Srpsko-hrvatski udžbenik istorije

Piše Vasilije Krestić

Ako ce istoričari nisu mogli usaglasiti u okvirima Jugoslavije, u mirnodopskom periodu, kada još nisu došle do izražaja sve hrvatsko-srpske razlike i suprotnosti ispoljene u vreme krvavog raspada države, teško je poverovati da će naći zajednički jezik u ocenjivanju istorijskih događaja posle svega šta ce dogodilo u vreme raspada države i posle njega

U novinama od 17. aprila ove godine osvanula je vest da će Beograd i Zagreb, „ako bog da, imati zajednički udžbenik istorije“. Time su dva predsednika države, Srbije i Hrvatske, „poslali snažnu poruku svim narodima o zajedničkoj budućnosti u Evropskoj uniji“, kako je izjavio predsednik Tadić. Povodom ove vesti nalazim za potrebno da se oglasim i o nagoveštenoj nameri iznesem svoje mišljenje.
Više godina pre no što je došlo do raspada Jugoslavije nalazio sam se, kao urednik, na čelu redakcije za pisanje treće knjige „Istorije Jugoslavije“, koja je, prema stručno sačinjenom planu, imala da obuhvati vreme od kraja 18. veka do stvaranja zajedničke države 1918. godine. Kao ni urednik pre mene, (prof. dr Dragoslav Janković) ni ja nisam uspeo da prebrodim prepreke koje su iskrsavale u dogovorima o tome kako usaglasiti stavove istoričara iz raznih republika o pojedinim istorijskim pitanjima i događajima. Ništa nije pomoglo ni to što se u posao oko pisanja „Istorije Jugoslavije“ angažovao i tadašnji Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije. Razlike i nesaglasnosti u ocenama čitavog niza pitanja bile su tako velike i ne rešive da smo stalno, godinama, tapkali u mestu i konačno došli do zaključka da je svako dalje insistiranje na usaglašavanju stavova besmisleno. Po ispoljenim razlikama u ocenjivanju pojedinih istorijskih događaja moglo se naslutiti da Jugoslavija puca no svim šavovima i da dogovorne istorije nema i da je ne može biti.

KRVAVI RASPAD
Ako ce istoričari nisu mogli usaglasiti u okvirima Jugoslavije, u mirnodopskom periodu, kada još nisu došle do izražaja sve hrvatsko-srpske razlike i suprotnosti ispoljene u vreme krvavog raspada države, teško je poverovati da će naći zajednički jezik u ocenjivanju istorijskih događaja posle svega šta ce dogodilo u vreme raspada države i posle njega.
Sigurno je da niko pametan ne bi trebalo da ima bilo šta protiv približavanja Srbije i Hrvatske i protiv uspostavljanja prisnijih odnosa, od kojih bi obe strane mogle da imaju samo koristi. Međutim, kad je reč o pisanju zajedničkog udžbenika istorije, koji bi morao da bude primenjivan u praksi i u Hrvatskoj i u Srbiji, stvari nisu tako jednostavne kako ce čini dvojici predsednika. Nemam razloga da sumnjam u dobre namere aktera koji su doneli odluku da bude napisan zajednički udžbenik istorije. Međutim, usuđujem ce da tvrdim da je ta odluka ishitrena, nepromišljena i nerealna. Nju su mogli doneti ljudi plemenitih pobuda ali malih znanja o naučnom metodu struke kojoj su spremni da zadaju domaće zadatke. Zamišljeni udžbenik istorije od dvojice predsednika, sasvim je sigurno, imao bi zadatak da svojim sadržajem i tumačenjem približi dve zemlje i dva naroda i među njima izgladi suprotstavljene stavove o raznim pitanjima starije i novije istorije. Samim tim što je reč o unapred određenom zadatku više je nego sigurno da će u tom udžbeniku, ako bude napisan, biti žrtvovane naučno proverene činjenice, da će sve biti podređeno političkim potrebama trenutka. U konkretnom slučaju izglađivanju i približavanju odnosa između dveju država i dva naroda. Tako napisan udžbenik imaće upotrebnu -političku vrednost. Istoriografija će biti služavka politike, što nije karakteristično za demokratske već za totalitarne sisteme. Zbog toga je čudno i neuobičajeno da su se dvojica predsednika odlučila da se nadrede jednoj struci i da joj zadaju domaći zadatak da napiše zajednički udžbenik istorije Srba i Hrvata. Uveren sam da je to nesrećno odabran put za uzajamno približavanje i slanje „snažne poruke svim narodima o zajedničkoj budućnosti u Evropskoj uniji”.

Kakva će ocena biti o Anti Starčeviću? Za Hrvate on je otac domovine a za Srbe najveći srbomrzitelj, tvorac ideologije o genocidnom rešenju srpskog pitanja u Hrvatskoj

O GENOCIDIMA
Ne treba sumnjati da će se naći pisci takvog udžbenika. Novcem je moguće mnogo šta učiniti. Međutim, mora se postaviti pitanje kako će se usaglasiti stavovi o činjenicama koje ne mogu biti izostavljene iz jednog udžbenika istorije. Kakva će ocena u tom udžbeniku biti, na primer, o Anti Starčeviću? Za Hrvate on je otac domovine a za Srbe najveći srbomrzitelj, tvorac ideologije o genocidnom rešenju srpskog pitanja u Hrvatskoj. Kako će biti ocenjena hrvatska politika oslonjena na hrvatsko državno i istorijsko pravo koje nisu priznavale srpsku političku individualnost u Hrvatskoj na je zbog toga dolazilo do neprestanog hrvatsko-srpskog konfrontiranja? Hoće li srpska politika u raznim periodima istorije biti označena kao velikosrpska i hegemonistička, a velikohrvatska i antisrpska kao patriotska. Hoće li u tom udžbeniku genocid počinjen nad Srbima u Pavelićevoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj biti prećutan, obim zločina na Tuđmanovski način umanjen a krivica za taj magnum crimen, kao za vreme Josipa Broza, podeljena na one koji su zločin počinili i one koji su bili njegove žrtve. Da li će istorija Jugoslavije biti ocenjena kao tamnica naroda a Hrvati njene obespravljene, ugnjetene i eksploatisane žrtve? Ko će biti označen kao krivac za zločin protiv mira, raspad Jugoslavije i etničko čišćenje?
Ovo su samo neka od brojnih pitanja koja će iskrsnuti pred pisce udžbenika. Moram priznati da ne verujem da se tu mogu naći kompromisna rešenja. Stručna analiza hrvatskih udžbenika nastalih posle raspada Jugoslavije egzaktno je ukazala na brojne neistine, mitove, stereotipe i predrasude kojima obiluju ti udžbenici. Činjenica je da je hrvatska istoriografija, za razliku od srpske, nekritička i kao retko gde u razvijenijim zemljama Evrope veoma ispolitizovana. Kad je reč o prikazivanju Srba u tim udžbenicima neodoljiv je zaključak da u njima preovlađuju ideologije pravaštva i frankofurtimaštva, koje su i dovele do genocida 1941 -1945. godine. Takvi udžbenici imaju zadatak da kod učenika formiraju svest o slavi i veličini hrvatskog naroda i hrvatske države a ne da događaje prikažu onakvim kakvi su stvarno bili. Oni nedvosmisleno sugerišu zaključak o Srbima kao megalomanskom-velikosrpskom i genocidnom narodu, koji je najveći neprijatelj Hrvata. Njima preovlađuje jezik mržnje, koji se, na sreću, ni u tragovima ne može naći u srpskim udžbenicima istorije. Uz sve to, autori hrvatskih udžbenika istorije ne prikrivaju teritorijalne pretenzije prema susednim narodima i državama. Time oni, kako je konstatovano u jednoj serioznoj analizi hrvatskih udžbenika istorije, stvaraju svest „da eventualni sukob oko npr. Srema ili Bosne, ne bi predstavljalo čin agresije na nešto tuđe, nego legitimnu borbu za oslobođenje sopstvenog, čime se naraštaji hrvatske smišljeno pripremaju za buduće akcije hrvatske države”.
Kao istoričar dobro znam da su neki zapadnoevropski narodi (Francuzi i Nemci) uspeli da se usaglase i da dođu do zajedničkih udžbenika istorije.

Hoće li u zajedničkom udžbeniku biti prećutan genocid počinjen na Srbima u NDH, i prisilno Stepinčevo pokrštavanje

U SLUŽBI POLITIKE
Međutim, Srbi i Hrvati nisu ni Francuzi ni Nemci. Sporovi i duboki jazovi među njima su takvi i toliko duboki da se najteže mogu premostiti usaglašavanjem ocena istorijskih događaja. Stoga mislim da bi najbolje bilo da se dvojica predsednika okanu pisanja dogovorne istorije, da je prepuste stručnjacima i vremenu, a da svoju pažnju usredsrede na tekuća politička i ekonomska pitanja, na rešavanje brojnih egzistencijalnih problema unesrećenih izbeglica, za koja su, hoću da verujem, podjednako zainteresovana i Srbija i Hrvatska. Ako se u tim oblastima nađe zajednički jezik i zajednički interes, nadajmo se da će se u nekoj dalekoj perspektivi naći i način da se usaglase stavovi i o nekim zasad antipodnim istorijskim ocenama.
Možda ne bi bilo na odmet da se dvojica predsednika dogovore o tome da pre nego što odluče da izdaju nalog za pisanje zajedničkog udžbenika istorije obrazuju paralelne komisije koje će izvršiti analizu udžbenika i u Srbiji i u Hrvatskoj. Tek kad se upoznaju sa rezultatima te analize mogli bi da preduzmu dalje korake: da odustanu od izrade nameravanog udžbenika, ili da prionu na posao do kojeg im je, očigledno, veoma stalo.
Ha kraju ovog razmišljanja o dogovornoj istoriji dužan sam da naglasim da ona nije i ne može biti onakva kakva jeste, kako se uistinu dogodila, već onakva kako se partneri međusobno dogovore. U nju će ući ono što partnerima odgovara a biće izostavljeno ono o čemu oni ne žele da se piše. Ako je to zaista tako, a drugačije ne može biti, neka vam je gospodo predsednici na čast budući zajednički udžbenik istorije. Budite uvereni da takav udžbenik ne može i neće imati, sa naučnog i moralnog stanovišta, nikakve vrednosti. Ali, vi, koji ga inicirate, i oni koji budu pristali takav udžbenik da napišu, zauzeće značajno mesto u istoriji istoriografije. Tu ćete biti upisani crnim slovima i uvek pominjani kao primer kako se falsifikuje istorija, kako se ne poštuje nauka, kako se ona pretvara u služavku politike i kako se ignoriše poštovanja dostojna muza Klio.

Један коментар

  1. Пре неки дан је председник Хрватске Иво Јосиповић изјавио да је Слободан Милошевић крив за све ратове у бившој Југославији. Да је Тадић рекао да је главни кривац Туђман, и да је то поткрепио цитатом из говора на главном загребачком тргу (12. априла 1992.) “Рата не би било да га Хрватска није жељела”, очи би му ископали. И Хрвати и Срби (они други).

    Стереотип мора да се одржи по сваку цену. Истина је ту мање важна. Као и она у Сребреници.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *