ŽARKO KOMANIN (1935-2010) Tradicionalni modernista

Piše Milo Lompar

U horizontu pripovednog oblikovanja Žarka Komanina nalazi se tema vezana za ideološke zablude i raslojavanja i za politički fanatizam

U pripovedanju Žarka Komanina valja razlikovati dva različita momenta dominantnog književnog iskustva. Komaninov pripovedni prostor uvek je vezan za dramatične događaje i ideološke i porodične raskole u Crnoj Gori u toku Drugog svetskog rata. Koliko realan toliko i imaginaran, to je prostor tri susedna crnogorska sela – Pelinova, Crnjiša i Provalija – koja se nalaze ispod Ostroškog manastira. U horizontu pripovednog oblikovanja nalazi se, dakle, tema vezana za ideološke zablude i raslojavanja i za politički fanatizam. Tim svojstvima Komaninova pripovedna tema pripada veoma uticajnoj tradiciji modernog pripovedanja, koja je obeležila piščevu savremenost: pobunjeni čovek i revolt Kamija, oporo svedočanstvo o porazu i neugasiva svetlost vere Solženjicina.
Iako ova književna tema podrazumeva umetnički angažman i ethos, u Komaninovom pripovedanju nije reč o moralizatorstvu nego o dubinskom ethosu, koji biva skriven i delotvoran na pripovednoj pozornici. Jer, on se obrazuje kroz oblikovanje graničnih egzistencijalnih situacija: smrt, krivica, borba, stid. Upravo nam pripovedno prisustvo tih situacija otkriva unutrašnji poetički prelaz iz prvog u drugi momenat Komaninovog književnog iskustva. Jer, Komaninova tema uvek biva upravljena i ka jednom univerzalnom području.

BRATOBISTVO I OCEUBISTVO
Otud je njena pripovedna poenta vezana za vanvremeni horizont. Jer, tek tu se pripovedno-simbolički oblikuju teme bratoubistva i oceubistva. Tek na taj način dolazi do spoja epskih (prostor i vreme), dramskih (agon, krivica) i lirskih (saosećanje, nagoveštavanje) intenziteta u pripovedanju. Ovaj pripovedni spoj ne samo da je odavno uočen nego je i cenjen od pisaca različitih poetika. Tako je Meša Selimović „izdvojio Kolijevku Žarka Komanina – čudesna, poetična knjiga“ (1976). I Dušan Matić – pesnik sasvim drukčije poetike, koji nam je podario stih o neprekinutom naporu između sebe i jasne zvezde svoje smrti da staneš – prepoznao je u Komaninovom delu „čudesno neko pisanje“, koje je „toliko prozračno da čovek prosto ne veruje da je ovaj naš uvek raspevan ali često tvrd jezik, u stanju da bude toliko tanan“ (1976).
Iako je pripovedno oblikovao helenski ideal patosa i agona, Komanin ga je dubokosežno podredio hrišćanskoj vertikali pripovedanja. Na koji način? On se priključio onim delima moderne tradicije u kojima prepoznajemo ukrštaj temeljnih sila koje oblikuju našu civilizaciju: to su Atina i Jerusalim. Taj susret dobija poseban značaj u romanu Ako te zaboravim, moj oče.
Po dubini tragičkog značenja, po mozaičkoj kompoziciji, po udvajanju pripovednih perspektiva, po fragmentarizovanoj svesti i asocijativnim ritmovima, roman o sećanju, Ako te zaboravim, moj oče, svedoči o vrednom pripovednom dometu. Ubijeni otac – stradao od ruke ideološki zaslepljenog brata – bio je za sina-dečaka zaboravljeni otac, tamno mesto života, potisnuti trag sećanja. Unutrašnji proces dečakove-čovekove individuacije – koju bi hrišćanski personalisti nazvali oboženjem – morao je, međutim, otpočeti na tom mestu: u sećanju na prazninu, u padanju do dna bezdana, do časa kada – po Ničeovoj reči – čovek zagledan u bezdan opazi kako bezdan gleda u njega, do časa u kojem iskrsavaju samo iskidani tragovi svesti o ocu.
Treba spojiti strah i krivicu sa nemogućim kazivanjem o ocu. Iako nemoguće, to kazivanje je neumitno. U njemu prebiva dvostruka nužnost. Jedna pripada helenskom fatumu, onom karakteru koji obeležava čovekovu sudbinu, pa bez tog sećanja na oca nema sudbine. Čovek je, pak, nemoguć bez sudbine: to je helenska tragično-dramska ravan pripovedanja.
Ali, nužnost je i duboko hrišćanski postavljena. Jer, ne samo da bez ovog sećanja nema sudbine za sina koji mora dopreti do oca nego nema ni onog najznačajnijeg u njemu: nema oboženja, nema ličnosti. Ona se postiže tek sećanjem na oca: kajanjem, stidom, strahom, postupno se otkriva ličnost kao – kako kaže Berđajev – Božija ideja u čoveku.
Ne pojavljuju se slučajno u psihološkom i u egzistencijalnom horizontu ovog romana granične situacije: strah, stid, krivica, smrt, borba. Jer, Ako te zaboravim, moj oče jeste reprezentativni ukrštaj bitnih momenata modernosti: pripovednog mozaika svesti, fragmentarno-asocijativnog ulančavanja i prekida, dubokosežnog egzistencijalnog iskustva, religioznog podteksta.
Upravo se tom dimenzijom Komaninov roman uključuje u modernističku paletu pripovedanja o sinu i ocu: Peščanik, Cink, Dekartova smrt. Premda je reč o delima različitih poetika, klasično i moderno prisustvo svesti o ocu čini ih dubinski srodnim.

SINOVLJEV SAN O OCU
Kod Komanina čitamo: „Vidim u očevim rukama nož, kalemarski, reže koru na smokovoj grani, odvajajući je od drveta (stabaoce je bijelo, kao kost), a brat mu dodaje pupoljak i lipovu liku, kojom umotava kalem i ranu na grani.“ Problesak sećanja na oca, na ruku koja umnogome zaposeda celu uspomenu na lik ubijenog oca, neprestano ponovno dolaženje očeve ruke u svest ostarelog sina predstavlja onaj motiv koji se u pripovedanju svrhovito ponavlja. Jer, on obeležava simboličko obogaćivanje u povesti o ocu. Ali, on otkriva kako postoji pravilnost jedne vrste pripovedanja koju Komanin sledi. U Dekartovoj smrti čitamo: „otac opet nije imao lice: bio je samo ta ruka, sa dva pružena prsta, i sa tim komadom porcelana.“ I taj se motiv ponavlja. Šta spaja ova dva fragmenta?
Iako proističu iz različitih poetičkih uverenja, iako su ih ispisala dva ideološki potpuno suprotstavljena pisca, spajaju ih sinovljev san o ocu, patetična dikcija koja otiskuje tragički intenzitet i pripadnost istoj književnosti: srpskoj. Zar nije bolje da u njoj prepoznamo više modernih odjeka nego da ne čujemo klasični odjek modernosti u duhu Žarka Komanina?
Taj put ka ličnosti pripada najdalekosežnijoj i vertikalnoj dimenziji pripovedanja u romanu Ako te zaboravim, moj oče. Jer, čitav splet istorijskih motiva – veoma važnih – pripada horizontalnom sledu ljudi, događaja, činova, vremenâ. Samo, međutim, onaj trenutak u kojem sin vidi oca pripada vertikalno-duhovnom pokretu: to je trenutak napuštanja horizontalnog kretanja u korist vertikalnog izdvajanja u ličnost. U tom času čovek dobija sudbinu. Jer, nema sudbine bez ličnosti. Niti ličnosti bez Oca. Kao što oca nema bez sećanja na njega.
U kratkim rečenicama ovog testamentarnog romana kao da ponekad možemo oslušnuti teško i isprekidano disanje Žarka Komanina: kao zagrcnuti dah jednog čoveka koji izgovara svoj večni, pozni, predsmrtni solilokvij o ocu. Jer, „sve je meni predao otac moj, i niko ne zna sina do otac; niti oca ko zna do sin i ako kome sin hoće kazati.“ (Matej, XI, 27.)

_________________

Žarko Komanin

Rođen je 3. XII 1935. godine u selu Drenovštica, srez Nikšić, u učiteljskoj porodici. Gimnaziju je završio u Nikšiću, a Filozofski fakultet u Beogradu. Prvu priču je objavio 1956. godine. Deset godina, od 1964. do 1974. godine, bio je pozorišni kritičar Večernjih novosti. Preko dvadeset godina (1974–2001) bio je dramaturg u Narodnom pozorištu u Beogradu. Drame su mu izvođene u skoro svim pozorištima srpskog jezičkog područja, kao i u Ljubljani, Skoplju i Zagrebu. Dela su mu prevedena na francuski, ruski, italijanski, slovački, makedonski i rumunski jezik. Za roman Ako te zaboravim, moj oče dobio je nagradu Jelena Balšić Mitropolije crnogorsko-primorske (2009). Za roman Ljetopis vječnosti dobio je nagradu Bora Stanković (2010). Objavio je sledeća dela.
Drame: Prorok (1969), Pelinovo (1972), Ognjište (1973), Timočka buna (1983), Vožd Karađorđe i knez Miloš (1994), Godo je došao po svoje (2002).
Romani: Kolijevka (1976), Kostanići (1978), Provalije (1979), Prestupna godina (1982), Gospod nad vojskama (1995), Ako te zaboravim, moj oče (2005), Ljetopis vječnosti (2009).
Priče: Zakopano i otkopano (2002).
Umro je u Beogradu 27. juna 2010. godine.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *