Izbori u V. Britaniji: Gordi Albion podvija rep

Piše Dejan Lukić

Izbori u „kolevci demokratije“ pokazuju da je V. Britanija, posle decenija dominacije dve partije, ušla u eru u kojoj se fundamentalno menja dinamika unutrašnje političke slike, ali najavljuje i vreme „bolne revizije“ (Fajnanšel Tajms) spoljne politike Londona, mesta i uticaja Ujedinjenog Kraljevstva u novom rasporedu snaga na globalnoj sceni

Britanci su prošle sedmice na uzbudljivim parlamentarnim izborima rekli njihovu „suverenu“ demokratsku reč, samo što se, po rečima jednog londonskog komentatora, ne zna šta su rekli. Izbori su proizveli „zakovani parlament“, bez apsolutne većine bilo koje od tri glavne partije i istovremeno pokazali koliko mehanizam demokratije može da bude travestija demokratije ili, pak, samo njen privid.
Više od 44 miliona Britanaca izašlo je da glasa u utakmici koja je u javnosti, medijima i političkim elitama bila predskazana kao kraj višedecenijske dominacije dve velike partije (konzervativaca i laburista) i dolazak na scenu „trećeg faktora“, Liberalnih demokrata čiji je procenat popularnosti u predizbornoj kampanji skočio za fantastičnih deset procenata i gotovo se izjednačio sa rejtingom vladajućih laburista.

Upadljiva je činjenica da novi britanski premijer Dejvid Kameron u predizbornoj kampanji gotovo potpuno eskivirali temu spoljne politike

TRAVESTIJA PARLAMENTARNE DEMOKRATIJE

U izbornoj noći 6. maja, Britanci se nisu ponašali prema prognozama. Liberalna partija, do sada samo „poštapalica“ dva velika bloka, ne samo što nije načinila „istorijski proboj“, nego je još i izgubila nekoliko dosadašnjih mesta u Vestministeru. Konzervativci su dobili izbore (306 poslanika od 650 mesta u Parlamentu), vladajući laburisti su osvojili 285 mesta  (90 manje nego u prošlom sazivu), a liberali samo 57 mandata.
Bez potrebne apsolutne većine (326 poslanika) pobednici izbora, konzervativci, ostali su samo „pobednici“. Od 1974. godine britanska parlamentarna praksa nije poznavala ovakvu situaciju „zakovanog parlamenta“ i u tome je relativna novost, pa i bizarnost nastale situacije. Ustav zemlje ne nalaže, mimo većine parlamentarnih demokratija, da pobednička partija automatski dobija mandat za sastav vlade, nego partija koja Kraljici prva može da saopšti da je nakupila parlamentarnu većinu.
Onda je iza kulisa iza kulisa u Vajtholu, daleko od kontrolnih očiju demokratije, četiri dana i četiri noći tekla međupartijska trgovina i, još jedna bizarnost, uglavnom u raskoraku sa onim što su Britanci mislili kada su ubacivali listiće u kutije.
Konzervativci su, na primer, osvojili čitava dva miliona glasova više od drugoplasiranih laburista, a više od 78 odsto građana glasalo je protiv ostanka laburista na vlasti, koji će u budućem parlamentu imati 50 poslanika manje od pobednika. Sa manjkom od samo 20 poslanika za apsolutnu većinu, lider konzervativaca, Dejvid Kameron, bio je primoran da počne koalicione pregovore sa vođom liberala, Nikom Klegom koji je, posle predizborne „klegomanije“, na izborima dobio samo 57 poslaničkih mesta – 249 manje od Kamerona sa kojim, pak, ima više političkih i ideoloških razlika nego s laburistom, Gordonom Braunom. Tako je i mogla da nastane situacija da u Britaniji „koalicija poraženih“ (u slučaju da Kleg odbije Kamerona) sastavlja vladu, da pobednici ostanu u bubnju, a trenutno najnepopularniji političar u zemlji, Braun, dobije šansu da ostane u fotelji premijera. Zvezdani čas demokratije!
Dalja travestija demokratije izbegnuta je tako što je Gordon Braun, u ponedeljak, posle četiri dana premišljanja, odlučio, ipak, da prihvati krivicu za izgubljene izbore i ode sa premijerskog mesta i čela Partije. Bila je to ostavka po drugi put u ciglih četiri dana. Samo dan ranije, najavio je da će se povući, ali tek u septembru, kada na godišnjoj konferenciji Laburista bude izabran novi lider. U tom intervalu nameravao je da završi uspešno razgovore sa Liberalima, načini koaliciju poraženih i tako, mimo narodne volje, sačuva vlast svojim laburistima.

Na kraju ipak preuzeo odgovornost za poraz laburista na izborima, i dao ostavku i na mesto premijera i na mesto presednika partije

Sam Braun je bio premijer koji – nova pikanterija demokratije – nije bio izabran na parlamentarnim izborima. Nakon što je Toni Bler, kompromitovan iračkim ratom, napustio premijersko mesto, Braun je kao drugi čovek u Partiji bez raspisivanja novih izbora uzurpirao njegovo mesto. Ukoliko bi u nastaloj koalicionoj trgovini poraženi laburisti i poraženi liberali prikupili poslaničku većinu  parlamentarna demokratija u „kolevci demokratije“ i zemlji Magna Karte proizvela bi još jednu demokratsku domišljatost na ivici apsurda: pregovore o koaliciji vodio bi neizabrani premijer (Braun), a novu vladu bi vodio novi lider laburističke partije koga, takođe niko nije izabrao. Ukoliko se zatvoreni, unutrašnji partijski izbori na proglase za dostignuće demokratije.

EKONOMSKA KRIZA BEZ PRESEDANA

Ali, travestija ili ne, ili samo deficitarnost demokratije koju je još Čerčil obeležio kao „najbolju od svih najgorih opcija“, Britanija je, posle decenija dominacije dve partije, ušla u eru u kojoj se fundamentalno menja dinamika unutrašnje političke slike, ali najavljuje i vreme „bolne revizije“ (Fajnanšel Tajms) spoljne politike Londona, mesta i uticaja UK u novom rasporedu snaga na globalnoj sceni.
Nije slučajno što je upravo oko ovih izbora vodeća londonska tink-tank institucija „Čatam Haus“ najavila konferenciju pod naslovom „Ujedinjeno Kraljevstvo i svet“. Konferencija će debatovati o obimnom analitičkom materijalu od osam teza iz ovog domena. Ključna strateška tačka je traganje za odgovorom na pitanje: „Gde je mesto Britanije u današnjem i sutrašnjem svetu“. Na ovaj jedinstveni skup pozvana je elita političkih eksperata, parlamentaraca, ministara u vladi, odbrane, biznisa i finansija. Jedna tačka dnevnog reda poziva na „novo razmišljanje o alternativama i međunarodnim ambicijama Britanije“.
Upadljiva je činjenica da su trojica lidera – Kameron, Braun i Kleg – u predizbornoj kampanji gotovo potpuno eskivirali temu spoljne politike, ako se izuzme (delomično) odnos prema  Evropskoj uniji. Doktor Robin Niblet, direktor „Čatam Hausa“ skreće pažnju da su se sva trojica lidera ponašali kao da žive u „maloj Engleskoj“, bez sveta oko njih, sa kojim je zemlja duboko isprepletena, „na dobro i zlo njenog ugleda“.
„Koja to zemlja utiče na najdublje strukturalne i ekonomske promene u svetu? Kina. Ali o njoj ni pomena u predizbornim obraćanjima naših lidera naciji. Odakle dolaze glavne terorističke pretnje Britaniji? Pakistan. Ni pomena. Koja zemlja predstavlja potencijalno najveći međunarodni (bezbednosni) izazov novom britanskom premijeru? Iran. Ni pomena…“, alarmira Niblet i sa rezignacijom dodaje da su se sve vreme trojica lidera nadmetali u trci za vođstvo zemlje „čiji građani nisu mogli da čuju ni reč šta lideri misle o epohalnim promenama koje se odigravaju izvan naših granica“. Sve što se na ovu temu čulo bilo je – iznosi Niblet – samo ritualno pominjanje „herojske borbe“ britanskih trupa u Avganistanu i gotovo ništa više.
Parlamentarni izbori na Ostrvu sami po sebi nisu provocirali temu redefinisanja britanske buduće uloge u novoj realnosti sveta, ali su pali upravo u momentu kada se menja unutrašnja politička scena i zemlju pritiska ekonomska kriza bez presedana. Odavno pesimizam na Ostrvu nije bio u toj meri prisutan. Britanija se sporo i teško izvlači iz recesije, pred Britancima su godine odricanja, kresanja ulaganja u frontalne javne servise, dalji pad ili stagnacija stope zaposlenosti, rast poreskih nameta… Zanimljiva je, u ovom pogledu opservacija, Džona Velša u londonskom „Independentu“: „U ranim časovima 2. maja 1997. (posle nadmoćne pobede laburista na izborima) Toni Bler je pobednički govor počeo rečenicom o ‘novoj zori’. To je bilo upravo ono u šta smo svi verovali. Na razmeđi dva milenijuma Ujedinjeno Kraljevstvo ulazilo je u novu eru, u vedru, obećavajuću, samopouzdavajuću zoru… A gde smo sada? Nema nas pred novom zorom, sada smo pred novom bitkom. Britanija je tužna, izranjavana, ošamućena, bankrotirana, mrzovoljna armija; umorna od gledanja kako nam se iz Avganistana vraćaju vojnici u mrtvačkim kovčezima; puni smo prezrenja prema političarima, neprijateljski raspoloženi prema strancima, zgađeni bankarima, frustrirani stagnirajućom ekonomijom i, na kraju, potpuno bez inspiracije za izbor opcija koje nam se nude“.
Mračna slika, ali niti je suviše daleko od istine, niti joj je autor usamljen na Temzi. Opšte je, naprotiv, mesto da će iduća britanska vlada biti pritisnuta iznutra ekonomskom i društvenom depresijom, a spolja promenama i imperativima koji su proizvod tektonskog menjanja u svetu. Promene će biti – svi se slažu – bolne. Pogotovo što u kolektivnoj svesti, ali i u svesti političkih elita, još fermentiraju imperijalni duh, nostalgija i kompleks. Konkretno, brzi transfer globalnog ekonomskog balansa i moći sa Zapada na Istok neminovno vodi – kako stoji u analizi pripremljenoj za „Čatam Haus“ – „reviziji politike britanskih vojnih i diplomatskih mogućnosti, oslobađanju od okova ‘specifičnih veza’ sa Amerikom, (koje su sužavale manevarski prostor Londona u EU) i novom promišljanju „svih neizvesnosti oko budućeg međunarodnog uticaja EU“ čiji je Britanija osnivački član. U praktičnom prevodu, ovo poslednje znači, koliko oslobađanje od „okova“ specifične veze sa Vašingtonom, toliko i novo preciziranje politike prema Briselu. Trenutni nacionalni konsenzus je ostanak zemlje izvan evropske monetarne unije i veto na dalje delegiranje nacionalnih prerogativa briselskoj državi. Pri tome, čak ni opcija izlaska iz EU, nije više tabu. Istraživanja pokazuju da bi na narodnom referendumu front napuštanja EU mogao da pobedi.

Zbog izbornog zakona liberali su dobili mnogo manje poslaničkih mesta nego što su očekivali: Nik Kleg ipak će u koaliciji sa konzervativcima biti na vlasti u Velikoj Britaniji

FILIGRANSKA DIPLOMATIJA

U svakom slučaju, prognoze i politička atmosfera na Ostrvu govore da će pet godina tema nove vlade biti vododelnica zemlje koja je, kao što piše Filip Stivens u „Fajnanšel tajmsu“, bila navikla da „udara  jače nego što joj je malj u ruci težak“.
Naprosto, ekonomija zemlje i teški dugovi diktiraće od sada i ulogu Britanije u svetu, uključujući, kako to i Stivens prognozira, i napuštanje Blerove doktrine o humanitarnim intervencijama. Na vojnom planu koji je u poslednjih pedeset godina predstavljao poletnu pistu za projekciju britanske politike i diplomatije u svetu, predstoji „masakr“ vojnog budžeta koji trenutno iznosi 46 milijardi funti godišnje.
Globalna finansijska kriza i njene posledice u zemlji ostavili su britanski trezor sa  teškim budžetskim deficitom od 170 milijardi funti, što je 11 odsto bruto nacionalnog proizvoda – „grčki scenario“ par ekselans. Država predviđa duboki rez u troškovima odbrane da bi se doprinelo zatvaranju dužničke rupe. Velike vojne nabavke, kao što je izgradnja nosača aviona, novog modela evropskog presretača i američkih borbenih aviona, storniraju se i ostavljaju za bolja vremena. Veliko je pitanje, takođe, da li će Britanija biti u stanju da modernizuje zastarele atomske podmornice „Trajdent“, okosnicu nacionalnog nuklearnog sistema odvraćanja.
Poslednjih pedeset godina načelo spoljne politike zemlje bilo je održavanje poluimperijalnog statusa i globalnog uticaja, asinhronog sa ekonomskom moći zemlje. Strategija je jedno vreme i uspevala. I kako kaže pomenuti Stivens, tokom devedesetih godina, Margaret Tačer, i posle nje Toni Bler, uspevali su „ličnim učinkom“, ali uvek pod krilima Amerike, da Britaniji obezbede ulogu arbitrarnog međunarodnog igrača sa uticajem koji, pak, nije odgovarao njenoj  realnoj sili.
U Londonu ima, međutim, komentatora i funkcionera u Vajtholu koji, istina, vide realnost novih fakata, ali i dalje insistiraju da Britanija može da zadrži svoj prestižni uticaj na događaje u svetu upotrebom „savezništava (SAD) i filigranskom diplomatijom“.
U diplomatskoj čaršiji na Temzi mnogima je, međutim, već jasno da novi premijer neće moći da automatski račina sa američkim faktorom u održavanju britanskog dosadašnjeg visokog statusa u svetu. Koloritan je detalj da je iz Ovalne sobe u Beloj kući, nečujno uklonjena čak bista Vinstona Čerčila koja je tamo stajala sve do kraja mandata Džordža Buša.
I u samom Londonu specifična veza sa Amerikom već se tu i tamo doživljava kao faktor saplitanja i sužavanja manevra britanske diplomatije u Briselu. Labavljenje prekoatlantske veze izgleda da postaje „obostrano zadovoljstvo“ i pored potpuno oprečne zvanične retorike. Dejvid Kamerun je već i lično mogao da uhvati signal sa američke strane budući da sve do sada, i pored više pokušaja, nije uspeo da ugovori sastanak sa Obamom.
U poslednje vreme sa američke strane čuju se glasni prigovori i na učinak britanskih trupa u Avganistanu, što Britancima posebno teško pada. „Vaše britanske ambicije su daleko od onoga što ste u stanju da uradite“, preneo je nedavno „Mejl“ prigovor funkcionera u Beloj kući na račun britanskih snaga u Avganistanu.

KRAJ BRITANSKIH GLOBALNIH PRETENZIJA

Aparaturi u Vajtholu teško padaju učestali navodi u samoj britanskoj štampi kako je vreme da  nekadašnji Gordi Albion malo podvije rep i gleda kako će da ugasi požar krize bez presedana u vlastitoj kući. Privatno, diplomati čak i u Forin ofisu počinju da izgovaraju do sada nesaopštivo; da brutalnost novih činjenica u svetu i nevolje u zemlji diktiraju da se prihvati „skromnije mesto u svetskim poslovima“ (Tajms).
Na jednom iz serije zatvorenih sastanaka u „Čatamu“, o čemu je ovih dana pisala londonska štampa, jedan učesnik debate dobio je podršku prisutnih kada je rekao da neizbežno drastično kresanje izdataka na vojsku „označava kraj britanskih globalnih pretenzija“. Na tom sastanku, međutim, bilo je učesnika (kao što je, na primer, Dejvid Miliband, ministar spoljnih poslova), koji insistiraju na tome da je Britanija i dalje „dobro pozicionirana da  bude jedan od centara sveta“. Po Milibandu, njegov Forin ofis i dalje će „uživati fascinaciju parnjaka u svetu zbog sposobnosti da amplificira britanski glas u koridorima velikih sila (Kina, Rusija)“. „A te druge svetske sile“, po Milibandu, „moraće tek da pokažu sposobnost i entuzijazam da nose na svojim leđima teret koji trenutno nosi Zapad“.
Nostalgija za doskorašnjom moći ili ne, tek na pomenutom sastanku britanske političke, poslovne, finansijske i vojne elite, svi su se, ipak, složili u jednom: „Britanija će od sada, sva je prilika, voditi manje spoljnih ratova“ budući da će i dosadašnji stariji partner, Amerika, iz čijeg je malog džepa (od Suecke krize, preko Iraka, pa do Avganistana) Albion pretio svetu, voditi sve manje ratova. Nije u pitanju samo očevidno i ubrzano slabljenje američke moći kao jedine super sile, nego su „iskustva Iraka i Avganistana pokazala sve limite vojne moći u baratanju sa modernim opasnostima“ (Fajnanšel Tajms).
Većinski zaključak analitičara u Londonu je da, dakle, ulazimo u vreme kontrakcije globalnih ambicija nekadašnjeg Gordog Albiona. A da bi zadržao i ostvario bar deo starih ambicija i  uticaja na zbivanja u svetu, London će, idu dalje analize, morati da se više i „iskrenije“ okrene Evropi. Što je takođe izazovan posao za novu vladu u zemlji koja ni za živu glavu neće da se odrekne svoje funte za ljubav evra; koja je sve više evroskeptična.
U tezama za predstojeći skup elite u „Čatamu“, njihov autor, vođa analitičkog tima i direktor institucije, doktor Niblet, akcentovano sugeriše da će Albion ipak morati da podvije rep i da mora da se zadovolji novom, „umanjenom ulogom“ u svetskim poslovima. Da bi obezbedio ulogu koja odgovara meri njegove realne moći, Albion će morati da se manje kočoperi, a više „adaptira“, da pokuša ostvariti balans „između političkih dimenzija moći i uticaja“. Proces adaptacije biće bolan. Ali, na kraju, bolan je bio i gubitak imperije pa je Planeta ipak nastavila da kruži.

Један коментар

  1. Све рубрике у Печату , од дописника из региона и иностранства су одличне. Наравно и госн Лукић по обичају нам одлично разобличава догађања на острву.
    Кад већ поменусте Винстона Черчила, можда би некад могли да напишете коју реч о том оригиналном лидеру енглеза, који је имао често занимљиве, поучне,вицкасте изјаве,ставове,пароле.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *