VLADIMIR JAGLIČIĆ Pesnička tajna Šumadije

Piše Dragan Hamović

Pesnici su ostali Srbiji dužni velike i duboke poezije. Obnova respektivne patriotske lirike u nas izazvana je egzistencijalnim i moralnim, ne pukim književnim ili skučenim političkim razlozima. Pesništvo Vladimira Jagličića dobar je uzorak patriotske lirike po meri našeg doba

Ima pesama i strofa koje vas čitalački zaposednu pa ih ponesete i često ponavljate u sebi, kao nešto posvojeno, makar do kraja ne bili načisto zbog čega baš one, a ne neke druge. Takvih je primera u devalviranoj pesničkoj proizvodnji današnjice zabrinjavajuće malo, svakako manje nego u razdobljima kada se poeziji ozbiljnije pristupalo. Za čitaoca koji ove reči iznosi, među takvima je skorašnja pesma Vladimira Jagličića „Hercegovini“, postavljena na početak knjige „Jutra“ (2008) i ciklusa pod naslovom „Ukor“: „Biva, stari me ukor prene, / Stražari slikom nepotpunom: / da l hercegovski bor iz stene, / da l Karađorđe nad Dobrunom“. Nagovešten, vršni smisao ovde se prećutno razumeva. U trenutnoj nedoumici šta pobuđuje taj „stari ukor“, pesnički glas prepoznaje dva znamenja: jedno prirodno, što izrasta u čist lirski simbol, i drugo u vidu spomenika srpskom voždu na krajnjoj tački gde je njegova ustanička noga stupila.

MITOPEJA ŠUMADIJE
A kakav je ukor posredi, šta je potaklo kaznenu meru zatajene predačke pedagogije, takođe se ne kaže izričito, ali se kaže dovoljno jasno. Bronzani Karađorđe na dobrunskom visu spomen je i opomena potomcima povodom oslobodilačke akcije kojoj se, po Božijim i ljudskim zakonima, legitimno teži. Ipak, retki izdanci sa kamenitih bregova ponad Rzava dospevaju u žižu pesničke pažnje i postaju prirodna oličenja moralnih i duhovnih fizionomija naših prethodnika i najboljih savremenika – borovi što štrče postojano iz oskudnog tla, bukvalno na litici, ivici sunovrata, tankoviti i uspravni. Pesnički glas prelazi od zamućene do čiste svesti o „pravdi višoj“, o pozivu koji nije od juče i nije za svakoga: „svest o visini nedostupnog, / čistoti koju gaz ne prlja, / i pravac dela nekog krupnog / kud izabranik samo srlja“. Do ovakvog netraženog, bogomdanog simbolizma, mogao je dospeti pesnik samo nakon velikog iskušenja svoga naroda, čiji je svedok i beležnik. Tu se prirodni pejzaž jednači sa udesom i sklopom ljudi sa kojima čini vekovnu celinu, a liričar prepoznaje iskonsko jedinstvo sa tvorevinom od koje se nije posve otpadio. „Sve boli. Mili druzi, / radi mene tugujete“ – pevao je Nastasijević prisno drveću.
Kod Jagličića, u ozarujućem viđenju borova iz stenja, drveće je gotovo obogoličeno, postalo živa slika herojske zajednice predaka i moralno potkrepljenje u padu koji traje. Otuda, gotovo da nismo našli u novijoj poeziji uverljiviji iskaz paradoksalnog duhovnog provedrenja, od onoga potkraj ove Jagličićeve pesme: „Drveće, vojsko stogodišnja, / verno mi putiš drugu stazu: / ne koleba te k nebu ništa, / podrško bratska u porazu!“ Taj optimizam ovde je skuplji nego drugde, jer ga izražava pesnik koji je opisao i muški ožalio čitav svoj naraštaj koji je, nepripremljen i u sebi podeljen, dopao ratnih strahota i svakojakih frontova, s obe strane plemenite međe. Zreliji za neposredna ratna svedočanstva, Jagličić nije mogao biti površni, plakatni antiratni pesnik. Pišući usred poslednjeg kosovskog rata, pesnik ne proklamuje nego (bez zvečećih reči) ispoveda stanovište nasleđeno od šumadijskih otaca, ratara i ratnika: „Bez oduševljenja, bez ratnog opojstva, / mi smo ipak došli sred ovog ludila: / mi nemamo ništa sem to malo čojstva / što nas u nevolji i čini ljudima“.
Kao što je „hercegovski bor iz stene“ nerukotvorena ikona našeg dostojnijeg istorijskog obraza, jedan još složeniji, pa i utešniji lik, pesnik Vladimir Jagličić iznalazi u svojoj lirskoj mitopeji Šumadije iz koje potiče i gde je oblikovan, u projekciji sržnog iskustva njenih nepokornih žitelja. Dubinska međuzavisnost između ljudi i postojbinskog prostora, koji hrani i sahranjuje kolenima unazad, u slučaju Šumadije dodatno se potcrtava naslojenom memorijom borbe za održanje, u istorijskom i svačijem ljudskom vremenu. Štaviše, šumadijski reljef, još na početku, pesnik upoređuje sa slikom života samog, ne samo srpskog i srbijanskog udesa i mentaliteta: „Opstajanju dubljem služi. / Kao život valovita: ispršena a skrovita, / sva izbegla lenjir, duž, i / propisanu meru shema. / Krovu kuće vijor dima: / da me nema kad me ima, / da me ima kad me nema.“ Prožimaju se intimno i istorijsko sagledanje, lični i nacionalni okvir trajanja. Najpre, zavičajni, zaštitni zeleni pojas pesniku koji obitava „u malom gradu velegradske memle“, pozornica je zaokruženih saznanja i opštih pojašnjenja stvari: „Doučiti šumu valja. / U njoj, gluv od gradske vreve, / shvatim zgažen umir pleve, / kob niščeg i udes kralja“.
Ali, tu se vidokrug i skrovito štivo Šumadije ne iscrpljuje. Svaki sastojak povesnicom i ljubavlju posvećenog prostora znači mnogo više od onoga što je oku na videlu: „svaka šuma crkva tija, / svaka crkva gimnazija, / svaki izvor poezija, / svako brdo istorija. // Svaka ruka pest desnice, / svaka jeka odjek bune, / svako zlato odsjaj krune, / svako dobro ruj česnice. / Svaka njiva zrno hleba, / svaka kuća svetilište, / svaka zipka mrestilište, / svaka zena ogled neba“. U središtu ovoga ustalasanog osmeračkog pesničkog toka, kao i velike narodne priče, Jagličićeva skrovita Šumadija predstavlja se kao stecište njenog odasvud progonjenog i nevoljnog naroda. Iz valovitih i širokih njenih linija, nazire se mitski koliko i istorijski lik Velike Majke, životodavne: „sabra roblje sa svih strana, / da udomi, da ogreje, / da ohrabri, da nasmeje, / da upije soli s rana“.

RATNIČKI I RATARSKI MIT
Pesnici su ipak ostali Srbiji dužni velike i duboke poezije. Samo takvu poeziju majka naša trpljenica zaslužuje. Pesnički pogled koji objedinjuje unutarnje i površinske crte zemlje Srbije, lepolikost pejzaža i tegobnu sudbinu naroda, opevao je skoro i Milosav Tešić, u pesmi „Žički natpis“, čiji se osnovni postupak i smisao suštinski dozivaju sa onim iz Jagličićeve „Šumadije“. I kod Tešića prošlost je ugrađena u sadašnju sliku predela: „Davnina je senka što uporno zrači / niz obrši, ravni – provalije, polom“. Otadžbina koju Tešić opisuje, „Srbija lepa“, zapravo je „šarenica tuge / po čijem vidiku Jeremija plače“. Nedopevana je ostala Šumadija spram drugih, starijih ali i izgubljenih, bitnih krajeva srpskog zemljopisa, pomeranih tokom nemirnih stoleća.
Ali domen mitske Šumadije ne odgovara baš geografiji kakvu učimo u školama, od Beograda do sastava Morave i Ibra. Jezgrenu, mitsku Šumadiju čini Karađorđev atar i on je u nju, uz ritualnu bratsku pomoć, i doslovno položio svoju glavu. Mit o vojnama i žrtvovanju ovde je stopljen sa prastarim mitom o plodnosti. Otuda je ratar nužno ratnik i obratno. Naznake takve postavke nalazimo i u jednoj bezimenoj pesmi Jagličićeve knjige „Jutra“: „U crnici, u smonoj / nadev neba od grožđa. / Čujem zaglušno zvono, / mrtvoga vidim vožda // Iza upornog pluga / osta zavetna brazda / ko iza hromog vuka / čvrst korak što ga sazda“. Susretom pomenuta dva mita, ratničkog i ratarskog, obrazuje se pun krug, mrenja, obnove i roda. Stoga i pesma „Šumadija“, pored sve težine i tuge – bez čega nije mogućno istinski pevati o Srbiji – sadržava i prosjaj neke zaumne radosti. Jer je „srce zemlje nedirnuto“, po završnim rečima Jagličićeve pesme.
Obnova respektivne patriotske lirike u nas izazvana je egzistencijalnim i moralnim, ne pukim književnim ili skučenim političkim razlozima. Ton te lirike neizbežno je melanholija, ona ista koju nam je zaveštao Crnjanski, kroz čudne ratničke likove Vuka i Pavla Isakoviča. Nije u srži takve lirike pijano sećanje na slavu koje više nema, niti gubitak imperijalnog ponosa, ponajmanje mrzilaštvo ili osveta ma prema kome. „Crna žuč“ što je pronosimo do dana današnjeg izvire iz razloga koje podastire u „Drugoj knjizi Seoba“ Pavle Isakovič, izbezumljen, u raspravi sa nevidljivim oponentom: „A Pavle je vikao… Koliko nas je u arestu?… Koliko nas je sahranjeno? Možeš li da mi kažeš glave dečice naše, poklane, koje niko u tvom hrišćanstvu nije oplakao, a kojima bi mogao da načiniš put, da se beli, od Vijene do Stambola? Kostima našim da kaldrmišeš drum u Veneciju. Da se zabeli kad god sumrak pada. Put da nazidaš kostima našim, po planu grofa Merci!“
Ima i Jagličić pesmu „Mrtvi“, koja počinje i završava beketovskim iščekivanjem anđela da prevede to naše izginulo mnoštvo na drugu, svetliju stranu: „I niko da ih razume, niko svet da im objasni. / Anđeo predvodnik, samo. Ali on, dugo, kasni“.
Pesnik Kragujevčanin nije mogao da mimoiđe Šumarice kojih se malo ko više i seća, čak ni onih dečaka izvedenih pred mitraljeze iz školskih klupa. Odavno su uloge žrtava i zločinaca drugačije podeljene, znamo kako – a slutimo i zašto. Pesma Vladimira Jagličića „Povodom Kragujevca“ dobar je uzorak patriotske lirike po meri našeg doba, upravo njena tačna i nasušna mera. Utišana i produbljena, pesma počinje slikom stratišta koga je neumit nastavka života pretvorio u prijatno šetalište, da bi onda postala snop pitanja s mučnim odgovorima, ili bez pravog odgovora na ovoj strani: „Zašto nisu bežali pred Nemcima? / Što je to groblje bez krsta ostalo? / Zar smo ko ovce bili pred mecima? / Trpimo odveć, i znamo premalo. / I čemu žrtva nova, nesaznajna, / dok dušmanima duše poklanjamo? / Ili Srbija je mnogo veća tajna / no što smo, ikad, smeli da sanjamo?“ Tamo gde je najviša tačka apsurda, ili najdublja zla i beščašća, početak je novoga uzdanja. Ako tako zaista jeste – neka tako i ostane.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *