ALEKSANDAR DUNĐERIN IN je biti I. N.

Piše Aleksandar Dunđerin

Odgovor na reagovanje Ivana Negrišorca „Zloupotreba Tišme, odista“

Gospodine Ivane Negrišorac,
Vaše reagovanje u prošlom broju „Pečata“ („Zloupotreba Tišme, odista“), nije, nažalost, pružilo ni meni, ni bilo kome u redakciji, priliku za produktivan dijalog. Ono jedino svedoči o Vašoj potrebi da sa čitaocima podelite vlastite sumnje i nedoumice, ali sa ozbiljnim kritičkim promišljanjem književnosti ima malo srodnosti, te je objavljeno isključivo iz poštovanja demokratske konvencije, do koje u Srbiji izgleda drži još samo naš časopis. Verovao sam, Gospodine I. N., da su Vaše iskustvo pisca i marljivost kulturnog radnika, sasvim dovoljni da izvučete zaključak kako je pisanje privatan čin, a objavljivanje javan čin. Aleksandar Tišma je, za razliku od Vas, to znao, i, između ostalog i zato, slutim, nije želeo da objavi „Ženarnik“. Vi, naravno, niste Tišma, Vi ste Gospodin I. N., i Vi očigledno smatrate da je korektno i produktivno reagovati „na prvu loptu“, sa bukom i besom u glavi.
Moram da primetim kako Vaša prva, naizgled duhovita dosetka na tekst „Upotreba Tišme“ – u okviru koje se moj lik, u Vašoj razigranoj mašti, pojavljuje „u obliku uporedivom sa likovima iz Tišminog romana Ženarnik“, dakle kao lik razbojnika – svedoči pre svega o stvaralačkoj nemoći i frapantnoj neupućenosti u istoriju i teoriju književnosti. Ukoliko ste već želeli da me optužite da sam plagijator („razbojnik“ je u tom kontekstu neuspela metafora, potvrda skromne veštine upotrebe stilskih izražajnih sredstava), mogli ste barem da konsultujete bogatu tradiciju srpske polemičke literature, u okviru koje je ovaj fenomen bio osvetljen iz različitih aspekata. Naravno, ni tada ne bi mogli na ubedljiviji način da iznesete primedbe o tome kako sam Vaše teze u „Upotrebi Tišme“ preuzeo i proglasio kao svoje. Jer, Gospodine I. N., Vi ste prevideli kako je „Upotreba Tišme“ istovremeno interpretacija „Ženarnika“, ali i analiza Vašeg predgovora Tišminom romanu, odnosno ukazivanje na slaba mesta  u njemu. Stoga je sasvim prirodno da neke delove Vašeg Predgovora citiram, neke parafraziram, da se, što da ne, koristim i pojedinim saznanjima do kojih ste Vi došli, a koja nisu originalna, a kamoli epohalna. Naprotiv, u pitanju su neke od ranije poznate činjenice ili očiglednosti (u vezi sa teorijom književnosti, poetikom Aleksandra Tišme, „Ženarnikom“), i ako želite da ih prisvajate i ljubomorno čuvate, onda nemam drugog izbora nego da Vas imenujem kao Vlasnika opštih mesta. Konačno, na njih sam i uputio čitaoce u određenim delovima „Upotrebe Tišme“, ali ti segmenti u mom tekstu imaju sekundarni značaj. Bili su mi potrebni da, ponegde sledeći logiku Vašeg zaključivanja, gdegde fingirajući Vaš uzročno-posledični niz u interpretaciji, ukažem na nedopustive propuste prilikom priređivanja „Ženarnika“. Uostalom, ako se, Gospodine I. N. slažete u oceni da je „Ženarnik“ u književnom, umetničkom i estetskom smislu potpuno irelevantan, kako je moguće da onda zaključite kako će upravo taj roman otvoriti nove poetičke i kulturološke perspektive u sagledavanju celokupnog stvaralaštva Aleksandra Tišme, dokazati kako se naš pisac uspešno snalazio u postmodernim izazovima, kako se u pornografskom diskursu osećao kao riba u vodi? A to je zapravo najvažnije pitanje, i upravo na njega u reagovanju niste dali odgovor.
Niste, verovatno zato što Vas naprosto opsedaju pitanja da li je „Ženarnik“ završen roman i da li ga je trebalo objaviti. Vas, Gospodine I. N., a ne mene. Zato ste, pretpostavljam, i dve trećine Predgovora, i veliki deo Reagovanja, posvetili upravo ovom jalovom razmatranju. Ja to mogu da razumem, obelodanjivanje „Ženarnika“ ispunjeno je zaista brojnim mistifikacijama, a najbliži nosioci autorskih prava, Aleksandar i Sonja Tišma, mrtvi su. Svakome ko bi se, Gospodine I. N., našao u Vašoj situaciji, savest bi se uznemirila. Ja to zaista razumem, ali, i pored dobre volje, ne mogu Vam pomoći. Objavljivanje rukopisa iz zaostavštine nekog pisca uvek je delikatan posao, pogotovo kada ne postoje dokazi da je autor želeo da objavi delo. Onda je od male pomoći tekstološka ravan „Ženarnika“, jer upravo tekstološki stvari stoje loše i po Vas, ali i po Tišmu. I ne govorim Vam to zato što pokušavam da, kako Vi tvrdite, očuvam „projektovanu čistotu i idealizovan lik, prepoznatljiv u najboljim Tišminim delima“. Naprotiv, prilično sam ravnodušan po tom pitanju, jer ne mogu da se ubrojim u red obožavalaca Tišminog stvaralaštva, iako sam, naravno, svestan njegovog značaja u istoriji srpske književnosti. Međutim, pri tako specifičnim poslovima, neoprostive su neke od grešaka prilikom priređivanja, koje ovom prilikom neću ponavljati, budući da sam ih iscrpno pobrojao u „Upotrebi Tišme“. A pogotovo je nedopustivo da se kulturni radnik u ulozi istoričara književnosti povodi za nekim tendencijama u društveno-političkom i kulturno-umetničkom kontekstu (postmoderna i pornografija), i da njima pripodobljava lik i delo bilo kog književnika, pa i Aleskandra Tišme. A Vi ste to, Gospodine I. N., učinili u zaključku Predgovora, i, čini mi se, samo zato što je to trenutno IN.
Da, danas je zaista IN biti kao Gospodin I. N. Biti bezbedno ušuškan u okrilju kulturnih i naučno-obrazovnih institucija, koketirati sa „duhom vremena“ koji propisuje kulturna i politička elita u Beogradu, povremeno namignuti i onoj drugoj kulturnoj i političkoj eliti, koja bi, koliko sutra, mogla da preuzme vlast, i poslati i jednima i drugima jasnu poruku – ja, Gospodin I. N., uživam u slatkim penama i opsenama bezinteresne književnosti, klonim se svakog vanknjiževnog rezona, a pogotovo političkog i ideološkog moralisanja, ja sam, dakle, IN, i pustite me da se na miru bavim književnošću kao takvom. Jeste, to je oportunizam, ali Vi, Gospodine I. N., osim toga dobijate i obličje licemera kada mene optužujete da Tišmu izbacujem iz prostora književnosti, a da se prema Vama odnosim „brutalno, kao što se centri moći odnose prema čitavim narodima, državama, pa i pojedincima“. U ovim rečima prepoznatljiv je rukopis „Pečata“, ali čisto sumnjam da ste odlučili da obradujete naše čitaoce nekim prilogom u kojem bi izneli svoje stavove o brutalnosti centara moći u odnosu prema srpskim institucijama kulture, ili, recimo, kulturnoj politici države. Sumnjam, jer to u Srbiji nije IN.
Ipak, jedan marljiv kulturni radnik, poput Vas, Gospodine I. N., sasvim sigurno shvata da je književnost kompleksan fenomen, da se ne iscrpljuje samo u tekstu, već se mora promišljati i u pretekstu i u kontekstu. Ne postoji „književnost sama“ za koju se, po Vašim saznanjima, „Aleksandar Tišma dosledno zalagao“. Nemoguće je literaturu svesti samo na larpurlartizam. Takođe, ni Tišmu nije moguće zamisliti samo u desadovskom kontekstu. Ali u Srbiji kada ste IN – dozvoljeno je sve. Pa, tako, i da Tišmu preoblikujete u boga razvrata.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *