ALEKSANDAR VULIN Dan posle kojeg ništa ne bi trebalo da ostane isto

Piše Aleksandar Vulin

Posle odluke MSP u Srbiji se nije promenilo ništa, a moralo je. Ako se zaista ne promeni ništa, i ako se u Srbiji lakše menjaju njene granice, ustavno uređenje, politika i geografija od onih koji je vode, onda je proces opadanja nezaustavljiv i konačan, a nada izgubljena

Svaka generacija u istoriji Srba, ima neki svoj datum posle kojeg više ništa nije isto, datum po kome se vreme deli na ono pre i ono posle njega. Takvi vremenski razdelnici nekada su porazi, a nekada pobede, ali su uvek događaji koji zauvek i nepovratno menjaju ljude i prilike. Način na koji se takvi događaji pamte, učestalost kojom se na njih podseća i možda važnije od svega istovetno tumačenje pouka dešavanja bez obzira na odmicanje u vremenu i prostoru od datuma međaša, ne govore samo o izdvojenom trenutku istorije, već više od svega svedoče o ljudima koji su datum zapamtili i o njemu se odredili, o njihovim vrednostima i snovima. Moja generacija još uvek nije zaslužila datum posle kojeg više ništa nije isto, moja generacija je suviše prazna i bezidejna da bi se usudila da odredi jedan dan u svom trajanju, da odabere bar jedan poraz, pošto pobeda već nema, i da od njega i u odnosu na njega počne da se određuje kako na sebe samu tako i na druge.

KUKAVIČLUK I NEZNANJE
Dan kada je Međunarodni sud pravde odgovorio na loše i bojažljivo postavljeno pitanje Srbije, možda će u nekim drugim zemljama i narodima jednom biti označen kao početak procesa promena brojnih granica i država, možda će jednog dana u nekim drugima zemljama i narodima taj dan biti zapisan kao kraj do tada poznatog sveta u kojem se granice ne mogu menjati silom. Možda će taj dan jednom biti označen kao dan kada je Kosovo pronašlo pravno opravdanje svog postojanja, a svi skeptici ovog sveta opravdanje za uverenje da pravda ne postoji.
Možda, ali u generaciji kojoj ne svojom voljom pripadam, taj dan će izbledeti kao što je izbledelo sve u pamćenju jedine generacije u istoriji Srba koja je silu razumela kao sebi dovoljno opravdanje i sasvim razborit i prihvatljiv argument. Da nije tako, posle odluke MSP-a u Srbiji bi se nešto, bilo šta promenilo, a u Srbiji se nije promenilo ništa. Svakoj generaciji u istoriji Srba u nekom datumu posle kojeg više ništa nije bilo isto, bilo je postavljeno po jedno pitanje, i na njega se davao odgovor. Svaka generacija u istoriji Srba, na pitanje uvek postavljeno uz veliku silu i pretnju još većeg stradanja, davala je hrabar, častan i jedino mogući odgovor, onaj koji je na kraju Srbe svrstavao uz pobedničku i ne samo zato što je pobednička, već i istinski bolju stranu sveta. Mojoj generaciji pitanja su stizala i stižu, a odgovor još uvek nije dat. Ostavljena bez bilo kakvog principa, oslobođena poštovanja prema sebi, slobodna od dužnosti ili odgovornosti koja prevazilazi današnji dan i pojedinca u njemu, moja generacija nije odgovorila ni pravo ni pogrešno. Moja generacija čak nije pronašla moralne snage da pitanje oćuti. Na svako pitanje koje nam je postavljeno odgovarali smo i odgovaramo zaglušujućom grajom u kojoj se ne razaznaje ni ko odgovora ni kome odgovaramo, ali se posramljujuće dobro vidi naš kukavičluk i neznanje.
Napuštajući vrednosti koje su nas činile drugačijim, ali i boljim nego što danas jesmo, izgubili smo sposobnost otpora sili i nepravdi, i učinili se slabim i usamljenim, umornim i razočaranim, a da bi se usudili da se u potrazi za savetom u zlim vremenima okrenemo iza sebe, premalim da se uporedimo i pozovemo na divove u čijim stopama još uvek stanujemo, sasvim nezabrinuti šta će o nama misliti oni koji tek dolaze i da li će oni u nekom teškom trenutku imati u našim životima primer za ponos ili ponavljanje.

Presuda MSP bi morala biti dovoljan razlog da predsednik Tadić razume da je njegovo samoproglašeno mesijanstvo i liderstvo na Balkanu i njegova potreba da vlada svima i da se pita i oglašava oko svega i oko svih, više dijagnoza nego što je politika

GRANICA POSLE KOJE SE NEMA KUD
Presuda MSP nije razlog ni da ministar spoljnih poslova odstupi ili bar ponudi ostavku, presuda MSP nije razlog da predsednik države prizna da njegova spoljna politika nije vođena ni realno ni dobro, da pozove i opoziciju na razgovor i savet čak i pre nego što katastrofa nastupi, čak i pre nego što ga na to natera nužda i nevolja. Presuda MSP bi morala biti dovoljan razlog da predsednik Tadić razume da je njegovo samoproglašeno mesijanstvo i liderstvo na Balkanu i van njega priznato i postojeće samo u glavama njegovih savetnika, a da je njegova potreba da vlada svima i da se pita i oglašava oko svega i oko svih, više dijagnoza nego što je politika.
I tako je skupština koja je i u težim beznadnijim i mračnijim vremenima umela da se pokaže u mnogo boljem svetlu potrošila čitavu jednu noć, čitavog jednog naroda, koji je strpljivo slušao beskrajno ponavljanje sastava sa obaveznim delovima od kojih nema odstupanja.  Uvod – govor o nepravdi i sili sveta; razrada – zakletva da Kosovo nikada neće biti priznato; i potom zaključak – još čvršća zakletva da oni koji Kosovo priznaju, a ni nas ni pravdu ne priznaju, u nama mogu da imaju samo saveznike i prijatelje – i ništa drugo. I tako čitavu jednu noć i još čitavu jednu deceniju pre ove noći, moja generacija nije imala hrabrosti da prizna da je razumela pitanje. A pitanje nije da li ćemo Kosovo ili EU, jer to nikada nismo ni pitani, i EU nam nikada nije ni nuđena baš kao što nam ni Kosovo neće biti vraćeno samo zato što bi da uđemo u EU, već je pitanje gde je granica posle koje ćemo reći da je proces smanjivanja i cepanja Srbije neprihvatljiv. I gde je granica posle koje ćemo reći da nema odstupanja od celovite države, i još i da postoje i interesi države Srbije i njenog naroda koji nisu podložni dnevnim promenama, i koji nisu uvek samo unutar njenih granica, a da Srbi nisu i ne mogu biti jedini narod na Balkanu čije nacionalno pitanje nije rešeno, i da nisu i ne mogu da budu samo poželjno i tolerantno tržište koje niti šta traži niti šta očekuje od drugih, dok sebe i svoje resurse nesebično i besplatno nudi.

LAŽI O RAŠKOJ I ANDRIJEVICI
MSP nismo pitali da li je dozvoljena secesija već da li je dozvoljeno izdavati deklaracije o njoj, a sud koji se oglasio nenadležnim da odgovori na našu tužbu protiv onih koji su nas ubijali bez odluke Saveta bezbednosti, sada se proglasio nadležnim da nam odgovori, a još više i da nas pita, kada već tako slepački naivni mi pitamo njega (a ne pitamo se pre toga ko sud čini i odakle su oni koji sude, i kako sude), da li uopšte znamo šta hoćemo i od sebe i od drugih. I zaista, kako odgovoriti zemlji čije vođe zbunjenom i sluđenom narodu govore da su oni nastavljači lukave politike Miloša Obrenovića, zaboravljajući da je Miloš pre nego što je postao lukav, u dva srpska ustanka bio junak, da je u prvom postao vojvoda i jedva živ izašao od rana, a da je drugi podigao čim je osetio da je Rusija ojačala i da je bliže. A kada je dao da se ubije Karađorđe, bar je dopustio da se crkva pokajnica sagradi i da se mrtvi vožd sahrani kako vođi naroda dolikuje, a ne da mu se mrtvom duvaju pištaljke i baloni.  Šta odgovoriti narodu čije vođe potroše čitavu jednu noć čitavog jednog naroda da pozivaju na jedinstvo, ali zato napadnu rezoluciju 1244, i onog ko se za nju izborio, objašnjavajući da je MSP doneo odluku na osnovu  rezolucije 1244, poslednjeg papira u kome se još pominje Srbija na Kosmetu. A pri svemu tome nijednog trenutka ne dosete se da kažu da ako je sud već sudio po rezoluciji 1244, onda neka po toj istoj rezoluciji vrati na granicu 999 vojnika i policajaca pod srpskom zastavom; i da po istoj toj rezoluciji obezbedi nesmetan povratak svih prognanih, a na teritoriji pod kontrolom Ujedinjenih nacija vladavinu prava.
Šta pitati narod kada se niko ne seti da pronađe vezu između deklaracije u kojoj se srebreničke žrtve izdvajaju iznad svih drugih, a Srbija izvinjava kome god stigne, ne čekajući da i njoj neko kaže da mu je njenih kostiju žao, i odlaska predsednika Tadića u Potočare da prizna genocid koji ni skupština u kojoj je njegova Vlada u većini nije htela ili smela da prizna; sve se to dešava baš u vreme dok MSP priprema svoju presudu, i dok mu kao pomoć i opravdanje stižu vesti od srpskog tužilaštva da je u Raškoj pronađena velika grobnica, puna mučki pobijenih Albanaca; a onda se o grobnici i leševima samo ućuti, jer ih nema i jer ih nije ni bilo; ali zato vest da su mrtvi naslućeni hiljadu puta bude glasnije izgovorena od vesti da leševa i mrtvih nema, i da tek što se Raška oslobodila sumnje da krije hiljade nevinih mrtvaca, javi se Andrijevica kao jama bezdanica u kojoj je dokaz genocida zbog kojeg Albanci na Kosovu imaju pravo mimo svakog drugog naroda na svetu da se otcepljuju i da prave koliko god država hoće.
I šta odgovoriti narodu čije tužilaštvo posle ovolikih šteta i laži ne samo da se ne smenjuje i ne istražuje zašto toliko greši i laže, već umesto toga, dva dana posle presude MSP, onako uzgred, objavi da ni u Andrijevici nema ni kostiju, ni mrtvaca, ni leševa, ni žrtvi.

Kako odgovoriti zemlji čije vođe zbunjenom i sluđenom narodu govore da su oni nastavljači lukave politike Miloša Obrenovića, zaboravljajući da je Miloš pre nego što je postao lukav, u dva srpska ustanka bio junak

KAKO ZADRŽATI SRBE NA KOSMETU
Teško je odgovoriti narodu čije vođe u čitavoj potrošenoj i bespovratnoj noći čitavog jednog naroda ne izađu ni sa jednom rečenicom o tome šta će činiti sledećeg jutra. Jer nije presuda MSP ni najveći ni najgori poraz u istoriji Srba, ali vrednost ljudi koji vode Srbiju čine da poraz izgleda kao beznadan i konačan, kao ponor, kao kraj.
Da je moja generacija imala hrabrosti da odgovori na jasno i mnogo puta ponovljeno pitanje ona ne bi čekala odluku MSP da kaže kako ništa ne može da spreči srpsku državu da bude na KiM. I da će zato sve učiniti da oni koji su joj verni i odani na život, i na smrt, tamo i ostanu. A da bi ostali, država će doneti mere i zakone, po kojima će svako ko na KiM trajno boravi, imati beneficiran radni staž, i da će svako ko trajno boravi na KiM, imati pravo da mu dete na svim univerzitetima u čitavoj Srbiji, posle položenog prijemnog ispita studira i stanuje u studentskim domovima o trošku države Srbije, kao i da se besplatno leči. Tako će svaki otac da se žrtvuje da i u teškim i preteškim trenucima ostane na KiM, nadajući se da će mu bar sinu biti bolje, i da njegova muka neće proći bez nagrade. Onaj ko tako završi školu imaće obaveze da se vrati na KiM i da radi na prostoru AP KiM najmanje onoliko godina koliko je studirao, pa će tako vratiti dug državi. A ako se venča i donese decu na svet država će svakom bračnom paru dati ili krediti ili posle trećeg deteta sagraditi stan, kuću, zavisi odakle je i gde živi.
A ko pomisli da je to previše i da to ne zaslužuju oni koji trajno borave na KiM, i njemu će biti ponuđeno isto, samo da i on ličnu kartu Novog Sada ili Beograda zameni za Kosovsku Mitrovicu, Gračanicu, Goraždevac ili Štrpce, pa da na toj mrtvoj straži države proživi zimu bez struje i život bez pravde, ali život koji se živi sa smislom i svrhom. I da se straža ne drži sasvim mrtvo i sasvim usamljeno, brda oko Kuršumlije će se naseliti vojnim i policijskim bazama, i kao i u svakoj civilizovanoj zemlji, oko baza nići će gradovi za porodice vojnika, policajaca i oficira. Pa kada brda oko Kosmeta ožive oživeće i Kosmet, malo zbrinutiji i malo sigurniji.
Da je moja generacija imala hrabrosti da odgovori na pitanje, i da odredi datum posle kojeg više ništa nije isto, rekla bi da će kao što je uvela ekološki dinar, uvesti i dinar za Kosmet, i da će od njega izgraditi pogone i fabrike u kojima će zaposliti sto pedeset hiljada Srba koji i danas opstaju na Kosmetu, preko svake nade, i uprkos sili, a ne zato što ih neko ili nešto hrabri i brani. Da ova generacija ima hrabrosti da stisne zube i odgovori na postavljeno pitanje, znala bi da svoje bogataše, čiji broj ne opravdava ovoliku sirotinju, natera, ako već sami ne osećaju potrebu, da na KiM nešto kupe ili još bolje sagrade, da ljude skuće i zaposle. Da država po ugledu na Izrael gradi naselja i naseljava ljude verne i odane ideji jedinstvene Srbije, gde god može ašov da ubode i bagerom otkopa temelje, i da naseljenike, čuva i brani, načinima kojima jedna država može,  pa i bez armije, a može samo ako hoće.

AKO SE U SRBIJI NIŠTA NE PROMENI…
Da ova generacija ima hrabrosti da odredi datum koji je određuje i odgovori na pitanje koje joj postavljaju i koje će je odrediti kada njeno trajanje prođe, upisala bi u udžbenike datume i Vidovdana i 17. marta i na te dane bi izvodila decu iz škola i njihove roditelje iz fabrika da zajedno ćute bar minut, i da zajedno govore bar tri minuta o zemlji i ljudima koje neće napustiti, nikada i nipošto, i ne zato što tako piše u knjigama već zato što ih to čini takvim kakvim jesu. Da je moja generacija dovoljno hrabra da se ne odrekne sebe ili mita o sebi i svom narodu, umela bi da se bori moderno i u skladu sa vremenom u kojem živi, pa bi pred Međunarodnim sudom u Londonu tužila svakog ko je bez saglasnosti Vlade Srbije privatizovao makar i jedan pogon na Kosmetu, i odbijala bi da prizna bilo kakvo pravo bilo kome da raspolaže njenom imovinom, a od privremenih organa UNMIK-a i EULEKS-a tražila bi Vlada Srbije da joj se nadoknadi dvadeset miliona evra, koliko EPS isplati svake godine kao dohotke za osam hiljada radnika koji ne mogu da se vrate na svoje mesto u elektrodistribuciji na prostoru KiM jer oni koji su dužni da im obezbede uslove za rad to ne čine. A gde je tek propuštena dobit i nenaplaćena struja, a gde su tek pogoni i fabrike za koje smo digli kredite, a EULEKS i UNMIK nam ne omogućavaju da ih koristimo i tako pozajmljeno vratimo.
U isto vreme, svakom ko kupi nešto što Srbija smatra svojim na KiM bilo bi onemogućeno da kupuje i prodaje u Srbiji, a svakom ko prihvati da sa Vladom Srbije podeli profit od imovine koju je kupio na Kosmetu, pa makar i uz naknadnu saglasnost i po našim zakonima, da mu otvorimo vrata našeg tržišta i omogućimo da uspešno i bez smetnji posluje. Ko je to toliko bogat da bez borbe ispusti energetiku Kosmeta koja se procenjuje na dve milijarde evra?
Da moju generaciju vode ljudi koji smeju i da pitaju i da odgovore, da je vode ljudi koji se ne stide svojih korena, i smeju da gledaju oko sebe, bili bi lukavi kao njihovi dedovi i domišljati kao njihovi sinovi da u vreme kada Džordž Kluni i Šeron Stoun iz samo njima znanih razloga na svoju štetu i ni na kakvu korist javno agituju da je Kosovo Srbija, da je bilo pameti ili bar prkosa bili bi ovi slavni ljudi dovedeni, o trošku države, da skijaju na Brezovici i da ih čitav svet slika dok pred petnaest hiljada preostalih Srba u Štrpcu, govore da znaju kako Srbi tu žive oduvek i da zato ne mogu nestati bilo čijom voljom. Takav trošak bi se više isplatio, ma koliki da je, a sigurno bi bio i manji od onog što smo potrošili na jalovo moljakanje da nam MSP odgovori, a nemerljivo manje nego što će koštati svi ti emisari predsednika Tadića, koji, kao da se oni stide onog ko ih šalje, ili kao da se onaj ko ih šalje stidi njih, kriju imena i zemlje u koje putuju. Manje bi nas koštali glumci nego osećaj koji se zbog našeg kukavičluka, zavidljivosti i pohlepe sam od sebe nametne i potvrdi, da ne valja biti prijatelj Srbima, jer oni prijateljstvo ne cene, dok drugi narodi, u borbi protiv Srba ne zaboravljaju ko je bio na njihovoj strani, a još više ko nije.
Da je moja generacija smela da odgovori i odredi dan posle kojeg ništa nije isto, danas bi narod tražio spas u državi, a ovako država traži spas u narodu. Umesto da narod sa pouzdanjem gleda u svoje vođe i očekuje od njih zaštitu utehu i pomoć, vođe sada gledaju narod i samo se mole da tvrdoglavost Srba na Kosmetu jednom ne ustupi mesto očaju i apatiji, da ne napuste svoje sa mukom odbranjene gradove i sela, i da se ne izliju kao reka tuga na ulice Beograda i da njihov očaj tada ne zapali bes Srbije.
Posle odluke MSP u Srbiji se nije promenilo ništa, a moralo je. Ako se zaista ne promeni ništa, i ako se u Srbiji lakše menjaju njene granice, ustavno uređenje, politika i geografija od onih koji je vode, onda je proces opadanja nezaustavljiv i konačan, a nada izgubljena. Ako se u Srbiji ništa ne promeni…

4 коментара

  1. Odavano nisam procitao ovakav tekst koji na pravi nacin odslikava kakav je odnos drzave prema KIM odnosno kakav bi trebao da bude. Muci me medjutim samo jedno pitanje. Da li je drug Vulin o ovome razgovarao sa danas najvecim promoterom politike EU nema altrnativu Aleksandrom Vucicem. Pokret socijalista i SNS zajedno nekako ne ide. A ako budu zajedno onda promene u Srbiji su zaista tesko ostvarljive.

  2. Komentar na komentar
    Srđane, svaka čast!

  3. Inspirativni tekst predsednika Pokreta socijalista: “Dan posle kojeg nista ne bi trebalo da bude isto”, konstatuje da u Srbiji nema narodne borbe protiv nepravde. To je, s obzirom na prethodne odlike srpskog naroda,velika promena. Pre decenije ili dve ne bi se moglo dogoditi da narod ostane neaktivan pri otimanju dela njegove drzave. On ni sada sigurno nije ravnodusan, ali od dozivljaja nepravde do borbe za pravdu treba i drugih preduslova. Od uvodjenja novog-“Liberalno-kapitalistickog” sistema, covek je iz stanja sigurnosti osloncem na narodnu drzavu, izasao na vetrometinu trzista koja ga ostavlja samog u borbi sa organizovanim kapitalom. On nije siguran da ce naci posao, nije siguran da ce moci da skoluje decu, nije siguran u zastitu zdravlja, nije siguran u materijalnu obezbedjenost porodice. Covek je u besomucnoj trci kapitala za profitom ostao usamljen, uplasen,i nespreman za borbu. Ali, covek nije i ne moze da izgubi nadu da ce moci da izabere novu vlast, ciji ideal nece biti licno vec narodno blagostanje. Desetogodisnje propadanje naroda i drzave stvorilo je nepoverenje prema politicarima. Srbiji su, umesto tzv. politicara potrebni drzavnici. Srbija takve ima, i narod ce ih sigurno prepoznati.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *