DUŠKO VUJOŠEVIĆ Pobeda je stanje duha

Razgovarao Uglješa Mrdić

„Pobedili smo. Svaka čast za naše zlatne momke, koji su se plasirali među četiri najbolja evropska kluba. Bravo za srpsku košarku, bravo za Partizan i Srbiju. Među najboljima smo u Evropi. Ima nade za Srbiju“. Ovo su najčešće rečenice koje su odzvanjale srpskim elektronskim i pisanim medijima u prethodne dve nedelje. Nije reč o bajci, već o istini koja se ostvaruje. Uspesi košarkaša Partizana sigurno su nešto najlepše što se događa Srbiji i svim njenim građanima, proteklih meseci. U ovoj sumornoj 2010. godini, kada dolazi do vrhunca ekonomske, političke i moralne krize u našem društvu, Duško Vujošević i Partizan pokazali su kako ima smisla i svrhe zalagati se za pobedu, ljudskost i etičke principe. Naravno, za to su zaslužni kako pojedinci, tako i kolektivi. U ovom slučaju najzaslužniji je Košarkaški klub Partizan predvođen šefom stručnog štaba Duškom Vujoševićem. Razloga za intervju sa Duškom Vujoševićem je više, ali ipak, jedan od glavnih povoda je uspeh koji je ovaj srpski sportski kolektiv ostvario.
Naime, predvođeni trenerom Vujoševićem, jednim od najboljih evropskih košarkaških stručnjaka, KK Partizan se po četvrti put plasirao na Fajnal-for košarkaške Evro lige, među četiri najbolje evropske ekipe.

Uspeli ste da ponovite rezultat od pre 22 godine, kada ste se 1988. godine sa sjajnom generacijom plasirali na Fajnal-for. Tada ste u svom timu imali Divca, Paspalja, Đorđevića, Danilovića, Obradovića, Grbovića, Pecarskog, Nakića, Savovića, a danas ste to uspeli sa, na papiru slabijim igračima. Ipak, i oni su – Marić, Mekejleb, Kecman, Roberts, Veseli – već postali evropske zvezde. Pri tome većina javnosti nije verovala da će se Partizan posle odlaska Veličkovića, Tripkovića, Tepića i Lazmea plasirati ni među 16 najboljih u Evropi. Kako komentarišete to što ste uspeli da uradite ono što je mnogima bilo nemoguće – da se plasirate među četiri najbolje ekipe i da na tom putu pobedite nekoliko evropskih šampiona, uključujući i Makabi?
Najteže je bilo pobediti ekipu Makabija. Pobedili smo jednu od najboljih evropskih ekipa tri puta u tako kratkom vremenu. I sam sistem takmičenja je takav da se četvrtfinalni mečevi igraju na tri dobijene utakmice, upravo zato da bi se sprečilo bilo kakvo iznenađenje. Mi smo napravili veliko iznenađenje i naš uspeh je zbog toga još veći. Kao što ste i naveli, otišli su nam na kraju prošle sezone najbolji igrači, koji bi ove godine sigurno igrali još bolje u Partizanu. Mi jesmo ambiciozni, ali smo na početku sezone smatrali da bi bio fantastičan uspeh plasman u Top 16. Bio nam je cilj taj plasman, jer bi se onda pokazalo i da je aktuelni tim opravdan naslednik rezultata prethodnog tima. Nismo ni sanjali da ćemo se plasirati na Fajnal-for. Ostvarili smo fantastičan uspeh i samim plasmanom u Top 16, a kasnije i u čevtrtfinale. Kako nam je dolazila jedna za jednom utakmicom, nama je cilj bio pobeda i sada smo tu gde jesmo plasirajući se na Fajnal-for u Parizu. Mi smo u svakoj utakmici verovali da možemo da pobedimo i došao je taj uspeh. Kada se približi sam meč radimo sve što je do nas da pobedimo. Najmanje što možemo da uradimo jeste da verujemo u pobedu i da se ta vera prenese na ceo tim. Uspeli smo i neke odlučujuće utakmice da dobijemo na gostujućem terenu, A na domaćem smo imali fantastičnu podršku naše publike. Najteže je bilo pobeđivati u gostima i tu je ekipa pokazala  hrabrost da se izbori i sa domaćom publikom i sudijama, koje su često blagonakloni prema domaćinu. Korak po korak napravio se jedan fantastičan rezultat.

Kakav je osećaj na sportskom bojnom polju izbaciti višestrukog prvaka Evrope i pored toga što su budžeti klubova koje ste eliminisali i po deset puta veći od Partizanovog?
Novcem može da se kupi dobar igrač, ali on treba da se uklopi u sistem. Ja sam uvek pristalica dve teze. Prva je da igrač treba da se plati onoliko koliko vredi, a ne da se plati, pa da se očekuje da vredi onoliko koliko je plaćen. S druge strane pošteno je da svako vredi svaki evro ili dolar koji zarađuje. Novac je ipak jedna vrlo bitna pretpostavka da bi stvar mogla da funkcioniše. Mi smo napravili jednu ozbiljnu ekipu i sistem. S druge strane, mi u toj našoj socijalnoj priči prinuđeni smo da postupamo sasvim drugačije, a to je da na kraju sezone prodajemo naše najbolje igrače i da dovodimo nove mlade igrače. Mnogi igrači dolaze u Partizan, jer znaju da će tu napraviti karijeru. Stranci koji dolaze kod nas znaju da su njihovi prethodnici po odlasku iz našeg kluba napravili znatno veće ugovore zahvaljujući igrama u Partizanu. To je i razlog zašto mi s njima ne možemo da pravimo dugogodišnje ugovore. Pored materijalnih imamo i neke banalne probleme, sa salama, s ovim i s onim, ali ne bi bilo pametno da se kaže da smo rezultat napravili bez zadovoljavajućih finansijskih uslova za tu vrstu rezultata, što je znači dokaz da se tako može. Ne, već uspeh treba prepoznati i pomoći klubu. Treba ulagati koliko se može i pomoći Partizanu, da bi se obezbedili nešto bolji finansijski uslovi, jer se napravio rezultat. Treba obezbediti stabilan budžet kluba i napraviti koncentraciju kvaliteta u Srbiji, jer naš prostor nije toliko veliki kao ranije. Potrebno je pomoći, kako bi se eventualno ovakvi uspesi mogli ponoviti. Treba u Srbiji da se igra dobra košarka i da se na jedan reprezentativan način predstavljaju i klub i država.

U Srbiji imamo samo nekoliko košarkaških centara. Utisak je da se u nekima od njih radi kvalitetno i sa mlađim selekcijama.
FMP je u tome ubedljivo najjači, jer ima dobru infrastrukturu. Oni imaju prostora i da smeste, hrane i školuju mlade košarkaše. Imaju nekoliko sala na raspolaganju. Oni su tu napravili ubedljivo najbolje uslove. Mi u Partizanu nemamo baš toliko kvalitetnih uslova kao FMP, ali pokušavamo da posvetimo pažnju pojedinim talentovanim košarkašima, koji uskoro treba da postanu prvotimci Partizana.

U više navrata naveli ste da u svom radu niste imali adekvatnu podršku ni države ni grada. Ipak ste uspeli da od 2001. godine, kada ste se vratili na kormilo Partizana, stvorite na desetine odličnih igrača, desetak standardnih reprezentativaca, kako Srbije tako i Crne Gore, da osvojite osam titula državnog prvaka, nekoliko puta Jadransku ligu i Kup države, i da se dva puta plasirate među osam najboljih ekipa u Evropi, a ove godine se plasirate i na Fajnal-for u Pariz. Ko je, pored Vas i igrača, najzaslužniji za uspehe KK Partizana prethodnih godina?
Pored igrača i mene, tu su pre svega najzaslužniji ljudi iz stručnog štaba, pa onda i oni koji vode klub. Na sajtu našeg kluba imate njihova imena i slike. Svi mi koji radimo u Partizanu dali smo svoj doprinos. Da je bilo ko od njih podbacio ili pokazao nedovoljnu požrtvovanost i pripadnost klubu, to bi se osetilo na rezultatu.

Neretko u medijima možemo pročitati kako KK Partizan nema da plati sve troškove korišćenja hale Pionir, pa hoće da izbace iz sale klub koji se iz godine u godinu Srbiji i svojim navijačima odužuje odličnim igrama na najprestižnijim takmičenjima. Da li će se bar donekle rešiti problemi Partizana i pored svih napora koje uprava kluba na čelu sa Predragom Sašom Danilovićem ulaže?
Ja se nadam da će biti rešeni. Grad Beograd je, možda ne u onoj meri u kojoj ja smatram da bi moglo da se pomogne, verifikovao finansijsku pomoć za već postignute rezultate.

Kao i većini sportskih kolektiva na ovim prostorima, KK Partizan novac predstavlja najveći problem. Kako to da država i grad nisu prepoznali svoj interes u istorijskim uspesima „crno-belih“?
Grad ne bi poistovetio sa nekim drugim institucijama u državi, koje su upućene da prate i pomognu funkcionisanju sportskih kolektiva. Ja ne znam šta su njihovi interesi. Mislim na te druge institucije. U ovoj zemlji teško je sarađivati sa različitim vrstama vlasti i sa različitim partijama. Ranije je bila jedna partija, pa se govorilo o jednopartijskom sistemu i jednopartijskoj diktaturi. Sada mi sve ovo liči na višepartijsku diktaturu. Predstavnici partija su se najčešće borili za svoje lične interese. To je pitanje za njih, a ne za mene.

Košarkaši Partizana se na terenu bore „do poslednjeg daha“. Možete li nam odati tajnu Vašeg odnosa prema igračima. Kakve pedagoške metode najčešće primenjujete u razgovoru sa njima, što na treninzima što na radnim dogovorima i sastancima?

Novcem može da se kupi dobar igrač, ali on treba da se uklopi u sistem. Za uspeh je bitan odabir dobrih i poštenih ljudi. Ne može u tim da se uklopi neko ko je loš čovek, bez obzira na to da li je reč o igraču ili o članu stručnog štaba

Tu je, po meni, najbitnija selekcija. Znači da je bitan odabir dobrih i poštenih ljudi. Ne može u tim da se uklopi neko ko je loš čovek, bez obzira na to da li je reč o igraču ili o članu stručnog štaba. Smatram da su dobri ljudi oni koji rade dobra dela. Ima i teških trenutaka, kada se izgubi nekoliko puta, kada kasni nekoliko stipendija, kada se vodi kampanja ovakve ili onakve vrste. Svi su dobri kada imaju razloga da budu dobri. Samo lud čovek, ako sve dobro funkcioniše, pokazuje neku nervozu ili neke loše strane. Mi, međutim, biramo ljude koji imaju karakter da iznesu teške situacije. Za mene su treninzi važniji od utakmica, jer smatram da oni koji jako naporno rade na treninzima neće lako da se predaju na utakmicama. Prvo će igrači, koji jako naporno rade, da podignu svoj kvalitet i da izgrađuju svoj karakter, koji će biti još jači i čvršći. Neke od naših najboljih igrača na kraju sezone prodajemo. Međutim, ipak postoji nekoliko mladih igrača koji popunjavaju njihova mesta. Ko god dođe u Partizan zna šta ga čeka. To je prilika da napreduje, ali i da se nikome ne dozvoli da se stavlja ispred kolektiva, ili da se na jeftin način dopadne publici i ljudima koji ih prate, i da im Partizan bude posredno sredstvo za pravljenje karijere posle odlaska iz kluba. Svi oni moraju da naprave uspeh u Partizanu, a on će doneti simpatije publike i ljudi koji ih prate i tada će moći da nastave uspešnu karijeru u drugim klubovima. Naravno, bitni su ljubav i poštovanje prema klubu.

Čini se da ste uveli velike novine u trenažni proces. Reč je o novomjedinstvenom metodu koji uključuje obrazovanje, čitanje literature, nadahnjivanje umetničkim lepotama. Kako ste uspeli da spojite sve to sa sportskom veštinom i do određene mere uskladite telo, duh, lepotu, volju i sportsko umeće?
Gledao sam skoro pozorišnu predstavu „Pomorandžina kora“ u Ateljeu 212, na koju me inače odveo Milenko Tepić, koji je na nekoliko dana došao u Srbiju. Bio sam šokiran time što su u predstavi sportiste prikazali kao glupe ljude u nameri da ih totalno diskvalifikuju. U predstavi se čitava drama dešava oko jednog fudbalera, koji je izgleda iz Crne Gore, a u predstavi je toliko glup, i tako lako došao do novca; to mu, međutim, ništa ne vredi, već sve oko sebe što takne uništava. Ta predstava je pokušaj diskvalifikacije sportista i voleo bih da vidim tog glumca u šorcu i majici pred prepunim stadionom. Jako bi me zanimalo kako bi se snašao. Vidim da sa velikom radošću neki glumci igraju takve likove i da publika obožava to da gleda. Samo glupi ljudi misle da se glupi ljudi bave sportom. Drugo, nije umetnost ono čemu je dato da bude umetnost, nego ono što neko podigne na metafizički nivo. I pravljenje ručka može da bude umetnost ako to radi umetnik kulinar. Pogotovo igra, kojoj se ne može davati negativni predznak. Još su stari filozofi Aristotel i Platon govorili „u zdravom telu zdrav duh“, a ovi novi filozofi govore suprotno. Nije lako izaći pred onoliku publiku, šutnuti loptu i promašiti koš. Igra je posebna filozofija i žalosno je da neki ljudi koji misle da su pametni potcenjuju sport ili bilo koju drugu delatnost. Recimo, ja više kupim knjiga nego što ih čitam. Materijalne mogućnosti su mi takve da sam mogao da napravim kolekciju slika za koju se smatra da je od privatnih kolekcija jedna od najboljih u Srbiji. Psiholozi kažu da su kolekcionari ljudi koji prave određene kompenzacije kroz te kolekcije. Ali, ja nisam kolekcionar, ja sam trener. Prosto volim te stvari, ali ne više od živih ljudi. Dva posto populacije čita, i od tajkuna i od političara, pa zašto bi se onda očekivalo od sportista da više od dva posto njih čita. Ja pokušavam da izazovem u njima želju za čitanjem, pa, recimo za Novu godinu, poklanjam po neku knjigu igračima. Poklanjam one knjige za koje smatram da će ih sigurno pročitati, i koje će im biti uvod u neko novo čitanje. Nema tu nikakve pretenzije, niti je to nekakva obaveza. Preporučim gledanje neke pozorišne predstave, eventualno izložbe, pogotovo mlađima igračima. Košarka je misaona igra, gde čitanje razvija fantaziju, koja je jako bitna za igru. Zato preporučujem čitanje neke lepe knjige ili praćenje neke lepe predstave. Neko to radi više, neko to uopšte ne radi, ali u principu neki intelektualni nivo iz svlačionice nije mali. Ti momci su upoznati i sa tim nekim drugim stvarima koje sam nabrojao. Ne bih voleo kada bi bilo ko iz mog tima razmišljao o glumcima na način na koji glumci razmišljaju u predstavi „Pomorandžina kora“, ili da se potcenjuje bilo koja aktivnosti nekog drugog čoveka.

KK Partizan učestvuje u akciji „Čitaj da bi pobedio“. Znači, ipak smatrateda je čitanje negde sastavni deo uspeha i u sportu?
Pobeda je stanje duha. U onom smislu u kojem se rade fine stvari. Čitanje podiže stanje duha na jedan viši nivo.

Vaš klub ne funkcioniše samo kao tim, već i kao porodica. Da li je to upravo ono što je potrebno ne samo drugim sportskim klubovima, već i institucijama u državi?

Ne znam šta je institucijama u državi potrebno. Trudim se da u klubu funkcionišemo kao jedna familija. Ali ne u smislu da u klubu postoji neki nepotizam ili familijarna opuštenost, nego da opšti interes bude iznad ličnog, kao i interes da pomažemo jedni drugima.

Za razliku od, recimo fudbalskog trenera Liverpula Rafa Beniteza, koji sa svojim igračima priča samo o fudbalu, o kojim sve temama, osim o košarci, pričate sa svojim igračima?
Kada postoji objektivna potreba da se priča više, onda pričam. Naravno da ne treba da se problemi iz privatnog života prenose na teren. Hoću da se dobro odigra utakmica. Pričamo o onome što nam je bitno. Smatram da treba puno pričati o košarci, ali i o mnogim drugim temama koje su bitne, za ličnost onog igrača sa kojim se priča, a samim tim i za taj kolektiv. Nisam čovek koji na svet gleda samo profesionalno, i tačka. U kolektivu smo izgradili jedan ljudski odnos.

Neke od Vaših velikih utakmica vođene su tako da podsećaju na bitke velikih ratnika i vojnih stratega (uzimanje tajm-auta, kako napasti i kako se braniti, pritisak na sudije), kao da nalazite inspiraciju ne samo u košarkaškom iskustvu nego i u čitanju istorijata velikih bitaka i vojnih taktičara iz naše i svetske istorije? Koliko ima istine u tome?
Nema istine u tome. Volim knjigu „Rat i mir“. To je najbolja knjiga o ratu.

Rekli ste da ćete ostati u Partizanu dokle god mu budete potrebni, a ne dokle je to pametno. Gde sebe vidite za nekoliko godina?
Svoju situaciju dinamički posmatram. Normalno da bih voleo da ostavim nešto iza sebe. Da to ne bude neki sistem koji je bio vezan za samo jednog čoveka, već koji može da se unapredi i da neki novi ljudi, neki naslednici, sa uspehom vode. Sigurno je da nisam bio neko ko je čekao bolju ponudu da bi ostavio nešto u trenutku kada se može naslutiti neuspeh. S druge strane ne bi bio tu kada bi bio nekakva smetnja za dalji razvoj.

Kako reagujete na kampanju koja se vodila protiv partizanovnih navijača i Vašeg kluba prethodnih godina pod izgovorom nereda na tribinama?
Reagovao sam. Nema potrebe da sada pričam o tome kada je to prošlo. Ono što sam tada rekao iza toga i dan-danas stojim.

Većina nekada jakih sportskih kolektiva u Srbiji nalazi se u rezultatskoj i takmičarskoj krizi, a u neke od njih uloženi su milioni evra. Šta je razlog toga – loša organizacija kluba ili nedovoljna motivisanost skupo plaćenih igrača?
Meni tu lično smeta samo jedna stvar, što neki uspeh Partizana koji je totalno nesrazmeran sa finansijama kluba, pokušavaju da upotrebe kao dokaz da je to bilo dobro, jer, eto, i bez novca je moguće napraviti uspeh. Možda bi napravili još veći uspeh da imamo još manje para. Ili kažu, da bi nekim drugima trebalo pomoći, jer ne valja da samo Partizan bude jak. Čovek se ovde navikne na svaka čuda, ali se nadam da će se to promeniti.

Srbiji su potrebni zaista uspešni treneri – autoriteti i u drugim institucijama i prave vođe poput Dušana Ivkovića, Radomira Antića, Dejana Udovičića i Vas koji ste sportskim rezultatima, atmosferom u timu vratili publiku na tribine, postigli velike sportske uspehe i, jednom rečju, vratili veru u srpski sport. Može li se i kako to ostvariti i u drugim institucijama?
Mora da se napravi razvod između politike i kadrovanja. Pošto je u najvećem broju slučajeva reč o struci, struku treba da vodi neko ko ima stručne vrednosti, a ne neko ko je član partije ili koji je po tom partijskom kriterijumu na nekoj funkciji. Kada se promeni vlast menja se i veliki broj ljudi koji su vodili određene organizacije. Onda postoji sistem alibija, gde ovi novi govore kako su zatekli katastrofalno stanje, a znaju da su vremenski oročeni i da neće moći nešto da promene u tom vremenskom periodu, pa gledaju lične interese. Mora da se uspostavi neki stručni kriterijum, kao osnovni kriterijum vrednosti, ko će na nekom mestu da bude i koliko će biti na toj funkcijiu zavisnosti od rezultata koje postigne.

Koliko je sport bitan u obrazovanju naše omladine, koja je prema opštem utisku poslednjih godina krenula stranputicom, odajući se drogi, alkoholu, huliganskom ponašanju, učestvovanju u kriminalnim radnjama?
Postoji sistem spojenih sudova. To stanje se prenosi. Ono traje više od 20 godina, od 1990. godine pa na ovamo. Koliko je sport značajan uči se i u sociologiji. Sport je veoma važan i za prezentovanje jedne zemlje, jer ova zemlja nigde ne bi mogla da napravi uspehe kakve pravi u sportu. Mora da se sportu pokloni veća pažnja. Koliko je sport važan pokazale su mnoge velike teorije.

U ovoj zemlji teško je sarađivati sa različitim vrstama vlasti i sa različitim partijama. Ranije je postojala jedna partija, pa se govorilo o jednopartijskom sistemu i jednopartijskoj diktaturi. Sada mi sve ovo liči na višepartijsku diktaturu. Mnoge partije su se smenjivale i borile najčešće za svoje lične interese

Vi ste čitav život u sportu. Sa samo 17 godina uplovili ste u trenerske vode, borili ste se sa mnogim izazovima, vodili bitke, često bivajući u neravnopravnom položaju, izvlačeći pouke i iz pobeda i iz poraza. Danas ste sa 34 godine trenerskog staža, od toga skoro pola u Partizanu, postali ikona našeg najtrofejnijeg košarkaškog kolektiva, i navijača kojima je crno-bela boja u srcu. Da li je teško izdržati i sav pritisak koje to zvanje nosi?

Sa druge strane, čovek kada napravi uspeh, recimo u mom slučaju, dobije osećaj obaveze da se uspeh ponovi. Ja se plašim da ću neuspehom pokvariti uspeh. Plašim se u onoj meri u kojoj je strah spasonosan. Ne plašim se u onom anksioznom smislu. Kada nije anksiozan, strah je koristan. Mnogo godina sam u tom poslu i oguglao sam. S jedne strane se čovek potroši, a s druge strane nauči da ostane uspravan pod svim tim pritiscima.

Ima i onih koji Vas kritikuju da ste izneverili olimpijsko načelo: „Važno je učestvovati“. Vi samo pobeđujete…

Nije tačno da samo pobeđujemo. Imamo i dosta poraza. Mi znamo i da gubimo bolje od drugih, iako nam poraz teško pada. Ali znamo da će sutra da osvane sunce, da će kola po ulicama da idu i da se život nastavlja.  Iz poraza se nauči više nego iz pobede. Znamo da podnesemo poraze. Ove godine dobili smo sve timove u Evro-ligi sa kojima smo igrali. Pobeđivali smo više nego što smo gubili, ali smo od svih i izgubili. Čak je u nekim novinama pisalo da je kuriozitet da smo od svih izgubili, a plasirali smo se na Fajnal-for. Mi gubimo, ali više dobijamo.

Da li je tačno da među prvima dolazite na posao, a da poslednji izlazite iz sale, i da vaš radni dan često traje i preko 12 sati?
Nije. Obično ja kasnim na trening dva-tri minuta, ali poslednji izađem. Ostanem i posle treninga da sa mlađima igračima odradim duplo više nego sa starijima. Pripremam se za trening i za utakmicu, dođem do kluba. Prođe čitav dan, ali ne traje moj radni dan baš 12 sati.

Da li je Vaša poruka roditeljima da decu na vreme učlane u neki sportski kolektiv kako bi preventivno sprečili mogućnost da „završe na ulici“?
Sport jeste spasonosna stvar. Onaj ko se bavi sportom zaštiti se od mnogo toga. Ništa ne može da zameni familiju. To što je kod nas porodica u raspadu, jeste veliki problem, ali svako ko može treba da svoju decu uputi na sport i da ih zainteresuje da se njime bave. Ali ne u bolesnom smislu. Onaj ko nema talenta za neki vrhunski rezultat treba da ide u neke manje klubove, a onaj ko ima više talenta u jače klubove. Oni koji žele da se rekreativno bave sportom treba da se bave rekreacijom. Opšte je mesto koliko je korisno bavljenje sportom.

Imajući u vidu u kakvoj se krizi nalazi naše društvo, i ekonomskoj i moralnoj, ne možemo da izostavimo pitanja i izvan sportske oblasti. Kako Vi kao jedan od najuspešnijih organizatora, menadžera i sportsko-društvenih radnika gledate na tu krizu?

Ovo više nije kriza, već agonija koja traje već 20 godina. Bez obzira na sve ovo što se dešavalo, bez obzira na ratove, dogodilo nam se dosta problematičnih situacija, nekoliko promena vlasti, svetska ekonomska kriza, začuđen sam koliko to dugo traje. Činjenica je da u ovom slučaju vreme nije faktor koji treba da prođe, da bi se problem rešio. Svaki problem treba da se reši, dobro ili loše, a ne da se gurne pod tepih. Ne vidim da se vreme koristi u tom smislu, pa da tako iskorišćeno nije izgubljeno nepovratno. Kod nas protok vremena ne utiče na to da bude bolja situacija. To je ono što je veoma zabrinjavajuće.

Koji je uzrok pada osnovnih moralnih vrednosti u Srbiji?
Pored ratova i ekonomskih kriza, uzroci su brojni. To je jako složena priča. Izborni zakon koji omogućava ovo ili ono, ili tera na razne kompromise, jedna je stvar. Suština je u tome što ne postoji nacionalni interes i što oni koji su na vlasti nisu napravili tim koji bi ga realizovao. Sve se gleda kratkoročno i na trenutke uz mnogo ličnih interesa.

Imajući u vidu da ste selektor i reprezentacije Crne Gore, kako gledate na odnose dve bratske republike? Da li Vam je ponekad krivo kada uočite kako se na obe strane vodi kampanja protiv onog drugoga, a sve sa namerom izazivanja daljeg razdora unutar jednog ili između dva naroda?
Strašno sam se plašio da raspadom te dve zemlje ne bude makar četvorica ubijenih. Plašio sam se da se ne prolije krv prilikom raspada zemlje koje su činile ove dve republike, to se nije desilo i zbog toga sam srećan. Sada svako ima svoju državu; kao braća kada se razdele. Svako gleda svoja posla i trebalo bi da svako skoči bratu da pomogne kada treba da bi obojica funkcionisala dobro. Normalno da povremeno primećujem, jer me više nego mnoge druge boli ovo što nam se dešava. Znao sam da razlaz dve zemlje može da bude opasan, i drago mi je što se dogodio bez prolivene krvi. Ipak, većina ljudi misli kao i ja. Beograd je oduvek bio otvoren grad. Ja sam rođen u Titogradu, i sa pet godina sam došao u Beograd. Ovde sam napravio karijeru kao Crnogorac. To govori koliko je Beograd bio i ostao otvoren grad. Srbi i Crngorci su braća, ali problemi se događaju i u najboljim familijama. Bila je to komplikovana situacija. Nekada smo živeli u velikoj državi, a kada je ona svedena samo na Srbiju i Crnu Goru, teško je bilo sinhronizovati i naći adekvatne modele upravljanja između malog broja stanovnika s jedne strane i velikog s druge.

Trudim se da u klubu funkcionišemo kao jedna familija. Ali ne u smislu da u klubu postoji neki nepotizam ili familijarna opuštenost, nego da tu bude jedan bitan interes koji je važniji od naših pojedinačnih. Da pomažemo jedni drugima

Disproporcije u teritoriji i želja da se napravi disproporcija moći, učinili su svoje. To što se desilo, desilo se bez nekih velikih negativnih posledica. To što pojedinci u određenim trenucima još uvek imaju potrebu da manipulišu, bez obzira na to s koje strane dolaze i u kojim momentima, po meni je jedna vrsta fašizma. Dakle, kada neko svesno radi da bi te odnose napravio mučnim – to je fašizam.

Ne ulazeći u pozadinu ko stoji iza koje političke stranke i njihovog programa, šta biste Vi promenili u Srbiji ili, možda bolje pitanje, šta savetujete onima koji su na vlasti i onim a koji su u opoziciji, a spremaju se da jednog dana dođu na vlast, da promene u našoj državi?
Nemam puno iskustva u toj oblasti života. Od svih partija jedino bih bio član stranke zelenih, kada bi postojala i koja bi se bavila zaštitom životne sredine. Želim im da stave državne i nacionalne interese iznad ličnih. To se odnosi i na ove na vlasti i na ove koji su u opoziciji.

Vaša reč, zahvaljujući sportskim uspesima koje ste postigli i odnosom premajavnosti, ima određenu težinu. Koja je Vaša poruka čitaocima „Pečata“, koji izlazi u tri republike, Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj?
Svako treba da vodi računa o tome da sebe sačuva u ovim teškim vremenima i to je najbolji način da pomogne drugima. Savetujem jaku ličnu borbu, ali ne onu koja bi vodila svađi, sebičnosti, krađama, gubljenjem saosećanja, egoističnom funkcionisanju po sistemu da svako gleda samo sebe, gubljenje empatije, već da kroz ličnu borbu svako sebe sačuva.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *