Nemačka o mišljenju MSP

Piše Miroslav Stojanović

Nemački mediji „savetuju“ srpskim zvaničnicima da posle Haga promene „destruktivnu politiku prema Kosovu“, iako je njihova „kooperativnost“ išla do poniznosti

U slučaju famozne odluke Međunarodnog suda pravde iz Haga o Kosovu, ponovila se stara istina: u svetu satkanom od paradoksa, u kojem je politika (pre)dominantna, činjenice često ništa ne znače, bitne su – interpretacije.
Tako je pravničkom farsom nastala bizarna situacija, s kardinalnim posledicama: odluka suda je protumačena kao bespogovorno aminovanje kosovske (državne) nezavisnosti, iako se sud, konstatuje nemački ekspert za međunarodno pravo sa univerziteta u Majncu Nik Roguski, uopšte nije izjašnjavao o statusu i pravu na secesiju.

AMERIČKI RUKOPIS
Ispostavilo se da je i sama ta odluka, iako je sud verbalno odbijao da se bavi politikom, čista politika pretočena u pravne finese. I da je pisana „američkim rukopisom“, što se, uostalom, i ne krije: u njoj je sve ono što smo hteli, uključujući i činjenicu da je „tesno skrojena“, specijalno za kosovske Albance, i „neupotrebljiva za druge“, poručili su izričito iz Vašingtona. I odsekli resko: status Kosova se „definitivno skida s dnevnog reda“ (Filip Gordon, pomoćnik državnog sekretara za evropska pitanja) i da je to činjenica koja se ne sme osporavati.
Sud je, međutim, upozorava Roguski, ocenio samo da (famozna) deklaracija kosovskih Albanaca o (jednostranom) proglašenju nezavisnosti, nije u sukobu sa međunarodnim pravom. Ni sa rezolucijom 1244.
Većina sudija (njih deset) označila je kosovske izabranike maltene kao neobaveznu „grupu građana“, čiji se akti ne tiču i ne dotiču međunarodnog prava, a ne poslanike (makar provizorne i privremene) skupštine: u tom svojstvu oni uopšte ne bi mogli, niti smeli, da „preotmu“ vlast nad pokrajinom koja, po rezoluciji 1244, isključivo pripada legitimnim organima Ujedinjenih nacija.
„Šlagvort“ za takvo, smišljeno „uskogrudo“ tretiranje i svođenje interesovanja suda isključivo na sam čin nastanka deklaracije, čak ne i njenog sadržaja, i pogotovu posledica, nemački stručnjak vidi u „pogrešno formulisanom pitanju“ Generalne skupštine UN, na kojem su insistirale srpske vlasti.
Nemački ekspert konstatuje, u autorskom tekstu objavljenom 25. jula u „Legal tribjunu“ da je Sud pri tom „propustio šansu“ da se odredi prema pravu na secesiju i izjasni o stvarnom statusu  Kosova.

PREURANJENA PRIZNANJA
Njegov kolega Mihael Bote, profesor međunarodnog prava, konstatuje u serioznom minhenskom „Zidojče cajtungu“ (tekst objavljen pod naslovom „Kosovo – šta sad“ 24. jula) da mišljenjem suda nije izrečena poslednja reč o nezavisnosti Kosova. Ostala su, naime, otvorena mnoga pitanja. Da li, na primer, još važi Rezolucija 1244? Međunarodni sud odgovara potvrdno: ona je obavezujuća za sve članice UN. Ne, međutim, i za autore deklaracije. Zašto?
Jedno je, primećuje nemački profesor, proglasiti nezavisnost, a sasvim drugo formirati (uspešno) nezavisnu državu. Da li zaista postoji država Kosovo?  Podsećajući na (pravnu) činjenicu da je osnovni zadatak jedne države da se brine o bezbednosti njenih stanovnika, Bote podseća da tu funkciju na Kosovu, još uvek, „obezbeđuje strana uprava“.
Uz opasku da proglašenje nezavisnosti nije zabranjeno, nemački profesor upozorava da države ne smeju – iako je to i njegova Nemačka učinila – da priznaju secesiju sve dok se „otcepljene oblasti ne etabliraju“. I konstatuje: „preuranjeno priznanje jeste mešanje u unutrašnje stvari druge države, a to je zabranjeno“.
Ovaj profesor podseća da u slučaju Kosova nije (samo) reč o starom pravilu i principu međunarodnog prava. Savet bezbednosti je stvorio pravni režim, obavezujući za sve države, i zadržao pravo da isključivo sam odlučuje o pitanju statusa i, pri tom, zabranio narušavanje teritorijalnog integriteta Jugoslavije (Srbije).
Već spomenuti Roguski u tekstu pod naslovom „Šta je zaista odlučio Međunarodni sud pravde“ ispravlja zaključak novinskih agencija da je Hag „potvrdio nezavisnost Kosova“. Sudije su više puta naglašavale da su se bavile precizno formulisanim pitanjem, koje se ticalo famozne kosovske deklaracije, a ne pravnim posledicama izjave o nezavisnosti. Nisu se, jednostavno, bavile (ključnim) pitanjem da li je Kosovo zaista postalo nezavisna država.

Šef nemačke diplomatije Gvido Vestervele je mišljenje Suda protumačio kao „stavljanje tačke“ na raspravu o statusu Kosova

AFIRMISAN PRINCIP SILE
Tu, upravo, leže veliki problemi. Međunarodno pravo štiti teritorijalni integritet država, a pravo na secesiju dozvoljava samo u (veoma) iznimnim slučajevima: kolonijama i ugnjetenim narodima. A da li su kosovski Albanci uopšte poseban narod i da li su zaista ugnjetavani, ako im Srbija garantuje široku autonomiju?
Postavljajući ova pitanja, intonacijom koja sugeriše zaključak da u kosovskoj secesiji nije zadovoljen nijedan od ova dva uslova, nemački ekspert konstatuje da se sud na tu činjenicu uopšte nije osvrtao. U njegovom saopštenju ponovljeno je samo više puta kako ni praksa Saveta bezbednosti ne zabranjuje proklamacije o nezavisnosti.
Pravne konsekvence nastaju, međutim, s pitanjem ko stoji iza takvih proklamacija i deklaracija. Iz činjenice da sud kosovskim izabranicima nije dao rang zvanične institucije, izvučen je zaključak da njihova (dakle nezvanična) odluka o proglašenju nezavisnosti nije kršila međunarodno pravo i rezoluciju 1244!
Uz opasku da je ovako izvođenje zaključka od strane sudija veoma sporno, Roguski citira izjavu nemačkog sudije u Međunarodnom sudu pravde dr Bruna Zime da „nije sve što međunarodno pravo ne zabranjuje, (ipak) dozvoljeno“.
U zaključku opširnog teksta, ovaj autor očigledno s žaljenjem primećuje kako je sud „propustio šansu“ da se izjasni o pravu naroda na samoopredeljenje, pravu na secesiju i statusu Kosova. Ostalo je tako bez odgovora ključno pitanje da li je (zaista) Kosovo postalo nezavisna država. Krivicu za to vidi u „preusko formulisanom pitanju“ upućenom Sudu i – njegovoj (naglašenoj) uzdržanosti.
Londonski „Gardijan“ će povodom „savetodavnog mišljenja“ suda u Hagu zaključiti da je reč o „lošem presedanu“ jer afirmiše princip sile i pitanje nezavisnosti pretvara u političko pitanje. Ako imate Ameriku ili Rusiju iza dela vaše teritorije koji želi da se otcepi, priznanje nezavisnosti će se svakako desiti: legitimnost se osigurava silom, konstatuje „Gardijan“. A jedan američki list, u tom kontekstu, primećuje: zavrtite globus i zavrteće vam se u glavi od broja grupa koje traže nezavisnost.
Nemački političari i mediji, međutim, bespogovorno tvrde da je to ključno pitanje, koje je, za jedan broj tamošnjih pravnih eksperata ostalo bez definitivnog odgovora, nezavisnost Kosova, „zapečaćeno“. I da više uopšte nije uopšte upitno.
I šef diplomatije Gvido Vestervele je mišljenje Suda protumačio kao „stavljanje tačke“ na raspravu o statusu Kosova, a uticajni „Frankfurter algemajne cajtung“ savetuje srpskim političarima, koji su u svojoj kooperativnosti išli do poniznosti, i poniženja, da posle „poraza u Hagu“ (po)razmisle o njihovoj „destruktivnoj politici prema Kosovu“.

PRAVNI ARGUMENTI I GRANATE
Za ovaj list je ono što se dogodilo u Hagu „dobra vest“: balkanski konflikti se, eto, rešavaju u sudnici, a ne na bojnom polju, pravni argumenti (?) su u međuvremenu postali opasnije oružje od granata. Za Srbiju je „izlet u Hag“ predstavljao poraz, iako će to srpski političari narednih dana drugačije predstavljati.
Srpski pokušaji da se zamrznu priznanja Kosova kao nezavisne države ispostavili su se kao uzaludni. Kao što se, nastavlja list, pokazala pogrešnom „igra Beograda“ strahom od regionalne nestabilnosti. Srpski političari su na sav glas upozoravali da bi proglašenje nezavisnosti Kosova vratilo Balkan u ponor rata i nasilja.
Desilo se suprotno: nemački list konstatuje da su minule dve godine posle prištinske proklamacije bile vreme najveće stabilnosti i mira u nekoliko minulih decenija, tvrdo uveren da je tome doprinelo upravo „stvaranje druge albanske države“.
Uz opasku da niko ne bi morao da od Srbije zahteva da prizna Kosovo kao nezavisnu državu, nemački list savetuje Beogradu da posle haškog poraza „sledi pragmatičan kurs“. Lansira se pri tom iznova kao moguće, i najbolje, rešenje ono koje je krajem 2007. godine predlagao nemački diplomata Volfgang Išinger: odnosi između Beograda i Prištine mogli bi da se regulišu po „mustri“ ugovora dve nemačke države (1972. godine), koje se međusobno nisu priznavale. List podseća da za Išingerov „recept“ tada niko nije hajao, sada bi, veruje, mogao biti upotrebljiv.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *