ALEKSANDRA BANOVIĆ Poslušni su na ceni, a struka je u zadnjem planu

Razgovarala Mara Knežević Kern

U obimnom elaboratu kojim raspolaže naša sagovornica nalaze se dokumenti, brižljivo skriveni od javnosti, koji svedoče o nečasnim radnjama gradskih vlasti u oblasti arhitekture i urbanizma

Beograd je, posle bombardovanja 1999. godine, koje je omogućilo dolazak na vlast „proevropskih demokratskih“ snaga, sistematski izložen najbrutalnijem mogućem fizičkom razaranju, izvedenom pod okriljem onih koji su zaduženi i plaćeni da nas štite od vandalizma, nemara, neznanja i hohštapleraja. Otete i zatarabljene fabrike će, možda, neke srećnije generacije opet otvoriti, tajkunska bratija će, možda, jednog dana, u uzajamnom polaganju računa svesti kriminal na „razumnu“ meru, ali urbanistički haos nastao u poslednjih deset godina, ostaje za sva vremena kao žig sramote na licu ovog devastiranog grada.
Na prvoj liniji odbrane prestonice našli su se najeminentniji stručnjaci, veterani socijalističke izgradnje, iza kojih su ostala dela trajne vrednosti, a među njima je i arhitekta Aleksandra Banović, koja je čitav svoj radni vek provela na „mrtvoj straži“, čuvajući svetli obraz Beograda. Nestrpljiva da preda štafetu generacijama koje dolaze, osnovala je fond „Luka i Saša Banović“ za nagrađivanje najboljih studenata iz raznih oblasti, uvodi mlade kolege u svoj projektantski tim, objavljuje knjige-krajputaše, koje svedoče o prošlosti Beograda. Bitka koju arhitekta Banović danas vodi jedna je od najtežih bitaka za Beograd, koju je ikada vodila.

I dalje stražarite nad Beogradom. Svojim znanjem, upornošću i poštenjem postajete noćna mora gradskih vlasti. Nedavno ste, sa kolegama, organizovali ciklus tribina na Kolarcu, kojim skrećete pažnju javnosti na nedopustiv odnos vlasti prema gradu, struci i važećim zakonima. O čemu je reč?
U obimnom elaboratu kojim raspolažemo nalaze se dokumenti koji svedoče o nečasnim radnjama gradskih vlasti, koje se brižljivo skrivaju od javnosti, a do kojih je veoma teško doći, zbog zatvorenosti institucija i gradskih službi. Njihov rad je organizovan tako da i o veoma bitnim stvarima odlučuju samo direktori i sekretari, bez uključivanja šire stručne javnosti, što je u naše vreme bilo uobičajeno. Tribinu su organizovali stručnjaci koji su ceo svoj vek proveli u funkciji potreba ovog grada, u želji da iznesu svoju istinu o Beogradu kako bi isprovocirali građansku raspravu o realnim problemima u ovoj oblasti. Obuhvatili smo četiri teme: „Beogradsko ušće“, „Saobraćaj i metro“, „Političko-pravna regulativa i problemi zaštite kulturnog nasleđa“ i „Zaštita prostornih kulturno-istorijskih celina“, o čemu sam na Kolarcu podnela izveštaj. Problemi su akutni, apelovali smo da se u diskusiju uključe svi koji odlučuju o sudbini Beograda, pozvani su predstavnici svih republičkih i gradskih organa, ali se niko nije odazvao. Bojkotovani smo i od strane medija. Akciju su svojim prisustvom podržali bivši čelnici Beograda, među kojima i nekadašnji gradonačelnik Živorad Kovačević.

Džimi Karter sa Aleksandrom Banović u Beogradu, juna 1980. godine

Skupštini grada ste, između ostalih, redovno prosleđivali Zaključke donesene na Tribini. Da li je bilo povratnih informacija?
Zvanični organi su nas potpuno ignorisali. O takvom ponašanju prema ljudima koji u ovoj zemlji zaslužuju najveće poštovanje nemam šta da kažem… Mogu samo da se osvrnem na jedan događaj od pre tri decenije, a u vezi je sa boravkom američkog predsednika Džimi Kartera u  Beogradu (juna 1980). Tom prilikom bila sam zadužena da ga provedem Kalemegdanom i Beogradskom tvrđavom, kako bih ga upoznala sa istorijatom tvrđave i grada. Nekoliko dana nakon njegovog povratka u Ameriku, dobila sam pismo iz Bele kuće, u kojem mi se američki predsednik lično zahvaljuje na ljubaznosti i gostoprimstvu. Zamislite – zahvalio mi se na jednom satu mog vremena! A gospodin Đilas me nije udostojio nijednog odgovora na moja pisma njemu upućena, iako sam čitav radni vek posvetila brizi o gradu, koji mu je privremeno poveren po partijskoj liniji. I ne samo da nas ignoriše kao ljude i autoritete u oblasti o kojoj nekompetentno odlučuje, već u svojim javnim nastupima negira kontinuitet razvoja Beograda, pokušavajući da uveri javnost kako se sve što je bilo dobro dogodilo sasvim slučajno i stihijski, kao da nisu postojali stručnjaci svetskog formata koji su brinuli o razvoju prestonice.

Na osnovu kog zakona se danas štite spomenici kulture?
U Srbiji još uvek vladaju dve koncepcije o tome šta je spomenik kulture. Po jednoj: spomenik je stvar, odnosno objekat. Po drugoj, Venecijanskoj, spomenik kulture obuhvata ne samo velika umetnička ostvarenja, već i skromna dela koja su vremenom stekla kulturni značaj. Venecijanskom poveljom otvoren je proces od suštinskog značaja, zato što se prelazi na zaštitu celina, kao svedočanstva određene civilizacije.

Unutar gradskog jezgra postoji nekoliko kulturno-istorijskih i prostornih celina od izuzetnog značaja za republiku, koje su trenutno veoma ugrožene: Beogradska tvrđava je jedno od njih. Vi ste kao autor DUP-a Beogradska tvrđava i Kalemegdan, ustali u odbranu svog autorskog prava da budete konsultovani prilikom promene Detaljnog urbanističkog plana. O kakvim promenama se radi?
Problem kompleksa Beogradske tvrđave, koji je 1979. godine utvrđen za spomenik kulture od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju, sastoji se u sledećem: 1969. izrađen je Detaljni urbanistički plan, koji je još uvek na snazi. Ovim planom je predviđeno da se prostor između ulice Tadeuša Košćuška i bedema raščisti kako bi se na tom mestu oslobodio prostor za zelene površine, šetališta i dečije igre. Aktuelnim predlogom izmena menja se osnovni koncept DUP-a, tako da će umesto šetališta, na prostoru od 60.000 m2 biti dozvoljena izgradnja hotelskog kompleksa i tržnog centra, koji podseća na kazamat, i kojim će se formirati novi bedemi ispred bedema, čime se potpuno uništava silueta postojeće tvrđave.

Da li su poznati naručioci i izvođači ovog „misterioznog“ projekta, koji se potpuno izmakao kontroli stručne javnosti?
Izrada plana detaljne regulacije ovog prostora poverena je CEP-u, a sredstva za njegovu izradu obezbeđuje „Property Development“ – firma čiji vlasnici tek treba da se oglase. Ja postavljam pitanje ko stoji iza stranog investitora, koji ima toliki uticaj na gradske vlasti da promene uobičajenu praksu da Direkcija za izgradnju finansira urbanističke planove. Problem se usložnjava činjenicom da je CEP bio društvena firma (direktor je Miša David), i da je u međuvremenu privatizovan i postao vlasništvo bivšeg Gradskog sekretara za urbanizam. (arhitekta Đurović). Sadašnji direktor Urbanističkog zavoda je nekadašnji radnik CEP-a. Izmenu generalnog plana je ispred Urbanističkog zavoda radio arhitekta V. Macura i arhitekta Ferenček, takođe bivši radnik CEP-a, kao i arhitekta Bobić, koji je bio glavni arhitekta grada kada su se sve ove aktivnosti oko spornih lokacija odobravale. On je istovremeno bio i predsednik stručnog veća Urbanističkog zavoda. Njihov uticaj bio je značajan zato što su bili raspoređeni na svim ključnim mestima za donošenje i sprovođenje odluka i međusobno su se neverovatno uspešno usaglašavali i sinhronizovali. Simptomatično je da su svi koji su radili na Generalnom planu, za račun Gradske vlade, kasnije dobili posao kod investitora, kako bi u njegovom interesu iskoristili dvosmislenosti Zakona, koji su sami formulisali. Mi tražimo da se spreči bahato i neodgovorno ponašanje gradskih vlasti, kao i da se zaustavi praksa parcijalnog rešavanja kompleksa, koji se mora rešavati jedinstveno.

Šta će biti sa fabričkim kompleksom BEKO, objektom koji je prema GUP-u bio predviđen za rušenje?
Sudbina ovog privrednog objekta je ista kao i sudbina naše privrede: propagira se njen razvoj, a u stvari – industrijske obekte rušimo, zbog primamljive lokacije, da bismo izgradili profitabilne objekte za, od očiju javnosti skrajnute, privatne investitore. Onaj ko je kupio BEKO (lokacija predviđena za zelenu površinu) unapred je znao da će dobiti odrešene ruke za izgradnju, zahvaljujući autorima teksta zakona koji su „promućurno“ ubacili klauzulu o mogućnosti „transformacije zatečenih objekata na ovom potezu“, koja je naknadno ubačena u uslove DUP-a, od strane onih koji su bili zaduženi za „sinhronizaciju“ urbanističkih uslova sa potrebama Investitora. Pitam se u kakvom su odnosu bivše kolege iz CEP-a sa Republičkim zavodom, kad su od njega dobili Uslove čuvanja, održavanja i korišćenja kulturnog dobra, tj. saglasnost da se promeni namena prostora na ovoj atraktivnoj lokaciji. Napominjem da je DUP-om načelno data mogućnost transformacije namene, ali ne da o tome odlučuju investitor i projektantski tim.

Ovakvim ponašanjem ignorišu se interesi građana, koji su de fakto vlasnici gradskog zemljišta.
Upravo zbog toga se zalažemo za hitnu obustavu izmene DUP-a, dok se ne pokrene javna rasprava u kojoj bi učestvovao najširi krug zainteresovanih građana. I sami znate da se javna rasprava ne može pokrenuti bez pomoći medija. Zbog toga zahtevamo da Studio B, kao gradska TV koju finansiraju građani, počne da vrši direktne prenose sednica Gradske skupštine, kako bi građani bili upoznati sa tekućim problemima i namerama vlasti, i kako bi mogli da pravovremeno reaguju i spreče odluke koje se kose sa opštim interesom. Ne smemo dozvoliti da se i dalje nastavi praksa da se sve bitne odluke donose iza zatvorenih vrata, u najužem krugu partijskih činovnika. Apelujemo da se poštuje postojeći DUP, iza koga stoje stručnjaci, i da se spreči primena investitorsko-partijskog urbanizma, koji se obrušio – kako na centar grada, sa Knez Mihailovom ulicom i Trgom republike, tako i na Topčider, koji je posebno ugrožen ishitrenom gradnjom mosta preko Ade Ciganlije.

Konture novog objekta ispod Kalemegdana koji će zatvoriti pogled sa Tvrđave

Kakvo je mišljenje stručne javnosti o svrsishodnosti izgradnje mosta preko Ade Ciganlije?
Za ovaj megalomanski projekat vlast još uvek nije položila račun javnosti. Suma od 130 miliona evra, o kojoj govori gospodin Đilas, odnosi se samo na most, ali on izbegava da kaže koliko će koštati vijadukti i tunelski prilazi, sa igradnjom pristupnica. Javnost se ne obaveštava ni o činjenici da će Topčider posle ovoga biti uništen, kao i postojeće prirodne i prostorne vrednosti ovog zaštićenog kompleksa. Zamislite, oni su prvo počeli da grade most, a o pristupnicama se tek naknadno razmišlja – kakav diletantizam! Poslednji je trenutak da se spasava što se spasiti može i hitno uključe najeminentniji stručnjaci kako bi se šteta svela na minimum.

U Karađorđevoj ulici se takođe planira objekat, čiju realizaciju pokušavate da sprečite.
Mnogi ne znaju koliko je dragocena silueta Beograda, gledana s novobeogradske strane. I koliko je već ugrožena i načeta izgradnjom „kontejnera“ Ušće. Silueta je najveća vrednost našeg grada, koji je po tome poznat u svetu a čine je Taurunum, Ratno ostrvo i Singidunum. Oni sada planiraju da na padini prema pristaništu, ispod Saborne crkve, izgrade ogroman objekat, koji će uništiti siluetu grada i zakloniti pogled na Sabornu crkvu i deo bedema. Svojevremeno su gradski oci imali ideju da na Ratnom ostrvu izgrade reni-bunare i upropaste ostrvo koje je fenomen kakvog nema u svetu. Uspela sam to da sprečim podigavši na noge međunarodne eksperte. Čitav moj radni vek protekao je u borbi za humanije okruženje i najčešće sam uspevala da se izborim. Bila sam jaka zato što je iza mene stajala stručna javnost, sve je bilo javno – probleme smo rešavali na otvorenim tribinama na kojima su se sučeljavala mišljenja. Na te tribine su dolazili studenti, slušali i učili! I dalje verujem u nadmoć struke nad diletantizmom i bahatošću „kadrova“.

Nezvanično se čuje da u Ministarstvu obrazuju odbor za izradu novog Zakona o zaštiti spomenika. Šta očekujete od ovih izmena?
Osnovna slabost ovog Zakona jeste ta što nije obavezujući, odnosno: od institucija se traže uslovi koji se mogu ugraditi u celosti ili ne, a na kraju se daje mišljenje a ne saglasnost! Zamislite – Zakon ne obavezuje stručne mere nadležnih službi u zaštiti spomenika kulture, niti obezbeđuje finansijska sredstva za njihovo trajno očuvanje. Kakva je to država koja prihvata fakultativnu zaštitu spomenika kulture – ona se njih faktički odriče i prepušta građevinskoj stihiji. Jedan od naših zahteva je da Ministarstvo kulture obnovi rad na već izrađenom Zakonu i da stručnu grupu koja bi na tome radila čine članovi koji su u njoj ranije radili, i druga stručna lica sa proverenim referencama u ovoj oblasti.

Godinama ste bili direktor Zavoda za zaštitu spomenika, kolege vas pamte kao izuzetno strogu i principijelnu. Odakle vam snaga da se uhvatite u koštac sa problemima prestonice?
Ta snaga nije zavisila od mene, oslanjala sam se na kolege u Stručnom veću, koje je kadrovski bilo izuzetno jako. U Veću je bilo 104 člana, svako od njih je bio najbolji u svom fahu. Zahvaljujući tome, prilikom donošenja odluka stručnost je uvek morala da pobedi. U Skupštini grada su u to vreme postojali Saveti, u koje su bile uključene najeminentnije ličnosti iz struke. Osim toga, organizovane su javne diskusije, na kojima se svako mišljenje filtriralo do konačne odluke. Prilikom usvajanja Detaljnog urbanističkog plana Knez Mihailove ulice, imali smo 43 komisije, da bi na kraju bila održana javna skupština, u Sava centru, na koju su došle najeminentnije ličnosti iz javnog života. U Zavodu više ne postoji Stručno veće, a članovi Izvršnog odbora su partijski kadrovi. U ovim institucijama nema javnog rada – sve se obavlja između obrađivača i direktora, koji potpisuje. Jedan od naših zahteva je da se vrate Stručna veća u Republičkom i Gradskom zavodu za zaštitu spomenika i Urbanističkom zavodu grada.

Vaša generacija preuzela je ulogu gradske gerile, u uslovima kada je grad ostavljen na milost i nemilost vlasti i investitora. Zbog čega još nije izvršena međugeneracijska primopredaja dužnosti?
Ima veoma mnogo mladih kolega koji razumeju šta se dešava i spremni su da nam pomognu. Osnovni problem je što se oni plaše da javno istupe – njihova egzistencija zavisi od investitora i gradskih vlasti, koje se nemilosrdno obračunavaju sa „bundžijama“. Poslušni su na ceni, a struka je u zadnjem planu. Ali tako će biti dokle god budemo tolerisali ideološke i partijske „preletače“, koji su od komunizma izvukli maksimalnu korist, da bi sad profitirali na antikomunizmu… Potrebna je velika inteligencija i intuicija da bi se shvatile prednosti socijalizma. Moj otac je bio predratni neimar, gradio je objekte po Beogradu i stekao tri kuće. Posle rata njegova imovina je nacionalizovana, a nama je ostao veliki stan. Moj otac nikada nije pokazivao gorčinu zbog toga, ostao je patriota i vaspitao nas da volimo svoju zemlju. Govorio je: komunizam ima svojih prednosti kao i kapitalizam. Eto, pre rata ja bih mogao svog sina da pošaljem u Beč na studije, i on bi završio kad tad, pa makar bio najveći glupak, a neko siromašno a talentovano dete ne bi imalo nikakve šanse. U socijalizmu je ta šansa svima pružena. A neki već šezdeset godina kukaju nad kućama, koje su mogle da nestanu i pod bombama. Ja volim svoj grad, kao što ga je voleo moj otac koji u njemu nije rođen. I smatram da imam moralno i svako drugo pravo da se za njega borim.

____________________

Aleskandra Banović

Arhitekta Aleksandra Banović bila je dugogodišnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture Beograda i aktivni učesnik u izgradnji i očuvanju grada, od šezdesetih godina do danas. Pored većeg broja arhitektonskih projekata, Saša je bila autor i saradnik na izradi niza planskih akata, među kojima su DUP Beogradske tvrđave i Kalemegdana, DUP Područja Knez Mihailove ulice, detaljno planiranje i revitalizacija starih gradskih jezgara – Zemun… dobitnik je prve nagrade na međunarodnom konkursu za rekonstrukciju robne kuće GUM u Moskvi (1993). Kao priznati stručnjak 1978. imenovana je za direktora. Trenutno radi u privatnoj firmi „Albo“, kao jedan od malobrojnih stručnjaka sa ličnom licencom za spomenike kulture.

Један коментар

  1. Слађана

    Свака част ѕа текст који се дотиче проблема градског планирања и архитектуре. Наравно и за изабраног саговорника. Давно сам научила да какав систем таква и архитектура. Београд је наружен на најгори могући начин,струка је потпуно занемарена само одређене партијски тимови добијају послове.Док се актуелни властодршци у струци диве Европским градовима и њиховом уређењу где је скоро све у функцији архитектуре ,дотле код нас на најбруталнији начин руже овај град и уништавају душу града. Срамно је ѕа све архитекте зашто не дигну глас. Нема никаквих конкурса а и кад их има најчешће су намештени,подижу се катастрофални објекти какви нису зидани после другог светског рата,пратећи садржаји уз објекте нису нигде планирани.Град је загушен аутомобилима на улицама суженим за паркинг места на ниво сокака.Градски булевари са уским коловозним тракама.Свака част госпођи Бановић што је дигла глас .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *