ogromnoj većini naroda užasno, može promeniti. Nije više ni važno zašto oni to rade – jer nisu važni ni oni, važno je da je to ono što oni hoće da urade, a da mi hoćemo nešto drugo, nešto dijametralno suprotno. Pa da vidimo, u sukobu „realnosti“, koja će da prevagne.
U tom smislu, bitno je da krenemo napred, načisto s tim šta hoćemo, a šta nećemo. Treba da se, na prvom mestu okrenemo sebi i politici „Srbija nema alternativu“, odbacujući svaku politiku „sedenja u čekaonici“. Treba jasno usvojiti činjenicu koja je postala očigledna – da će se, posle eventualnog prijema Islanda i Hrvatske, proces daljeg širenja EU zaustaviti za veoma dugo vremena. Zato treba proaktivno, na svim stranama sveta, kao Srbija u doba carinskog rata sa Austro-ugarskom početkom 20. veka, da tražimo – i pronađemo! – svaku priliku za ostvarivanje sopstvenog nacionalnog interesa. Treba da povratimo suverenitet nad sopstvenom privredom, i spas ne tražimo u „stranim investitorima“, već u stvaranju uslova da sutra mi budemo „strani investitori“ drugima. Treba da maksimalno otvorimo našu privredu iznutra, demonopolizujemo je i stvorimo ambijent u kojem se jedino talenat i rad vrednuju. I, naravno, prethodno moramo da se oslobodimo marionetske vlasti.

DOĆI ĆE I KRAJ NATO-NOĆI
Što se tiče Kosova, za one kojima je Kosovski zavet zvezda vodilja, Kosovo je neraskidivo vezano za samo poimanje života, i samo povratkom Kosova u nama – dakle prave, čiste vere (bez vađenja na to da li nam se trenutno stanje u Crkvi dopada ili ne – sukobi i razdori u Romejskom carstvu su umeli da traju i decenijama), koja se odražava i u našim životima, i u našim domovima i u uređenosti naše države, doći će i kraj Nato-noći. U međuvremenu, naravno, tj. u procesu, „Kosovo je Srbija“ je nešto što se podrazumeva, nešto što treba što češće ponavljati i od čega ne treba nikad odstupiti – naravno za one koji dele vrednosti Kosovskog zaveta. A dok se ta realnost (ponovo) ne ostvari, govoreći savremenom, „realističnom“ terminologijom, neka ono ostane „zamrznuti sukob“ – ponajviše dok ne okončamo sukob sami sa sobom, dok se ne pokajemo da bi bili isceljeni. U sadašnjoj konstelaciji snaga u svetu, mi i nemamo nikakvog interesa da tražimo pregovore o statusu. Niti ćemo ih dobiti, niti bi učestvovanjem u njima nešto dobili. Najbitnije nam je da nikada ne priznamo nezavisnost KiM, i sačuvamo Rezoluciju 1244.
Što se tiče preostalog srpskog naroda u Oblasti Brankovića, teško bi se u dobroj savesti od njih moglo zahtevati da po svaku cenu ostanu tamo gde jesu, u onome što se samo može nazvati zverinjakom, u najvarvarskijem mestu na svetu, oličenju „evropskih standarda multietničnosti i demokratičnosti“, gde, južno od Ibra žive kao u logorima, van kojih ne mogu da maknu bez policijske pratnje. Teško da se može čak, s obzirom da su na vlasti oni koji svaki dan iznova sriču naučenu lekciju da „Srbija više nikad neće ratovati za Kosovo“, u ovom trenutku jemčiti život ni Srbima severno od Ibra, zato što jednostavno ne možemo da budemo sigurni da bi bili u stanju da im dovoljno brzo pomognemo u slučaju da ista zverska rulja koja je krenula na njih 17. marta 2004. ponovo uradi to isto. Odgovorna vlast bi Srbima južno od Ibra, u enklavama, ponudila ili sredstva da opstanu gde jesu ali – bar zasad, na svoj rizik – ili zemlju i kuće u ostatku Srbije, a onima severno tri opcije: ili ove dve ponuđene prvima, ili opciju – ako dokažu da su istinski spremni za to, ako utvrdimo da nam je Tadićevsko-šutanovačka reforma ostavila išta s čim možemo da se borimo i ako utvrdimo da ćemo dobiti suštinsku podršku bitnog saveznika – vojne, logističke i ljudske pomoći u slučaju nove agresije na njih. A kome god ipak reši da ostane, trebalo bi pomoći, državnim i svim drugim sredstvima, da se snalazi kako najbolje zna i ume, i ne treba ga osuđivati za bilo koji kompromis koji smatra da treba da napravi sa trenutno preovlađujućom okupacionom silom. Između ostalog, ta pomoć bi bila sadržana i u politici – koliko prava Srbima na KiM, toliko prava Arbanasima u Bujanovcu, Preševu i Medveđi. S obzirom da na „Kosovu“ vladaju „evropski standardi“, tu, je li tako, ne bi smelo da bude nikakvih problema.

LEKOVITO, OSLOBAĐAJUĆE, OBAVEZUJUĆE
Na kraju, ne samo po pravu i pravdi, već sada i po međunarodnom pravu, svako od nas bi trebalo da se oseća pozvanim da proklamuje još jednu realnost, koja je neraskidivo vezana za ovu prethodnu, kosovsku, sa punom svešću da nam bez te misli ni život neće biti takav: Republika Srpska je Srbija. Odluka MSP-a nas na to praktično obavezuje, kao i reči sadašnjih vlasti u Srbiji, da će njome  biti „otvorena Pandorina kutija“. Pa, evo, otvaramo je mi. Neka nam, dakle, taj novi slogan bude jedno vjeruju kojim će svako ko deli kosovske vrednosti od sad pa nadalje završavati svoja pisanija i javna obraćanja, poruka koju će isticati na svakom mestu. To će biti i lekovito i oslobađajuće i obavezujuće. To će biti ne samo javno ispovedanje naših prirodnih nacionalnih prava, ne samo pritisak da se jasno i nedvosmisleno izjasne svi koji pretenduju da zastupaju srpski narod, ne samo širenje naše pozitivne energije i osnova za vrlo konkretno omasovljenje jednog jasno artikulisanog stava do kritične tačke posle koje više ništa u svim srpskim zemljama, uključujući i one koje ovde nisu pomenute, neće biti isto, već i mera naše slobode, volje i spremnosti da menjamo „realnost“ koja samo trenutno izgleda sumorno, ali koja već sutra, našim predanim radom i našom tvrdom verom, može izgledati sasvim drugačije. To će ujedno biti i mera slobode i duhovne srodnosti medija, poput ovog kojeg trenutno čitate, koji nam omogućava da ovo vjeruju i javno, bez ikakvog okolišanja objavimo.
Dakle, blagodarim sadašnjim zemaljskim činiocima što su nas oslobodili i poslednje iluzije u postojanje zemaljske pravde u svetu koji im je, opet Božijim dopuštenjem, trenutno dat na upravljanje. Blagodarim im i što su nas uputili na to da pravdu ne možemo tražiti od drugih ako je prvo ne tražimo među sobom. Blagodarim sadašnjim „kosovskim vlastima“ što ne prihvataju nikakve ponude za podelu ili druge trule kompromise. A u ime naroda, u skladu sa međunarodnim pravom, proglašavam da je Republika Srpska Srbija, pozivajući i druge da urade slično, svakom prilikom i u sve većem broju. Do što brže pobede naše „realnosti“.

Један коментар

  1. svaka ti je prava samo sa nasom promenom bicemo ono sto smo bili ili cemo nestati kako zeli takozvana demokratska evropa i usa

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *