ALEKSANDAR ĐAJA Sve puca, prezrelo je

U Beogradu je prošle nedelje, ispred Starog dvora, a pod pokroviteljstvom Skupštine grada, održana tradicionalna manifestacija kolektivnog venčanja „Svadba za maštanje“, na kojoj je čuveno „da“ reklo 200 parova iz cele Srbije, od kojih sedamnaest čekaju bebe. Manifestacija kolektivnog venčanja nastala je u vreme NATO agresije na Srbiju, 1999. godine, kao potreba da se pomogne mladim parovima koji prvi put stupaju u brak, ali i da se obezbedi takva ceremonija venčanja, koja bi mladencima ostala u pamćenju čitavog života. Nema sumnje da svako venčanje, na ovaj ili onaj način, ostaje zapamćeno zauvek, a pogotovu ono koje finansira vlast! Međutim, koliko dugo će nakon toga ljubav i brak da traju, zavisi, razume se, od dvoje zaljubljenih… ali, ovom prilikom, na žalost, i od te iste vlasti, koja je na najboljem putu da mnogima od njih bračnu sreću svede – na najkraću meru!

„GRČKI“ ILI  „SRPSKI SCENARIO“
Pošto Zakon o radu sprečava poslodavce da otpuste samohrane roditelje, trudnice i porodilje, neki Novosađanke su, na primer, počele da pribegavaju „fingiranim“ razvodima, pa čak i da ranije rode dete, jer će tako izbeći da im se ime nađe na listi tehnoloških viškova, bar u narednih godinu i po dana. „Dosta dugo smo suprug i ja razmatrali situaciju i odlučili da bi mnogo bolje bilo da se razvedemo, naravno samo formalno. Pošto sam postala samohrana majka sa detetom od godinu dana, uspešno sam izbegla gotovo siguran otkaz – kaže jedna od njih.
I zato, kad već govorimo o mladima u Srbiji, sigurno da nema pogodnije ličnosti od potpredsednika Vlade i predsednika Partije ujedinjenih penzionera Srbije (PUPS), Jovana Krkobabića, da njima, kao i nama, ulije tako željeni optimizam. Naime, Krkobabić je izjavio krajem prošle nedelje da bi plate i penzije mogle biti povećane u poslednjem kvartalu ove godine, ukoliko oživi privreda i poveća se broj zaposlenih. Ali – ukoliko se ne stvore pomenute ekonomske pretpostavke, onda će zamrznute plate i penzije ostati do kraja 2010. godine!”… Meni tu jedino ostaje nejasno, ko te „ekonomske pretpostavke“ treba da stvori?! Samohrane majke sa decom od godinu dana u „fingirano razvedenom“ braku – ili, ipak, pomenuta Partija ujedinjenih penzionera Srbije koja će, kako stvari stoje, ovu Vladu i njenu „političku opciju“ braniti do poslednjeg daha!
To, gotovo sigurno neće učiniti ministar rada i socijalne politike, Rasim Ljajić, s obzirom da je osnovao sopstvenu partiju. Ipak, on je izrazio uobičajeni optimizam srpskih vlastodržaca uverenjem da Srbiji ne preti „grčki scenario“ (ali, ko isključuje „srpski scenario“?). Takođe je napomenuo i da nema „hleba bez motike, kao i da ekonomski rast jedne države na može da se zasniva na tome da malo radite, dobro živite i da uz malu produktivnost imate velike plate (kakvo otkriće!)“.

VREMEPLOV MINISTRA LJAJIĆA
Ne znam kojim tipom vremeplova je ministar Ljajić doplovio u današnju Srbiju, ali, priču o „cvrčku i mravu“, ili u prevodu: „nema hleba bez motike“, bagatelisali su upravo srpski vlastodršci, svojim enormno visokim platama, privilegijama, naknadama za „posmatranje Sunca i Meseca“, odvojenim životom (od kada i od koga?), dnevnicama i putnim troškovima za vođenje „diplomatske bitke za Kosovo“, od Severnog do Južnog pola – praćene katastrofalnim političkim i ekonomskim rezultatima! A, demagoška „žvaka“ o hlebu i motici, koja je napuštena još za života druga Tita, danas definitivno deluje bljutavo. Pogotovu što se za proizvodnju hleba, motika više i ne koristi. Njena namena mora „urgentno“ da se prilagodi sadašnjem političkom trenutku.
A dotle će se, kao i do „teleportacije“ u svetlu budućnost, neki mladi građani Srbije morati da snalaze na, ne baš zakonit način…
Na uglu Šumadijske i Ulice Ivana Milutinovića, u niškom naselju Stočni trg, više od dva meseca dešavaju se pljačke kamiona i dostavnih teretnih vozila, čiji su akteri deca mlađa od 14 godina. Tehnologija je sledeća: Na pomenutoj raskrsnici teretna vozila koja skreću u sporednu ulicu, prirodno bivaju prinuđena da uspore. U tom trenutku jedan maloletnik istrčava na kolovoz i bočno se baca na vozilo glumeći da je povređen. Vozač izleće, a za to vreme drugi deo ekipe ulazi u teretni deo vozila i krade šta stigne. Meta maloletnih kradljivaca su najčešće kamioni koji prevoze hranu, ali oni ne ispuštaju priliku da iz teretnih vozila ukradu sve što im padne pod ruku. U ovoj priči koja pomalo podseća na kultni apokaliptični film „Pobesneli Maks“, maloletni kradljivci su iz jednog vojnog kamiona u koji su uleteli tokom vožnje, uspeli da izbace čak 20 kilograma suhomesnatih proizvoda!
Nakon svega, siguran sam da je univerzalno rešenje za naše egzistencijalne, političke i ekonomske probleme, koje nezahvalno srpsko stanovništvo pričinjava bezgrešnim srpskim vlastodršcima, zapravo, sledeće: Indijski vojni lekari već duže vreme u vojnoj bolnici u Ahmedabadu, u indijskoj državi Gudžarat, ispituju 82-godišnjeg starca, asketu Prahlada Džanija, koji tvrdi da nije ništa jeo ni pio punih 70 godina, pokušavajući da ustanove kako je moguće da neko tako dugo živi bez hrane i vode… Ali, nije problem živeti bez hrane i vode. Nemoguće je živeti bez demokratije! Posebno one koja nas je zadesila petog oktobra 2000. godine. „Prezreli gorki plodovi“ tadašnjeg novoustoličenog demokratskog, transparentnog, europejski orijentisanog, antikomunističkog društva u procesu „tranzicione eutanazije”, posle desetogodišnjeg „sazrevanja“, upravo ove godine, kao što vidimo – pucaju i otpadaju sa drveća na sve strane!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *