Princip Gavrila Principa

Piše Aleksandar Vulin

Godišnjica smrti Gavrila Principa, čoveka koji je izvršio atentat na prestolonaslednika Austro-Ugarske monarhije, Franca Ferdinanda, trebalo bi da nas opomene da ovaj rodoljub, iako nije promenio svet, jeste promenio Srbe, dajući im priliku da se podsete da je sloboda vrhovna i jedina nezamenljiva vrednost

U zatvoru u tvrđavi Terezijan, u današnjoj Češkoj, odsečene ruke, mučen poodmaklom tuberkulozom, umro je 28. aprila 1918. godine Gavrilo Princip. Osuđen na dvadeset godina teške robije, i na post svakog meseca, zbog ubistva prestolonaslednika Austro-Ugarske monarhije, Njegovog carsko-kraljevskog visočanstva Franca Ferdinanda i njegove supruge grofice Sofije Hotek, Gavrilo Princip je umro sedam meseci i tri dana pre nego što je mogao da vidi kako se njegov san ostvario – kako se 1. decembra 1918. godine stvorila zemlja za koju je i uzeo i žrtvovao život: Jugoslavija.

ATENTATOM DO SLOBODE
Erik Hobsbaum, verovatno najznačajniji istoričar prošlog veka, napisao je u knjizi „Skraćena istorija 20. veka, od Prvog svetskog rata do hladnog rata“ da je to vreme „proteklo u znaku Gavrila Principa. Na Principovom primeru istorija se pokazala kao sila koja svoje ostvarenje pronalazi tamo gde je savremenici ne prepoznaju, a i ne traže. Sitan, izrazito slabašan, načet tuberkulozom i toliko nejak da mu 1912. godine nije dozvoljeno da se pridruži Tankosićevim dobrovoljcima, Princip je svojom upornošću da ode u rat za koji nije imao pluća, iako jeste srca, toliko razdražio četničkog majora Voju Tankosića, otvrdlog u makedonskim i kosovskim planinama, gde se godinama klao sa bugarskim komitama, turskim askerima i arnautskim plemenima, da je krvnički pretukao Gavrila. Toliko jako da je ovaj pričao kako nije završio peti razred Beogradske gimnazije jer se sporo oporavljao od batina; verovatno još duže od poniženja.
Onako sitan, upalih očiju koje kao da nisu sa ovog sveta, Princip je išao svojim putem siguran da zna kuda se proteže i ka čemu vodi, nezemaljski miran, tih, škrt na rečima, osim kada brani uverenja koja je prepoznao u tekstu „Mlada Bosna“ Vlade Gaćinovića, prognanika i prijatelja Lava Trockog, objavljenog u Prosvjetinom kalendaru iz 1911. godine Sledbenik, gotovo vernik Bogdana Žerajića, atentatora na austrijskog guvernera Bosne, generala Varešanina, Princip je noć pre dana koji će Vidovdan po drugi (ali ne i poslednji) put upisati u istoriju sveta (a više od toga u istoriju Srba), obišao sakriveni, pa ipak od vernika pronađeni grob Žerajića, da mu se preporuči u vremenu koje će doći.
Gavrilo Princip, baš kao ni narod kome pripada, nije izazvao Prvi svetski rat, baš kao što ni uspomena na Principa, baš kao što ni narod kome Princip pripada, nisu izazvali ratove u SFRJ ili bombardovanje NATO-a. Dvadeset miliona mrtvih, od čega 1.542.000 državljana Austro-Ugarske i 1.247.435 državljana Srbije (28% ukupne populacije kraljevine Srbije, odnosno 58% njenog muškog stanovništva), nisu posledica uverenja Gavrila Principa sažetih u čistoj, koliko i zastrašujuće istinitoj rečenici, odgovoru na pitanje zašto je učinio to što je učinio: „da bih oslobodio svoj narod od tuđinskog jarma“. Ubijeni nadvojvoda Franc Ferdinand, poznat po svojoj izrazito antisrpskoj i antijužnoslovenskoj politici, odgajivač ruža i strastveni lovac, a po mišljenju njegovog oca, cara Franje Josifa, „sasvim nesposoban i bez ikakvih državničkih vrednosti“, nije bio ni izbliza toliko važan da bi se zbog njega svet našao u ratu; još manje njegova ubijena supruga Sofija, češka grofica, otvoreno prezirana od strane dvora, i to u meri da je car Franja iskamčio obećanje od sina Ferdinanda da njegova deca nikada neće naslediti presto. Uzrok klanice koju svet nije video još od Napoleonovih ratova nije mogla biti ni ono što su tužioci na suđenju atentatorima nazvali uzrokom samog atentata: „velikosrpska propaganda koja je tjerala Srbe protiv monarhije“; kao da je Srbima, kao nijednom drugom narodu, prirodno stanje stvari da živi pod okupacijom, i da nikada ne želi da se ujedini, ili bar da bude samostalan, bez tuđe vlasti i sile.

Gavrilo Princip je u tom vremenu evropejac par ekselans. U Evropi tog doba ništa nije bilo evropskije nego ubistvo iz političkih pobuda

HEROJI DVAJU SVETOVA
Atentat nije bio ni povod ni uzrok rata, a još manje je bio nešto nečuveno, nešto strašno i sasvim nerazumljivo. U to vreme Evropa je navikla na atentate. Sav kontinent je već nekoliko decenija buktao od nemira, strepnje i čežnje za uskraćenom i skoro doživljenom promenom, koja je bila probuđena još 1848, pa opet razbuktana italijanskim risorđimentom (1859-1861). Čak su i mladobosanci sebe otkrivali u Macinijevoj „Mladoj Italiji“, maštali o Garibaldiju, „heroju dvaju svetova“ čiji su dobrovoljci učestvovali u Hercegovačkom ustanku na strani Srba i sasvim neprimereno, ali sa puno strasti pevali „carevima poslednjeg kralja obesićemo poslednjeg papu“. Car Franja Josif 1853. godine jedva je preživeo ubod noža u njegov visokom kragnom zaštićen carsko-kraljevski vrat, napadnut rukom Janoša Liđenjija. Republikanac Feliče Orsini pokušao je 1859. da likvidira francuskog cara Napoleona Trećeg i caricu, a uspeo da ubije na desetine slučajnih prolaznika. Predsednika Abrahama Linkolna 1865. u pozorištu ubija Džon Vilkins But, a 1881. godine ruskog cara Aleksandra Drugog Poljaci željni samostalnosti, dok osam godina kasnije ženu cara Franje Josifa, Elizabetu Bavarsku, znanu i kao Sisi, ubija italijanski anarhista Luiđi Ludeni ubodom turpije pravo u srce. Crna Ruka u Srbiji 1903. godine ubija kralja Aleksandra Obrenovića i Kraljicu Dragu, a 1912. u dvojnoj monarhiji u Ugarskom parlamentu narodni poslanik Julije Kovač puca na grofa Tisu.
Ni zbog jednog od ovih atentata nije izbio rat, a svet je bio isti kao i pre njega, surov, podmukao i više od svega licemeran.
Da bismo razumeli istoriju, ne smemo je tumačiti, niti ocenjivati iz vizure vremena u kome živimo, i po vrednostima i kriterijumima koji važe u našem istorijskom trenutku. Da bismo pravedno sudili, moramo znati kakvo je bilo vreme koje ocenjujemo. U Evropi tog vremena, Evropi koja zna da hoće da sruši sebe samu, da izmeni svoju sliku, patetično okamenjenu carstvima i feudalnim odnosima koji su postali prepreka i teret nekom drugom svetu, atentat je prirodno, skoro pa i legitimno sredstvo borbe.
Gavrilo Princip je u tom vremenu evropejac par ekselans. Čak i Principov advokat po službenoj dužnosti dr Rudolof Cistler kaže: „Za nas juriste ovo je delikt protiv sigurnosti života, jer po našem zakonu povreda prijestolonaslednika ne uživa posebnu zaštitu“. U Evropi tog vremena ništa nije bilo evropskije nego ubistvo iz političkih pobuda. Otuda Princip i kaže: „nisam imao nameru da ubijem groficu Sofiju i žalim što se to dogodilo“. Ovo je bila jedina rečenica žaljenja koju je izrekao, tvrdoglavo uporan do poslednjeg trenutka svog kratkog, nesrećnog i smislenog  života. On je borac – on nije ubica. Atentat na Franju Ferdinanda, svako je tih dana koristio da navede na svoju ruku i opravda svoje želje i ciljeve – od notorne potrebe vojničkih krugova u KuK monarhiji (čiji je vođa bio baš ubijeni prestolonaslednik) da opravdaju napad na Srbiju i prošire se na jug, preko Nemačkog cara Vilijema drugog koji vidi dobru priliku da se uspostavi kao kolonijalna sila na prostoru Afrike i engleske imperije, a i da slabu, u bedu i obest vladara potonulu Rusiju, jednom za svagda odgurne od sebe, daleko do Azije, pa sve do glasnih i za to vreme uverljivih pokušaja katoličkih krugova, posebno onih jezuitskih koji bučno dokazuju da je Gavrilo Princip radio po naređenju francuske slobodnozidarske lože „Veliki orijent“ (i čak odnekud nalaze, ili bolje reći falsifikuju nekakvu diplomu po kojoj je Gavrilo Princip mason, istina, skromnog prvog reda, ali ipak mason).

Tvrdoglava tišina maloletnog atentatora stvorila je od njega legendu i simbol koliko i patnja kojoj se predao bez žaljenja, čak i u zgradi Vojnog suda, pred sudijama Okružnog suda u Sarajevu, kada je odbio da se pokaje, uveren da je njegovo delo pravedno

ČOVEK KOJI JE PROMENIO SRBE
Žrtva nikada nije samo žrtva, ona je pre prilika da se odredimo prema njoj ali i prema sebi u vremenu kada se patnja najavljuje, a nove žrtve zbog trajnijih i nemerljivih stvari traže. Samo Princip i njegovi saborci ostaju uporni u svom prostom i otuda nepobedivom stavu da su hteli „da sa svog naroda skinu tuđinski jaram“. Tvrdoglava tišina maloletnog atentatora stvorila je od njega legendu i simbol koliko i patnja kojoj se predao bez žaljenja, pa čak i sasvim razumljive patetike kojoj su ljudi skloni kada igraju na tako velikoj pozornici, kao što je igrao Princip u zgradi Vojnog suda, pred sudijama Okružnog suda u Sarajevu, kada je odbio da se pokaje, uveren da je njegovo delo pravedno, a da država Južnih Slovena zaslužuje i žrtvu i nadu.
Kako istorija, koja će se pisati i na njegovim kostima, bude menjala svoj tok, tako će se menjati i odnos prema njegovoj uspomeni. Nastankom prve zajednice Južnih Slovena, preko puta Principovog mosta, na zgradi muzeja, kraljevske vlasti postavile su spomen ploču u znak sećanja, da bi je kundacima 1941. godine, pred kamerama Vermahta u prah zdrobile Ustaše. Kada su partizani počeli još jednom da sanjaju san Principa i Njegoša o zajednici Južnih Slovena, na mestu gde je slomljena postavili su spomen ploču na kojoj je pisalo: „Sa ovog mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip svojim pucnjem izrazio je narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom“. Kada je 1992. još jednom napušten san, pripadnici Armije BiH, maljevima su razbili ploču i betonom zalili stope Gavrila Principa – da se zaboravi.
Baš kao što su mu u Terezijanskoj tvrđavi betonom zalili kosti i sakrili mesto groba. Neki češki čuvar ipak je, krijući od austrijskih oficira, zabeležio gde su bačene kosti Principove, pa su nakon sloma carstva koje je Gavrila nadživelo nekoliko meseci, kosti i njega i njegovih saboraca prenete 7. jula 1921. u Sarajevo, gde su po završetku kapele Vidovdanskih heroja (na kojoj je pisalo: „Blago onom ko dovjeka živi imao se rašta i roditi“) sahranjeni uz kosti njihovog otrovanog učitelja Vlade Gaćinovića. Kapela još uvek postoji, i kosti u njoj, a i tragovi mržnje na uspomenu Gavrilovu, kada su 1996. godine zauvek nepoznati vandali teško oštetili kapelu Vidovdanskih heroja.
Gavrilo Princip nije čovek koji je promenio svet, ali jeste čovek koji je još jednom promenio Srbe i, bar na kratko i sve Južne Slovene, naterao ih da se podsete sebe, kakvi su bili i da maštaju kakvi mogu da budu. U vremenu kada je svaka sloboda globalizovana i kada joj je dozvoljeno da postoji samo ukoliko se želja za njom ne sukobljava sa potrebom većih i bogatijih da vladaju manjim i siromašnijim, uspomena na Gavrila Principa mora se kriti, od nje se ima odstupiti, a o njoj, ako već mora da se govori, treba govoriti sa prezirom, osudom i sramom.
Gavrilo Princip nije promenio svet, ali jeste promenio Srbe, dajući im priliku da se podsete da je sloboda vrhovna i jedina nezamenljiva vrednost. U vreme u kojem je svaka borba za slobodu proglašena ratnim huškanjem, zločinom i zlom, uspomena na Gavrila Principa vredi više nego kada je nastala.

9 коментара

  1. Aco,
    još kad bi ova izgubljena omladina umela da pročita i razume bez da im poruku tumače oni kojih se i bog stidi.

    Pozdrav,
    Tvoj drug Božilović

  2. Добар члнак али има једну велику грешку.
    Франц Фердинанд није био син цара Франца Јосифа, него синовац. Цар је био његов стриц. Рудолф једини син цара Франца Јосифа убио се у дворцу Мајерлинг и тада је престолонаследник постао Франц Фердинанд.

  3. Pa, uvazava se ispravka, ali dobro je da Gavrilo nije *pogresio*, to bi bila velika greska, danas ga *novi ujedinitelj*, precutno izgleda tretira kao *teroristu*..na sta bi zalbu ulozila i Prelepa Emina,

  4. Danas, nadam se *slavimo*, dan pobede nad fasizmom, sve to ima sa *pripravnikom Gavrilom*…pocetnikom te iste borbe veze. Samo, kao da su nase *veze* kiksirale, valjda je opet neki *euleks*, cvikao linije,…*budi se istok i zapad*…?

  5. Kada je poginuo prestolonaslednik u Becu nije bila velika zalost jer ovaj buduci gospodar nije bio omiljen u narodu i tada liberalnim krugovima u Austrougarskoj.Atentat je organizovala velika loza francuske na celi s Trockim svi ovi su u neku ruku bili clanovi te loze iako nijesu znali za koga rade nesto slicno desilo se i kod nas u novije vrijeme smjenjen Milosevic Otpor rukovodjenj iz Madjarske i posle toga citava opozicija.Poslusajte zadni govor Slobodana MIlosevica 2 oktobar sve sto je rekao obistinilo se.Dakle nije sve kako smo ucili i ne ide sve kako smo mislili ili zeljeli ali sta se tu moze mozda se i mi nekad opametimo ,kako sada stavri stoje tesko.

  6. sta se radi……………………..i ja se slazem da je Beogradski Sindikat Najjaci

  7. to što je taj momak uradio i njegova organizacija,dasam najžešći musliman ili austrougar treba da skine kapu i pozdravi to delo.svet,evropa a posebno srbija nije ni svesna koliko je mnogo dobila ubistvom ferdinanda i pobedom u prvom svetskom ratu.Taj čovek Ferdinand toliko je mrzio srbe iSrbiju i imao zle planove taj ratni huškač i vođa ratne struje u beču, da je Ante pavelić volio srbe kad se uporedi sa Ferdinandom. Tako da treba jedan celi grad u srbiji nazvati po gavrilu principu

  8. Оно што би ваљало данас да људи у Босни и Херцеговини, а нарочито млади, себе питају …Шта је то била Млада Босна, због чега је настала, ко је био у њој и какви су им били циљеви ?. Имајте при томе на уму да је тада Босном и Херцеговином, у име Аустругарског Цара, владао гувернер, фелдцајгмајстер (или маршал) Оскар фон Поћорек. Имајте на уму и то, да су припадници Младе Босне били и Срби, и Хрвати, и Муслимани, да су и у најужем кругу атентатора такође били припадници све три нације и вере или како се то данас каже “сва три ентитета”. Када себи дате поштене и исправне одговоре на поменуто питање, тада се запитајте каква је разлика између Аустругарског гувернера и Високог представника ЕУ и какав је тада био, а какав данас јесте, положај народа у Босни и Херцеговини. Имајте на уму историјску чињеницу да су о могућности атентата на Надвојводу Франца Фердинанда, каналима тајне дипломатије, благовремено обавештени сви дворови и председеници великих сила тадашње Европе, укључујући и Немачког Кајзера (или Цара) Виљема. Сви су “мудро” оћутали, а нарочито предходно поменути Цар Виљем јер је знао да Надвојвода Фердинанд планира стварање Подунавске монархије од Балтичког до Црног мора, другим речима Аустугарски надвојвода је “љуљао” престо и Немачком Цару, и Српском и Бугарском Краљу.
    Пешадијско мајор, и четнички војвода, Воислав Танкосић јесте обучава Сарајевске атентаторе али је тада за то знао још само начелник обавештајног одсека Главног ђенералштаба Војске Краљевине Србије, тада ђенералштабни потпуковник Драгутин Димитријевић Апис, а нешто касније и начелник Главног ђенералштаба војвода Радомир Путник, и нико више. Када су све припреме за атентат биле завршене, тек тада је активирана тајна дипломатија.
    Ако неко мисли да нека крунисана глава воли да му неко угрожава престо, а и саму главу, тај се горко вара, због таквих ствари “лети” глава, или она крунисана, или онога које претендент. Ево вам истине па сада мало поразмислите о њој. Младобосанци су били само пуки и погодни егзекутори у једној много широј и опаснијој “игри” за анулирање превласти, моћи, утицаја, намера и амбиција Надвојводе Фраца Фердинанда, колико само да знате.

  9. …требало би обновити капелу Гаврила принципа и тиме покренути и обнову слободарског духа у српској омладини и људима!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *