JOSIPOVIĆ U BEOGRADU Zaglavljeni u loncu za kuvanje žaba

Piše Ljiljana Bogdanović

Da li su sada, petnaest godina posle rata, komentari posete Srbiji hrvatskog predsednika Ive Josipovića dali optimistički odgovor na nedoumice povodom šanse da u odnosima Srba i Hrvata zaživi kritičko „suočavanje sa prošlošću“?

„Tako lepa, a tako blizu“, ove nedelje bila nam je još bliža.
Došla nam je L(ij)epa na noge, a u liku koji se, ni uz zlobu, ne bi mogao nazvati ružnim, pa se slogan koji je lane sa bilborda mamio srpske turiste na jadransku obalu, u trenutku neočekivano „instalirao“ u našu svakodnevicu. Pamtićemo to kao dane (dva) kada je hrvatski predsednik Ivo Josipović boravio u Srbiji, ruku pod ruku sa srpskim kolegom dobrano prošpartao Beogradom i Suboticom, i ćaskao – ne samo o teškim temama – sa ovdašnjim odabranim političkim i medijskih prvacima, te onima iz civilnog, odnosno NVO sektora.
Videsmo, dakle, premijerno predstavu kuvanu po scenariju regionalne saradnje, dramsko-političku PR obradu tema „ispunimo pravdu i unapredimo održivo pomirenje“. „Lipi šjor“ Ivo šetao je Knezom u društvu svog ozarenog srpskog kolege, lepog Borisa, dok su prolaznici „emitovali“ pozitivne vibracije, čak aplaudirali, a bezbednosna atmosfera pokazala zbog čega je, za razliku od nekih balkanskih gradova, Beograd stvarno – svet, a ne provincija! Videli smo i kako su se hrvatske državne zastave, prpošno, vijorile centrom srpske prestonice.

ČEKAJUĆI „DAN SRPSKIH ZASTAVA“ U ZAGREBU
Ovo poslednje dirnulo je čak i tvrdo srce Nataše Kandić, direktorke Fonda za humanitarno pravo, koja je ocenila da je to „značajan simbolični momenat“.  „Momenat“ je pak pojedine nadahnuo da javno nagoveste svoje napeto iščekivanje „uzvratnog  trenutka“ – u kojem će se, nadaju se oni, srpske zastave, u istom broju, uzbihoriti Zagrebom! Ili Splitom!
Dok se to (ne) dočeka, možda je najuputnije reći koju reč na temu šta to, unatoč optimizmom ovih dana izdašno lakiranoj budućnosti, obećava „dobro obavešteni bekgraund“ hrvatskog tiska. Zvanični kominikei i poletno odigrane role u predstavi najviših političkih, naših i njihovih, prvaka, korekcijom medijskog velikog brata, bivaju, naime, pojašnjeni, a scenske tajne PR-reditelja „demaskirane“. Srpskim pak medijima – obavezanim koliko ulogom domaćina, možda i više upozorenjem predsednika Tadića „da ih samo gleda“, te da će pratiti kako će „oni“, prema svojoj uvreženoj štetnoj navici da „iskrive stvarnost“ (čega je on, kako kaže, često bivao iznenađenim svedokom), nastaviti tu grešnu rabotu – sada se, kao „neinteresantnim“, ne bismo posebno bavili. Osim  što ćemo pomenuti da je jedan od udarnih naslova u dnevnoj štampi – „Počinje novo doba“ – izrazio prosek po jediničnoj zasićenosti merom medijskog optimizma.
Ovaj skraćeni (sveden ne samo iz prostornih razloga, već više glede uočene   monolitnosti u političkim stavovima tamošnjih medija)  pregled, pominje, dakle, raspoloženje i komentare na informativnoj sceni našeg suseda.
Da li je danas, petnaest godina posle rata, interpretacija značenja posete hrvatskog predsednika Srbiji, u tamošnjim  novinama, dala optimistički odgovor povodom šanse da između Srba i Hrvata zaista zaživi kritičko „suočavanje sa prošlošću“? Odgovor je nedvosmisleno – negativan. Čitamo ga u medijima, potpisane od tamošnjih eminentnih autora. Bio je zapravo prorok publiciste Ivan Zvonimir Čičak koji je 2000. godine, u razgovoru o temi „istina-odgovornost-pomirenje“ primetio: „Istina škodi pomirenju“. Rekao je to kao „hrvatski nacionalista“ i osvedočeni borac za ljudska prava, no danas ovakav sud, mirne duše, može dobiti potvrdu i gledano sa srpske strane, i ne samo od domaćih „nacionalista“. Sagleda li se istina, pomirenje je, čini se, sve dalje, a evo najnovijih natuknica u prilog ovoj slutnji.

ISPAŠTANJE JE „NESVRŠENI GLAGOL“
Tek što se u Beogradu, posredstvom agencija, dobro razumela vest koju je objavio riječki „Novi list“, tvrdeći da je Vlada Hrvatske protiv predloga (koji je inače u Beogradu podržao predsednik Josipović) da građani te zemlje i Srbije granicu prelaze samo sa ličnim kartama, te da se kabinet premijerke Kosor oštro  protivi takvom predlogu (da li spasavajući „mekog“ predsednika od neopreznog „podleganja obradi srpskih snaga“?), kad je osvanuo medijski rafal – iz pera novinara Davora Butkovića. U tiražnom „Jutarnjem listu“, tek što su se gosti  Beograda kući vratili, on već objavio „zvaničnu verziju“ hrvatskog stava prema „Beogradskim dobrosusedskim svečanostima“. Autor (beogradski „Novi standard“ prenosi ga uz napomenu da je reč o jednom od najuticajnijih hrvatskih novinara), pod naslovom „Beograd se još nije dovoljno pokajao“, između ostalog piše:
„…Kada je riječ o sadržajnoj razini hrvatsko-srpskih odnosa, samorazumljivo je da je Srbija jedno od najznačajnijih hrvatskih izvoznih tržišta, da će Srbija, prirodom stvari, s vremenom postajati sve značajnija emitivna destinacija za naš turizam i da je hrvatski kapital dobrodošao u Srbiji, o čemu, uostalom, najbolje svjedoče sve moguće Todorićeve investicije preko granice……Na prvi pogled, čini se da postoje svi preduvjeti da bi se Josipovićev posjet Beogradu proglasio „povijesnim“, „prekretničkim“, „otvaranjem novog poglavlja u odnosima snaga na području bivše Jugoslavije“ i tako dalje, i tako dalje“.
Mogućnost za „istorijsku dimenziju posjeta“, i prema Butkoviću, svakako postoji, ali avaj, Beograd, kao i cela Srbija uostalom, ne razume najvažnije, a to je da koliko god se trudili i štagod srpska strana činila – to jednostavno nije dovoljno. Davor strpljivo tumači gde se greši: „Koliko god se predsjednik Tadić trudio opravdati imidž modernog, prozapadnog političara, aktualna srpska politička strategija do danas se nije dovoljno distancirala od političke strategije Slobodana Miloševića. Naravno, Tadić je demokrat, a Milošević je bio mračni diktator. Naravno, Tadić je tolerantan, a Milošević je bio i mentalni i politički fašist. Naravno, Tadić je protivnik ratova, a Milošević je skoro svake godine svoje vladavine izazivao po jedan rat ili barem masovni pokolj…“
Potom, u jednoj gotovo zanetoj novinarskoj apoteozi, ovaj autor otkriva šta je, u stvari – na stvari. I kako bi taj konačni (da li?) srpski nacionalni Sepuku (japanska disciplina kojom se služi samoubica da bi dostojanstveno rasparao sopstvenu  utrobu), eventualno, bio uspešan.
„Sve dok Boris Tadić ne bude spreman priznati današnje, neovisno Kosovo kao činjenicu međunarodne politike, on se neće biti kadar emancipirati od politike Slobodana Miloševića. Bilo kakva srpska bitka za Kosovo nužno se temelji na politici koja je izazvala sve strašne ratove u regiji; bilo kakva srpska bitka za Kosovo politički je posve neprihvatljiva Europskoj uniji, što predsjednik Tadić vrlo dobro zna, ali što ne želi javno priznati…“

Susret Ive Josipovića i Borisa Tadića ponovo je u središte hrvatskih medija stavilo ideju da istina škodi pomirenju

KUVARSKE VEŠTINE NA BALKANU
Da li je očinski savetodavni Butković, ovako dramatično uzlaznom „spiralom“ uzbuđene argumentacije svog teksta, i sam želeo da primeni ono što se u žargonu domaće publicistike, pogotovu u on-lajn praksi, odavno pominje kao pojašnjenje „tehnike“ kojom se, navodno, umiruje sluđeno javno mnjenje? To je pravilo „Kuvanja žabe“. Nedavno, sasvim prikladno, a govoreći o medijskim i drugim, pre svega političkim podvalama kojim se izvodi „lobotomija“ javnog mnjenja, formulisao ga je jedan ovdašnji analitičar: „Oprobani sistem ‘kuvanja žabe’ koji podrazumeva da ako žabu ubacite u lonac vrele vode ona će odmah da iskoči napolje, a ako vodu polako i postepeno zagrevate, žaba će se lagano skuvati. Voda u kojoj se Srbija kuva odavno je počela da ključa, ali žaba i dalje ništa čudno ne primećuje.“
Da li je napred opširno citirana zvezda zagrebačkog „Jutarnjeg lista“, poznavalac nekakvih sličnih profesionalno-kuvarskih veština? I nije li on  spreman da svoju veštinu upotrebi dvosmerno, pored očigledno ciljano adresirane  susjedima, ne „kuva“ li on to i domaću „žabu“? U domovinskom  loncu? Zagreva polako, pojačavajući argumentaciju, da žaba, opčinjena „istinama“,  nikada ne iskoči. Ukoliko Butković to svesno i ne čini, jedan komentator, autor  „Slobodne Dalmacije“, glasovitog brenda hrvatskog tiska, teško da je „nevin“. Evo kako on „kuva“ i „peče“ kada, u tobožnjoj ljutnji, i to na one splitske aktiviste koji su uoči Dejvis kupa, na vidno mesto postavili transparent „Srbe na vrbe“ – „grdi“, to jest nabraja značajna pitanja.
„Je li možda taj sjajni tenisač te ratne 1991. širio ‘govor mržnje’?
Je li tada ili kasnije davao kakve huškačke izjave protiv hrvatskog naroda, ili je možda i sam bacao granate na naša sela i gradove?
Koliko god podzemna nacionalistička legenda – koja autorima ovih protukršćanskih transparenata nije pala s neba, nego su je usvojili iz protukršćanske okoline – infantilno ustrajavala na tome da su ‘svi Srbi isti’, i da se nijednom ne može vjerovati, brojke vele da je Novak Đoković te ratne 1991. imao ravno četiri godine, pa je razumno zaključiti kako je u to vrijeme mogao davati samo izjave tipa da mu se piški ili da je gladan“.
Pre visprenog zaključka da su „pisci transparenata pokazali da mentalni mrak ne stanuje samo u Srbiji, nego da ga, na žalost, ima i kod nas“, ovaj politički korektni kuvar, nagoveštava dakle sledeće: ukoliko ste iz Srbije, čak ne i obavezno – srpske nacionalnosti, pre nego se uputite (neoprezni i izgleda sasvim nepoželjni) u Hrvatsku, uputno je da odgovorite na kviz. Pitanja su: jesam li ja slavni tenisač? Jesam li ja tada imao više od četiri godine? Jesam li?… itd… Ukoliko imate i jedan negativan odgovor, ne samo da pripadate ogromnoj većini stanovnika Srbije, već i većini onih na koje se angažman splitskih aktivista, izgleda – s pravom, tiče. A po ovom autoru, transparent se, zasluženo na vas odnosi i – ima se, možda, primeniti!Ako ne to, onda ostaviti na onom mestu, tojest na – „dužem čitanju“.

Један коментар

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *