DANIJEL CVJETIĆANIN Vreme licemerja

Piše Danijel Cvjetićanin

Pod firmom liberalizacije i demokratizacije sprovodi se u Srbiji antiliberalni proces novog tipa ekonomske kolonizacije, kojem nije stran model diktature

Usporavanje (ili prestanak) širenja Evropske unije prirodna je posledica velike ekonomske krize na kraju prve dekade ovoga veka. Snažne, a ipak uzdrmane ekonomije, poput Nemačke, Francuske i V. Britanije, ne smeju, ne žele i ne mogu više da subvencionišu visok nivo potrošnje u prezaduženim zemljama (Portugal, Italija, Irska, Grčka, Španija). Izgledi za prijem Srbije (do 2389. godine) su dobri, ali će u narednim godinama svakako doći do zastoja.

PRIDRUŽIVANJE
Da li bih vas utešio ako primetim da će se širenje ipak nastaviti, ali možda po izmenjenim pravilima? Neke punopravne članice postaće još punopravnije, a takođe je, valjda, već sazrelo vreme da evropski budžet skine sa sebe etiketu alajbegove slame. Siromašne članice moraće, pošto su svoje resurse predale zapadnom kapitalu, da snose veći trošak sreće što pripadaju jednoj tako moćnoj zajednici. A svoje vojne potencijale moći će da koriste isključivo u borbi ujedinjene Evrope za preuzimanje kontrole nad resursima na istoku (šifra Sibir).
Ukratko, čim se siromašniji narodi budu zapitali koliko su za Uniju dali, a ne (kao sada) koliko su od Unije dobili, nastupiće, verovatno, pravi trenutak za pridruživanje Srbije.

USPEŠNA ETAPA
Kada se uzmu u obzir istinski interesi evroatlantskog kapitala (i stepen njihovog ostvarenja), rezultati naših reformskih vlada mogu se oceniti gotovo najvišim ocenama. Ove visoke ocene treba ponoviti i posle upravo završene dvogodišnje etape najnovije evroatlantske vlade. Srbija je postala dezindustrijalizovana, nemoćna, finansijski zavisna (prezadužena) zemlja sa visokom stopom nezaposlenosti, niskim nadnicama i bagatelnim cenama prirodnih (i drugih) resursa. Dostignut je visok stepen bezakonja, siromaštva, korupcije i kriminala (sa tendencijom daljeg povećanja), a industrije kocke, prostitucije, droge i druge razonode beleže zavidne stope rasta. Baš tako treba da izgleda jedna mlada banana – republika na jugoistoku Evrope! A slične države je, tokom poslednjih stotinak godina, severnoamerički kapital uspeo da formira diljem srednje i južne Amerike (ali i drugde).
Pod firmom liberalizacije i demokratizacije sprovodi se u Srbiji antiliberalni proces novog tipa ekonomske kolonizacije, kojem nije stran model diktature. Mere antitržišne, komandne, privrede vlast sprovodi, uz podršku stranih konsultanata, u ambijentu slabog pravnog poretka i administrativnog javašluka, prouzrokovanog, između ostalog i lavinom glomaznih i protivrečnih zakona. Stranački funkcioneri arbitriraju u privrednim pitanjima na svim nivoima, a stanovništvo se, uz pomoć medija, ali i destrukcijom obrazovnog sistema, gura u prostačke okvire urbanog primitivizma i nasilja (kao da su to jedine evroatlantske vrednosti?)

MRŽNJA I „POŠTOVANJE“
„Socijalna odgovornost“ (i dijalog) ogleda se u besramnom „anesteziranju“ javnosti i razbijanju sindikalne solidarnosti. Apatija javnog mnjenja nije cilj, nego sredstvo da se obezbedi nesmetana kolonizacija (dok žaba shvati da će voda da proključa – već je skuvana).
Na drugoj strani, nismo daleko od prakse da glavni odbori stranaka, na svojim plenumima, pretresaju pitanja opravdanosti stečenih kapitala. Običaj je da svaka stranka (koja drži do sebe) ima sopstveni arsenal podobnih biznismena, kao i žestokih momaka, novinara i zaštićenih svedoka. U takvim prilikama, isticanje načela „pristojnosti“ (ne i zakonitosti) ne može da se shvati drugačije nego kao poziv neopredeljenim preduzetnicima i investitorima da obezbede zaštitu dežurnih arbitara. Da li je potrebno da ih, prethodno, „ispoštuju“, ostavlja se dovitljivosti zainteresovanih.
U međuvremenu, da bi se podstakla ova dovitljivost, politički lideri će, u siromašnoj javnosti, podjarivati mržnju prema „nepristojno“ stečenim bogatstvima, sa naglaskom na domaće vlasnike, pošto su strani, naročito evroatlantski, veoma pristojni (po definiciji – i po snazi tomahavka).

BRATSTVO I JEDINSTVO
Iskustva sa inostranstvom takođe su poučna poglavlja licemerja i beščašća. Da li smo naučili nešto od naroda koji su decenijama sa nama, u Jugoslaviji, „delili vrednosti“ bratstva i jedinstva, a koji su, na prvi mig evroatlantskih saveznika, nasrnuli na Srbe i počeli građanski rat na ovim prostorima?
Možda bismo i mi, slično njima, trebalo danas da punim ustima delimo NATO-vrednosti, uključujući i priznanje države Kosovo kao najveću evroatlantsku svetinju? A da tajno sklapamo saveze sa onima koji nisu skloni komadanju ostatka naše domovine. I da čekamo svoj trenutak!
Pa zar se i naši evroatlantski saveznici, koji su sačekali svojih pet minuta, ne zaklinju u odanost političkom i ekonomskom prosperitetu Srbije, a tajno snuju (i ostvaruju san) o Srbiji kao banana republici, prepuštenoj daljem komadanju, siromaštvu, neredu i teroru?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *