RANICKI „Patrijarh“ opakog jezika

Piše Miroslav Stojanović

Devedesetogodišnji Marsel Rajh Ranicki, ovenčan slavom neprikosnovenog „patrijarha“, „pola Poljak, pola Nemac i ceo jedan Jevrejin“, i danas je sklon polemičkim kavgama kojima je minulih decenija obeležio i polarizovao nemačku intelektualnu scenu

Kod Marsela Rajh Ranickog se ništa nije promenilo: najveći književni „kavgadžija“ i decenijama najuticajniji kritičar u Nemačkoj, i danas je, u času kada se, uz veliku pompu (izložbe, medalje, nagrade, igrani film o njegovom životu) obeležava devedeseti rođendan (2. jun) ove, po mnogo čemu, neobične ličnosti, u isto vreme veoma hvaljene i bespoštedno anatemisane, ono što je uvek bio: čovek oštrog jezika i tvrdoglave isključivosti nemilosrdnog polemičara.
Kad su, pre koji dan, upravo povodom rođendanskog slavlja, pokušali da ga, posle izmirenja sa Ginterom Grasom i Valterom Jensom, napokon pomire i sa Martinom Valzerom, jednim od najvećih savremenih nemačkih pisaca, resko i gnevno je odbrusio: nemam ništa s njim i – kraj!

KRITIKA KAO SEČIVO
Oreol književnog patrijarha i neprikosnovenog, bespogovornog žreca, kakav kod nas nije imao ni jedan Jovan Skerlić, Ranicki je stekao kritičarskim angažmanom kao sečivom: njegova „vulkanska vatra“ jedne je znala da ozari i uzdigne, a druge da saždi i uništi. Vođen geslom da je kritičar „advokat literature i čitalaca“, a ne „samoljubivih“ autora („svi oni bi hteli samo pohvale“), doprineo je, koristeći medije, stranice najuticajnijih dnevnika i nedeljnika („Cajt“, „Frankfurter algemajne cajtung“, „Špigl“), i prvi put tako izdašno i uspešno televiziju (drugi program javne televizije, CDF, i čuveni „Literarni kvartet“: knjige makar samo spomenute u u ovoj kultnoj emisiji u pozitivnom svetlu imale su sjanu prođu na tržištu, a od naših pisaca tu privilegiju su imali, pre svega, Kiš i Tišma i, donekle, Miodrag Pavlović) više nego iko pre njega afirmaciji i popularizaciji književnosti. Pri tom je, uvećavajući  na medijskom valu sopstveni uticaj do neslućenih granica, polarizovao, oštrije i drastičnije nego iko, intelektualnu scenu, proizvodeći više, čini se, ličnih neprijatelja nego prijatelja.
Umeo je, dakako, čak i od dugogodišnjih prijatelja, da napravi „intimne neprijatelje“ i ljute protivnike. Godinama, na primer, nije govorio s Ginterom Grasom: držao je „na zub“ gotovo sve Grasove tekstove posle „Limenog doboša“ a kad je nemilosrdno „pocepao“ njegovo „Prošireno polje“, došlo je do pravog rata među nekadašnjih prijateljima.
Činjenica da je znao da se sruči kao nepogoda na mnoge pisce (s Peterom Handkeom je u večitom ratu!), dala je povoda „Špiglu“ da ga, na naslovnoj strani, predstavi u obličju besnog psa (i Handke se u jednom tekstu u obračunu s njim poslužio tom „metaforom“) koji kida stranice knjige.
Redakcija će zbog toga zažaliti. Reagovanja su bila žučna i žestoka. Čak i od strane onih koji se nisu ubrajali u njegove poštovaoce. Ne samo što je time pređena crta „dobrog ukusa“ u jednom, inače, serioznom i uglednom magazinu.
Iz te ilustracije je, i bez namere uredništva, izbijao „zadah antisemitizma“: nacistička propaganda je u karikaturama na sličan način, preko različitih životinja, predstavljala Jevreje, narod kojem pripada i sam Marsel Rajh Ranicki, jedan od onih retkih (ne)srećnika koji je, zajedno sa svojom ženom Teofilom preživeo Varšavski geto i holokaust, dok njegovim roditeljima, starijem bratu i bliskim rođacima to nije bilo dano.

Zahvaljujući Ranickom sjanu prođu na nemačkom tržištu imao je i Danilo Kiš

ČOVEK BEZ OTADŽBINE
Ranicki nikad nije naglašavao svoje jevrejstvo. U autobiografskom tekstu „Moj život“ (knjiga je objavljena 2005. i kod nas u izdanju „Stilosa“) zabeležio je sledeću epizodu. Ginter Gras ga je 1958, kad je napustio Poljsku i emigrirao u Zapadnu Nemačku (o čemu nešto kasnije u tekstu), tokom sastanka pisaca čuvene „Grupe 47“ suočio, „ siguran u sebe i pomalo narogušen“, s pitanjem koje mu niko tako „direktno i bez zazora“ nije postavio: Pa šta ste vi zapravo, Poljak, Nemac, šta li“? Odgovorio je spontano i brzo: „Ja sam pola Poljak, pola Nemac i ceo jedan Jevrejin“. Grasu se očigledno takav odgovor dopao. „Ni reči više, mogli biste samo da pokvarite to što ste tako lepo rekli“.  I njemu samom se odgovor učinio „zgodnim“. Ali samo toliko. Aritmetička formula bila je, međutim, piše Ranicki, efektna ali ne i iskrena. Ništa u njoj nije bilo tačno: „nikad nisam bio pola Poljak, nikada pola Nemaca takođe nikad u životu nisam bio ceo Jevrejin, nisam ni danas“. Osećao se kao čovek bez otadžbine, čija je domovina postala – nemačka literatura.
Odsustvo naglašenog Jevrejstva, nije, međutim, isključivalo naglašenu osetljivost prema svakom znaku antisemitizma. Posebno ako je dolazio od nekog koga je uvažavao. To je bio i razlog za raskid dugog prijateljstva sa (već spomenutim) Martinom Valzerom. Duboko ga je, kaže, pogodio njegov govor povodom nagrade Udruženja izdavača i knjižara Nemačke, o kojem se mesecima raspravljalo, a sve se događalo u vreme famoznog „rata istoričara“ i pokušaja relativizacije nacističkih zločina, u kojem je Valzer preporučio (što je on uporno poricao) konačno „skretanje pogleda s nemačke istorije i nemačke krivice“. Izjasnio se pritom i protiv podizanja memorijalnog spomen kompleksa žrtvama holokausta, koji je u međuvremenu podignut, u „srcu“ Berlina, tik uz Brandenburšku kapiju. Ja nisam bio protiv spomenika, a nisam ni za njega, zapisao je Ranicki. Nije mi potreban, a mom ocu, mojoj majci, mom bratu i mojim mnogim, takođe umorenim rođacima, pogotovu nije potreban.

ZAHVALNOST BRANTU
„Kad spomenik bude podignut, pogledaću ga. Šta ću tom prilikom osećati, ne znam. Sigurno ne ono, i onoliko, kao u decembru 1970. godine kada sam video sliku koja je obišla svet – sliku Vilija Branta koji kleči pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta. „Tada sam znao da ću mu biti zahvalan dok sam živ…Kad sam ugledao fotografiju nemačkog saveznog kancelara koji kleči, pomislio sam da moja odluka da se 1958. naselim u Saveznoj Republici Nemačkoj nije bila pogrešna“.
Činjenici da je raskid s Valterom Jensom, glasovitim filozofom i retorikom, nastao  početkom 1990, produžen sve do 2004, doprineo je donekle i Jensov sin Tilman. Ovaj novinar je prvi obelodanio 1994, u jednoj televizijskoj emisiji, da je Marsel Rajh Ranicki neposredno posle rata radio za poljsku tajnu službu i da je, kao poljski konzul u Londonu 1948. i 1949. „špijunirao“ poljske emigrante, protivnike komunističkog režima.
Bio je to očigledno, makar dodatni, ali svakako važan razlog, da se Ranicki reši na pisanje autobiografije, koja je, pod naslovom „Moj život“ objavljena 1999. u Štutgartu. Veoma uzbudljivo štivo i o jednoj zaista romanesknoj sudbini. Otac David Rajh, poljski Jevrejin, majka Helena Auerbah, nemačka Jevrejka. Marsel je rođen 2. juna 1920. u Vloclaveku, u Poljskoj.
Posle bankrota očeve firme, porodica se seli  u Berlin. Tamo je Marsel 1938, uprkos činjenici da su nacisti već pet godina bili na vlasti, maturirao. Nisu mu, međutim, dopustili da se upiše na univerzitet. (Iako bez fakultetske diplome, kao najuticajniji književni kritičar, Ranicki će biti ovenčan čitavom serijom doktorskih, počasnih diploma, od kojih će prvu steći ne u Nemačkoj, nego u Švedskoj, na univerzitetu u Upsali!). Kratko vreme posle maturiranja biće proteran iz Nemačke i vraćen u Poljsku. Za njim će ubrzo stići rat i – nacisti. Zatočen u getu, uspeće 1943. da pobegne i, preživi rat skriven u jednoj poljskoj familiji.
Odmah po oslobođenju Varšave prijavio se, zajedno sa ženom, u poljsku armiju. Procenili su, da onako izgladneo i slab, nije za front (Nemci još nisu kapitulirali), ali ga je znanje nemačkog „preporučilo“ za službu u – vojnoj cenzuri. Tamo gde su ga poslali, te službe još nije bilo. Ali je postojao njen šef: poručnik Stanislav Ježi Lec, takođe Jevrejin, rođen u Lavovu, „poeta, šeret“, beskrajno duhovit, najbolji poljski, i verovatno evropski, aforističar, pisac čuvenih „Neočešljanih misli“!

Ranicki je raskinuo veliko i dugo prijateljstvo sa Martinom Valzerom, zbog toga što je ovaj navodno pokušao da relativizuje nacističke zločine

AGENT TAJNE SLUŽBE
Ranicki je brzo postao član Komunističke partije. Pridodat je, najpre, poljskoj vojnoj misiji u Berlinu, Angažovan je zatim u službu bezbednosti, koju su kontrolisali Rusi kao oslobodioci. Poslali su ga 1948. za konzula, i agenta tajne službe, u London. Tamo je tek postao – Ranicki. Ono porodično „Rajh“ zvučalo je „previše nemački“. „Imali smo ono o čemu u Varšavi nismo mogli ni da sanjamo: dobro opremljen, prostran stan, povelika američka kola. Znatno kasnije će, kad se bude saznalo da je bio agent poljske tajne službe, reći da u tom svojstvu „nikom nije naškodio, ali ni koristio“. Njegova špijunska karijera je, međutim, brzo presečena. Došlo je do „konflikta između Sovjetskog Saveza i Titove Jugoslavije“, usledilo „glajhšaltovanje“ zemalja istočnog bloka i – svrgavanje Vladislava Gomulke, kao „titoiste“ i „nacionaliste“ koji je, eto, tražio „poljski put u socijalizam“.
Ranicki je vraćen u Varšavu, kao intelektualac „kosmopolit“, sumnjičen da nije dovoljno „veran liniji“. Strpali su ga neko vreme u tamnicu, potom isključili iz partije i oterali s posla. Počeo je da se bavi književnom kritikom, predstavljajući knjige istočnonemačkih autora koje su objavljivane na poljskom. Njih niko nije mogao da sumnjiči. Svi su, odreda, u toku rata bili emigranti. Jedno vreme mu je i to bilo zabranjeno.
Usledio je kratak period „otoljavanja“ zahvaljući čemu je bio u prilici da se 1956.  upozna sa prvim zapadnonemačkim piscem koji je posetio komunističku Poljsku: Hajnrihom Belom. Iz tog poznanstva, kaže Ranicki, nikad nije postalo prijateljstvo, ali jeste „jedna teška veza, ne bez komplikacija, koja će potrajati mnogo godina i povremeno poprimati gotovo dramatičan tok“.
Ranicki je u proleće 1957. prvi put nameravao da poseti Zapadnu Nemačku. Nisu mu dali vizu. Bel je intervenisao u Bonu i viza je, istina tri meseca kasnije, stigla. Godinu dana kasnije dobio je priliku da opet otputuje na zapad, rešen da se više ne vraća. I tu je Bel bio od pomoći. Posetio je bračni par Ranicki u njihovom „sirotinjskom smeštaju“ u Frankfurtu. Doneo je buket cveća. „To je prvi Nemac od koga sam dobila cveće“, primetila je gospođa Ranicki. A on sam je, kaže, pomislio: možda je on sada uopšte prvi Nemac. Ponudio im je i novac.

MISIJA U JUGOSLAVIJI
„Da je rado pomagao drugima, o tome nikad nije pričao. Samo jednom je sa mnom razgovarao o jednoj isuviše smeloj akciji. Radilo se o tome da se na ilegalan način izvede iz zemlje neka Čehinja koja se uzalud trudila da dobije dozvolu za izlazak. Bel je svojim autom otputovao u Prag i Čehinju, s falsifikovanim nemačkim pasošem prevezao preko granice, prvo u Jugoslaviju. Odatle mi je poslao dopisnicu: samo da Vas obavestim da je stvar o kojoj smo razgovarali uspela…O pojedinostima ćemo kasnije – sigurno je samo: živimo u čudnom svetu“.
Godine 1972. iz Kraljevske akademije u Stokholmu su Ranickog, tada već uglednog kritičara, pitali ko bi po njegovom mišljenju trebalo da dobije Nobelovu nagradu. „Nisam se dugo kolebao. Pomenuo sam Hajnriha Bela. Ne precenjujem svoj uticaj. I da ga nisam predložio, ta nagrada bi mu, verujem, ipak pripala. Konačno, kasnije sam u više navrata dobijao slična pitanja iz Stokholma. Moji kandidati su bili Greham Grin, Džon Apdajk, Maks Friš i Fridrih Drenmat. Nijednom nagrada nije dodeljena“.
Kad je napisao osvrt na Belov roman „Brižljiva opsada“, koji je počinjao rečima „Ne, ništa ne može da uzdrma moje obožavanje Hajnriha Bela. Čak ni roman Brižljiva opsada“, Bel se teško uvredio. Videli su se tek 1983. Bel ga je, „upola preteći, upola bezazleno“, pitao: „Hoćemo li jedan drugom pružiti ruku?“. „Naravno, hoćemo“ odgovorio je. Bel se najpre nagnuo i šapatom ga opsovao, a onda je glasno, smejući se rekao: „sad je sve opet u redu“. I zagrlio ga.
Mnogo je, kaže, naučio od Bela, pa i prostu istinu da između nekog autora i nekog kritičara mir ili čak prijateljstvo može da postoji samo ako kritičar nikad ne piše o knjigama tog autora. Suočio se još s jednom činjenicom: što je njegov uspeh bivao veći, sve češće je osećao zavist i zlobu, „katkad i neskrivenu mržnju. Govorilo se da sam samo posle nekoliko godina prigrabio neobično mnogo moći“.
Pisao je o praktično svim značajnijim nemačkim piscima, i ne samo nemačkim, ali zaključuje da je od svih na njega najsnažniji utisak, i možda ga „obeležio kao nijedan drugi pisac“, Tomas Man. „Znao sam da od Hajnea nije bilo pisca kojem sam u tako velikoj meri i na tako dubok način bio privržen“.
I na kraju, u tom kontekstu, konstatacija: ono što su Britancima njihovi Vindzori, to su Nemcima, bar intelektualcima, Manovi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *