MEŠA SELIMOVIĆ Bekstvo u alegoriju

Piše Vladimir Kecmanović

Roman „Derviš i smrt“ Meše Selimovića moguće je, između ostalog, tumačiti i kao alegorijski beg iz dvadesetovekovne Bosne pod vlašću jednopartijske diktature u srednjovekovnu Bosnu pod vlašću otomanske despotije…

„Derviš i smrt“ Meše Selimovića je priča o veri i sumnji, o odanosti i izdaji. O blagoslovenoj mudrosti koju poseduje naivnost i pogibelji u koju, neminovno i paradoksalno, vodi životno iskustvo i „prepoznavanje“ čovekove prirode i sudbine. Priča o dervišu kojeg bratovljeva tragedija dovodi do hamletovske dileme i koji se između „biti“ i „ne biti“ opredeljuje za biti, potpuno svestan užasa i konačnog poraza koje takav izbor nosi – može da se posmatra kao svevremena priča smeštena u islamski svet Bosne pod okupacijom Otomanske imperije.
Poznavaoci piščeve lične tragedije, i vremena i okruženja u kojem je delo nastajalo, ne mogu, međutim, da ne primete kako je, zapravo, reč o alegoriji, i kako pisac svet komunističke diktature u kojoj živi izmešta u drugi vremensko-ideološki kontekst, kako bi o njoj mogao slobodno da progovori.
Sa ovim drugim tumačenjem – koje ne samo da ni na koji način ne dolazi u protivrečnost sa prvim nego je, po svemu sudeći, istinito – ipak treba biti oprezan. Jer ono, ukoliko ga se držimo previše čvrsto, može da suzi horizont posmatranja dela. I učini da čitavo bogatstvo višeznačnosti koje „Derviš“ nosi, ostane skriveno.

ŽESTOKI KONTRAST
Na pisanje Meše Selimovića je, naime, kao i na pisanje bilo kog drugog pisca,  izvesno uticala njegova lična sudbina, kao i istorijske okolnosti u kojima je živeo. Nema razloga da ne priznamo kako su kod Selimovića ti uticaji posebno izraženi. Ali, da njegova alegorija – u onoj meri u kojoj je o alegoriji reč – nije uspela sebi da obezbedi samostalan život, okolnosti koje su autora podstakle da je napiše, ni na koji način ne bi mogle da joj pomognu.
Ovom prilikom skrenuo bih pažnju na jedan aspekt u čijem tumačenju biografistički i istoricistički pristup, ako se upotrebe pametno i sa merom, mogu da budu od koristi. Reč je o žestokom kontrastu između uzvišenosti ideje i niskosti čovekove prirode, koja primenu ideje na monstruozan način izvitoperuje. S obzirom na to da je u „Dervišu“ reč o religioznoj ideji, podatak da Selimović nije bio (ili nije bio samo) vernik razočaran načinom na koji se religiozni postulati na zemlji primenjuju, nego (i) komunista razočaran tekovinama realnog socijalizma –  univerzalnost njegove misli na najbolji način potcrtava.
No, i ako u razmišljanju o Selimovićevom delu potpuno odbacimo traganje za  socijalnom uslovljenošću i ličnim motivima koji su ga nagnali na karakterističan odabir fabularnog konteksta, činjenica da „Derviš i smrt“ dobrim delom predstavlja transponovanje sveta dvadesetovekovne, „socijalističke“, u svet srednjevekovne, „islamske“ Bosne – ostaje nepobitna.
A nepobitnom je čini upravo vrhunski literarni kvalitet najznačajnijeg Selimovićevog dela.
Da bih dokazao ovu tezu, poslužiću se paralelama sa delima druga dva pisca u kojima je, egzaktnije nego kod Selimovića, na značaj ličnog autorovog doživljaja  vremenskog konteksta u kom živi, pri pisanju o drugom vremenskom kontekstu – moguće ukazati.
U tematskom i leksičkom smislu blisko opusu Ive Andrića, delo Meše Selimovića se na sintaksičkom planu približava baštini Miloša Crnjanskog. Dela ova dva pisca svakako predstavljaju značajne reference kada se istražuje fenomen romana „Derviš i smrt“, koji – od trenutka kada se pojavio pa do današnjeg dana – zadržava status prvorazrednog literarnog čuda.
Stoga Andrić i Crnjanski, kada je Selimović u pitanju – i  predstavljaju najsrećnije primere za poređenje.
„Seobe“, bez sumnje najznačajniji roman u opusu Miloša Crnjanskog, obrađuju jedan konkretan period i deo srpske istorije. I da se Crnjanski u obradi teme uzdržao od „učitavanja“ vlastitog, autentičnog doživljaja, uslovljenog ličnim iskustvom jedne druge istorijske epohe koju je bolno iskusio na sopstvenoj koži – njegov roman ne bi bio ništa drugo do romansirana istoriografija ograničenog estetskog potencijala.
Stvari slično stoje i sa Andrićem i njegovim romanom „Na Drini ćuprija“, u kom se, u najsjajnijim trenucima, realna viševekovna  istorija višegradskog mosta pretvara u metaforu autorovog, dvadesetovekovnog osećanja čovekove neumitne prolaznosti  i tragične čežnje za večnošću.
Istorijski kontekst romana „Derviš i smrt“ nije definisan tako precizno i konkretno kao što je slučaj u romanima na „Drini ćuprija“ i „Seobe“.
Osim toga, „Derviš i smrt“ je, za razliku od najambicioznijih literarnih poduhvata Andrića i Crnjanskog, napisan u prvom licu, i  gotovo do maksimuma koristi potencijal koji takav način pisanja poseduje. To je roman koji ponire duboko u tmine čovekove duše. Uhvativši se u koštac sa pitanjem vere i sumnje, Selimović, verovatno jedini u našoj književnoj istoriji, ima šta da poruči Dostojevskom. Ako sa univerzalnog pređemo na lokalni plan, vredi reći da, za razliku od Andrića, koji –  dosledno trećem licu i statusu objektivnog posmatrača – viziju islamskih tekovina u Bosni gradi iz orijentalističke perspektive zapadnog čoveka, sa sjajnim poznavanjem teme i nesumnjivom empatijom, Selimović svoju viziju bosanskog čoveka islamske vere daje iznutra, dopustivši mu da se sam iskaže.
„Derviš i smrt“, dakle, nije moguće ni hipotetički zamisliti kao romansiranu istoriografiju, što udeo transpozicije autorovog realnog okruženja gotovo izvesno čini značajnijim, ali i – književnoteorijski relevantnim metodom – teže dokazivim.
U tom smislu je „Dervišu“ bliža Andrićeva „Prokleta avlija“. Koja, takođe, izvesno jeste tekst alegorijskog karaktera.

„Podjednako odano tradiciji srpskog jezika i književnosti i bosanskom islamskom nasleđu, delo Meše Selimovića moglo je, i moglo bi, da bude most između ljudi koji su nekada nazivani Turcima i Vlasima, nekada Srbima pravoslavne i muslimanske veroispovesti, nekada Srbima i Muslimanima, nekada Bošnjacima i Srbima...“

PITANJA VERE I SUMNJE
Primarni zadatak ovog rada, ipak, nije da ukaže do koje mere je za literarni uspeh dela sa pričom vremenski izmeštenom u odnosu na vreme u kojem čovek živi i piše – značajna njegova sposobnost da u istorijsko ili futurističko ruho preobuče vlastite ovovremene preokupacije. Naprotiv, zadatak ovog rada je da – dopustite mi jednu, potrebom za analitičkim razdvajanjem nerazdvojivog uslovljenu književnu blasfemiju – uputi na kvalitet koji može da donese čovekova odluka da se upusti u avanturu vremenskog izmeštanja. Iliti: odluka da se krene u istorijsko presvlačenje.
Barem jednim delom svoje višeznačne strukture, svet  mula, kadija i kadinica, muselima  i muftija koji čine svet romana „Derviš i smrt“, jeste svet bosanskih komunističkih komesara i komandanata, partijskih sekretara i visokih oficira državne bezbednosti; njihovih supruga i ljubavnica. I sigurno je kako bi, u vremenu u kojem je stvarao i objavio „Derviša „– da je direktno, bez bega u alegoriju, rekao to što je imao da kaže – upravo kao njegov derviš u romanu – Selimović loše završio. Ali je, takođe, gotovo sigurno da bi takav gest građanske hrabrosti – koji bi Meši Selimoviću obezbedio ključno mesto u istoriji otpora jednoumlju i teroru bosanske varijante titoističkog „puta u komunizam“ – srpsku književnost lišio jednog od najblistavijih trenutaka u njenoj istoriji.
Jer – dvadesetovekovni bosanski komesari i komandanti, partijski sekretari, „udbašice“ i „udbaši“, tek preplevši identitete sa srednjovekovnim bosanskim mulama i kadijama, kadinicama, muselimima i muftijama – postaju maestralni književni likovi, sjajnom travestijom na kompleksnosti i dubini dobivši mnogo više nego što su izgubili.
Jedna od najvećih, a po mnogima najveća moć koju poseduju poezija i vrhunska proza – jeste sposobnost spajanja naoko nespojivog. Analogije na kojima to spajanje počiva mogu da budu logičke, emotivne ili metafizičke prirode.
Verujem da najveći uspeh koji je moguće postići u prozi jeste uspostavljanje originalne analogije, koja je istovremeno i logički, i emotivno, i metafizički zasnovana.
Analogija dva vremena i dve ideologije koju je u „Dervišu i smrti“ uspostavio Meša Selimović – a na kojoj počivaju i iz koje proizilaze sve ostale Mešine analogije –  upravo je takva.
O smislu literature nije mudro raspravljati Ali, hajde da odbacimo težnju za mudrošću i kažemo kako je jedan od ključnih razloga zbog kojeg su hrabre literarne analogije tako značajne – taj što spajanjem nečega što niko ranije nije spojio, uspevaju da istrošenom percepcijom umrtvljeni svet, oneobičavanjem nanovo ožive. I da uspostavljanjem nove, do tada nevidljive veze, još  jednom, na tren, uspostave varljivo jedinstvo kosmosa.
Ključnom analogijom koju je „Dervišu i smrti“ uspostavio, Meša Selimović je poistovetio dvadesetovekovnu i srednjovekovnu Bosnu, bezbožničku i bogobojažljivu ideologiju, i njihove jednako nehumane primene u „praksi“. Time je oživeo i oneobičio i jedno i drugo vreme, i jedan i drugi projekt čovekovog spasenja. I tako – u jednom blistavom trenutku – ponovio mitski trenutak u kojem reč stvara svet.
Treba napomenuti još i to da poetske analogije mogu biti transparentne i skrivene.
Ključna Selimovićeva analogija u romanu „Derviš i smrt“ je skrivena. U priči o srednjevekovnom dervišu ophrvanom sumnjom u sopstvenu veru, dvadesetovekovni komunista zatečen nevericom u mantru o uspostavljanju ovozemaljskog raja, ni u jednom trenutku se ne pojavljuje. Ali, njegovo pritajeno prisustvo delu daje snagu  svevremenosti koja, da ga nema, izvesno ne bi bila moguća

A SLAVA „DERVIŠA“ NE JENJAVA!
I ako je neposredno nakon što je ugledalo svetlo dana – krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka – senzacionalna slava koju je Selimovićevo životno delo steklo mogla donekle da se tumači i faktorom iznenađenja – jer autor „Derviša i smrti“ pre te knjige nije bio nepoznat pisac, ali ni pisac koji vrhunske rezultate obećava – danas, gotovo pola veka kasnije, taj momenat postaje potpuno irelevantan. A slava „Derviša i smrti“ ne jenjava.
Pre nešto više od godinu dana, povodom dodele nagrade sa imenom Meše Selimovića koju sam s ponosom primio, zapisao sam:
„Podjednako odano tradiciji srpskog jezika i književnosti i bosanskom islamskom nasleđu, delo Meše Selimovića moglo je, i moglo bi, da bude most između ljudi koji su nekada nazivani Turcima i Vlasima, nekada Srbima pravoslavne i muslimanske veroispovesti, nekada Srbima i Muslimanima, nekada Bošnjacima i Srbima… A koji danas jedni druge, neformalno, često nazivaju četnicima i balijama.
Nažalost, desilo se i dešava se, upravo suprotno. Umesto da bude most, Meša Selimović, od trenutka kada je priznat kao veliki pisac pa sve do danas, predstavlja još jedan kamen razdora. Što je još jedan dokaz da literatura, pa čak i vrhunska, na vanliterarni svet teško može da utiče.
Jer čovek je, kako nam direktno poručuje Meša Selimović, „uvijek na gubitku“.
Na sreću, ni gluposti vanliterarnog sveta ne mogu da dovedu u pitanje vrednost velikog umetničkog dela. Koje je, kako nam svojom snagom delo Meše Selimovića indirektno poručuje, jedini neosporan dobitak na koji možemo da računamo.“
Onome što sam tada zapisao, u kontekstu ovog rada, dodao bih sledeće:
Za razliku od junaka svog romana, Derviš i smrt, koji se između hamletovskog biti ili ne biti opredelio za biti i slavno poginuo, Meša Selimović je, svestan relativnosti privremenih ovozemaljskih dobitaka i izvesnosti konačnih gubitaka, odustao od hamletovskog i opredelio se za šekspirovsko biti. Rezultat je njegovo delo, koje će, verujem, da traje i  kada kadije i  komesari, muselimi i majori ozne, muftije i udbaški generali – iščeznu iz  sećanja poslednjih entuzijasta zabavljenih istraživanjem hronike ljudskog beščašća.
Nadam se da sam u ovom radu dao skroman doprinos uzaludnom pokušaju da se otkrije tajna jednog remek-dela.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *