DRAGOMIR ANĐELKOVIĆ Demaskiranje spin-majstora

Piše Dragomir Anđelković

Oni koji su ranije stečeni nacionalni kredibilitet stavili u funkciju aktuelnog štetočinskog režima, posle odluke MSP-a napokon su isterani na čistinu, jer su morali da izađu iz okvira dotadašnjeg delikatnog spinovanja nacionalno nastrojenog dela javnosti

U vreme kada je Jugoslaviju zahvatio separatistički požar, po njenom važećem ustavu iz 1974. godine, srpski narod imao je pravo na samoopredeljenje do otcepljenja. Ako su Hrvati smeli da se izdvoje iz sastava SFRJ, sa pravnog stanovišta neosporno je da su i Srbi, kao konstitutivni narod, mogli tako da postupe kada se radilo o SR Hrvatskoj ili SR BiH. Međutim, Zapad je odlučio drugačije. Hrvatska i BiH su međunarodno priznate, a Republika Srpska i Republika Srpska Krajina tretirane kao njihove secesionističke pokrajine. A Srbiji su uvedene razorne sankcije zato što je podržala prekodrinske Srbe da realizuju svoje pravo na samoopredeljenje.
Posle povlačenja JNA iz Krajine, zaštitne snage UN (UNPROFOR) bile su dužne da osiguraju njenu bezbednost. To se nije desilo. Hrvatima je SAD pomogao da okupira RSK, i dopustio da je etnički očiste od Srba, a UN nisu ni prstom mrdnule. A na Srbiju je, uz kršenje međunarodnog prava nalik onome koje je sprovodila nacistička Nemačka, 1999. godine izvršena NATO agresija, kako bi joj bila oteta južna pokrajina.
Uzimajući sve to u obzir, kao i mnogo toga sada nepomenutog, ne stoji da nam je tek nedavno MSP saopštio istinu da „za male zemlje ne postoji više pravo; postoji samo milost i nemilost Imperije“. Ona je bila očita i pre nego što nam je 1993. godine američki zvaničnik, Piter Galbrajt, oholo poručio: „Ne samo Vi i Vaša deca, već će i deca Vaše dece gadno ispaštati zbog toga što ste se suprotstavili našoj volji“.

U LAŽI SU KRATKE NOGE
Amerika je naš neprijatelj. Samo, mnogima je trebalo dosta vremena da to uvide, odnosno da razumeju da razlozi za neprijateljstvo SAD-a prema Srbiji leže u geopolitičkim interesima, a ne u ideološko-personalnim antagonizmima. Neki ni danas to nisu shvatili ili neće da shvate, jer ih je briga za srpske interese. Jedino ih zanima da izvuku lično-partijsku korist, i radi toga su spremni da realizuju sve naloge koji stižu iz Vašingtona i Brisela.  Takav je, u to sam ubeđen, i naš aktuelni državni vrh. U protivnom, zar bi nametnuo usvajanje tzv. srebreničke rezolucije kojom Srbija prihvata laž da je srpski narod – klan od Jasenovca i Jadovna, do Peći i Štrpca, kako tokom Drugog svetskog rata tako i 90-ih godina – genocidan?! Zar bi, dajući prekomernu autonomiju Vojvodini i dopuštajući da tamo klija identitetsko seme slično crnogorskom, reskirali da dođe do novih unutarsrpskih etničko-separatističkih procesa?! Zar bi mirno gledali širenje turskog uticaja, i stvaranje potencijalno novog Kosova na prostoru Raške oblasti?! Zar bi bagatelisali pitanje opstanka Republike Srpske i zaštite srpskog naroda u Crnoj Gori?!
Mi očito imamo kvislinški režim, koji ne radi u interesu srpskog naroda, već onih koji su mu omogućili da dođe na vlast. Kako onda možemo da mu poverujemo da iskreno brani Kosovo i Metohiju? Lako je biti general posle bitke. Ali ima i bitaka tokom kojih nije teško proceniti njihov ishod, odnosno kuda vodi ponašanje predvodnika neke od zaraćenih strana. Takva je ova „bitka“ koju, navodno, Tadić i Jeremić vode radi odbrane teritorijalnog integriteta Srbije. Tu se radi o simulaciji „boja“, o NATO manevrima u kojima oni učestvuju glumeći „crvene“, sa zadatkom da izgube „bitku“ a da to deluje „časno“, kako bi mogli da sačuvaju vlast i posle poraza. Itekako su mnogi na to ukazivali pre nego što je Međunarodni sud (ne)pravde iskazao svoje mišljenje. Na partijskoj sceni to je uporno činio DSS, a na publicističko-analitičarskoj, između ostalog, više autora magazina „Pečat“ i „Vidovdan“. Navodim, tek primera radi, sjajan analitički tekst pravnika i publiciste Milorada Vukašinovića – „Kosovo pred sudom pravde“ (Vidovdan), u kome je još krajem 2009. godine proročki predvideo kako će se završiti režimska lakrdija sa obraćanjem MSP-u.
Nisu Tadić i Jeremić krivi „zato što nisu znali kako će se čitava stvar“ – sa nemuštim obraćanjem MSP-u – „završiti“. Ne, oni su krivi što su, možda i tek polusvesno, usled egoizma i karijerizma koji su limitirali moć njihove spoznaje, saučestvovali u prljavoj igri na štetu Srbije. A u njenom kontekstu, da bi zadovoljili svoje zapadne prijatelje,  nisu hteli ni da čuju ono što im je, bar po neko, i iz redova „srpske pravne i političke elite“, na vreme rekao. Još više su krivi što i sada nastavljaju da navode vodu na američku vodenicu. Sigurno su se i oni, ma kakve mentalne amortizere imali, posle odluke MSP-a uverili da imamo posla sa imperijom zla koja nije spremna da učini ni najmanje ustupke onima koje je definisala kao pretnju po svoje interese. I pored toga, do kraja bagatelišući nacionalni ponos i interese, obratili su se Generalnoj skupštini UN sa predlogom rezolucije koja ide u prilog našim neprijateljima. To što oni negoduju, deo je nove propagandne kombinacije. „Oštar“ protest britanskog ambasadora – da se poslužim rečima istoričara Milovana Balabana – „samo je dogovorena predstava za narod kojom aktuelni vlastodršci u domaćem miljeu pokušavaju da dokažu mogućnost makar minimalne nezavisnosti u odnosu na svoje saveznike tj. mentore iz redova globalnih centara moći“.

SAD je u Srbiji stvorio „petu kolonu“ koja treba da omogući Vašingtonu da u novim okolnostima iznutra kontroliše našu. I da nas ubedi da mu sami damo sve što nije uspeo da nam otme: Boris Tadić i Džozef Bajden

KVALITET OGOLJENOG ZLA
Da li bi nam onda, uistinu, bilo gore kada bi naš šef diplomatije bio Čeda Jovanović umesto Jeremića? Možda je na to pitanje odgovor već dala Biljana Srbljanović. U maju 2008. godine ona je rekla: „Sasvim je jasno iz mnogobrojnih kontakata sa predstavnicima većinske Demokratske stranke da je njihov stav prema Kosovu zapravo identičan stavu LDP-a“. „Rezultati“ koje je od tada do danas postigao režim Borisa Tadića u vezi sa odbranom Kosova i Metohije, svedoče u prilog toga da je gospođa Srbljanović znala o čemu priča.
No, da se vratimo Jovanoviću. Ljudi koji vole Srbiju i žele joj dobro, sigurno, predstavljaju većinu njenih građana. Druga stvar je što su izmanipulisani i tihi, i što, u želji da se dokopaju boljeg života, omogućavaju zapadnim klijentima da našu zemlju vode antisrpskim stranputicama. Kada uvide krajnje konsekvence onoga što dopuštaju da nam se čini, osvestiće se. No, evroatlantski ideološki aparat je vešt, i za sada uspeva da dovoljno veliki broj građana održi u stanju opijenosti iluzijama ili bar u defetističkom raspoloženju. Ipak, Čeda ne može da uzme vlast u Srbiji. Nju mogu da drže samo prikriveni kvislinzi, koji nas lažu da rade nešto dobro za Srbiju. A rade, samo postepeno i maskirano, isto što bi, brže i ogoljeno, činio Jovanović. Tu se radi o dva lica američkog božanstva Moloha.
Kada bi, kojim slučajem, umesto Tadića imali Jovanovića (Jeremić, koji je samo Borisov poslušnik, nije mu pandan) bar bi Srbi brzo uvideli na čemu su. Protiv janičara bi se brzo digli, dok lažne patriote dugo mogu da amortizuju nezadovoljstvo naroda, i uspešno obavljaju naloge iz inostranstva. To znaju u Vašingtonu i Briselu, pa, iako više vole janičare, oslanjaju se na obične kolaboracioniste. I da kojim slučajem mogu da predaju gro vlasti LDP-u, za sada to ne bi učinili. Za tako nešto još nisu sazrele okolnosti. Prikrivena kvislinška vlast treba da obavi još štošta da nas onemogući, kada se probudimo iz hipnoze, da krenemo nazad. Radi toga, pokušaće, na mala vrata, da nas uvede i u NATO. A kada, nedajbože, budemo imali američke baze u predgrađima Beograda, doći će vreme da vlast bude predata Čedi Jovanoviću ili nekom sličnom. Tadić i Jeremić odigraće maestralno svoje uloge, pa će doći vreme da se povuku u „zasluženu“ penziju ili da dobiju neku prestižnu funkciju, na primer, u strukturama Severnoatlantskog saveza, kao što će se uskoro desiti sa Milom Đukanovićem.

GEOPOLITIČKA METAMORFOZA
Ne bi bilo loše da NATO-u pozajmimo naše patriotske pozere, ali ne po cenu finalizacije okupacije Srbije. No, do nje, ako se osvestimo, ne mora da dođe. Geopolitičke okolnosti već su se promenile. I u narednim godinama nastaviće intenzivno da se menjaju. Težište svetske ekonomske moći izmešta se izvan evroatlantske zone. Zemlje grupe BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina) imale su 2000. godine višestruko manji Bruto domaći proizvod (prema paritetu kupovne moći) nego članice NATO-a. Već 2020. godine BRIK će imati veći BDP od NATO-a! Kina je 1990. godine imala skoro 8 puta manji BDP od SAD-a, a već 2016-17. prestići će Ameriku. A istorija nas uči da ekonomsku moć prati i vojno-politički uspon. Rusija, pa donekle i Kina, već sada su vojne sile. U budućnosti će to biti još u većoj meri, a što je još važnije, svi će toga postati svesni. Sila koja je prepoznata kao takva, i kada se ne koristi, deluje već samim svojim postojanjem. SAD umnogome baš na tim osnovama ubira plodove.
I pre nego što smo mi počeli da uviđamo koliko se svet menja, SAD je toga bio svestan. Pa je na vreme delovao kako bi i u Srbiji osigurao svoje interese u novim okolnostima. Više ne može da nas bombarduje i na druge načine prema nama postupa otvoreno agresivno, ali može da nas drži u lažnom strahu da je tako nešto realno, i da time parališe našu energiju. Može i da nam podgrejava lažnu nadu da će nas, pre ili kasnije, primiti u EU, ili da će do nas doći bujica investicija te ćemo dočekati bolji standard. Ukratko, Amerika je u Srbiji stvorila „petu kolonu“ – medijsku, NVO, naučnu, analitičarsku, političku, privrednu – koja treba da omogući Vašingtonu da našu zemlju kontroliše iznutra. I da nas ubedi da mu sami damo sve što nije uspeo da nam otme. Tako bi, onda kada dođe vreme da pokrenemo pitanje okupiranih srpskih zemalja, umesto da to uradimo, postali američki „saveznici“, a možda  i poslednja marionetska straža na već urušenom „Evroatlantskom bedemu“.

„Sasvim je jasno iz mnogobrojnih kontakata sa predstavnicima većinske Demokratske stranke da je njihov stav prema Kosovu zapravo identičan stavu LDP-a“: Biljana Srbljanović o Čedomiru Jovanoviću 2008. godine

UNUTRAŠNJE SPUTAVANJE
U funkciji toga su kako otvoreni NATO lobisti i jurišnici tzv. Druge Srbije, tako – makar i bez želje da se to desi, ali uhvaćeni u zamku sukcesivnog i iznijansiranog navlačenja na đakonije koje vlast može da ponudi – neki ljudi za koje smo dugo mislili da su patriote. Slažem se da je rđava „logika da su sumnjivi čak i oni koji su samo 95 posto patriote, čak i oni koji samo 5 posto ne misle kao mi, čak i oni koji nisu protiv svakog čoveka iz ove vlasti, šta god da učini i koliko god da se potrudi da nešto uradi“. Nije u redu optuživati čak ni one ljude sa kojima se potpuno ne slažemo da su politički instrumentalizovani, samo na osnovu njihovih stavova. No, jedna stvar je ne slagati se sa nečijim iskrenim uverenjima, a drugo je ne izvesti zaključak iz čestih političkih transformacija. I to naizgled šizofrenih, od Beogradskog kruga i Soroša, do nacionalnih pozicija; od DSS-a do Tadićevog dvora.
Normalno je da ljudi menjaju ubeđenja u skladu sa promenom okolnosti. Ipak postoji neka granica, kao i shvatljiv broj transfera. To važi i za fudbalere a kamoli politički angažovane intelektualce. Uz to, sumnjivo je ako su oni uvek tamo gde može da se izvuče ćar. A njega je, i to u uz mnogo manju konkurenciju nego pred jaslama vlasti, 90-ih godina, itekako bila u soroševskom taboru. A danas se nalazi u društvu ministara koji mogu da odobre pare za razna istraživanja, ili kod Šapera, Đilasa, odnosno nekih drugih moćnika iz Tadićevog, formalnog i neformalnog, kruga. Analitičari teško mogu da budu objektivni kada imaju ozbiljne poslovne interese koji zavise od naklonosti vlasti. Otužno je, a ne samo sumnjivo, kada oni čije agencije za istraživanje javnog mnenja, firme, NVO, produkcijske kuće, „posluju“ sa vlastima, a ti „nezavisni“ mislioci, navodno iz objektivnosti, baš u ključnih 5% slučajeva, podržavaju nacionalno destruktivnu vlast. I u tom kontekstu pravdaju je za fingirane poraze, te tako trasiraju put za nove.

PRIJATELJSTVO I ODGOVONOST
Prijateljstvo je nešto što treba ceniti. Međutim, zbog njega ne sme da se pravda ono je nemoralno i za naciju štetno. Ma koliko bili frustrirani ili nervozni što maska spada sa ljudi koji su nam bliski, ako ne postupaju ispravno, ne smemo da je vraćamo na njihova lica. Najžalosnije mi je kada to čini neko koga cenim, i za koga mislim da je dao značajan doprinos borbi protiv antisrpske „pete kolone“. Razboriti i nacionalno-odgovorni ljudi dužni su da se izbore sa emocijama koje im otežavaju da uvide štetu koju prave njihovi prijatelji, koji iz lukrativnih razloga idu na ruku onima koji uništavaju našu zemlju. Hoću da verujem da će, pre ili kasnije, razboritost pobediti emocije, i oni će tako postupiti.
Svi mi, neretko, dok „dara ne pređe meru“, i ne izgubimo strpljenje, plaćamo danak pređašnjim vremenima ili aktuelnim drugovanjima. Na sreću, oni koji su se stavili u funkciju štetočinskog režima, da bi zadovoljili zahteve uspaničenih poslodavaca, sada su prinuđeni da izađu iz okvira delikatnog spinovanja nacionalno nastrojenog dela javnosti. Posledica toga je da razvejavaju iluzije onih koji ih u vezi sa njima još imaju, i razbijaju skrupule nas koji smo se zbog toga što smo ih ranije smatrali saveznicima, i kada su nam stvari postale vrlo sumnjive, uzdržavali da o njima progovorimo. Hvala im za to što su učinili, i za ono što će eventualno još učiniti, da nas, naravno ne želeći to, podstaknu i da izađemo iz domena načelnog ukazivanja na njihov lik i delo, i postanemo mnogo konkretniji.
Vreme je da zaboravimo preveliko nijansiranje, i da jasno i glasno kažemo ko je ko. Tako ćemo otpočeti posao koji će nam pomoći da izbegnemo jevrejsku sudbinu, tj. da ne ostanemo bez države, i narednih dve hiljade godina o njoj sanjamo. I nećemo se okupiti oko kamufliranih kvislinga, koji bi  nas postepeno doveli u istu poziciju kao i vidljivi izdajnici. Naprotiv, pojačaćemo napore da ih sve oteramo sa glavne političke scene, kako bi Srbi energično krenuli putem korenite geopolitičke i unutrašnjopolitičke preorijentacije, i tako „spremni dočekali priliku za obračun“ sa spoljnim neprijateljima. Faza u obavljanju tog posla je i onemogućavanje amortizovanja patriotskog javnog mnenja od strane onih koji su kupljeni da svoj ranije stečeni nacionalni kredibilitet upregnu u režimska antisrpska kola. Stoga, pažljivo posmatrajmo i prosuđujmo. Naoružajmo se saznanjem koje će doprineti da se „oblačno nebo“ što pre razvedri. Kako kaže narod: „Ne pada sneg da pokrije breg, već da svaka zverka ostavi svoj trag“.

4 коментара

  1. Проблем Србије су контролори постављени у Србији који формирају јавно мнење, усмеравају привредне, политичке друштвене токове у корист своје централе. Глобални јуриш САД и савезника слаби и само је питање времена када ће започети повлачење.Контролорске штеточине се труде да тај моменат дочекамо што слабији и неспремнији.И њихове газде, газдине пудлице (у виду разних зликовачких група – оружаних и других- и удружења проглашених борцима за слободу и демократију)и они, су нанели огромне људске и материјалне жртве (директно и посредно) српском корпусу, али нас нису покорили, нити ће.Од задржавања окупираних територија нема ништа.

  2. “Razboriti i nacionalno-odgovorni ljudi dužni su da se izbore sa emocijama koje im otežavaju da uvide štetu koju prave njihovi prijatelji, koji iz lukrativnih razloga idu na ruku onima koji uništavaju našu zemlju. Hoću da verujem da će, pre ili kasnije, razboritost pobediti emocije, i oni će tako postupiti.”

    – O-ho-ho !

    Ovde bogami sve prsti !
    Autor (mada donekle uvijeno) iznosi vrlo, vrlo ozbiljne optuzbe.
    Bilo bi dobro kada bi se ovo sto tvrdite moglo nekako preciznije ustanoviti, da bi se ucinilo uverljivijim, naravno ako je tacno, jer ovo sto kazete moglo bi da objasni iznenadnu promenu kursa pojedinih analiticara.

    Znaci zbog toga Vas g. Andjelkovicu vec duze vreme nema na jednom od patriotskih sajtova…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *