ALEKSANDAR ĐAJA Fatalna privlačnost

Piše Aleksandar Đaja

Ne sumnjam da su premijer i njegovi ministri izbegli „fatalne posledice“ ekonomske krize, ali to nije uspelo većini građana Srbije, a pogotovo ne čoveku koji je svoje sugrađane preko oglasa obavestio da prodaje svoj bubreg

Kragujevčanin R. M. postavio je u Kliničkom centru u Kragujevcu oglas da prodaje bubreg za 40.000 evra. On tvrdi da nema od čega da živi i da je prinuđen na ovakav potez kako bi vratio kredite: „Nisam kriminalac i neću da kopam po kontejnerima. Nisam ni pod kakvim pritiskom i odluku sam doneo sam. U dugovima sam, nemam posla i nemam od čega da živim. Zdrav sam i živi sam donator. Dajem bubreg za 40.000 evra. Zadužio sam se, podigao sam jedan kredit od 2.000 evra, pa onda drugi od 5.000 evra. Vratio sam onaj prvi dug, a sad me zovu da vratim ovaj drugi kredit.“

KOJA SE OD NJIH ZOVE SRBIJA?
Dve godine posle formiranja Vlade Srbije, povodom i u slavu tog velikog „istorijskog događaja“, sredinom prošle nedelje, premijer Mirko Cvetković je rekao: „Izbegli smo fatalne posledice ekonomske krize i to je najozbiljniji rezultat ove vlade. Uz našu višedecenijsku krizu stigla je ekonomska kriza koja je potresla svet. Pretio je kolaps finansijskog sistema, smanjeno kreditiranje, pad potražnje, gašenje proizvodnje i zatvaranje preduzeća, panika i masovna otpuštanja radnika, ekstremno siromaštvo i potpuna paraliza života. Mnoge zemlje su izlaz tražile u enormnom zaduživanju, smanjivanju plata i penzija i povećanju poreza. Mi smo upravljali krizom odgovorno i solidarno. Obezbedili vitalne funkcije države, sprečili bankrote preduzeća i banaka, izbegli masovna otpuštanja radnika…“
Ne sumnjam da su premijer i njegovi ministri izbegli „fatalne posledice“ ekonomske krize, ali to nije uspelo većini građana Srbije, a pogotovu ne čoveku koji prodaje svoj bubreg. I, uostalom, da li premijer Cvetković i mi živimo u istoj, ili u dve različite države? I koja se od njih zove – Srbija?
Tokom dve godine vladavine kabineta Mirka Cvetkovića, standard građana doživeo je kliničku smrt. Premijer i ministri su pre dve godine obećali da struja neće poskupeti, da će rok važnosti ličnih dokumenata biti neograničen, da će brašno, hleb i meso pojeftiniti, da škole neće naplaćivati školski dinar (inače, novu generaciju samofinansirajućih studenata u Srbiji čekaju besramno visoke školarine od 45.000 do 240.000 dinara, koje su duplo veće od cena u regionu!), da u Srbiji neće biti gladnih, da će početi izgradnja socijalnih stanova, da će biti smanjeni porezi na plate na deset odsto, da će gorivo pojeftiniti, da će se sa Crnom Gorom dogovoriti o dvojnom državljanstvu, da će finansiranje stranaka postati transparentno…
Prosečna plata u julu 2008. godine bila je 419 evra, a u maju 2010. godine – 323 evra. Prosečna penzija u julu 2008. godine bila je 241 evro, a u aprilu 2010. godine – 211 evra. Mesečna rata za kredit od 100 evra u julu 2008. godine bila je 7 876 din., a u maju 2010. godine – 10 355 dinara. Stopa nezaposlenosti u aprilu 2008. godine iznosila je 13%, dok se aprilu 2010. godine popela na – 19%!… Najzad, na kraju, ali ne i najmanje važno, prosečna plata u maju 2008. godine uspevala je da pokrije 944 flaša piva od pola litre, a u maju 2010. godine – samo 836! Ipak, manjak pivskih flaša građani su kompenzovali opijenošću verom u brzi ulazak u Evropsku uniju! Baš kao što je premijer i naznačio: „U Evropsku uniju želimo da uđemo dostojanstveno, kao sređena država, i zbog toga je evropski put poistovećen sa stvaranjem moderne, jake i reformisane Srbije!“

PACKE „LOŠEM PONAŠANJU“
Ali, kako nemačku kancelarku Angelu Merkel, tokom jutarnje kafe, izgleda, niko od njenih saradnika nije obavestio o željama naših vlastodržaca, ona je izjavila da će Evropska unija, nakon što joj se pridruži Hrvatska, odustati od daljeg proširenja na Istok! „Dobro obavešteni  krugovi“ tvrde da je ova vest izazvala pravu paniku u srpskim političkim krugovima, jer se na taj način definitivno urušava politika koju je predsednik Boris Tadić, zajedno sa državnim vrhom, vodio proteklih godina!
Međutim, po pitanju integriteta Srbije, naša Vlada delovala je odlučno i beskompromisno. Jer, ukazavši da je Kosovo i Metohija „najkrupnije državno i nacionalno pitanje“, premijer je naglasio da to pitanje „ne smemo rešavati po receptima propalim u prošlosti, ni samoubilački, ni oružjem, ni mitskim govorima, ni ritualnim besom“…. Rešavaćemo ga, pretpostavljam, „snagom“ naše diplomatije. A, kolika je ta snaga, videli smo nedavno, kada se posle bombe koja je eksplodirala tokom protesta Srba u Mitrovici, gde je poginuo jedan lekar, a 11 ljudi ranjeno, predsednik Srbije sa sednice Saveta bezbednosti vratio u Beograd bez rezolucije koja bi osudila takav čin. Naprotiv, dominirao je stav da je u pitanju „izolovani incident“, dok su mu američki i britanski ambasadori podelili „packe“ o „lošem ponašanju“ Srba na severu Kosova.
Zato, valjda, i ne treba da nas čudi što je nedavno Evropski parlament i usvojio rezoluciju o Kosovu kojom se preostale članice Unije, koje nisu priznale jednostranu nezavisnost južne srpske pokrajine, pozivaju da to učine. Zato je, valjda, i predsednik Srbije Boris Tadić konačno bio prinuđen da izjavi kako je pretnja Bajrama Redžepija, ministra policije u privremenoj vladi Kosova, da će poslati specijalne policijske jedinice na sever Pokrajine, otvorena pretnja ratom!
Ali, kojoj se Vlada Srbije neće suprotstaviti „po receptima propalim u prošlosti, ni samoubilački, ni oružjem, ni mitskim govorima, ni ritualnim besom“, pa, čak, više ne ni „snagom srpske diplomatije“, već svojom – fatalnom privlačnošću!

Један коментар

  1. Da li još uvek ima onih koji veruju da će Srbija ući u EU? Tu priču slušamo dobrih deset godina, te još ovo da se ispuni, pa još ono i počinje da teče med i mleko. A da bi lakše ušli tamo gde nas ne žele, treba da zbacimo teret prošlosti, da uništimo svoju industriju (što smo uspešno obavili), da uđemo u dužničko ropstvo (uspešno obavili) i da se radujemo kad nam neko da da radimo za deset evra dnevno (rad od 12-14 sati). Vrlo obećavajuće. Mladi ne mogu da se zaposle, srednja generacija jurca kao muve bez glave, zog fenomenalne organizacije, iživljavanja velikih poslodavaca, a penzioneri opstaju samo čudom. Fatalna privlačnost je i u unutrašnjoj politici, zar ne?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *