LIFKA GAVRASU Oda ocu političkog filma

Piše Vladislav Panov

Umesto ličnog preuzimanja počasne nagrade „Aleksandar Lifka“ na upravo okončanom Palićkom filmskom festivalu, čuveni grčko-francuski sineasta Kosta Gavras, dao je nekoliko intervjua iz kojih se dalo zaključiti da je umetnik i dalje mladalački ponesen filmom i da u njemu pronalazi vitalnost za sopstveni život, kao i „municiju“ za intelektualne okršaje

Slavni Grk Kosta Gavras, koji veći deo svog života provodi u Francuskoj, u kojoj preko pola veka živi i radi i čiji je državljanin, odlukom merodavnih ovogodišnji je strani laureat reprezentativne nagrade u čast jednom od ovdašnjih i, uopšte, svetskih pionira filma, Aleksandra Lifke, koju svake godine dodeljuje Festival evropskog filma u Paliću.

DUBOK TRAG U ISTORIJI FILMA
Vremešni ali i dalje agilni i lucidni, filmom oduvek i još uvek strastveno obuzeti sineasta, u februaru je proslavio 77 rođendan. Iako je po godinama, dakle, odavno za penziju, on je obuzet brojnim planovima. Trenutno razrađuje nekoliko ideja, a dva naslova povremeno se pominju kao njegovi najverovatniji naredni poslovi. Možda upravo zbog njih Kosta Gavras nije stigao da Palićki festival uveliča svojim prisustvom i da mu ukaže dostojno poštovanje ličnim preuzimanjem pomenute nagrade. Poslao je kraće saopštenje i dao je nekoliko intervjua. Iz njih se dalo zaključiti da je čuveni sineasta grčkog porekla i dalje mladalački ponesen filmom i da u njemu pronalazi vitalnost za sopstveni život, kao i „municiju“ za intelektualne okršaje, kvalitetna razmišljanja o svetu u kojem živi(mo) i budućnosti koja nas čeka. Lucidan i zanimljiv,  Gavras ostavlja upečatljiv utisak svojim izjavama jednako kao i radnom zaostavštinom, bez obzira da li su u pitanju davno urađene stvari sa kojima se proslavio i još uvek ga po njima identifikuju, ili onim novijim.
Zanimljivo je da je Gavras u poslu više od pola veka, a da je snimio jedva dvadesetak filmova. Ipak, važi s pravom za jednog od najznačajnijih evropskih sineasta ne samo kada je reč o tih pet decenija tokom kojih se eksponirao, već i uopšte. Bez preterivanja, on se zaista može prihvatiti s tako pompeznim odrednicama nečije važnosti. Njegov trag u istoriji filma je tako dubok i važan da u onome s čime se bavio bez zadrške može biti nazvan predvodnikom. Gavras je, naime, svojevrsni tvorac političko-komercijalno-umetničkog filma koji je crpeo svoju snagu iz stvarnog života, ali je, baš zato, na njega i uticao. Skoro dokumentarističkim stilom Gavras je realizovao svoje političke trilere i drame koje nisu pobedile ni nemile istinske okolnosti života, ni politički neprijatelji, ni moćnici na vlasti kojima su njegovi filmovi veoma smetali, a, što je svakako najvažnije, ni vreme. On je imao poseban dar i savršen osećaj da svoje filmovi elegantno ogrne u vanvremeni „kaput“, pa su priče njegovih najčuvenijih filmova aktuelne, sveže i poučne za svako doba. Danas, zapravo, čini se, najviše. Njegovi pogledi na surovu američku politiku u južnoameričkim državama, recimo, nisu prevaziđeni nijednim kasnijim ostvarenjem na sličnu temu. Isto je i sa drugim pričama.

RAZARANJE ILUZIJA
Gavrasov prošlogodišnji film, recimo, „Raj je na zapadu“, priča o surovoj borbi za opstanak ilegalnih doseljenika „trećeg sveta“ u savršeni svet Evropske unije (konkretno Francuske), silovito razara iluziju o tom zapadnom snu o savršenom životu koji mnogi iz sve snage sanjaju i jure. Priča je to koja, naravno, ne može biti aktuelnija i životnija. Ali ništa manje nije ni ona koja se bavi strašnom intrigom od pre šest i po decenija, opisana u filmu „Amen“ koji je Gavras snimio pre osam godina. U njemu se on hrabro i veoma provokativno okrenuo decenijama samo „između redova“, a i tako retko i vrlo prigušeno, pominjane mogućnosti da je katolička crkva znala za pogrom Jevreja od strane nacista za vreme Drugog svetskog rata, pa čak i da je holokaust na izvestan način podržavala!
Naravno, kada se pomene ime Koste Gavrasa svi odmah pomisle na njegov najčuveniji i najnagrađivaniji film, politički triler „Z“, koji mu je pored svakojakih priznanja doneo i Oskara za koscenaristički rad. Čuveni „Z“ je stožer modernog političkog filma, snimljen 1969. godine, a svež i moćan kao da je urađen danas. On je nagovestio sve ono s čime se Gavrasovo rediteljsko umeće i stil ističu i danas: precizan odnos sa kolegama, posebno sa glumcima, potpuna fokusiranost prilikom rada na scenariju, oštar tempo i montaža, napeta atmosfera, dokumentaristička uverljivost kako same priče, a još više njene realizacije. U njegovim filmovima se oseća sklad između ansambla i realizatora. Gavras se nikada nije isticao posebni vizuelnim iskoracima, niti je insistirao na umetničkim pomacima. Njega su zanimale priče, politički odnos najpre unutar svake od tih priča i kako se taj politički odnos preliva iz stvarnosti u njegov film i obrnuto. Upravo je po ovom poslednjem najuspešniji, najcenjeniji i najzanimljiviji. Retko ko je uspevao da napravi tako idealan balans između stvarnosti i fikcije, odnosno, tačnije, malo ko se usuđivao da pruži svoj politički komentar sa uvek neutralne pozicije, skoro kao idealistički žurnalista, a najpre kao pošteni dokumentarista, a da pri tom nikada nije delovao kao tvorac  jevtinog političkog pamfleta.

Skoro dokumentarističkim stilom, Gavras je realizovao svoje političke trilere i drame koje nisu pobedile ni nemile istinske okolnosti života: plakat Gavrasovog filma Z

VEČITI GRESI OČEVA
Pomenuti triler „Z“, koji jeo inače osvojio i Oskara za najbolji strani film, pozabavio se fiktivnim političkim ubistvom istaknutog političkog levičara u rodnoj Gavrasovoj Grčkoj, sticajem okolnosti se u vreme ulaska u bioskope podudario sa stvarnim ubistvom u vreme „režima pukovnika“ u Grčkoj. Kasnije je Gavras na sličan način dopunio svoj poslovni učinak za upisivanje u velike autore moćnim i pre svega potresnim ostvarenjima koji su doticali tragediju južnoameričkog sveta, „Nestali“ i „Stanje opsade“. Izuzetan je bio i sa predstavljanjem obračuna u izvitoperenom komunističkom totalitarnom režimu u Čehoslovačkoj, u napetom trileru „Priznanje“. O gresima očeva i belegu ratnog zločina koji razara porodicu snimio je vrhunsku dramu „Muzička kutija“.
Kosta Gavras je sin komuniste, pripadnika grčkog Pokreta otpora za vreme Drugog svetskog rata. Rođen je kao Konstantin Gavras u oblasti Peloponeza zvanoj Arkadija. Odmah posle srednje škole je otišao u Francusku gde je počeo sa studijama prava, ali ih je napustio pre kraja i upisao je Francusku nacionalnu filmsku školu posle koje je pekao rediteljski zanat pod patronatom Iva Alegrea. Tokom pedesetih godina prošlog veka je bio asistent režisera brojnim francuskim velikanima koji su tada radili, a najčešće čuvenom Rene Kleru. Debitovao je odličnim trilerom sa vrhunskom francuskom ekipom glumaca, „Ubistva u vozu“ 1965. godine. Aktuelni je predsednik Francuske kinoteke, kojom je već jednom upravljao od 1982. do 1987. godine. Njegovi sin i ćerka, Roman i Žili Gavras se takođe bave režijom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *