DOBRICA ĆOSIĆ Tragajući za smislom bivstvovanja

Govor književnika Dobrice Ćosića na uručenju Puškinove nagrade u Moskvi

Poštovane kolege, dragi prijatelji,
Puškinova medalja kojom ste me nagradili, predstavlja najveće priznanje za moj šestesetogodišnji književni rad. Primam je s najdubljom zahvalnošću i uzbuđenjem. Jer dolazi iz kulture koja predstavlja moju književnu otadžbinu. Ruska klasična književnost sa nekolicinom pisaca sovjetske epohe moj je inspirator i moja učiteljica u romansijerskom stvaralaštvu. Na moju žalost ja sam u ruskoj čitalačkoj publici malo poznat pisac. Moj prvi roman „Daleko je sunce“, objavljen je u ediciji roman Gazeta 1956, drugi roman „Koreni“ tek 1983. godine. Roman „Vreme smrti“ u četiri toma koji predstavlja moj najznačajniji roman, počeo je da se prevodi osamdesetih godina, ali je Istorija zaustavila njegovo objavljivanje.
Te činjenice, dragi prijatelji, obavezuju me da vam se književno predstavim, vrlo svestan rizika govorenja o sebi. Napisao sam šesnaest tomova romansijerske proze, nijednu pripovetku, nijednu pesmu i desetak knjiga kulturološke, nacionalne i političke publicistike. Preveden sam na dvadeset i nekoliko jezika, a svi romani prevedeni su mi na francuski jezik.
A šta je činilo moju životnu i književnu filozofiju i sudbinu?
Šest decenija tragam za smislom ljudskog bivstvovanja, najpre kao revolucionar i komunist, zatim kao pisac romana o ljudskoj sudbini na srpskoj zemlji u Dvadesetom veku. Šta sam shvatio, šta sam sebi i mojim čitaocima razjasnio o smislu ljudskog bivstvovanja? Nemam jedan odgovor. Ne mogu da ne uvidim i sizifovski ishod svog cilja: posle svakog završenog romana, stena mi se survavala na podnožje brega i ja sam ponovo drugu gurao ka vrhu, da sa njega ugledam nepoznato. A oko mene – na kraju pete decenije 20. veka bila je ljudska trivijalnost „socijalističke“ svakodnevice, neizvesnost, tmina na perspektivama partizanske revolucije. Potrajala je rezignacija nad stvarnošću i sobom, pa bi nastalo racionalno uviđanje: nijedan apsurd idealizma u veri u promenu sveta nije samo apsurd. Za čovekovim hodom ostaje trag. Većini u pesku,  za ponekim u kamenu. Taština nad taštinama, nije samo taština nego i potvrda ljudske moći da traje uprkos svemu.

LITERARNI KREDO
Biografski shvaćeno, moj odgovor na pitanje – šta je moj „literarni kredo“ može da bude i vrlo jednostavan. U svojoj suštini on je životni kredo, jer mi se život poistovetio sa književnim radom. Sadržinski redosled tog poistovećenja mogao bi biti i ovakav:
Čim sam naučio azbuku, zagledao sam se u biljke i duguljasto nebo mog zavičaja. Biljke i drveće rašćenjem i plodom  zamislile su me nad čudom života obnavljanjem istog, nebesa – tajnom beskraja označenom zvezdama i to samo noću da mi strepnja i strah budu veći, a ja sebi sve manji i ako rastem. Odgovore na ta pitanja, nisam čuo u tihim sutonskim mrmorima umornih ratara i vinogradara, mog oca i mojih suseda. Odgovor sam potražio u dedinoj veri u Boga. Pa sam se u svom mladićstvu mučio za veru u Boga, tvorca svega zemaljskog i vanzemaljskog i zakonodavca moje sudbine. Nisam uspeo da poverujem u hrišćanskog tvorca sveta i njegovu vladavinu nad čovekom; nisam uspeo da poverujem u svoje spasenje božjom milošću, ni u zagrobni život da je večan. Ali sam od jevanđelista primio hrišćanski moral i poverovao u smisao čovekove žrtve; u smisao Hristovog raspeća za svoju veru i ljudski spas u slobodi. Čin Raspeća i do ovoga dana, ostao je u meni – najznačajniji cin u ljudskoj sudbini, a Hristovo načelo Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga – najznačajnija i najneostvarivija misao koju je čovek izgovorio. Zato i največnija. A Isus Hristos je moj Bog.
Na toj ontološkoj, moralnoj i psihološkoj osnovi, a u opštem beznađu jugoslovenske i evropske treće decenije, podstaknut siromaštvom i težinom života srpskih seljaka i socijalnom depresijom mojih vršnjaka, pošto su mi komunisti isšaputali svoju, od vlasti zabranjenu, tajnu – da u Rusiji nastaje društvo pravde i ljudske sreće, poverovao sam u komunističku ideologiju koja revolucijom ruši poredak eksploatacije, nepravdi i potčinjenosti ljudi i naroda, poredak u kome postoji nacizam i rasizam i u kome se vode svetski ratovi. Poverovao sam u komunističku eshatologiju – srećnu budućnost čovečanstva u komunizmu; poverovao sam u čoveka kao razumnog tvorca istorije sposobnog da ovlada sudbinom. A tada je u Evropi počeo Drugi svetski rat u kome su mali narodi većinom bili žrtve nacističkih osvajača, a poneki i njegovi zli satrapi. Srpski narod izabrao je najteži put; borbu za slobodu po svaku cenu, zajedno sa Rusijom i Saveznicima.
Iz patriotskih i komunističkih motiva, čim je napadnut Sovjetski Savez, započeo sam 1941. da se borim protiv fašizma, oslobođenje svoje zemlje i socijalizam u njoj, ne pomišljajući da ću ikad pisati knjige. Osnovno obrazovanje bio mi je život seljački, univerzitet – rat. Seoski starci su mi bili profesori antropologije, psihologije, filozofije i istorije; komunističke brošure i nekoliko sovjetskih romana, sva literatura; srpski narod u nacističkoj okupaciji i moj partizanski odred bili su mi stvarna biblioteka u kojoj sam čitao svakojake ljude, saznao i zaslutio najznačajnije istine o čoveku.  Ratni neprijatelji nacisti i njihovi domaći saveznici, primorali su me da shvatim da su moći zla neograničene u čoveku; srpski seljaci i seljanke koji su me čuvali od ubica i hranili, i ratni drugovi herojstvom i snagom za žrtvu ubedili su me da je i moć za dobro,  iako je ređa, toliko velika i značajna da ljudskoj patnji daje smisao i često pobedi u odsudnim sudarima sa zlom.

Dobrica Ćosić u Moskvi, prilikom dodele Puškinove nagrade

PRIJATELJI SU ME SPASLI PORAZA
Doživljaji u ratu, ljudska stradanja, žrtve, herojstvo, bili su u meni toliko snažni da sam u miru morao da ih ispričam. Poverovao sam da to što sam doživeo kao srpski partizan, zaslužuje da postane knjiga. Počeo sam da pišem neke priče. Ali mnogo loše. Savesni prijatelji su me spasli poraza: savetovali me da čitam velike ruske i svetske pisce koje dotle nisam čitao, a da pišem samo ako moram i što manje. Tako sam i postupio. Sada verujem da je to bio prvi princip moje poetike, koji, naravno, nisam uspevao u svemu da sledim.
A u mojoj zemlji posle užasnog antifašističkog i građanskog rata, nastao je novi poredak sa komunističkom partijom na vlasti. Mojom partijom. Počelo je ostvarivanje našeg ideološkog programa i odmah je nastajao jaz između ideala i stvarnosti, između naših reči i naših dela, između nas u ratu i nas u miru, između boraca dok su se borili i boraca kada su pobedili i stupili na vlast. A vođa moje partije i revolucije Tito, lako i brzo postajao je birokratski apsolutistički monarh. U meni je nikla sumnja u ostvarivost moje komunističke vere. Komunisti na vlasti, nisu bili oni „novi ljudi“ koje je boljševizam najavljivao kao suprotnost „egoističnom“ čoveku, eksploatatoru i ugnjetaču.  „Novi ljudi“ – komunističke vođe i njihovi sledbenici na vlasti – brzo su otkrili svoja imanentna svojstva; vlastoljublje, despotizam, korumptivnost, strast za privilegijama, pravo na neznanje, autoritet jednoumlja… Međutim, moja tadašnja sumnja više je bila sumnja u ljude, u njihove duhovne i moralne potencijale da ostvaruju veliki ideal naše epohe, nego što je bila sumnja u ostvarivost utopije i jedne doktrine, sumnja u vrednost i smisao samog ideala i cilja ideološke eshatologije. Onda je Staljin svojom imperijalističkom agresijom na Jugoslaviju 1948, porazio moju veru u sovjetski socijalizam i primorao na nadu u mogućnost nastajanja demokratskog, oslobodilačkog, prosvećenog socijalizma u Jugoslaviji.
Istorijska drama u kojoj se našla moja zemlja – realna opasnost da možemo biti napadnuti i okupirani od Crvene armije, primorala me je da se zamislim: ima li smisla boriti se za slobodu po svaku cenu? To je nekoliko vekova na srpskoj zemlji egzistencijalno pitanje svake generacije. Na to pitanje odgovorio sam sebi i svojim savremenicima pišući knjigu koja liči na roman – „Daleko je sunce“. Ta se knjiga pojavila među ljudima 1951, godine; ljudi su tu knjigu s pažnjom čitali i ohrabrili me da se posvetim samo literaturi. Ja sam zaželeo da to bude roman. Romanom sam želeo da saznajem i tumačim korene idejnog i sveljudskog poraza moje generacije, pa sam 1954. napisao roman „Koreni“, koji će postati prva moja modernistička knjiga u ciklusu, koje čine teatrologija „Vreme smrti“, trilogije „Deobe“ i „Vreme zla“ i „Vreme vlasti“ u dve knjige. „Daleko je Sunce“ i antiutopijski roman „Bajka“, objavljena 1965. organski ne pripadaju ovom romansijerskom ciklu­su. Tih pedesetih godina, kada su u Francuskoj i Evropi teoretičari literature objavili „Smrt romana“, ja sam tvrdo poverovao da roman neće umreti, dok traje čovekova potreba za pripovedanjem o sebi i svetu u kome živi. Ali poetički postupci moraju da se menjaju. Novo doba nalaže i novu umetnost reči: opredelio sam se za modernizam. Roman je postao sadržaj i oblik mog saznanja čoveka i njegovog sveta; roman je i meni, kao i Malrou, postao sredstvo i moć ovladavanja ljudskom sudbinom. Na putu ovladavanja ljudskom sudbinom na srpskoj zemlji u Dvadesetom veku, pratio sam i proučavao promene u romanesknoj formi od Stendala i Balzaka, Tolstoja i Dostojevskog, Prusta i Džojsa, Tomasa Mana i Foknera, Kamija i Leonova, Markesa i Solženjicina do Umberta Eka… Sa uvažavanjem autogeneze romaneskne forme i osvajanja novih
izražajnih i stilskih sredstava u našem veku, pomodne poetike i intelektualne agresije književnih teoretičara, nisu me odvratile od uvažavanja poetike velikih romansijera. Među njima, najpredanije
sam prihvatio polifonijsku strukturu romana Dostojevskog, koju sam
nastojao da razuđujem nekim iskustvima romana „toka svesti“, a,
valjda, i nekim svojim radnim iskustvima i skromnim inovacijama, postavljajući sebi cilj: svaki moj novi roman mora da ima drukčiju poetičku strukturu, stil, dramaturgiju. I sve do okončanja trilogije „Vreme zla“, koju završavam 1989. i nastavio romanima „Vreme Vlasti“, ostao sam veran saznajnom smislu literature i njenoj moći da bude najsvestranija i najdublja „istorija ljudi“, ona imaginarna istorija u kojoj najduže traje čovek i njegov svet, u kome se najpotpunije iskazuje jedinstvo ljudske duhovnosti i emocionalnosti sa prevođenjem realnosti u fikciju, objektivnog vremena u subjektivno, dramsko vreme…
Uvek s težnjom da moje pripovedanje bude čitaocima zanimljivo i uzbudljivo. A epoha u kojoj sam živeo, izuzetno je bila uzbudljiva, dramatična i neizvesna. A izvesno mi je bilo da je život u svemu apsolutno nadmoćniji nad romansijerskom fikcijom.

SVEST O TRAGIZMU LJUDSKE EGZISTENCIJE
Prevodeći ljudsku sudbinu i istorijsku realnost u imaginarnu, u fikciju, nastala je moja trajna svest o tragizmu ljudske egzistencije, To saznanje u jednoj prilici ovako sam iskazao: Čovek je u biološkom, antropološkom, ontološkom i istorijskom smislu, tragično biće, Tragično ne samo zato što mu je biološka i socijalna egzistencija svagda neizvesna, što je smrtan on i njegovo delo, što su mu želje neograničene a moći ograničene, što je raspet između zavisnosti i slobode, zadovoljstva i bola, ljubavi i mržnje, znanja i tajni, što može da postoji samo u zajednici koja mu je i spasenje i izvor patnji i nesreća, što je često primoran da za opstanak prekoračuje granice svojih moći, što ni najvećim žrtvama ne uspeva da ostvare svoje ideale, što se muči svojim nastankom i smislom svog postojanja, a ne uspeva mu da to odgonetne… Čovek je tragičan upravo zato što sve to zna, a ne može ništa, pa ni to svoje saznanje da izmeni.
Iz tog egzistencijalnog kompleksa tajni, mene je osobito obuzimao tragizam čovekovog sudara sa Istorijom i ideologijom. Možda je to osnovna tema mojih romana i njihova smisaona poruka.
U Evropi, Rusiji, na Balkanu, na srpskoj i nekadašnjoj jugoslovenskoj zemlji, sila ideja, religija i ideologija, sila isključivosti, agresije, mržnje i razaranja, i ona ideologija što je zla činila u ime dobra, harala je narodnim i ljudskim životima u dvadesetom veku pretvarajući milione ljudi i u zločince i u žrtve, Od Biblije, Eshila i Sofokla, do rok-muzike i literature naših dana, ne znam da je postojalo doba koje je bilo veći i teži izazov književnoj imaginaciji i poetskoj reči, ako već nismo u sumraku Gutenbergove civilizacije.
Ali ja verujem: u našem stoleću planetarne razistorije, u veku „u kome jedva da postoji aksiom koji neko nije osporio“ jedino književnost, a u književnosti najviše roman, može celovito da uspostavlja istorijsko, duhovno, integralno bivstvovanje čoveka i naroda.
Eto, to je valjda, moj skraćeni „literarni kredo“.
Ali ja bih izneverio i vas i sebe da vam posle svog nepotpunog obaveštenja o sebi, ne kažem bar nekoliko rečenica o Aleksandru Sergejeviču Puškinu čije sam odličje primio. Govoriti u Rusiji, u Moskvi, Savezu ruskih pisaca, govoriti vama, gospodo i kolege, o rodonačelniku velike ruske literature, o znamenu i simbolu ruske stvaralačke moći, o klasiku svetske književnosti, o umetniku univerzalnog humaniteta, o duhovnom ponosu i večnoj slavi Ruskog jezika – smatram pretencioznom i suvišnom retorikom.
Međutim, smatram svojom dužnošću da vas najkraće obavestim o Puškinu u istoriji i kulturi Srbije, o plodonosnom uticaju Aleksandra Sergejeviča Puškina na književno stvaralaštvo i srpskog je­zika. Izgovoriću vam samo nekoliko podataka o Puškinovom uticaju i trajanju u srpskoj kulturi. Za slobodu svagda buntovni Aleksandar Sergejevič Puškin, našao se kao prognanik u Besarabiji 1820, gde su se sabrale izbeglice iz Prvog i Drugog srpskog ustanka – Karađorđevi i Miloševi ustanici koji su „Bajronovski nastrojenom“ Puškinu ispričali borbu i stradanja Srba u poraženom ustanku i njihovim vođama Karađorđu i Milošu. Bili su to istaknuti ljudi Prvog i Dru­gog srpskog ustanka: Voždov sin Aleksa, Nenadovići Jakov i Jevrem, Petar Dobrnjac, mitropolit Leontije, Karađorđev sekretar Janićije Đurić, Cincar Janko i drugi istaknuti ustanici koji su razgovarali sa Puškinom i iscrpno ga obavestili o borbi i stradanju Srba. Te priče su inspirisale Puškina da u duhu srpske narodne poezije napiše pesme „Crni Đorđe“ i „Vojvoda Miloš“, pisanih u desetercu. A o Karađorđevoj sedamnaestogodišnjoj ćerki, lepoj i smernoj Stamenki, Puškin je 1820. napisao pesmu „Karađorđevoj kćerci“ koja je objavljena prvi put u zbirci „Pesme A. Puškina“ 1826. godine.
Poema „Poltava“ prevedena je na srpski jezik još za Puškinova života 1836. godine. Veliki pesnik Njegoš posvećuje mu svoje odaničke stihove. Naročito se pamti Puškinov uticaj na romantičarski krug Vojislava Ilića s kraja 19. veka. Početkom 20. veka svi veliki srpski pesnici od Jovana Jovanovića Zmaja, Vojislava Ilića, Dučića pa do M. M. Pešića, Aleksandra Petrova, Milovana Danojlića, Ljube Simovića, Vladimira Jagličića, Irene Grickat i Puškinovog najznačajnijeg prevodioca Milorada Pavića, koji je i romane u stihovima na srpski jezik transponovao. Risto Odavić preveo je „Evgenija Onjegina“ 1924, a „Borisa Godunova“ Božidar Knežević 1950. Izabrana dela u osam
knjiga objavljuju se u Beogradu 1966. godine. A sabrana Puškinova dela u osam tomova objavljena su 1982. godine; prevodio ih je i predgovor napisao veliki srpski pisac Milorad Pavić.
Književni istoričari s ponosom navode Puškinovu „Skasku o ribaru i ribarici“, koju je u rukopisu autor nazvao srpskom pesmom. A u „Pesmama Zapadnih Slovena“, primećeno je da Puškin stvaralački podržava srpsko narodno pesništvo. Zna se i to da je Puškin čitao Orfelinovu monografiju o Petru Velikom. Ljubav koju uživa Puškin od prosvećene srpske publike, nema nijedan svetski pesnik.
Neće biti prigodno hvalisanje, ako vam, prijatelji i gospodo, kažem: Aleksandar Sergejevič Puškin je svojim značenjem i zračenjem i srpski pesnik. Medalja kojom ste me odlikovali obeležila je i duhovno bratstvo ruskog i srpskog naroda, i u ovoj eposi izloženo velikim iskušenjima.

Један коментар

  1. dobrica ćosić

    Biti titov sledbenik znači imati titovski stav prema životu,
    titovski misliti, titovski se boriti u svom vremenu, u svojoj sadašnjosti uvek!
    Ja sam nastojao u svojoj mogućnosti, moći i savesti da sledim revoluciju
    i trudiću se da je sledim do kraja života.
    A i ovakvim delima i sudbinama budite tumači i
    sudije vi koji dolazite, vi od nas stariji za jednu istinu o nama.
    Biće ovo naše doba bogato i po razlozima za svakojako nepoštovanje, prezire
    i sažaljenja nas od naših jadnih i gnevnih potomaka .
    Pri tome, svakako, učiniće nam se mnoge nepravde,
    neke će nam hrabrosti upisati u gluposti, mnoge će nam gluposti smatrati hrabrostima.
    Ali, ne sumnjam, biće nekoliko događaja i činova prema kojima će naši potomci
    biti nepogrešivi i jedinstveni: jasno će im biti šta je bezumlje našeg, ovog doba.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *