Posledice prodaje „Telekoma“

Piše Uglješa Mrdić

„Pečat“ istražuje kakve su posledice potencijalne rasprodaje telekomunikacione infrastrukture u Srbiji, koju potencira Vlada Srbije u organizaciji Ministarstva za telekomunikacije i informatičku delatnost

„Telekom Srbija“ poseduje gotovo kompletnu fiksnu mrežnu infrastrukturu u našoj državi i to je jedan od dodatnih razloga zašto treba da ostane u vlasništvu naše države.
S obzirom da se ova infrastruktura gradila više od 100 godina, „Telekom“ neće u skoro vreme dobiti pravu konkurenciju. Takva je situacija i u zemljama gde je telekomunikaciono tržište liberalizovano.
Na osnovu stručne analize dr Aleksandre Smiljanić, bivše ministarka za telekomunikacije u Vladi dr Vojislava Koštunice, telekomunikacioni operatori u svetu, koji su nastali od telefonskih operatora dominiraju telekomunikacionim tržištima, jer poseduju infrastrukture koje su građene decenijama.
„Mobilna telefonija i Internet saobraćaj koriste gotovo istu infrastrukturu kao i fiksni telefonski saobraćaj: telefonske linije, optičke kablove, i veliki deo opreme. Ovo podvlačim jer postoji nerazumevanje telekomunikacionih tehnologija od strane nekih ekonomista. Primera radi, ekonomista Boško Mijatović je u „Politici“ od 19. aprila, izjavio da Telekom više nema monopol u fiksnoj telefoniji jer je izdata licenca, a da se u ostalom sve više telefonira preko Interneta. Telenor je dobio licencu za pružanje usluge fiksne telefonije, konkretno dobio je opseg korisničkih brojeva koje može da koristi. što nije naročit nivo liberalizacije, jer Telenor nema fiksnu mrežu i mora da koristi Telekomovu. Zbog toga i nije platio mnogo više od milion evra ovu licencu. Drugo, Internet saobraćaj koristi istu infrastrukturu kao i telefonski saobraćaj, i potpuno je irelevantno da li se telefonira preko telefona ili Interneta, telekomunikacioni saobraćaj u oba slučaja koristi istu infrastrukturu (telefonske linije, lokalne centrale, regionalne centrale, optičke kablove) a koju poseduje samo Telekom“, ocenjuje Smiljanićeva.

KONTROLA KVALITETA
Slaba konkurentnost na telekomunikacionim tržištima leži i u činjenici da sve mreže moraju biti povezane, i da je po zakonu dozvoljeno dogovaranje operatora o cenama kao što su cene interkonekcije, rominga, a koje se reflektuju na cene usluga. Prema tome, prodajemo „Telekom“ koji ima monopol nad infrastrukturom, i još dugo godina će biti dominantni telekomunikacioni operator. „Telekom Srbije“ povezuje gotovo sve građane Srbije, firme, državnu upravu, policiju, vojsku, institucije od nacionalnog značaja. Nema potrebe dokazivati njegov strateški značaj. Kada se ovakva firma proda stranom kupcu, možemo očekivati vrlo negativne posledice. Prvo, ta strana firma, pošto nema (dovoljno)  konkurencije može proizvoljno dizati cene, davati usluge proizvoljnog kvaliteta, proizvoljno investirati, i proizvoljno otpuštati. Republička agencija za telekomunikacije, RATEL, ima određene ingerencije u okviru politike cena, ali ih po pravilu ne koristi. Sama dozvola višestrukog povećanja pretplate pred privatizaciju, bez adekvatnog obrazloženja, govori da državne institucije ne rade po zakonu. S obzirom da je Telekom monopol, cene moraju da se formiraju po troškovnom principu, a nema indikacija da je isti poštovan u ovom slučaju. Na nivo investicija ne može da se utiče, što smo iskusili u prethodnom periodu privatizacije, jer novi vlasnici lako nađu opravdanja da se odstupi od ugovornih obaveza. Za očekivati je da će investicije stranog kupca biti manje nego investicije državnog Telekoma, jer će kupac nastojati da u kratkom roku nadoknadi novac koji je platio za Telekom. Ne postoje mehanizmi za kontrolu kvaliteta usluga, a nema konkurencije koja bi uticala da kvalitet usluga bude adekvatan. Strani kupac može i otpustiti proizvoljan broj radnika bez brige što će kvalitet usluga degradirati.
„Telekom Srbija“ za srpske prilike ostvaruje ogroman prihod od oko milijardu evra godišnje, kao i veliki profit. Prodajom Telekoma država Srbija gubi nepovratno mogućnost kontrole nad ovim velikim prihodom. Kada se uzme u obzir da je ukupan izvoz Srbije oko pet milijardi evra, onda je jasno da će odliv značajnog dela prihoda Telekoma imati jako loše posledice po srpsku ekonomiju. Koristeći ove prihode država može da podstakne razvoj domaće informaciono komunikacione industrije, tako što će Telekom kupovati opremu i softver od domaćih firmi. Domaćim firmama je najjednostavnije svoje proizvode prodati domaćem Telekomu, a kada dobiju takve reference onda ih mogu lakše plasirati i u inostranstvu. Ako strana firma kupi Telekom ona će kupovati opremu i softver prema svojoj poslovnoj politici, i pri tome će verovatno forsirati firme iz svoje matične zemlje. Tako da srpske firme ne samo neće moći prodati robu Telekomu, već će i njihov izvoz biti ugrožen jer neće imati adekvatne reference pri prodaji. Dakle neće se samo profit već i dobar deo prihoda odlivati iz zemlje. Ovo će povećati spoljno trgovinski deficit, i dovesti do daljeg pada dinara. Takođe, otpuštanja mogu da se očekuju ne samo u Telekomu već i u firmama koje rade za Telekom, što će povećati odliv mladih stručnjaka iz zemlje koji je već ozbiljan problem Srbije. „Telekom Srbija“ finansira i mnoge neprofitabilne delatnosti od nacionalnog značaja, kao što su kultura i sport, i ovo finansiranje se prodajom Telekoma dovodi u pitanje. Postoje i razni drugi prateći problemi. Potrebna su znatna ulaganja da se zaštiti komunikacija između organa državne uprave kada strana firma otkupi Telekom. Takođe, državna uprava, i mnoge druge državne institucije ne plaćaju Telekomu telekomunikacione usluge ili imaju značajne popuste. Kada strana firma kupi Telekom, biće potrebna dodatna sredstva u budžetu da se plate telekomunikacione usluge po punim cenama za koje se može očekivati značajno povećanje.

Budućem vlasniku Telekoma zagarantovani su veliki prihodi za neophodne usluge kroz infrastrukturu koja nema konkurenciju: Aleksandra Smiljanić

UPOREĐENJE CENA PRODATIH OPERATERA
Upoređenje cena „Telekoma Srbije“ i zemalja regiona prikazaćemo koristeći najnovije zvanične podatke kompanije „Cullen International“ koja je zvanično angažovana od strane Evropske komisije za analizu telekomunikacionih tržišta za zemlje jugoistočne Evrope koje nisu u EU. U manjinskom državnom vlasništvu su operatori Republike Srpske, Crne Gore, Hrvatske, Albanije, i Makedonije, dok su u većinskom državnom vlasništvu operatori Srbije, hrvatski i bosanski operatori u Bosni i Hercegovini. U svim ovim zemljama dominantni operatori poseduju gotovo celokupnu fiksnu telekomunikacionu infrastrukturu, tako da oni imaju monopolski položaj za sve telekomunikacione usluge koje koriste fiksnu mrežu, a takva je većina usluga.
Fiksna telefonija je visoko monopolizovana usluga, i u analiziranim državama dominantni operatori zauzimaju više od 75 odsto tržišta ovih usluga, a u većini slučajeva zapravo više od 90 odsto tržišta. Ubedljivo najniže cene usluga fiksne telefonije su u Srbiji, a zatim u BiH koja takođe nije prodala svoje operatore. Republika Srpska jeste prodata „Telekomu Srbije“, ali podaci ukazuju da „Telekom Srbije“ prati cene usluga drugih državnih operatora u ovoj državi. Izrazito su niske cene lokalnih impulsa u Srbiji koji se najviše troše, niže su od pet do jedanaest puta. Međutim, po trenutnim cenovnicima na zvaničnim sajtovima, ove razlike u cenama su još veće. Pa su tako lokalni impulsi u minimalnim paketima u Hrvatskoj od 20 do 40 puta skuplji nego u Srbiji. U Srbiji je na primer 56 odsto ukupnog saobraćaja lokalni saobraćaj. Lokalni saobraćaj obuhvata i Internet dajal-ap veze, pa bi ovakvo drastično povećanje cena izazvalo i smanjenje korišćenja Interneta.
Razlog za izuzetno niske cene mobilne telefonije u Srbiji je činjenica da je fiksna telefonija znatno jeftinija u Srbiji, pa ako mobilna telefonija postane suviše skupa, korisnici će se opredeljivati da koriste fiksnu. Drugi razlog je i činjenica da u Srbiji postoji ozbiljna konkurencija u oblasti mobilne telefonije. Možemo primetiti da su cene usluga mobilne telefonije u Srbiji značajno jeftinije nego u BiH, što je verovatno posledica da na nivou nacionalnih entiteta u BiH nema konkurencije u oblasti mobilne telefonije.
„Telekom Srbija“ je najjeftiniji ili među najjeftinijima i za gotovo sve ostale usluge u ponudi, kao što su: iznajmljivanje kapaciteta kroz mrežu, terminacija poziva u mobilnoj mreži, iznajmljivanje kapaciteta ka inostranstvu, iznajmljivanje kapaciteta za Internet saobraćaj.

ŠTETNA PRODAJA TELEKOMA
U fiksnoj mreži imamo dve vrste investicija. Jedno su investicije u kablove: optičke kablove do lokalnih centrala, i bakarne žice do korisnika. Drugo su investicije u telefonske i širokopojasne priključke. Postavljeni kablovi se koriste i za usluge fiksne telefonije, i za usluge Interneta kako uskopojasnog (dajal-ap) tako i širokopojasnog (DSL). Teško je dati procenu prosečnog troška po korisniku, jer cene najčešće nisu javno raspoložive i određuju se na samim tenderima. Međutim sigurno su ulaganja u kabliranje značajno veća, od četiri do pet puta, nego u širokopojasne priključke. Telefonski priključci su značajno jeftiniji od širokopojasnih. Jedino je Srbija značajnije ulagala u fiksne linije, dok je u nekim zemljama broj fiksnih linija čak i opao, npr. u Makedoniji, Crnoj Gori i Turskoj. Razlog za opadanje broja fiksnih linija je verovatno naglo povećanje cena usluge fiksne telefonije u ovim zemljama, kada su operatori prodati, do nivoa koji siromašni građani ne mogu da plate. Srbija je zapravo imala veća ulaganja u širokopojasni Internet čak i od Hrvatske koja je naizgled bolja u ovoj oblasti jer u njoj je broj širokopojasnih korisnika veći za pet odsto ukupnog stanovništva.
„Motivacija stranog kupca jeste da izvuče što veću korist iz zemlje. To je najlakše učiniti kupovinom infrastrukturnih firmi kao što je Telekom. S jedne strane, telekomunikacione usluge su esencijalne za funkcionisanje građana, države i privrede. S druge strane, Telekomova fiksna telekomunikaciona infrastruktura je građena decenijama i kao takva nema konkurenciju. Kroz fiksnu telekomunikacionu infrastrukturu se prenose sve vrste saobraćaja: telefonski, mobilni i Internet. Budućem vlasniku Telekoma su dakle zagarantovani veliki prihodi za neophodne usluge kroz infrastrukturu koja nema konkurenciju“, smatra Aleksandra Smiljanić.
U zemljama regiona koje su prodale svoje operatore stranom operatoru cene telekomunikacionih usluga mnogostruko više nego u Srbiji, iako je BDP po glavi stanovnika u ovim zemljama sličan kao u Srbiji, osim u Hrvatskoj gde je dva puta veći. Istovremeno zvanični podaci o razvoju telekomunikacionih infrastruktura u ovim zemljama ukazuju na to da su ulaganja bila najviša u Srbiji. Na kraju smo videli da je u prodatim operatorima otpušten veliki broj zaposlenih, tako da je sada opterećenje zaposlenih u ovim operatorima izuzetno veliko. Opterećenje mereno brojem korisnika po zaposlenom je u prodatim operatorima regiona više puta veće nego u operatorima koji nisu prodati stranim operatorima. Pri tome, „Telekom Srbije“ ostvaruje visok profit.
„Prodaja ,Telekoma Srbije bi imala nesagledivo loše posledice po ekonomiju Srbije. Motivi za ovu prodaju su u potpunosti nejasni, i o njihovoj neregularnoj prirodi možemo da nagađamo. Uspešna strategija razvoja telekomunikacione infrastrukture bi bila vrlo jednostavna. Telekom ne treba prodavati, ali telekomunikaciono tržište treba liberalizovati“, objašnjava za „Pečat“ Aleksandra Smiljanić.
Naša sagovornica ocenjuje da treba dati koncesiju za EPS-ovu mrežu optičkih kablova. Ovo je međugradska mreža sa neiskorišćenim kapacitetima, ali koja nema pristupni deo do korisnika. Firma koja bi kupila ovakvu koncesiju bi bila motivisana da izgradi pristupnu mrežu do korisnika koja zahteva najveća ulaganja. S druge strane, firma koja kupi Telekom nema ovakvu motivaciju jer Telekom već ima kompletnu mrežu. Istovremeno bi trebalo podeliti licence za brzi bežični pristup po okruzima na koje je podeljena Srbija (WiMax ili LTE tehnologije). Preko ove tehnologije mogu da se pružaju usluge brzog Interneta, fiksne i eventualno mobilne telefonije. Bežične tehnologije su jeftine, mogu se lako i brzo pustiti u rad, i naročito prikladne za ruralna područja. Preko njih bi se brzi Internet mogao učiniti dostupnim svima u kratkom vremenu. Istovremeno, pošto bi licence uključile obavezu pokrivanja okruga, ona bi zahtevala ulaganja koja su pristupačna domaćim, tipično malim, firmama. Tako bi domaće firme dobile državne resurse na raspolaganje, učestvovale bi u izgradnji infrastrukture, a zatim bi mogle da profitiraju dobijajući prihod od telekomunikacionih usluga. Ovakvo rešenje bi istovremeno podstaklo razvoj telekomunikacione infrastrukture, i domaće informaciono komunikacione privrede.
Ovakva strategija bi bila u skladu sa evropskom integracijom Srbije ukoliko do iste dođe. Naime EU ne zahteva privatizaciju dominantnog operatora, ali zahteva liberalizaciju telekomunikacionog tržišta. Sve zemlje EU imaju istu obavezu, i liberalizacije telekomunikacionih tržišta koje su sprovele su imale očekivane pozitivne efekte. Odluka da „Telekom Srbije“ ostane u rukama države Srbije je u skladu sa principom decentralizovanog odlučivanja za koju se EU zalaže. Takođe, ovakva odluka će doprineti ekonomskom razvoju Srbije i postizanju njene ekonomske nezavisnosti koja je jedan od uslova za ulazak u EU. Na kraju, dominantni telekomunikacioni operatori su državni u mnogim evropskim zemljama: Sloveniji, Luksemburgu, Belgiji, Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj, Švajcarskoj i drugim.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *