KOSTA ČAVOŠKI Sudska sofistika u MSP

Piše Kosta Čavoški

Međunarodni sud pravde doneo je mišljenje o Deklaraciji nezavisnosti Kosova koju je naša neuka i zavarana javnost doživela kao potresno iznenađenje. Kako je Sud došao do odluke koju je saopštio 22. jula 2010. godine?

U pustoj nadi da se može zaustaviti šire međunarodno priznanje samozvane države kosmetskih Arbanasa, a možda i po poverljivom savetu neprijatelja srpskog naroda i države, naši glavari su početkom jeseni 2008. godine, u okviru Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, pokrenuli postupak za izglasavanje rezolucije kojom bi se od Međunarodnog suda pravde zatražilo savetodavno mišljenje o pravnoj valjanosti tog samozvanog proglašenja kosmetske nezavisnosti. I pored navodnog protivljenja nekih uticajnih država, 8. oktobra 2008. godine Generalna skupština izglasala je sledeću rezoluciju:
… Podsećajući da su 17. februara 2008. privremene institucije samouprave Kosova proglasile nezavisnost od Srbije…
… Odlučuje da, u skladu sa članom 96 Povelje UN, zatraži da Međunarodni sud pravde, shodno članu 65 Statuta Suda, dâ savetodavno mišljenje o sledećem pitanju:
„Da li je jednostrana deklaracija nezavisnosti privremenih institucija samouprave Kosova u skladu sa međunarodnim pravom?“
Prihvatanje ove rezolucije primljeno je u krugovima naših nepromišljenih, a najvećma i glupih glavara kao velika diplomatska pobeda, pa se u javnim glasilima već uveliko raspredalo kako će kosmetski Arbanasi, zbog za nas povoljnog mišljenja Suda, biti prinuđeni da iznova pregovaraju sa Vladom Srbije o obostrano prihvatljivom rešenju Kosova i Metohije. Uz to se očekivalo da posle objavljivanja tog mišljenja neće biti novih priznanja samozvanog Kosmeta, pošto bi, kako su to predstavnici Srbije pred ovim Sudom izjavili, „savetodavno mišljenje Suda… pružilo neutralno, a ipak sudski autoritativno uputstvo mnogim državama koje još uvek razmatraju kako da, u skladu sa međunarodnim pravom, pristupe jednostranim proglašenjima nezavisnosti.
Dana 22. jula 2010. godine naša neuka i zavarana javnost doživela je potresno iznenađenje, dok su naše glavare, naročito one ključne, strani zvaničnici već unapred obavestili šta će se dogoditi, što se inače, imajući na umu kako ovaj Sud zaseda i odlučuje, znalo još pre dva meseca. Sud je, nažalost, odlučio:
– kako opšte međunarodno pravo ne sadrži primenljivu zabranu proglašenja nezavisnosti, Deklaracija nezavisnosti [samozvanog Kosmeta] od 17. februara 2008. ne narušava opšte međunarodno pravo i
– da ova Deklaracija nezavisnosti ne povređuje Rezoluciju Saveta bezbednosti 1244 (1999) niti narušava Ustavni okvir koji je propisao specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN.
Pa da vidimo kako je to ovaj Sud izveo.

POGREŠNO POSTAVLJENO PITANJE SUDU
Već na trećoj godini studija studenti prava uče da je prilikom obraćanja sudu najvažnije da se jasno, razgovetno i sadržinski ispravno formuliše tužbeni zahtev, pošto je sud vezan tim zahtevom i ne može izlaziti izvan njegovog okvira. Međunarodni sud pravde je, nažalost, pokazao da pitanje koje mu je upućeno, a kojim je bio vezan, nije bilo dobro formulisano, te da bi njegov odgovor bio bitno različit da je pomenuto pitanje bilo drugačije sročeno. Naime, na predlog Srbije od ovog Suda je zahtevano savetodavno mišljenje o tome da li je „Deklaracija o nezavisnosti Kosova u skladu sa međunarodnim pravom“, što se svodilo na pitanje da li primenljivo međunarodno pravo zabranjuje proglašenje nezavisnosti nekog entiteta u sastavu jedinstvene države. I Sud je, kako ćemo to ubrzo pokazati, utvrdio da takve zabrane nema. Ili kako je to sam Sud izrekao, „sasvim je mogućno da određeni akt, kao što je jednostrano proglašenje nezavisnosti, ne narušava međunarodno pravo a da nužno ne predstavlja vršenje prava [u smislu ovlašćenja] koje mu ono dodeljuje“ (sec. 56).
Uverljiv primer koji to potvrđuje bila je formulacija kojom se Generalni guverner Kanade obratio Vrhovnom sudu Kanade povodom pokušaja otcepljenja Kvibeka od Kanade. Tom prilikom Vrhovnom sudu je bili upućeno ovako sročeno pitanje:
„Da li međunarodno pravo daje Nacionalnoj skupštini, zakonodavnom telu, ili vladi Kvibeka pravo da jednostrano izvrše secesiju Kvibeka od Kanade? U tom pogledu, da li po međunarodnom pravu postoji pravo (right) koje bi Nacionalnoj skupštini, zakonodavnom telu ili vladi Kvibeka dalo pravo da jednostrano izvrše secesiju Kvibeka od Kanade?“
Da je na taj način bilo formulisano pitanje koje je, povodom secesije Kosmeta od Srbije bilo upućeno Međunarodnom sudu pravde, ovaj ne bi imao kud nego da odgovori da jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova ne počiva na pravu koje primenljivo međunarodno pravo izričito i nedvosmisleno daje. Izgleda, međutim, da vajni pravni savetnici Borisa Tadića i njegovog ministra Vuka Jeremića nisu ni čuli da je Kvibek čak više puta pokušavao da se otcepi od Kanade, a kamoli da su znali kako je bilo formulisano pitanje koje je 1998. godine Generalni guverner uputio Vrhovnom sudu Kanade. Tako to uvek biva kada se poglavar države isključivo oslanja na svoje ljubimce velike samouverenosti, a malih znanja i ograničene pameti.

Od konstituisanja UN pa sve doskora nikada se pravo na samoopredeljenje nije poimalo i tumačilo kao osnov za razbijanje država članica UN. Za ovaj Sud nisu, međutim, presudne pravne norme koje zajemčuju teritorijalni integritet država, nego vlastito razumevanje prakse primene tih normi: Hisaši Ovada

SECESIJA I OPŠTE MEĐUNARODNO PRAVO
Iako to nije izričito formulisao, Međunarodni sud pravde se, razmatrajući praksu proglašenja nezavisnosti novih država u drugoj polovini HH veka, suočio sa dva suprotstavljena načela: pravom na teritorijalni integritet država, naročito članica UN, s jedne, i pravom na samoopredeljenje naroda, uključujući i otcepljenje, s druge strane. Ovakvo pravo na samoopredeljenje najvećma su koristili narodi nesamoupravnih teritorija (kolonija) i narodi koji su bili žrtve tuđinskog podjarmljivanja, dominacije i eksploatacije, što uopšte nije sporno. Sud, međutim, navodi da je bilo i proglašenja nezavisnosti izvan ovog konteksta [misli na delove države koja nije bila ili nije više kolonija], a da praksa država u takvim slučajevima „ne ukazuje na pojavu novog pravila u međunarodnom pravu koje zabranjuje proglašenje nezavisnosti u takvim slučajevima“ (sec. 79).
Upravo je ova navodna praksa, na koju se Sud poziva, sporna. Kako je Međunarodni sud pravde pravosudni organ UN, valjda bi bio dužan da bar uvaži tumačenje te prakse koje su davali najviši zvaničnici UN. Od konstituisanja UN pa sve doskora nikada se pravo na samoopredeljenje nije poimalo i tumačilo kao osnov za razbijanje država članica UN. To je možda najbolje izrazio Generalni sekretar UN U Tant kada je 1970. godine nedvosmisleno rekao: „Ujedinjene nacije nisu nikada prihvatile niti prihvataju, a ne verujem da će ikada i prihvatiti načelo secesije dela svoje države članice“ (navedeno u John Dugard, Recognition and the United Nations, Gotius Publication Ltd, 1987, p. 85).
Što je još gore, izgleda da za ovaj Sud nisu presudne pravne norme koje zajemčuju teritorijalni integritet država, nego vlastito razumevanje prakse primene tih normi. Sud naravno zna da član 2 stav 4 Povelje UN nalaže „svim članicama da se u svojim međunarodnim odnosima uzdrže od pretnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države ili na neki drugi način [to bi, recimo, moglo biti i priznanje nezavisnosti otcepljenog dela članice UN] koji je u neskladu sa načelima UN“. Ali, po tumačenju Suda, to pravilo bezuslovnog poštovanja teritorijalnog integriteta je svedeno samo na „sferu odnosa između država“ (sec. 80) kao takvih, a ne i na odnose njihovih građana prema vlastitoj državi.
Što je još gore, iako Sud navodi više slučajeva secesije koje je Savet bezbednosti osudio, on zaključuje da su to bili izuzetni slučajevi koji potvrđuju „da se nikakva opšta zabrana protiv jednostranog proglašenja nezavisnosti ne može izvesti iz prakse Saveta bezbednosti“ (sec. 81). Drugim rečima, iako se prilikom osude pojedinih slučajeva secesije Savet bezbednosti pozivao na savršeno jasnu međunarodnu pravnu normu o nepovredivosti teritorijalnog integriteta država, to što Savet bezbednosti iz političkih razloga nije postupao na isti način i u drugim slučajevima secesije, za ovaj Sud je dovoljan razlog da zaključi da nema opšte zabrane secesije, čime je praktično priznao da je za njega tekuća politička praksa iznad prava.
A sada ćemo pokazati do čega bi ovakvo rasuđivanje i presuđivanje dovelo u oblasti unutrašnjeg prava. Sve savremene države su donele zakone koji zabranjuju korupciju državnih zvaničnika. No, kako se zbog nedelotvornosti organa gonjenja i sudstva, a ponekad i njihove sprege sa vlastodršcima, samo manji broj korumpiranih zvaničnika izvodi pred lice pravde i kažnjava, a veći broj iz ovih ili onih razloga promakne, slêdeći način rasuđivanja Međunarodnog suda pravde mogli bismo zaključiti da se iz prakse primene ovih zakona ne bi mogla izvesti opšta zabrana korupcije. Tako to biva kada je manjkava praksa primene prava iznad prava.

Da li je moguće da su Vuk Jeremić i njegovi savetnici sastavili pitanje MSP-u, a da nisu u obzir uzeli kako je bilo formulisano pitanje o secesiji u Kanadi 1998. godine, kada je Kvibek želeo da se otcepi od države

SECESIJA I SPECIJALNO MEĐUNARODNO PRAVO
Mnogo veće gađenje izaziva način na koji je ovaj Sud utvrdio da samozvano proglašenje nezavisnosti Kosmeta nije u sukobu sa specijalnim međunarodnim pravom – Rezolucijom Saveta bezbednosti 1244 i UNMIK-ovim Ustavnim okvirom koji je na osnovu nje donet. Sud doduše izričito priznaje da su ovom Rezolucijom potvrđena „načela suverenosti i teritorijalnog integriteta SR Jugoslavije“ i da je desetim uvodnim odeljkom te Rezolucije Savet bezbednosti UN iznova „podsetio na suverenost i teritorijalni integritet SR Jugoslavije“ (sec. 95). A potom još dodaje da po Ustavnom okviru „vršenje dužnosti privremenih institucija… neće zadirati u vlast SR Srbije i Crne Gore niti je smanjivati …“ Drugim rečima, sam Sud je priznao da ovo specijalno međunarodno pravo potvrđuje teritorijalni integritet i suverenost savezne države. Jedino je primetio da je privremena uprava Kosova samo privremeno „suspendovala vršenje vlasti Srbije koja proističe iz kontinuiranog suvereniteta nad teritorijom Kosova“ (sec. 98). A nešto ranije naveo da je takozvana Kontaktna grupa pozvala strane [imala je na umu Beograd i Prištinu] … da se uzdrže od jednostranih koraka, kakav je sigurno bilo potonje jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosmeta.
Imajući sve ove iskaze na umu, svako će se odmah upitati: kako je Međunarodnom sudu pravde uopšte pošlo za rukom da pokaže i dokaže kako jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova nije protivno ovom specijalnom međunarodnom pravu, koje čini Rezolucija Saveta bezbednosti UN i na osnovu nje doneti potonji propisi? Da bi to postigao ovaj Sud se poslužio infantilnom dosetkom – tvrdnjom da tvorci i donosioci Deklaracije o nezavisnosti Kosova od 17. februara 2008. godine nisu bili poslanici Skupštine Kosova kao predstavničkog organa privremenih institucija Kosova, nego nekakvi predstavnici naroda izvan tih privremenih institucija.
Pa da vidimo kako je to ovaj Sud izveo.

IDENTITET TVORACA DEKLARACIJE O NEZAVISNOSTI
Iako je u Rezoluciji Generalne skupštine UN, kojom je zatraženo savetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde, izričito pisalo „da su 17. februara 2008. godine privremene institucije samouprave Kosova proglasile nezavisnosti Kosova od Srbije“, a u izveštaju Generalnog sekretara Savetu bezbednosti UN od 28. marta 2008. da je „Skupština Kosova održala sednicu tokom koje je usvojila ‘deklaraciju o nezavisnosti’, kojom se proglašava da je Kosovo nezavisna i suverena država“ (United Nations dos. S/2008/211, para. 3), ovaj Sud se, potpuno neočekivano kao da je nekakva policijska ili detektivska agencija, upustio u ispitivanje i utvrđivanje identiteta tvoraca ove Deklaracije o nezavisnosti i postavio sledeće pitanje na koje je sam sebi dao odgovor: „Da li su tu deklaraciju objavile privremene institucije samouprave ili neki drugi entitet?“ (sec. 54).
U uvodnom delu ove Deklaracije jasno piše da su se njeni donosioci „okupili na vanrednom zasedanju 17. februara 2008. u Prištini, glavnom gradu Kosova“, što jasno ukazuje da je to bilo vanredno zasedanje Skupštine Kosova kao jedne od privremenih institucija samouprave Kosova. Uostalom, sam Sud navodi da su „prilikom otvaranja zasedanja 17. februara 2008, na kojem je usvojena Deklaracija o nezavisnosti, predsednik Skupštine i premijer spomenuli Skupštinu Kosova i Ustavni okvir“ (sec. 104), što je po sebi razumljivo jer su ova dva visoka zvaničnika sigurno znala čije zasedanje otvaraju i u kom službenom svojstvu postupaju. Čak Sud navodi da se sintagma „Skupština Kosova“ nalazi u prevodu ove Deklaracije na engleski i francuski jezik koju su kosmetski zvaničnici dostavili Generalnom sekretaru UN. I mada su se Arbanasi sigurno veoma trudili da tačno prevedu izvorni tekst Deklaracije na albanskom, Sud je ne samo posumnjao u ispravnost prevoda na engleski i francuski, nego je čak utvrdio da on nije verodostojan.
Kako, dakle, nije poverovao prevodima, koje su sami Arbanasi sačinili, Sud i dalje pomno istražuje da bi utvrdio kako je „ova deklaracija bila napisana na dvama listovima papirusa i pročitana, izglasana i potpisana od strane svih prisutnih poslanika. Ona nije bila poslata specijalnom predstavniku Generalnog sekretara niti je bila objavljena u Službenom listu privremenih institucija samouprave Kosova“ (sec. 76). Tako ispada da je Sud očekivao da se original Deklaracije o nezavisnosti na albanskom jeziku dostavi preko specijalnog predstavnika Generalnom sekretaru UN, kao da je to ikada iko ranije činio, pošto svi dostavljaju samo overene prevode na službene jezike UN, u koje niko, sem ovoga Suda, više ne sumnja da su verodostojni.
Sve je ovo bila policijska i detektivska istraga koja je trebalo da potkrepi ključnu tvrdnju ovog Suda: da donosioci Deklaracije o nezavisnosti Kosmeta nisu bili poslanici Skupštine Kosova, kao organa privremenih institucija kosmetske samouprave i da narod u ime kojeg je proglašena nezavisnost Kosmeta nije onaj isti narod koji je na izborima 17. novembra 2007. izabrao poslanike Skupštine Kosova. Da bi to pokazao i dokazao sam Sud stavlja sebi u zadatak „da utvrdi da li je deklaracija o nezavisnosti od 17. februara 2008. bila akt ‘Skupštine Kosova’, uspostavljene shodno glavi 9 Ustavnog okvira, ili su oni koji su prihvatili deklaraciju delovali u drugačijem svojstvu“ (sec. 98).
Kako su ipak sami kosmetski zvaničnici – predsednik Skupštine i premijer – pominjali Skupštinu Kosova i Ustavni okvir i u engleskom i francuskom prevodu, koji je dostavljen Generalnom sekretaru UN, izričito naveli da je to akt Skupštine Kosova, Sud izvodi neverovatan zaključak koji se ni na čemu ne zasniva: „Oni koji su usvojili Deklaraciju o nezavisnosti nisu nameravali da ona deluje unutar pravnog poretka stvorenog za privremenu fazu niti je ona kadra da to učini. Nasuprot tome, Sud smatra da tvorci ove deklaracije nisu delovali niti nameravali da deluju u svojstvu institucije stvorene od strane tog poretka i ovlašćene da deluje unutar njega, nego su radije objavili da prihvataju meru čiji bi se značaj i dejstva nalazili izvan tog poretka“ (sec. 105). Drugim rečima, iako su sami kosmetski zvaničnici bez ikakvog skrivanja naveli da su otvorili vanredno zasedanje Skupštine Kosova i pri tom se pozvali na Ustavni okvir iz kojeg ova Skupština izvodi svoje nadležnosti, Sud „otkriva“ da njihova prava namera nije bila da deluju u svojstvu poslanika Skupštine Kosova, nego u nekom drugom, dalekosežnijem svojstvu, i da nisu proglasili nezavisnost Kosmeta u ime naroda koji ih je 17. novembra 2007. izabrao i kome je, po odluci Saveta bezbednosti UN, bila primerena privremena samouprava, nego u ime nekog drugog, važnijeg i postojanijeg naroda kome je, po prećutnom mišljenju Suda, jedino primerena nezavisna država. Sve bi to naravno bilo još dopadljivije da su američki mentori blagovremeno naslutili kakvim će ujdurmama pribeći ovaj Sud, da bi svojim štićenicima savetovali da se sastanu ne u Skupštini Kosova nego na ledini.

Međunarodni sud pravde je sofistikom koja je, kao zloupotreba retorike radi izvrtanja istine i navođenja na pogrešne zaključke, oduvek bila na zlom glasu. Najbolji primer takve zloupotrebe je brak zaključen između Klaudija i Agripine. Klaudije nije mogao da se oženi Agripinom kao car Rima, ali je to mogao da učini kao car Egipta. Ni Albanci nisu mogli da se otcepe od Srbije kao poslanici Skupštine Kosova, koja bi bila nelegitimna za donošenje takve odluke, ali su Deklaraciju o nezavisnosti mogli da donesu kao predstavnici naroda na ledini

KLAUDIJE I HAŠKE SUDIJE
Zbog ovakvog snalaženja, izvrdavanja i dovijanja, koje se ponavlja vekovima, pravnici su oduvek izazivali nepoverenje kod časnih ljudi, pogotovo kada su se služili, baš kao što to Međunarodni sud pravde čini u ovom slučaju, sofistikom koja je, kao zloupotreba retorike radi izvrtanja istine i navođenja na pogrešne zaključke, oduvek bila na zlom glasu. Najbolji primer takve zloupotrebe iz starine jeste brak zaključen između Klaudija i Agripine. Oni se najpre nisu usuđivali da svečano proglase svadbu, iako su već poduže vodili nedopuštenu ljubav, jer se do tada nije dogodilo da stric uzme za ženu svoju sinovicu. To se smatralo rodoskrnavljenjem, pa su se Rimljani bojali da ne navuku nesreću na državu ako pogaze starinske običaje.
To neugodno oklevanje dvoje rodoskrvnilačkih ljubavnika prekinuo je Klaudijev podrepaš Vitelije, nameran da ovaj težak moralni i pravni problem reši svojim ujdurmama. Praveći se kao da ne zna da je Klaudije već uveliko ogrezao u neograničeno samodržavlje, Vitelije ga upita da li bi se pokorio volji naroda i odluci Senata. Ovaj potvrdno odgovori, a Vitelije pohita u Senat i zatraži da govori prvi, tvrdeći da je u pitanju spas države. Da bi se oslobodio domaćih briga i sav posvetio opštem dobru, caru je potrebna žena, drugarica u dobru i zlu. A to jedino može biti Agripina, koju krase plemenito poreklo, plodnost, a naročito čednost. Doduše, rimski zakoni i običaji zabranjivali su brak sa bratanicom, ali je Vitelije svojim dovijanjem otklonio i ovu zapreku. Objasnio je da su brakovi između braće i sestara od strica i ujaka dozvoljeni kod pojedinih naroda, recimo Egipćana, koji su došli pod vlast Rima. A ako to mogu drugi zašto ne bi mogao i Klaudije koji je car i Rima i Egipta. I tako je Klaudije, na usrdnu molbu rimskog naroda, „ozakonio“ svoju zazornu vezu sa Agripinom, koja mu je na kraju došla glave.
Upravo se tako dovijalo 10 sudija Međunarodnog suda pravde. Po njihovom nazovi sudu poslanici Skupštine Kosova, kao predstavnici naroda koji ih je po Ustavnom okviru izabrao 17. novembra 2007. godine, nisu u tom svojstvu mogli da izglasaju nezavisnost Kosmeta, jer bi time narušili specijalno međunarodno pravo koje proističe iz Rezolucije Saveta bezbednosti UN 1244 i na osnovu nje donetog Ustavnog okvira. Ali su mogli da to isto učine, kako to ovaj Sud veli, „kao lica koja deluju zajedno u svojstvu predstavnika naroda izvan privremene uprave“ (ѕes. 109), baš kao što ni Klaudije nije mogao da se oženi Agripinom kao car Rima, ali je to mogao da u čini u drugom svojstvu, kao car Egipta.

7 коментара

  1. Gospodine Cavoski!(Izvinjavam se za C i s)
    Smatram da je pitanje postavljeno “sudu” ispravno jer a) deklaracija ima duboke pravne posledice, b) dovela je do priznavanja Kosova od strane vecine mocnih drzava, c) nije ju donela neka marginalna grupica istomisljenika vec vodje oruzane secesije. U prilogu da je pitanje ispravno je i cinjenica da se niko u Srbiji nije setio da je pitanje neispravno pre donosenja odluke “suda”. Naravno da ta ispravost vazi za casne sudije i sudstvo a ne za pravne pigmeje. Pa gde je greska? Greska je u iluziji vlasti kojom su zavarali sebe a i narod da su oni neki drugi Srbi, bolji,posteniji, demokratskiji, hrabriji u svojoj zrelosti da priznaju krivicu nego sto je Slobodan Milosevic i njemu slicni. Oni su prijatelji te idealne Evrope(novozavetni komunizam), pa ce se prema njima ukazivati postovanje i u sporovima ce se primenjivati pravo. Cvrc. Nazalost iluzija je samo naceta.

  2. Господине Слободане, Слажем се са вама да је илузија у власти, као и у прокламованој демократији која је наметнута са стварањем демократских снага које су били опоненти власти Слободану Милошевићу а на штету Србије и српског народа. Кад је требало највише слоге, да недође до овакве ситуације у којој смо данас. Јер Европи и осталима није одговарало да се Србија одбрани на нацијоналној основи, већ да се разједини, и то стварањем демократије која је урушила јединство у Србији. То политичко нејединство је погодовало НАТ-овцима да заузму Косово, што им је и бијо циљ, да би сада они диктирали своју политику, без обзира што се сада Србија копрца, а где демократе и немају неког решења како да се реши косовско питање. Пошто су већ и учинили, то да се прошитри косовско питање…

  3. Gospodine Slobodane, niste u pravu, po mnogo cemu. Javnost nije bila pravilno informisana o tome kakvo je pitanje vlada sada vec Beogradskog Pasaluka postavila MSP. Mozda ste samo u pravu da je pitnje bilo jasno za odgovor. Ali tacno je ono sto profesor Cavoski istice da to sto studenti uce na trecoj godini studija, da se sudu mora jasno formulisati tuzbeni zahtev. Mozda su oni koji su taj zahtev pred MSP postavili bili ubedjeni da su postavili jasno pitanje. Ako je njihovo pitanje bilo jasno, onda su naravno i dobili jasan odgovor. Jer nigde u medjunarodnom pravu ni jednim clanom ovoga zakonika, nikome se ne osporava pravo na proglasenje nezavisnosti. U pitanju su metodi, na koji se nacin to proglasenje uspostavilo. U tom smislu sudije su ispravno odgovorile. Sto znaci da je neko, ili nije znao, ili je namerno formulisao ovakvo skandalozno pitanje, jer upravo ovakvo pitanje je protivnickoj to jest tuzenoj strani islo se na ruku. Postavljeno je pitanje, koje odgovara tuzenom a ne tuziocu, jer ga zakon ne obavezuje. Znaci trebalo je pitanje formulisati sasvim drugacije, to jest vezati ga za rezoluciju 1244. Uprosteno receno ova rezolucija je vrsta ugovora, koja obavezuje ugovorene starne da ga se pridrzavaju. Od suda je trebalo traziti da se sprovedu sanksije prema onoj strani(nama) koja je jednostarno pokusala da raskine ugovr. A ne da li su Arbanasi postupili ispravno kada su proglasili nezavisnost. I vi i ja, mozemo da skupimo bandu i da proglasimo neku ulicu u Cikagu nezavisnom. Medjunarodni zakon u tom slucaju nema jurisdikciju nada nama. To je isto sto su samo u vecoj razmeri uradili Arbamasi na Kosovu. S obzirom da rezolucija 1244 ne obaveuje samo Arbanase, nego sve clanice UN, onda i pitanje upuceno MSP je sasvim drugacije trebalo formulisati. Ali to rade one zemlje i njihove vlade, koje imaju ministre u vladi koji se nisu skolovali na Harvardu. Jer oni koji su nadprosecni sa Harvarda nalaze sebi poslove sa pocetnom platom od $ 250,000 godisnje pa navise. Oni koji su prosecni, pocinju $ 200,000. A oni ispod proseka izgleda zavrsavaju u vladi Borisa Tadica kao spoljni ministri.

  4. Gospodine Janko! Volio bi da ste u pravu. To bi mi dalo nadu da ne zivimo u djungli i da postoji medjunarodno pravo. Ali u nesto sam siguran:
    1)Da je u slucaju Kvibek postavljeno pitanje formulisano kao sto smo ga mi formulisali rezultat bi bio isti bez obzira na formulaciju. Ako isto formulisano pitanje postave Katalonci odgovor bi bio negativan itd.
    2) Iluzija je da bi rezultat bio drugaciji da smo postavili ispravno pitanje . Nasli bi oni neko resenje. Mozda bi se pozvali na pravo na samoopredeljenje koji su “najvećma koristili narodi nesamoupravnih teritorija (kolonija) i narodi koji su bili žrtve tuđinskog podjarmljivanja, dominacije i eksploatacije”(cit.Cavoski), a “dokaze” za to im ne bi bilo tesko naci. Ili bi nasli neko drugo resenje.
    Slazem se da je pitanje moglo biti spretnije postavljeno,ali to nije sustinsko u celoj prici.
    Pozdrav

  5. Gospodine Slobodane, da je u pitanju Kvebek siguran sam da Kanadska valada nikada ne bi MSP postavila ovakvo pitanje. Vec bi se drzala rezolucije UN, koji joj daje pokrice, i sacekala bi bolja vremena da slucaj resi u svoju korist. Vi kazete da sumnjate da bi rezultat bio drugaciji da ste postavili drugacije pitanje. Ne zamerite, ako sam Vas pravilno razumeo, vi radite za ministarstvo Vuka Jeremica. Pa ako meozete pojasnite nam zasto je to ministarstvo islo na MSP za nesto sto je sasvim bilo bespotrebno? Pravo naroda na samoopredeljenje se ne odnosi na nacionalne manjne. To cak i bombasi zapada ne potezu, kao adut za otcepljenje Kosova. Oni su vrlo probirljivi u recniku. Oni lazu da su isli na to da spasavaju Siptare od izmisljenog genocida nad njima.

  6. Zašto gospodin Čavoški ovaj tekst nije napisao pre izricanja presude Međunarodnog suda pravde? Nismo čuli nijedno ni najmanje slično mišljenje za čitave ove dve godine. Ovo deluje kao pametovanje posle izgubljene bitke.

  7. “Zbog ovakvog snalaženja, izvrdavanja i dovijanja, koje se ponavlja vekovima, pravnici su oduvek izazivali nepoverenje kod časnih ljudi, pogotovo kada su se služili, baš kao što to Međunarodni sud pravde čini u ovom slučaju, sofistikom koja je, kao zloupotreba retorike radi izvrtanja istine i navođenja na pogrešne zaključke, oduvek bila na zlom glasu.”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *