RATKO MARKOVIĆ Mudre glave kao đavolovi advokati

Piše Ratko Marković

Ovo savetodavno mišljenje MSP-a je još jednom pokazalo čemu pravnici služe političarima. Naš Slobodan Jovanović je tu njihovu „službu“ nepogrešivo utvrdio u svojoj studiji o Jovanu Hadžiću rekavši: „Političari pravnike uzimaju u svoju službu – kao parničari advokate .“

I ono što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno
Valtazar Bogišić

Posle savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde (MSP) o saglasnosti deklaracije o nezavisnosti Kosova (deklaracija) s međunarodnim pravom, konačno je potrošen još jedan put, onaj pravni, za održavanje Kosova u sastavu Srbije. Preostao je, izgleda, samo još jedan, diplomatski, u Generalnoj skupštini UN, koji je za malu balkansku državu, kakva je Srbija, s najmanje izgleda za uspeh.
To mišljenje težak je poraz državnog vrha Srbije i, profesionalno uzeto, nedopustiv pad glavnog (i jedinog) organa UN – MSP-a. Onaj ko je državni vrh Srbije savetovao da tim putem, preko savetodavnog mišljenja MSP-a, osporava jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova, gadno ga je nasamario. Posle iskustva od pre dvadeset godina koje Srbija ima s Badenterovom komisijom, ona ponavlja istu grešku. Tu komisiju sačinjavali su predsednici evropskih ustavnih sudova. Kao i MSP, i ona je bila proglašavana za trust pravničkih mozgova. Nevolja je s takvim najvišim međunarodnim sudskim telima što oni u sudskoj formi (procedura, forma akata, dikcija u aktima) pakuju trenutno vladajuću politiku u međunarodnoj zajednici. Male, siromašne zemlje, koje imaju protiv sebe velike države ili, poput nas, svetsku velesilu, imaju naivno verovanje da je pravo jednako za sve, i za male i velike, i za siromašne i bogate, i zbog toga se hvataju za ta međunarodna sudska tela kao za slamku spasa, verujući da su ona poslednje utočište pravde. Pogotovo, kad sud u svom nazivu sadrži i reč „pravda“. A pošto sud obavi posao, one tada rezignirano zaključuju da pravde ima jedino u filozofskim traktatima. U svetu, brale, nema ne samo ljubavi, kako je pevao naš pesnički zanesenjak Đura Jakšić, nego ni pravde, tj. Istine.

Shvativši „iz prve“ da ga pitanje ne stavlja na muke, MSP je stao slavodobitno da u svom savetodavnom mišljenju popuje o tome kako treba da bude postavljeno pitanje za njegovo savetodavno mišljenje!

KAO U POPOVSKIM JEKTANIJAMA
Da su stvari pred MSP-om krenule kako ne treba, videlo se po pitanju koje mu je postavljeno. Kao da je reč o kakvom ustavnom ili o upravnom sudu, a ne o sudu pravde, od MSP-a se tražilo mišljenje o tome da li je jedan unutrašnji pravni akt (deklaracija Skupštine Kosova) u skladu s pravom koje ima prioritet u odnosu prema unutrašnjem pravu. Umesto da traži mišljenje od MSP-a o kategorijama na kojima je donošenje takvog akta zasnovano i o pravnim posledicama koje on može proizvesti, Srbija traži mišljenje o dozlaboga formalizovanom pitanju o odnosu između pravnih akata. Lakoverno se uzelo da je samim pitanjem MSP sateran u pravni tesnac iz kojeg može izaći jedino ako kaže da deklaracija nije u saglasnosti s međunarodnim pravom.
Shvativši „iz prve“ da ga pitanje ne stavlja na muke, MSP je stao slavodobitno da u svom savetodavnom mišljenju popuje o tome kako treba da bude postavljeno pitanje za njegovo savetodavno mišljenje i kakva ovlašćenja ima u vezi s tom svojom nadležnošću. Kao u popovskim jektanijama, ti pasaži mogu se naći u bilo kojem savetodavnom mišljenju MSP-a, nezavisno od toga kako glasi postavljeno pitanje. Te ko i pod kojim uslovima pitanje može postaviti, te da se postavljeno pitanje mora odnositi na međunarodno pravo, te da ono treba da bude „pravno pitanje“, te da MSP ima diskreciono pravo da odluči hoće li ili neće dati savetodavno mišljenje, kako bi „zaštitio integritet svoje sudske funkcije i svojstvo najvišeg sudskog organa UN (the principal judicial organ of the United Nations)“, te da li je pitanje bio pozvaniji da postavi Savet bezbednosti (SB), koji ima prioritetnu odgovornost za očuvanje međunarodnog mira i bezbednosti, ili Generalna skupština.
A onda je, što bi narodski rečeno, kao „kvočka na jaja“ stao da se namešta na postavljeno pitanje i u njemu ubija već ubijenu dušu. Najpre, smatra, da je pitanje „jasno formulisano“. „Pitanje je usko i posebno; njime se traži mišljenje Suda o tome da li je ili nije deklaracija o nezavisnosti u skladu s međunarodnim pravom. Njime se ne pita koje su pravne posledice deklaracije. Naročito, njime se ne pita da li je Kosovo postiglo državnost. Niti se njime pita kakva je valjanost ili kakve su pravne posledice priznanja Kosova od strane onih država koje su ga priznale kao nezavisnu državu.“ Pitanje o kojem se traži od MSP-a savetodavno mišljenje koje je formulisala Generalna skupština na predlog Srbije glasi: „Da li je jednostrana deklaracija nezavisnosti privremenih institucija samouprave Kosova u skladu s međunarodnim pravom?“ Jedan broj učesnika u ovom postupku osporavao je deo pitanja po kojem deklaracija potiče od privremenih institucija samouprave Kosova i isticao da ovakvim pitanjem Generalna skupština utiče na prejudiciranje mišljenja MSP-a. „Identitet autora deklaracije“ je pitanje koje je u stanju da utiče na odgovor na pitanje da li je deklaracija u skladu s međunarodnim pravom. MSP naglašava da bi za njega kao vršioca sudske funkcije bilo nespojivo da to pitanje (identiteta autora deklaracije) smatra odlučenim od strane Generalne skupštine zbog onako postavljenog pitanja. Pokazalo se, zaista, da MSP ima o tome sasvim drugačije mišljenje. Inače, taj deo pitanja uključen je u pitanje na zahtev stalnog predstavnika Srbije u UN.

JALOVA SOFISTERIJA
MSP je našao za shodno da ukaže da se pitanje postavljeno Vrhovnom sudu Kanade radi davanja savetodavnog mišljenja (da li je jednostrano otcepljenje Kvebeka od Kanade u skladu s unutrašnjim i međunarodnim pravom) razlikuje od pitanja postavljenog u istom cilju MSP-u. Razlika je u tome što je Vrhovni sud Kanade trebalo da odgovori na pitanje da li postoji pravo na „vršenje secesije i da li u međunarodnom pravu postoji pravilo kojim se takvo ovlašćenje poverava nekom od državnih organa“, dok je Generalna skupština od MSP-a tražila odgovor na pitanje da li je deklaracija „u skladu sa“ međunarodnim pravom. Odgovor na ovo drugo pitanje zavisi od toga da li primenjivo međunarodno pravo zabranjuje deklaraciju nezavisnosti, smatrao je MSP.
Jasno je da je MSP nastojao da sadržinom ionako siromašno pitanje još više suzi i da ga svede na puki odnos između pravnih akata. Kao da deklaracija nezavisnosti od Srbije nije drugim rečima kazana ista suština – otcepljenje od Srbije. Da je hteo, MSP je postavljeno pitanje mogao da čita i kao: „Da li je otcepljenje Kosova od Srbije u skladu s međunarodnim pravom?“ Na taj način on bi ušao u meritum (suštinu) spora i, možda, kao što je to pošlo za rukom Vrhovnom sudu Kanade, dao remek-delo pravničke veštine i mudrosti, umesto što je pitanje krajnje formalizovao i jalovim i suvoparnim logiciranjem otišao u sofisteriju.
Pošto je selektivnim izborom činjenica predstavio faktički kontekst (factual background) u kojem je usvojena deklaracija, u stvari, okolnosti pod kojima je SB doneo Rezoluciju 1244, pravila koja je na osnovu Rezolucije formulisao UNMIK i tok postupka za utvrđivanje konačnog statusa Kosova („final status process“), MSP je, najzad, posle dve trećine narativnog teksta, u poslednjoj trećini ušao u srž problema (in medias res) i odgovorio na postavljeno pitanje.
Ljuto se vara onaj ko bude pomislio da će se u tom delu savetodavnog mišljenja naslađivati virtuoznom analizom „vrhunskih pravnika“. Reč je o školskom primeru juristeraja, o mučnom logičkom dovijanju pravnih pacera. Sva njihova nazovi argumentacija za konačno savetodavno mišljenje izvedena je iz jednog jedinog principa: sve ono što izričito nije pravom zabranjeno, dopušteno je. Drugim rečima, to ne krši pravo, u skladu je s pravom. Naići ćemo tu na prave bisere plitkoumnosti.

Savetodavno mišljenje MSP-a zaprepastilo je pripadnike državnog vrha Srbije, i učinilo izvesnom činjenicu da je glavni novum u njihovoj politici odbrane Kosova doživeo debakl

ŠTA MSP PREĆUTKUJE
Krenimo redom. Za svaki slučaj, MSP podseća da Generalna skupština traži od njega mišljenje o tome da li je ili nije deklaracija u skladu s međunarodnim pravom. Rasprave o obimu prava na samoopredeljenje i postojanju ikakvog prava na „nužnu secesiju“ („remedial secession“, tj. izlečivu secesiju), odnose se na pravo odvajanja od države. Te su teme izvan okvira pitanja (beyond the scope of question) koje je postavila Generalna skupština. Da bi odgovorio na to pitanje, MSP treba samo da utvrdi da li deklaracija nezavisnosti krši bilo opšte međunarodno pravo bilo lex specialis, stvoren od strane Rezolucije 1244 i pravnih akata donesenih na osnovu nje.
Što se prvog merila za ocenu pravne valjanosti deklaracije tiče, opšteg međunarodnog prava, MSP će, bez okolišenja, reći: „Međunarodno pravo ne sadrži zabranu deklaracija nezavisnosti.“ A onda će krenuti s pričom. Tokom XVIII, XIX i ranog XX veka bilo je brojnih primera deklaracija nezavisnosti, često žestoko suprotstavljenih državi od koje se nezavisnost proglašavala. Nekad je deklaracija imala za posledicu stvaranje nove države, a nekada ne. Nije bilo slučaja u praksi država da se akt proglašenja deklaracije smatrao suprotnim međunarodnom pravu. MSP prećutkuje da su se zbog toga vodili višegodišnji krvavi građanski ratovi, između ostalih i u državi njegovom patronu, SAD-u, koju bi se 1861. godine prepolovio da je sadašnji MSP davao savetodavno mišljenje o proglašenju nezavisnosti američkog juga od američkog severa. No, MSP ne haje mnogo za istoriju, pa zaključuje da „praksa država sve to vreme jasno navodi na zaključak da međunarodno pravo ne sadrži zabrane deklaracija nezavisnosti“. Tokom XX veka, nastavlja MSP svoju priču, međunarodno pravo samoopredeljenja razvilo se do tog stepena da stvori pravo na nezavisnost naroda u nesamoupravnim teritorijama, kao i naroda potčinjenog stranom podjarmljivanju, dominaciji i eksploataciji. Veliki broj država nastao je kao posledica vršenja ovog prava.
MSP će, da pravda bude zadovoljena, reći da je jedan broj učesnika postupka pred njim u vezi sa donošenjem savetodavnog mišljenja, istakao da je zabrana jednostranih deklaracija o nezavisnosti obuhvaćena u načelu teritorijalnog integriteta država. U prilog tome se navode odredbe iz Povelje UN i Završnog akta Konferencije o bezbednosti i saradnji u Evropi od 1. avgusta 1975. godine. MSP smatra da je načelo teritorijalnog integriteta ograničene važnosti, ono važi samo za odnose između država. MSP je uveren da se opšta zabrana protiv jednostranih deklaracija ne može izvesti ni iz prakse SB, što znači da entiteti u okviru države mogu doneti deklaraciju nezavisnosti, tj. proglasiti nezavisnost u odnosu na državu u čijem se sastavu nalaze. Ergo, zaključuje MSP, kosovska deklaracija nije prekršila međunarodno pravo. Upravo će ovaj stav, zato što je opšti, nije vezan za slučaj sui generis, kao što su po shvatanju MSP-a Rezolucija 1244 i Ustavni okvir za privremenu samoupravu na Kosovu, doći glave mnogim državama u svetu u kojima u pritajenom ili u jasno iskazanom obliku postoje separatistički ili secesionistički pokreti. MSP je jasno kazao: deklaracije o nezavisnosti koje oni budu doneli ne povređuju međunarodno pravo, jer se one tiču odnosa u jednoj državi, a ne odnosa između država. Čarapa će uskoro početi da se para!
MSP posle apodiktičnog odgovora na jedan deo pitanja, daće ništa manje apodiktičan odgovor i na drugi deo pitanja: da li deklaracija krši Rezoluciju 1244 i Ustavni okvir za samoupravu na Kosovu. Za prvi akt je jasno da ima nedvosmisleno međunarodnopravni karakter. Doneo ga je SB UN. Ali, potrebno je takav karakter namaći i ovom drugom aktu. Tu je MSP na svom terenu, poslužiće se njemu svojstvenim juristerajom ili pravnom koještarijom. Reći će: „Ustavni okvir izvodi svoju obaveznu snagu iz obaveznog karaktera Rezolucije 1244 i tako tvori međunarodno pravo. Zbog toga on ima, u tom smislu, međunarodnopravni karakter.“ I dalje: „Sud zaključuje da Rezolucija 1244 SB i Ustavni okvir tvore deo međunarodnog prava, koje se mora uzeti u obzir u odgovoru na pitanje o kojem je Generalna skupština tražila savetodavno mišljenje.“ To ima da znači da su Rezolucija 1244 i Ustavni okvir na dan 17. februara 2008, kada je proglašena deklaracija, bili važeće međunarodno pravo. Doduše, Ustavni okvir je specifičan međunarodnopravni izvor, jer se on primenjuje samo na Kosovu i njegov cilj je da u prelaznom periodu, uspostavljenom Rezolucijom 1244, uređuje pitanja koja su, uobičajeno, predmet uređivanja unutrašnjeg, a ne međunarodnog prava.
Tako je u vezi s Ustavnim okvirom, MSP zapušio usta onim učesnicima u postupku koji su tvrdili da je Ustavni okvir više akt unutrašnjeg nego međunarodnog prava, pa da se zbog toga ne može uzeti da je „primenjivo međunarodno pravo“, što bi imalo za posledicu da ne dolazi u obzir ocena saglasnosti deklaracije s Ustavnim okvirom, pošto Ustavni okvir nije obuhvaćen pitanjem koje je Generalna skupština postavila MSP-u.

KAKO UPOKOJITI „NEZGODNU“ REZOLUCIJU
Dirljivo je nastojanje MSP-a da upokoji Rezoluciju 1244. Najpre će njen domašaj relativizovati rekavši da su njeni namera i cilj bili da se uspostavi privremeni, posebni pravni režim, koji, izuzev stepena u kojem ga izričito zadržava, suspenduje pravni poredak Srbije i koji ima za cilj stabilizaciju Kosova, pri čemu je zamišljen da traje privremeno. Posle ovakve relativizacije, MSP zaključuje: „Sud smatra da Rezolucija 1244 nije bila smetnja autorima deklaracije od 17. februara 2008. da objave deklaraciju o nezavisnosti od Srbije. Otuda, deklaracija o nezavisnosti ne krši Rezoluciju 1244 SB.“ U ovakvom svom mišljenju MSP se poveo za sledećim obrazloženjima učesnika u pisanoj ili usmenoj raspravi pred njim, uglavnom svojih glavnih patrona. Oni su navodili sledeće razloge u prilog upokojenja Rezolucije 1244: 1) da Rezolucija uređuje samo privremenu upravu na Kosovu, a ne njegov konačni ili stalni položaj; 2) da Rezolucija ne stvara međunarodnopravnu obavezu zabrane objavljivanja (proglašenja) deklaracije o nezavisnosti ili proglašenja takve nevažećom, jer da takvu obavezu stvara, SB bi sprečio donošenje kosovske deklaracije, što bi učinio na jasan i nedvosmislen način, u tekstu svoje rezolucije, kako je postupio u Rezoluciji 787 (1992) u vezi s Republikom Srpskom; 3) da spominjanje u aneksu Rezolucije 1244 sporazuma iz Rambujea i izraza „volje naroda“ Kosova, kao jednog od osnova za rešavanje pitanja konačnog statusa Kosova (Poglavlje 8, stav 3) ide u prilog gledištu da Rezolucija 1244 ne samo da ne sprečava kosovsku deklaraciju nezavisnosti nego je, štaviše, pretpostavlja; 4) da čim je prvi put pregovarački proces bio iscrpljen, Rezolucija 1244 više nije bila smetnja donošenju kosovske deklaracije nezavisnosti. Ergo, pošto je Rezolucija 1244 važila za vreme trajanja privremenog uređenja na Kosovu, proglašenjem nezavisnosti Kosova i time uspostavljanjem konačnog i trajnog statusa Kosova, Rezolucija 1244 postala je mrtva. Evo još jednog juristerajskog bisera MSP.
No, za kolekcionare gluposti najveća poslastica tek dolazi. Kad neko bude rešio da sačini stupidarijum – zbornik svetskih gluposti – ova će se sigurno naći na udarnom mestu. O čemu je reč? Deklaraciju je trebalo amnestirati po poslednjem preostalom osnovu. Evo kako je to MSP učinio. On je pošao od toga da je za odgovor na pitanje da li Rezolucija 1244 i mere usvojene na osnovu nje uvode specifičnu zabranu donošenja deklaracije nezavisnosti, koja bi se mogla primeniti i na deklaraciju od 17. februara 2008. godine, neophodno precizno utvrditi ko je deklaraciju doneo, drugim rečima, kako sud kaže, potrebno je utvrditi „identitet autora deklaracije nezavisnosti“ (the identity of the authors of the declaration of independence). To znači da je potrebno da utvrdi da li je ona akt Skupštine Kosova, kao jedne od privremenih institucija za samoupravu na Kosovu ili je ona delo ljudi koji su usvajajući deklaraciju to činili u nekom drugom svojstvu.
MSP iz dikcije deklaracije zaključuje da ona pokazuje da „autori deklaracije nisu imali nameru da postupaju unutar okvira za privremenu samoupravu Kosova, već da su težili da ustanove Kosovo kao nezavisnu i suverenu državu. Deklaracijom nezavisnosti, oni koji su je usvojili, nisu hteli da proizvode posledice unutar pravnog poretka stvorenog za prelazni period, niti je ona bila sposobna za tako nešto. Naprotiv, Sud smatra da autori deklaracije nisu radili ili nisu nameravali da rade u svojstvu institucije stvorene i ovlašćene da funkcioniše unutar pravnog poretka, već više da objave da usvajaju mere čiji su značaj i posledice izvan tog poretka.“
Da deklaracija nije delo Skupštine Kosova, MSP to argumentuje sledećom tvrdnjom: „Jezik korišćen u deklaraciji razlikuje se od onog korišćenog u aktima Skupštine Kosova i on u svom prvom paragrafu otpočinje rečenicom ‘Mi, demokratski izabrani vođi našeg naroda …’, dok akti Skupštine Kosova koriste treće lice jednine.“ Da velike li pameti! Znači, dikcija akta je dovoljna da odredi pravnu prirodu organa koji je akt doneo!

Sednica "Vlade" Kosova na kojoj je Priština proglasila nezavisnost

MAĐIONIČARI HUDINIJA
MSP nastavlja u istom stilu, pa kaže: „Štaviše, usvajanje deklaracije razlikovalo se od postupka donošenja zakona Skupštine Kosova. Poglavito, deklaraciju su potpisali svi koji su bili prisutni u vreme njenog usvajanja, uključujući i predsednika Kosova koji nije bio član Skupštine Kosova. U stvari, samokvalifikovanje lica koja usvajaju deklaraciju o nezavisnosti kao ‘demokratski izabranih vođa našeg naroda’ neposredno prethodi deklaraciji nezavisnosti, tj. njenom tekstu (’ovim izjavljujemo da je Kosovo nezavisna i suverena država’). Vredno pažnje je još i da deklaracija nije bila poslata specijalnom predstavniku Generalnog sekretara radi objavljivanja u službenom glasilu.
Odgovor specijalnog predstavnika Generalnog sekretara na deklaraciju nezavisnosti takođe je od izvesnog značaja. Ustavni okvir dao je specijalnom predstavniku ovlašćenje da nadzire i, u izvesnim okolnostima, poništava akte privremenih institucija samouprave. Ranije, posebno u periodu između 2002. i 2005, kada je Skupština Kosova uzela inicijativu da proglasi nezavisnost Kosova, specijalni predstavnik je jedan broj tih akata kvalifikovao kao nesaglasne s Ustavnim okvirom, pod obrazloženjem da su ‘van okvira nadležnosti’ Skupštine i zbog toga izvan njenih ovlašćenja.
Ćutanje specijalnog predstavnika Generalnog sekretara u vezi s deklaracijom nezavisnosti od 17. februara 2008. navodi na zaključak da on nije smatrao da je deklaracija bila akt privremenih institucija samouprave koji teži da proizvede posledice u pravnom poretku za čiji je nadzor on bio odgovoran. Kao što praksa pokazuje, on je imao dužnost da preduzima mere prema aktima Skupštine Kosova za koje je smatrao da su ultra vires (izvan njenih ovlašćenja, prim. R.M.).“
Konačan zaključak MSP-a u vezi s ovom dilemom je sledeći: „Sud tako dolazi do zaključka, uzimajući u obzir sve činjenice, da autori deklaracije o nezavisnosti od 17. februara 2008. nisu postupali kao jedna od privremenih institucija samouprave unutar Ustavnog okvira, nego više kao lica koja su zajedno radila u svojstvu predstavnika naroda Kosova, van okvira privremene uprave.“ Ovaj zaključak se MSP-u toliko dopao da će ga, s nešto promenjenom dikcijom ponovo saopštiti: „Sud smatra da deklaraciju o nezavisnosti od 17. februara 2008. nisu proglasile privremene institucije samouprave, niti je ona bila akt donesen s namerom da proizvede posledice ili koji ih stvarno proizvodi unutar pravnog poretka u okviru kojeg su privremene institucije funkcionisale. Otuda proizlazi da autori deklaracije o nezavisnosti nisu bili vezani okvirom ovlašćenja i odgovornosti ustanovljenim da reguliše ponašanje privremenih institucija samouprave. Shodno tome, Sud smatra da deklaracija nezavisnosti ne krši Ustavni okvir.“
Ovo obrazloženje transformacije Skupštine Kosova u „demokratski izabrani vođi našeg naroda“, kao entiteta koji više nije Skupština, izvedeno je u stilu slavnog mađioničara Hudinija, a ne jednog suda koji odgovarajućim metodom pravnog rezonovanja utvrđuje smisao propisa kojeg primenjuje. To obrazloženje je u stilu izgovaranja magične reči „abrakadabra“, posle čega jedni isti ljudi od poslanika Skupštine postaju „demokratski izabrani vođi našeg naroda“. To je već jedna koještarija ili prosto pravničko trabunjanje, zbog kojeg obični ljudi shvataju pravo kao samovolju pravnika, pre svega sudija. Za engleski parlament se govorilo da je toliko svemoćan da može sve, osim da muškarca pretvori u ženu i obrnuto. Izgleda da Međunarodni sud pravde može i to što engleski parlament ne može.

„PLAN DIPLOMATSKIH AKTIVNOSTI“  – NI JASAN, NI REALAN
Savetodavno mišljenje MSP-a o saglasnosti kosovske deklaracije nezavisnosti s međunarodnim pravom zaprepastilo je kako pripadnike pravničke profesije, tako i državnog vrha Srbije. One prve, zbog načina pravničkog rezonovanja i zaključivanja, a ove druge, zbog toga što je pravni put odbrane Kosova kao glavni novum u njihovoj politici odbrane Kosova doživeo fijasko. Predsednik Tadić je posle saopštavanja savetodavnog mišljenja MSP-a, sumorna lica i tona, saopštio javnosti da „Srbija ima jasan plan diplomatskih aktivnosti“ koje treba da uslede. Da ga je imala i još da je bio jasan i realan, ne bi zapala u ovakav ćorsokak. Ko više da veruje u postojanje tog plana? I ako postoji, on se, izgleda, svodi da dozlaboga ofucanu floskulu da „Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova“ i „da će nastaviti pravnim i miroljubivim putem da se bori za svoju pokrajinu“. U međuvremenu je pravni put već iscrpljen.
Pa i da postoji, neizbežno pitanje je ko je taj plan sačinio? Svaka čast poletu i ostalim vrlinama mladosti, ali taj plan ne mogu, koliko se u javnosti može videti, praviti i sprovoditi anonimni pravnici tridesetogodišnjaci ili nepravnici, koji možda imaju diplomatski talenat, ali ne i diplomatsko iskustvo. Bez njihovog spoja, nema rezultata. Pa šef pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde nije pravnik. A u Srbiji ima, koliko znam, bar pet profesora međunarodnog javnog prava, sa znanjem stranih jezika, velikim iskustvom u međunarodnim organizacijama, koji su u raznim oblicima usavršavanja i prakse izbliza upoznali Međunarodni sud pravde. Doduše, veći broj njih je u penziji, ali nije stariji od Hisašija Ovade, koji nam je u svojstvu predsednika MSP-a pročitao savetodavno mišljenje MSP-a .
A šta posle ovakvog savetodavnog mišljenja reći o MSP-u. Jedno je izvesno – da je taj sud, bar u našoj, opštoj i stručnoj javnosti, precenjen. Ako je suditi na osnovu ovog mišljenja, sudije u njemu treba još dobro da se penju da bi se ispeli na vrh i postali „vrhunski“ pravnici . U Srbiji, pa i u svetu je bilo uverenje da će ovo savetodavno mišljenje MSP-a biti vrlo sofisticirano, višeznačno, da će biti stilizovano ezopovskim jezikom, uz mnogo nijansi i da će biti potrebno vreme da samo mudre glave odgonetnu njegovo pravo značenje. Suprotno od svega toga, MSP je imao pravno najprizemniji pristup pitanju, a u odgovoru na njega zauzeo je tvrdu i jasnu poziciju. Takvo suvo, formalističko i, zašto ne reći, prosto rezonovanje MSP-a, teško da se od suda takve reputacije moglo očekivati u jednoj presudi, a kamoli u jednom savetodavnom mišljenju, gde je sud mnogo slobodniji u rezonovanju i zaključivanju, gde nije sapet pravnotehničkim poštapalicama i gde sudije imaju priliku da pokažu svu raskoš svog talenta, ako ga, razume se, imaju. Savetodavno mišljenje suda bilo je jasan i nedvosmislen odgovor na postavljeno pitanje.
Ovo savetodavno mišljenje je još jednom pokazalo čemu pravnici služe političarima. Naš Slobodan Jovanović je tu njihovu „službu“ nepogrešivo utvrdio u svojoj studiji o Jovanu Hadžiću rekavši: „Političari pravnike uzimaju u svoju službu (a MSP je ovim savetodavnim mišljenjem bio u takvoj službi, prim. R.M.) kao parničari advokate .“ Dakle, da brane njihove zahteve.
A šta se drugo moglo očekivati od jednog suda za koji je portparol NATO-a, zloglasni Džejmi Šej, u jeku agresije na Srbiju, rekao da je beslovesno očekivati da MSP prihvati tužbu protiv neke od 19 zemalja članica NATO-a koje su bombardovale Srbiju kad se zna da te zemlje taj sud finansiraju. A taj isti NATO je pravi kreator („autor“) nezavisnosti Kosova, a ne nekakvi „demokratski izabrani vođi našeg naroda“. Ti vođi su, na mig NATO-a, poput američkih „očeva osnivača“ u Ustavu SAD-a od 1787. („Mi narodi Sjedinjenih Država“ – „We the People of the United States…“), uskliknuli u svojoj deklaraciji: „Mi, demokratski izabrani vođi našeg naroda, ovim objavljujemo da je Kosovo nezavisna i suverena država.“ Aferim!

2 коментара

  1. Велика штета што је својевремено ДОС избацијо из политике овакве правнике од великог искуства и знања. То само говори да у Србији има врло способних љиди који могу више да ураде својим знањем и способношћу. Ем што су их одбацили, и они сами су се верујем повукли, кад су видели ским имају посла. И сад наш министар Јеремић тражи помоћ од једног Вука драшковића који је бијо политички промотер Америчке политике и окупације Србије, или Драгољуба Мићуновића који је наставијо континуитет своје политике према Америци а на штету Србије. Ваљда је време да ова власт почне да признаје своју немоћ, неспособност, своје политике, да се пвуче и препусти оним људима који имају искуства и знања да икако нешто урадфе, поправљајући како тако. Ваљда Српску кризу треба да воде, носе, они који су се повукли испред демократа који су направили хаос, ваљда се још може нешто поправити…

  2. Као члан Државног преговарачког тима у делу преговора о статусу КиМ, које је водио Марти Ахтисадри,могу само да констатујем да ни онда (у време тзв. кохабитације Тадића и Коштунице), Србија није ваљано и јединствено бранила државне и националне интересе на КиМ. На против, преговарачки тим, састављен по принципу паритета, деловао је раштимовано а поједини његови чланови изабрани на Тадићев предлог понашали су се пре као заступници интереса косовско-метохијских Арбанаса, него као они који су требали да бране интересе државе Србије!!! Надам се да није далеко дан када ћу детаље о тој срамној чињеници учинити доступним јавности. Тек, сада ”тадићевци” сами воде политику одбране државних и националних интереса на Косову и Метохији, и за резултате те поразне политике су једино они одговорни.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *