Samoubistvo iz nehata ili unutrašnje bombardovanje Narodne biblioteke

Piše Slobodan Vladušić

Odstranjivanjem Njegoša i Malovića iz korpusa srpske književnosti NBS čini jednu vrstu kulturnog genocida, uništava kulturnu tradiciju i kulturno sećanje jednog naroda, šalje poruku da srpske književnosti izvan sadašnje teritorije Srbije nikada nije bilo, pretvara srpsku književnost u srbijansku

Pre nekoliko dana u novinama se pojavila jedna čudna vest. Naime, štampa nas je obavestila da su u Biblioteci grada Beograda na policu pod nazivom „crnogorska književnost“ smeštena, između ostalog, i dela Petra Petrovića Njegoša i Nikole Malovića, te da je sve to učinjeno po instrukcijama Narodne biblioteke Srbije.

NJEGOŠ
Kada pročita takvu sumanutost čoveku prvo na pamet padne jedno krajnje banalno pitanje: odakle uopšte pravo Narodnoj biblioteci Srbije da određuje ko pripada ili ne pripada srpskoj književnosti? To je pitanje o kome merodavno mišljenje treba da daju stručnjaci za nacionalnu književnost, dakle istraživači čije je polje istraživanja nacionalna književnost, a ne bibliotekarstvo. Tako smo zahvaljujući ničim izazvanoj inicijativi Narodne biblioteke došli u situaciju da studenti na fakultetima uče jedno (da je Njegoš srpski pisac) dok ih Narodna biblioteka Srbije uči drugo (da je crnogorski pisac, preciznije da nije srpski pisac). Ključno pitanje ovde glasi: po kojim se kriterijumima Narodna biblioteka ravnala kada je Njegoša, Malovića i još po nekog, svrstala u rubriku „crnogorska književnost“.
Pitanje pripadnosti nečijoj književnosti određuje se na osnovu nekoliko činjenica: prva je jezik kojim autor piše. To da su Petar Petrović Njegoš i Nikola Malović, pisali na srpskom jeziku nije sporno. Da taj podatak nije tačan, verovatno se danas u Crnoj Gori Njegoš ne bi prevodio. A prevodi se. Drugi momenat koji je važan u određivanju kojoj kulturi pripada jedan pisac jeste njegovo eksplicitno izjašnjavanje na tu temu, ili pak kulturni i simbolički gestovi koji imaju snagu određenja. Kada Petar Petrović Njegoš posveti „Gorski vijenac“ (1847) „prahu oca Srbije“ Karađorđu Petroviću, ili kada narodne epske junačke pesme koje je prikupio objavi pod nazivom „Ogledalo srpsko“ (1845), te usput priloži i portret Karađorđa, a usput se sve to dešava na srpskom jeziku, onda se čovek zaista pita na osnovu čega Njegoš NIJE srpski pisac. I tim pre što Njegoš nije nekakav periferni dodatak tradiciji srpske književnosti, već jedan od njenih ključnih oblikotvornih elemenata. Upravo su se na Njegoša naslanjali oni koji su izabrali srpsku književnost kao svoju književnost: primera radi, najveći broj svojih esejističkih tekstova Andrić je napisao upravo o Njegošu (pa onda o Vuku), uključujući tu i ključni tekst „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“ (objavljen u Srpskom književnom glasniku 1935. godine). Razume se, već sam naslov teksta jasno govori o tome u kojoj tradiciji Andrić vidi Njegoša.

MALOVIĆ
Kako stvari stoje u pogledu samoizjašnjavanja sa Nikolom Malovićem? Pa jednostavno: prva rečenica njegovog romana glasi: „Još uvijek mislim na srpskom.“ A onda, kao da naslućuje ovo što će se desiti, pripovedač nastavlja ovako: „Zašto to kažem? Zato što najprije valja znati ko govori, onda i što govori“. Kako je posle ovoga Nikola Malović završio izvan srpske književnosti za mene ostaje zagonetka.
Reperkusije ovog ne-logičnog, anti-naučnog, protiv-činjeničnog postupka Narodne biblioteke Srbije su veoma ozbiljne. Isključujući iz srpske književnosti jednog od najvažnijih srpskih pisaca – Njegoša – i jednog veoma talentovanog, koji još uvek stvara – Nikolu Malovića – Narodna biblioteka Srbije je poslala poruku da srpske književnosti izvan sadašnje teritorije Srbije nikada nije bilo, niti je sada ima. Narodna biblioteka Srbije na ovaj način srpsku književnost pretvara u srbijansku.
Na taj način ona – svesno ili nesvesno, sad svejedno – čini jednu vrstu kulturnog genocida, jednu vrstu unutrašnjeg bombardovanja, nalik na ono iz 1941. godine. Ako je fašističko bombardovanje za cilj imalo uništavanje kulturne tradicije i kulturnog sećanja jednog naroda, onda ovo premeštanje knjiga sa police na kojoj se nalazi srpska književnost na druge police u krajnjem slučaju ima iste konsekvence. Brisanjem kulturnog sećanja jedan narod se pretvara u masu ne-istorijskih nomada koji samo pukim slučajem zauzimaju jednu teritoriju i prema kojima se, pošto nisu državotvoran narod, niti narod uopšte, može postupati kao prema varvarima, odnosno robovima.
To što institucija Narodne biblioteka Srbije postoji, izraz je pravilno shvaćenog nacionalnog interesa. Naime, nacionalni interes nije sinonim za pljačku, ubijanje i destrukciju. Tako može da ga razume samo onaj ko sam nije u stanju da bilo šta sagradi i kome je potpuno strana kreativna moć tradicije, o kojoj je pisao T.S. Eliot u svom eseju „Tradicija i individualni talenat“. Da nema takvog osećanja tradicije i tako shvaćenog nacionalnog interesa, Narodna biblioteka Srbije bi mogla da se večno zatvori, a ne – nadam se – privremeno, kao što je slučaj sa njom sada.

UGRIČIĆ
Međutim, cela ova priča oko Njegoša i Malovića, a i još po nekoga pisca koji ovde nije spomenut, nije tek stvar nacionalnih interesa. Nije to ni stvar jedne klasifikacije koja nema uporište u nauci o književnosti niti u razumevanju književnosti kao umetnosti jezika. Postupak Narodne biblioteke Srbije se kosi sa osećanjem savesti: ako neko u Narodnoj biblioteci Srbije nije u stanju da poštuje želju jednog Njegoša koji nije više živ, a koji svoju pripadnost srpskoj književnosti i srpskom narodu toliko jasno dokazuje, onda je to oglušenje znak da je nečija savest u Narodnoj biblioteci Srbije ozbiljno zakazala. Ako pak Nikola Malović na početku svog romana jasno sebe smešta u kontekst srpske književnosti, onda odbijanje nekoga iz Narodne biblioteke Srbije da dopusti Maloviću da bude ono što jeste – srpski pisac – jeste takođe znak da neko u Narodnoj biblioteci mora da se obrati svojoj savesti za pomoć.
Srećom, sadašnji upravnik Narodne biblioteke Srbije, Sreten Ugričić, jeste čovek koji voli da meditira na temu savesti, njene nepristrasnosti i njene objektivnosti. Stoga bi bilo lepo da nam objasni kakvim se kriterijumima njegova kuća rukovodila kada je Njegoša i Nikolu Malovića odstranila iz korpusa srpske književnosti. Samo to i ništa više. Pa da nam svima savest bude mirna i čista.

Један коментар

  1. Ugricic-bas lepo srpsko prezime (Ugarin). Ne ocekujte odgovore niodkoga. Biblioteka izgorela jos 1941. Nek sve ide svojim putem. I ko Vam je taj Malovic, nikad cula, sto se bas uhvatiste za njega?! Dolazi vreme bez knjizevnosti, ma sta roditelji pricali deci, smesno je, dok nema drzave. Ljudi siromasni, mnogi na kazanu. Kome treba knjizevnost-videcemo, rekose slepci.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *