Ko je rušio Jugoslaviju?

Piše Vasilije Đ. Krestić

Prema planu hrvatske nacionalne politike, tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji treba rešiti biološkim istrebljenjem Srba, njihovim etničkim čišćenjem, nasilnom hrvatizacijom i preveravanjem, što je i učinjeno

Mnogo je tema i problema koji pritiskaju vas, Srbe iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji ste bili prinuđeni da napustite svoja vekovna staništa, svoje domove i svoja imanja. Priče o tim problemima su do vapaja bolne i ja ovom prilikom o njima neću da govorim i pozleđujem vaše rane. Kao istoričar ostaću na terenu svoje struke i pokušaću da se osvrnem na neka pitanja koja su aktuelna i koja zaslužuju da budu raspravljena i naučno razjašnjena. Govoriću o tome ko je kriv za nesporazume i sukobe između Srba i Hrvata, ko snosi odgovornost za raspad Jugoslavije, za rat i krvoprolića koja su se desila prilikom tog raspada, ko je, zašto i zbog čega radio na tome da etnički očisti Srbe iz Hrvatske, kome su i zašto oni smetali.
Tim temama ću posvetiti svoje izlaganje ne zato što želim da pozleđujem vaše rane i raspaljujem nacionalne strasti već zato što želim da pokažem koliko su neosnovane, zlobne i nemoralne tvrdnje zvanične Hrvatske o tome da su Srbi iz Hrvatske bili njeni nelojalni građani, da su na podsticaj sa strane, iz Srbije, želeli da se ocepe od Hrvatske i da se pripoje Srbiji, kako bi stvorili neku veliku, još iz vremena Ilije Garašanina sanjanu, srpsku državu, kao i to da ih je u tom smeru podstakao i Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. Drugim rečima rečeno da krivicu ne snosi Hrvatska i njeno političko rukovodstvo već nezahvalni Srbi iz Hrvatske i velikosrpskim idejama zadojeni srpski političari i intelektualci. Žalosno je što takve ocene o Srbima iz Hrvatske, Slovenije i Dalmacije nisu svojstvene samo Hrvatima već i jednom delu građana Srbije, onima koji nisu brojni, ali su grlati i svakodnevno defiluju našim medijima, koji su im širom otvoreni, pa se stiče utisak da je veliki deo srpskog građanstva sklon da prihvati odgovornost i krivicu za izbijanje rata, za raspad Jugoslavije, pa i za etničko čišćenje Srba iz Hrvatske.

NEOSNOVANE OPTUŽBE
Budući da sam znatan deo svog života posvetio izučavanju istorije Srba u Hrvatskoj i međusobnim odnosima Srba i Hrvata, odgovorno tvrdim da su hrvatske optužbe protiv Srba neosnovane i ničim utemeljene. Tim optužbama, koje ne prestaju, nego se kao refren iz dana u dan i iz godine u godinu ponavljaju, pa su došli do jasnog izražaja i u optužnici protiv Srbije koja se našla pred Haškim sudom, Hrvati pokušavaju da se opravdaju a krivicu sa sebe prebace na Srbiju i na Srbe.
Osnovni uzroci nesporazuma između Hrvata i Srba u njihovoj novijoj istoriji kriju se u činjenici da su Hrvati, kad su sredinom 19. veka, Ilirskim pokretom, nacionalno stasali, počeli da ispoljavaju velikohrvatske namere i ciljeve. Njima su tada zasmetali Srbi pa su ih proglasili remetilačkim faktorom. Srbi su im smetali zato što su bili pravoslavne vere, što su se služili ćirilicom, što su nacionalno bili svesni i što nisu hteli da pristanu da budu pravoslavni Hrvati, kako su ih velikohrvati čak i u službenim statistikama tretirali. Pritisak na Srbe, od sredine 19. veka do naših dana, da pristanu da budu pravoslavni Hrvati imao je cilj da se stvori etnički čista i na temelju hrvatskog povijesnog i državnog prava velika, i koliko je god moguće više, rimokatolička Hrvatska. Odlučni da taj cilj ostvare, Hrvati nisu birali sredstva. Iz tih razloga je i nastala čuvena izreka da jednu trećinu Srba treba preveriti, jednu poklati a jednu proterati. Ta famozna programska fraza, koja je u temeljima hrvatske genocidne ideologije, najviše se vezuje za zloglasnog ustaškog ministra Mila Budaka. Međutim, ona je nastala daleko pre no što ju je Budak izgovorio, još u vreme postojanja Austrougarske monarhije.
Poznati hrvatski političar, nekada ministar bogoštovlja i nastave, Isidor Kršnjavi, jedan od najuglednijih frankovaca, član Čiste stranke prava, zapisao je u svojim dnevnicima „Bilo je jedno vrijeme kada se je pisalo da treba sve Srbe sjekirom utući. Ova misao imade nešto za sebe, i to nešto vrlo važno; ona naime, izriče otvoreno i dosljedno jedini način, kojim bi se dala provesti hrvatska misao…“
Da je namera o biološkom uništavanju Srba iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije činila sastavni deo nacionalnog programa ekstremnih velikohrvatskih krugova, i to još u okvirima Austrougarske, svedoči i činjenica da su hrvatski ban Pavao Rauh i Josip Frank, uz odobrenje najviših vojnih krugova u Beču, u slučaju rata sa Srbijom povodom aneksije BiH, sklopili sporazum koji „je glasio da se izvrši pokolj i iseljenje svih Srba iz Hrvatske.“ Tada je trebalo poklati oko 800.000 Srba.

ANTISRPSKI STAVOVI
Držeći se devize da je u politici sve dozvoljeno, kako je pisao poznati hrvatski političar, Frano Supilo, frankovački zastupnik u Saboru Hrvatske, dr Jerko Pavelić, brutalno otvoreno izjavio je u Saboru nekoliko godina uoči izbijanja Prvog svetskog rata, kako bi on, sa svojim političkim istomišljenicima, rešio pitanje Srba u Hrvatskoj i Slavoniji. Tvrdio je da je srpska misao u Hrvatskoj i Slavoniji uvezena iz Srbije, ali da još nije poprimila takve razmere da se ne bi mogla povratiti u naručje hrvatske misli. Kad bi frankovci bili na vlasti, izjavio je Pavelić, „takozvani“ Srbi za 48 sati postali bi „pravoslavni Hrvati.“
Sledeći ovakve antisrpske stavove i u potpunosti se saglašavajući s njima, Franjo Tuđman, budući predsednik Hrvatske, je na jednoj konferenciji diplomatskog kora u Nemačkoj održanoj 1989. izjavio da kad on bude postao predsednik Hrvatske da će tlo u Krajini postati crveno od krvi. Naravno od srpske krvi. Tu izjavu zabeležio je učesnik pomenute konferencije, svedok i očevidac događaja Dejvid Fišer, direktor Instituta za proučavanje spoljne politike u San Francisku.
Ovakvih i sličnih dokaza o tome kako su hrvatski političari nameravali da reše srpsko pitanje ima mnogo, kako iz ranijeg, tako i iz novijeg na i najnovijeg vremena, ali ih ovog puta neću dalje nabrajati. Iz ovoga što sam rekao jasno je da su Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, samo zato što nisu hteli da pristanu da budu pravoslavni Hrvati, što su odlučili da ostanu ono što jesu, da budu onakvi kakve ih je majka rodila, što su poštovali svoju istoriju i tradiciju, što su voleli Srbiju i Srbe, što nisu mogli niti hteli da se saglase s politikom kojoj je bio cilj stvaranje velike, etnički čiste i koliko je moguće više rimokatoličke Hrvatske, bili žigosani kao remetilački faktor i zbog toga osuđeni na stradanje, ubijanje, preveravanje i izgon.
Drugim rečima Srbi iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije žrtve su bolesno ambicioznih velikohrvatskih državnih i političkih ciljeva, koji, na žalost, do danas nisu dovoljno razobličeni, ne zato što nisu poznate činjenice koje takve ciljeve razobličavaju, već stoga što to razobličavanje ne odgovara međunarodnim činiocima i zbog toga što ni naša srpska politika, kako iz prethodnih sistema tako i danas nije uložila nužne napore da razobliči monstruozne velikohrvatske planove i ciljeve. S druge strane, hrvatski političari se ničega nisu stideli u krivotvorenju činjenica, u izmišljotinama, podvalama i lažima.
Neosporno je, i Srbima u celini služi na čast, što nikad niko među njima nije stvarao onakve krvoločne planove kakve su stvarali pomenuti Hrvati i kakve je nameravao da sprovede Franjo Tuđman. Međutim, mi smo dužni, posle svega kroz šta smo prošli, kako u vreme Drugog svetskog rata, tako i u vreme razbijanja Jugoslavije, da se suočimo s činjenicama, da shvatimo ko nam je i zašto naneo zlo, da zlo nikad ne zaboravimo, ali i da ne dozvolimo da se ono bilo kad ponovi.
Što se tiče pitanja ko je kriv za to što je došlo do rata, i kome je i zašto rat bio potreban, moram vas podsetiti na Tuđmanovu izjavu datu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu 12. aprila 1992. godine. Predsednik Hrvatske tada je rekao: „Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela! Ali, mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske. Zbog toga smo vodili političke razgovore, a iza tih pregovora formirali oružane postrojbe. Da nijesmo to uradili ne bismo došli do cilja. Znači: rat je bilo moguće izbjeći samo da smo mi odustali od naših ciljeva, to jest, od samostalnosti hrvatske države.“
Tuđman je dobro znao da ne može biti samostalne hrvatske države dok postoji Jugoslavija. Zbog toga je odlučio da ruši Jugoslaviju, čak i po cenu najvećih ljudskih i materijalnih žrtava. To da mu je Jugoslavija smetala i da je ratom za koji se odlučio nameravao da je razbije, obrazložio je potencijalnom glavnom i odgovornom uredniku „Vjesnika“, Nenadu Ivankoviću, kojeg je doveo iz Nemačke. U razgovoru sa njim, kritikujući Zdravka Tomca da ne razume hrvatsku politiku i da se još uvek zalaže za opstanak Jugoslavije, Tuđman je objasnio Ivankoviću zbog čega se odlučio za rat i razbijanje zajedničke države.

ZLOČIN PROTIV MIRA
Takvih dokaza o tome ko je kriv za rat i za razbijanje Jugoslavije ima mnogo pa iako su oni nedvosmisleni i kristalno jasno pokazuju da gotovo isključivu odgovornost snosi hrvatsko političko rukovodstvo sa Tuđmanom na čelu, to pitanje i dalje je diskutabilno ne zato što se ne zna ko je krivac i ko je počinio zločin protiv mira, već zbog toga, što velikim silama, koje su kumovale ratu i razbijanju Jugoslavije, ne odgovara istina, što im je potrebno, zbog njihovih imperijalnih ciljeva, da na optuženičku klupu postave Srbiju i Srbe.
Odlučivši se za rat i razbijanje Jugoslavije, Tuđman i najodgovorniji članovi njegove Hrvatske demokratske zajednice rešili su na sednici držanoj 10. avgusta 1993. godine, u Kabinetu predsednika republike, a na predlog Nikice Valentića, predsednika Hrvatske vlade, da, gde god se to od njih traži, vode pregovore o miru, a da se u potaji pripremaju za obračun sa svojim srpskim sugrađanima.
Uz to što je osnovni cilj ratu bio rušenje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države, ratom je trebalo promeniti demografsku sliku Hrvatske, što više je očistiti od Srba, jer, kako je rečeno u jednom razgovoru Hrvoja Šarinića, šefa Kabineta predsednika republike, „čim bude manje Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji to će budući odnosi između Hrvatske i Srbije biti bolji“. Plan o etničkom čišćenju stvoren je na samom početku ratnih zbivanja. Za to su angažovani socio-demografi koji su pripremili četiri studijske knjige sa podacima o rasporedu Srba po hrvatskim naseljima. Tim knjigama obavljene su nužne predradnje za potonje etničko čišćenje. Rukovodstvo HDZ-a, kako se da videti iz sačuvanih Tuđmanovih razgovora, uopšte nije bilo spremno Srbima da obezbedi bilo kakvu regionalnu autonomiju. Ono je smatralo da bi autonomije, „unutar Republike Hrvatske bile potencijalni Trojanski konj srpske politike.“
Ratom i raspadom Jugoslavije Srbe u Hrvatskoj trebalo je lišiti dotadašnjeg statusa konstitutivnog naroda, što je i učinjeno novim, tzv. decembarskim Ustavom Hrvatske. Kada je to pitanje, kasnije, tokom rata, dotaknuto u jednom razgovoru Tuđmana sa Alijom Izetbegovićem i njegovom delegacijom iz Bosne i Hercegovine, Tuđman je 21. septembra 1992. godine izjavio: „Srbi u Hrvatskoj nisu konstitutivan narod. Srbi su ovim ratom konačno i međunarodno pravno i ustavno pravno svedeni na ono što jesu, na manjinu. I nema nikakvih govora o nekakvom drugom položaju.“ Danas je taj položaj više nego jadan, to je položaj obespravljenog, poniženog i ne zaštićenog naroda, kojim se hrvatska vlast cinično poigrava, jer o tom narodu niko ne brine, ni matična država ni međunarodna zajednica.

NASILNA HRVATIZACIJA
Zbog ograničenog vremena pomenuo sam samo neke dokaze o planovima hrvatske nacionalne politike, o dugotrajnom kontinuitetu te politike, o tome da tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji treba rešiti biološkim istrebljenjem Srba, njihovim etničkim čišćenjem, nasilnom hrvatizacijom i preveravanjem. Isto tako izneo sam samo nekoliko autentičnih podataka o tome da je namera hrvatskog političkog rukovodstva bila da sa Tuđmanom na čelu, ruši Jugoslaviju kako bi ostvarili vekovni san o samostalnoj hrvatskoj državi. Na osnovu svega što je rečeno nikakve sumnje nema da krivica za rat i ratna stradanja, kao i za razbijanje Jugoslavije pada na Hrvate i Hrvatsku, a ne na Srbe i Srbiju. Hrvati su počinili zločin protiv mira. Zbog toga oni snose svu odgovornost i zbog toga bi, da je pravde i pravičnosti, morali da snose i posledice.
Srbi u celini, a posebno srpske izbeglice iz Hrvatske, iako najveći stradalnici i gubitnici, morali bi da pozdrave svako otopljavanje odnosa između Srbije i Hrvatske. Međutim, to otopljavanje ne bi smelo da bude uspostavljeno na temelju svršenog čina. Svršenim činom Hrvatska i Hrvati bili bi apsolutni dobitnici, a Srbi apsolutni gubitnici. Srbija treba da radi na izgrađivanju dobrosusedskih odnosa, ali ona podjednako mora da štiti i svoje državne i nacionalne interese. Pametna politika ne sastoji se u tome da jedna strana treba da bude gubitnik, a duga dobitnik. Dobri odnosi između država i naroda moraju biti zasnovani na pravednim i ravnopravnim odnosima. Međutim, postavlja se pitanje kako prevazići razlike u ocenama o tome: zašto je došlo do rata, ko ga je izazvao i s kojim ciljem se upustio u tu suludu avanturu? Bojim se da u tom pogledu vladaju sasvim suprotna stanovišta i da se teško može doći do obostrano prihvatljivog i zadovoljavajućeg rešenja. Bez obzira na to kakvo rešenje će se naći, moralo bi se voditi računa o izbegličkom stanovništvu, o njihovim egzistencijalnim problemima, materijalnim potraživanjima, građanskim i političkim pravima i slobodama. Moralo bi se postaviti pitanje društvenog, nacionalnog, ekonomskog i građanskog položaja preostalih Srba u Hrvatskoj. Ako se na ta pitanja zaboravi, ako ona ne budu rešena kako valja, srpska politika i oni koji je vode teško će podbaciti. Narod i istorija im to nikad neće zaboraviti, a ni oprostiti. Stoga im sa ovog skupa poručujemo da budno pratimo šta rade, da se nadamo dobru, ali da u isto vreme, i ne bez razloga, strepimo od zla.