Partizan 1966.

Piše Marko Marković

Kako je Partizan propustio kolosalnu priliku da 1966. osvoji Kup šampiona

Pre nego što je Crvena zvezda trijumfovala u najeminentnijem  klupskom takmičenju na kontinentu – prvi trofej našem fudbalu, u internacionalnoj konkurenciji, doneo je DINAMO/Zagreb/, u Kupu Sajamskih gradova /kasnijem Kupu UEF-a/.
U istom takmičenju predstavnik Hrvatske i Crvena Zvezda stigli su do finala.
A ostaje, trajno zabeleženo – da je Partizan propustio kolosalnu priliku, da pre, otprilike četiri i po decenije, konkretno 11. maja 1966. osvoji Kup šampiona.
Naš tim, tada, po opštim ocenama, bio je najbolji u Evropi! Na putu do odlučujućeg okršaja, na stadionu Hejsel u Brislu protiv Reala – 1:2, prosto su slišćeni, bez ikakvih teškoća giganti ondašnjeg fudbala.
Pred naletom izabranika trenera Abdulaha Gegića eliminisani su Nant/Francuska/, nemački Verder, onda praška Sparta i u polufinalu Mančester junajted.
Realno gledajući, u tom trenutku ŠOŠKIĆ – JUSUFI, MIHAJLOVIĆ –        BEČEJAC, RAŠOVIĆ, VASOVIĆ – BAJIĆ, KOVAČEVIĆ, HASANAGIĆ, GALIĆ, PIRMAJER predstavljali su nesalomljivu ekipu.
A svoju šansu, da eventualno zaigraju čekali su Ćurković, Miladinović, Slišković, Damjanović, Davidović, Vukelić.
Takav skup asova predstavljao je dragocenost, a mogućnosti su potvrđene na stadionima širom kontinenta.

ADIDAS ILI PUMA?
Pred meč sa Realom vladala je čudna atmosfera. Razni menadžeri i predstavnici proizvođača sportskih rekvizita, utrkivali su se – ko će stići do kog igrača i privoleti ga da za stotinak dolara, umesto ovih kopački, na primer, uzme druge i u njima istrči na teren!
Pošto sam bio na toj utakmici, mogu da potvrdim, da sam se lično uverio da i u svlačionici nije bilo mira i da su se, recimo, sporečkali Vasović i Mihajlović, oko toga – u kojim kopačkama da nastupe!?
Partizan, u tom, toliko važnom susretu, ni izbliza nije delovao onako sigurno, kao u prethodnim duelima.
Popustila je koncentracija, izostala neophodna mobilnost i kasnije se zaključilo, da su fudbaleri iz Beograda „izgoreli“ u sudaru sa Mančester junajtedom, jer, to je bilo finale pre finala.
Šef stručnog štaba Abdulah Gegić bio je samo nemi posmatrač novonastale situacije i jedino što je, konkretno učinio – dao je novorođenom sinu ime BRISEL!
A posle poraza i propuštene šanse, da se savlada, u tom momentu, sigurno slabiji rival, jer se u redovima Madriđana nalazilo više pojedinaca, kojima se bližio kraj karijere – nastalo je rasulo.
Citiramo zvanični zaključak, objavljen u bogatoj monografiji Partizana:
„Najslabija karika jugoslovenskog šampiona bila je na psihološkom planu i tu je pao! Imali smo tim, najveće snage, ali je klub, u tom trenutku, bio slab za tolike uspehe i slave i nije moglo da se zaustavi rasulo, u najvažnijem momentu. To je verovatno najveći razlog neuspeha, u finalu, upravo tada, kada je bilo najpotrebnije biti stabilan.“
Konačan poraz nastupio je odmah, posle finala, kada se veći deo ovog Partizanovog sastava raspršio na sve strane, a ono igrača što je ostalo, to je, takođe, pružalo mogućnost da se formira nova, jaka ekipa, bili su dezorijentisani.
I fudbaleri i treneri osećali su da iza njih ne stoji jaka organizacija, da se sve odvija više stihijski, nego planski… Iz tog širokog kruga superaseva, kasnije, u novim klubovima, najviše su ostvarili Vasović i Ćurković.
Vasović je pristupio čuvenom Ajaksu, dobio je kapitensku traku, osvojio je Kup šampiona.
Ćurkovlć je otišao u Sent Etjen, skroman francuski tim, ali je izvanrednim odbranama doprineo da taj maleni klub postane VELIKI! Tri titule prvaka države i četiri trofeja u nacionalnom Kupu, to je bilans Ćurkovićevog sastava, uz činjenicu da je SENT ETJEN dogurao i do finala Kupa šampiona, a u tom, odlučujućem meču, poražen je protiv Bajerna, golom Milera sa 1:0.

DA SE DOVEDE SKOBLAR
Posle neuspeha u finalu Lige Šampiona, jedan od tvoraca
FK Partizana, poznati i cenjeni sportski radnik Artur Takač predložio je da se „ova ekipa sačuva i da joj se pridoda Joška Skoblar ubojiti napadač OFK Beograda, pa da se ponovo krene na osvajanje najznačajnijeg klupskog trofeja na kontinentu.
Na žalost, Takač je ostao usamljen.
Tadašnji predsednik FK Partizana Vlada Dujić, istaknuti društveno-politički radnik, sa Čukarice i član Gradskog komiteta Saveza komunista dao je obrazloženje: „Onaj ko voli Partizan ostaće! Mi nikoga nećemo da molimo da nosi dres našeg kluba. A ko hoće da ide – neka ide“!
I svi krenuše: KUD KOJI – MILI MOJI!
Od velikog Partizana – postao je MALI!
Trebalo je da prođe mnogo vremena, pa da se ponovo ovaj klub koliko-toliko oporavi.
No jasno je – posle Hejsela i tih, briljantnih partija u Ligi šampiona za 65/66, Partizan više nikada nije imao tako moćan tim.
Tim za nezaborav…

4 коментара

  1. citajuci ovo slozio sam se u svim tackama sem u onoj u kojoj se navodi da je dinamo osvojio prvi internacionalni trofej.to je tacno ukoliko se mitropa kup ne smatra medjunarodnim takmicenjem,iako nije sluzbeno takmicenje uefe,ali gledajuci to,niti ksg nije sluzbeno takmicenje uefe,tek kasnije se utapa u uefu.

  2. A, da pocnu oni da zive *od svoga rada* a ne rezultata narucenih mobilnim telefonom iz *kladionica*..??

  3. bilo bi fino da mi date objasnjenje,i to tacno,da li smatrate mitropa kup evro trofejem ili ne.Cinjenica je da ga u Evropi tako racunaju,ali mi nije jasno,zbog cega ga mi takvim ne smatramo.

  4. zelim vam puno srece ako prodjete u ligu sampiona

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *