VOJISLAV ŠEŠELJ Policijski dosije

Piše Uglješa Mrdić

U četiri toma knjige dr Vojislava Šešelja na 4.000 strana objavljeni su tajni izveštaji Službe državne bezbednosti o praćenju Šešelja u periodu između 1982. i 2003. godine

Nova knjiga predsednika Srpske Radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja pod nazivom „Policijski dosije“ u kojima su objavljeni tajni izveštaji Službe državne bezbednosti (SDB), koja je predstavljena u subotu u sali Skupštine opštine Novi Beograd, sastoji se od četiri toma na 4.000 strana i sadrži dokumentaciju Državne bezbednosti o intenzivnim praćenjima Šešelja od 1982. do 2003. godine. Pored ostalog, pominju i njegovi susreti sa tadašnjim disidentima – akademikom Ljubom Tadićem i njegovim sinom Borisom, Vukom Draškovićem, Dragoljubom Mićunovićem, Kostom Čavoškim, Gojkom Đogom, Rajkom Nogom i drugima.

MIKULIĆEV LOV
Govoreći na promociji, akademik profesor dr Kosta Čavoški je naveo da bi podaci izneti u knjizi mogli da budu predmet interesovanja nadležnih sudova radi pokretanja postupaka protiv odgovornih pojedinaca.
„Za razliku od Vojislava Šešelja nisam toliko stradao niti se izlagao riziku u meri kojoj je on to činio. Kada je Šešelj držao tribine na njih je išlo po pet ili šest doušnika da podnosi izveštaje. UDB-a je davala nalog da se snimaju razgovori koje je Šeselj vodio i još 1. marta 1984. upozoren da su mu ozvučeni stan i kabinet. Saznao sam iz ovih dokumenata, koje su nelegalno snimali, da sam se sa Šešeljom prvi put sreo 2. septembra 1982. godine. Iz ovih dokumenata sam saznao da se Šešelj 26. septembra 1982. prvi put sastao sa akademikom Ljubomirom Tadićem i njegovim sinom Borisom Tadićem. Možete li zamisliti sa kakvim poštovanjem je tada gledao građanin Boris Tadić u Vojislava Šešelja, koji je tada bio spreman da rizikuje svoj život. A kao što vidite sadašnji predsednik Boris Tadić i možda budući predsednik Vojislav Šešelj poznaju se već 28 godina, što je veoma dobro za njihovu saradnju.  Da vidimo šta je UDB-a činila i kako je pratila. UDB-a je dala nalog da se snimaju i prate svi razgovori koje je Vojislav Šešelj vodio kako po kafanama i po privatnim stanovima, tako i po njegovom fakultetskom kabinetu i u vlastitom stanom. Tako da su oni mogli unapred znati šta ćemo mi preduzeti. Tako je recimo u jednom izveštaju od 20. februara 1984. godine piše sledeće: „Očigledno je da anarholiberali i nacionalisti nešto spremaju i da ćemo primeniti represivne mere. Za očekivati je da će Čavoški zajedno sa Šešeljom pokrenuti peticiju i protest posle hapšenja Šešelja i obavestiće brojne novinare u Beogradu“. Jedina naša odbrana tih godina bila je javno delovanje. Obaveštavali smo novinare domaće i strane šta oni rade i kako nas prate, satiru, hapse i satanizuju. Šešelj je vrlo rano, već 1. marta 1984. godine saopštio ovde u Beogradu da mu je stan ozvučen, kao i kabinet u fakultetu i da se snimaju svi njegovi razgovori, kako telefonski tako i ovi drugi. Tada mi je Dušan Bogavac dao Šešeljev tekst spreman za objavljivanje, koji sam ja kasnije krio. U tom periodu UDB-a je zabeležila sledeće: „Interesantno je da Bogavac i Čavoški vode unapred konstruisan razgovor u kome Čavoški ističe da uopšte nije video Šešeljev tekst a obojica su imali pogrdne komentare za SDB“. Mi smo tada znali da nas oni prisluškuju i govorili smo namerno svašta i pravili se da ne znamo o čemu se radi. Ja sam zaista uzeo taj tekst od Bogavca, držao ga neko vreme kod sebe u stanu i kada sam shvatio da ću i ja biti uhapšen što se i dogodilo, sklonio sam tekst kod Dobrice Ćosića, za koga se tada verovalo da je bio najzaštićeniji. Sada ću da prikažem kako sam tada Šešelju stavio do znanja da uopšte ne treba da se plaši od tada najmoćnijeg čoveka onog vremena Staneta Dolanca, ministra unutrašnjih poslova, koji je pripovedao da nacionalistima i anarholiberalima predstoji hapšenje. „Na Šešeljevo upozorenje na sadržaj intervjua Čavoški mu je rekao: „Ma koga šiša (Dolanca). Neka i dalje laje…“ Kada je Šešelj bio pred samim hapšenjem, javio mi se i onda sam mu rekao kakva će biti njegova sudbina. Pošto je ovo snimala sarajevska UDBA, tekst je na ijekavici. Tada je UDB-a navela sledeće: „Vjerovatno čekaju da prođe ovaj vikend, da sačekaju druga Mikulića. Ne smiju da ga prekidaju u lovu, pa će valjda, ja mislim u utorak, i tada će biti sasvim jasno šta će biti sa tobom“. Dalje navode, kako Šešelju govorim, da će Branko Mikulić odlučiti o njegovoj sudbini. Onda je Šešelj po hapšenju stupio u štrajk glađu, što su pored njega mogli samo da učine Vladimir Mijanović i Pavluško Imširović. Niko sem njih trojice nije mogao duže od 40 dana da bude u štrajku glađu. Šešelj je bio 48 dana u štrajku glađu“, priseća se Čavoški.

Dok su separatisti rasturali državu Služba je Šešelja proglašavala za državnog neprijatelja

DOUŠNICI MEĐU NAMA
On napominje i da se u knjizi spominje i dokument UDB-a, u kojem se navodi i njegov razgovor sa Vesnom, Šešeljevom suprugom iz tog perioda osamdesetih godina.
„Tada sam sve namerno govorio u želji da čuju i ovi koji to snimaju. U UDB-inom dokumentu je zabeleženo da sam rekao Šešeljevoj ženi: „Želim da to čuju i ove bitange što snimaju. Znate, te bitange što slušaju rade mu o glavi. Tu suđenje uopšte nije bitno, jer oni kada donesu odluku da čoveka uhapse, oni odmah donesu odluku i koliko će ga osuditi. Tako da se sve unapred zna. Sve ostalo je forma. Sudije koje sude ništa ne odlučuju u tom procesu i ništa ne rade svojom glavom, nego rade samo ono što im se naredi…“. Dakle, mi smo tada unapred znali šta će biti sa Šešeljom. U vezi tadašnjeg rada službe moram da kažem da je tada veliki broj ljudi bio angažovan da bi se ljudi poput Šešelja neprestano pratili i snimali. Tada je po pet, šest doušnika prisustvovalo njegovim tribinama i podnosilo izveštaje ko je šta govorio i šta radio, a takvih verovatno ima i danas ovde u ovoj sali, jer ljudi rade svoj posao. UDB-a se služila sa velikim brojem doušnika. Jutros sam razgovarao sa Vojislavom i on mi je rekao da je neke još tada mogao da identifikuje da su doušnici. Neki od njih su bili i  njegovi prijatelji, a mi nažalost nismo znali da sve ono što im kažemo da oni dostavljaju policiji. U izveštaju od 9. novembra 2001. godine navodi se sledeće: „Milanović Dafina dala je Milutinu Mrkonjiću 40 miliona nemačkih maraka za izgradnju podzemne železnice kod Vukovog spomenika. Kako je samo 33 miliona utrošeno za tu izgradnju, zadržano je sedam miliona. Naravno za izbornu kampanju SPS-a“. Dakle, zar ne bi bilo normalno da oni koji su taj izveštaj napisali, a koji postoje u arhivi BIA-e, pozovu gospodina Mrkonjića da podnese izveštaj o tome šta se dogodilo sa tih sedam miliona maraka i koliko je od tog novca dato za kampanju SPS-a, a koliko je eventualno korišćeno za njegove lične potrebe. Ovo je samo mali isečak iz ovih knjiga koje je napisao Šešelj. To što je radila UDB-a je bilo monstruozno i tada se mnogo teže prisluškivalo nego danas. Jedini koji je tada uspevao da pobegne od ljudi koji ga prate po „sistemu kera“ je Vlada Mijanović. „Sistem kera“ znači da vas prati jedan udbaš, pa vas preuzme drugi, pa treći, pa opet prvi i tako u krug oni se smenjuju na vama. I nije moglo da se zaključi ko vas u stvari prati. Jedini koji je to hteo da izigra je bio Vlada Mijanović, koji je za to imao vremena i volje. S druge strane, mi smo bili prepušteni UDB-inim praćenjima. Sve to što je tada prema Šešelju i nama UDB-a radila bilo je potpuno besmisleno, jer sve što smo radili bilo je javno i transparentno i nismo mi disidenti i Šešelj srušili taj komunizam. Komunizam je srušio pad Berlinskog zida, a ono što je ta UDB-a morala da radi, a što nije radila je bilo blagovremeno praćenje pravih neprijatelja tadašnje Jugoslavije, koji su na kraju tu zemlju i razrušili. Kao što vidite, ta državna služba tako važna je tada, a možda i danas, nije radila onaj istinski posao a to je zaštita državnog integriteta i čuvanje zemlje, nego pratila političke protivnike onog ili ovog režima, pa sumnjam da i dan danas njih zanima šta priča ovaj ili onaj opozicionar, a uopšte  ih ne zanima šta rade Arbanasi na Kosovu i Metohiji, teroristi u Hrvatskoj i tako redom…“, zaključio je Kosta Čavoški.

ZLOUPOTREBA DRŽAVNIH PARA

Na promociji knjige potpredsednik SRS Dragan Todorović rekao je da je sudeći prema izveštajima objavljenim u knjizi „Policijski dosije“ Šešelj bio najopasniji za režim.
„Dok su separatisti rasturali državu Služba je Šešelja proglašavala za državnog neprijatelja. Kada pročitate te izveštaje iznenadite se koliko je ljudi bili angažovano i koliko su utrošili državnih para da bi se pratio Vojislav Šešelja. Režim je ranije koristio službu da štiti lik i delo Josipa Broza Tita a da danas štiti aktuelnu vlast. Siguran sam da se u radu službe ništa nije promenilo i da se ta služba i danas brutalno koristi u političke svrhe za proganjanje političkih neprijatelja. Mi, nažalost, danas i nemamo Službu bezbednosti, ona je pod kontrolom stranih službi“, istakao je Todorović.
O knjizi su govorili i funkcioneri SRS Boris Aleksić, Ognjen Mihajlović, Marina Raguš. Nemanja Šarović i Lidija Vukićević.
Predstavljanju knjige prisustvovao je niz funkcionera i pristalice SRS, kao i građani, a učesnici su istakli da „Policijski dosije“ svedoči o Šešeljevoj odlučnoj borbi za demokratizaciju društva.

Један коментар

  1. Sve pohvale za objavljena dela,istina i samo istina treba da dopre do svakog coveka.Izdrzacemo sve poteskoce koje imamo uz naseg DR Voislava Seselja.Istinom se pobedjuje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *