Žižek i Kosovo: Nepodnošljiva lakoća osionosti

Piše Liljana Bogdanović

Da li se neočekivano zalaganje slovenačkog „mislioca svetskog glasa“ da se „budućnost Kosova najbolje reši“ udruživanjem ovog dela srpske državne teritorije – sa Albanijom, može protumačiti kao (posredno, taktično i stidljivo) lobiranje da se Republika Srpska udruži sa Srbijom?

„Možda je najbolje da se Kosovo kroz neku međunarodnu koordinaciju udruži sa Albanijom. To bi dugoročno bilo jedino racionalno rešenje. Jer, potpuno je ludo imati dve države sasvim istog naroda“.
Jesu li ovo reči albanske dobrodošlice kojom se iz južne srpske pokrajine pozdravlja skorašnja najava izgradnje saobraćajne magistrale Tirana – Priština? Ne, navedena „epohalna“ razmatranja, kao predlog taktike za novi balkanski geostrateški šnajderaj, nije izrekao obnevideli crtač granica iz Prištine, već planetarno poznati filozof – iz Ljubljane Slavoj Žižek! Mislilac nemirnog duha i tematski toliko nesputane misli, da je, kako vreme beleži, postao naredan svemu, od rokenrola, psihoanalize i filma, do sajberspejsa, političke korektnosti, multikulturalizma, i naravno – geopolitike.
Slikovito, i po zasluzi, Žižeka su inače predstavili u uvodu za razgovor u kultnom Bi-Bi-Sijevom programu „Hard Tok“.
„Iako filozofija nije baš rokenrol, naš večerašnji gost je mislilac koji se upoređuje sa ranim Elvisom Prislijem, bučan, zaslepljujuć i moguće opasan“, rekao je onomad voditelj, a preneli ovdašnji poštovaoci logoreičnog teoretičara.

FILOZOFOVO PRAVO NA APSURD
U skladu sa ocenom „bučan i moguće opasan“ filozof je nastupio i kada je oko Uskrsa, u razgovoru za radio „Dojče Vele“, izrekao reči citirane na početku.
Nesuđeni geostrateg oglasio se i – uz neobičan uvod, gotovo se ogradio od  sopstvene provokacije: „Situacija je prilično iracionalna. Sada ću reći nešto apsurdno…“ Nije jasno koliko je u koketnoj napomeni o „apsurdnom“ prilazu, sagovornik nemačkog radija uopšte ciljao na činjenicu da sa nepomućenom lakoćom zapravo govori o teritoriji druge, a ne imenovane države? Da li se ovde priznavalo da je „prijateljsko Kosovo“, prema još zvanično neopozvanoj rezoluciji UN, deo države Srbije, teritorija samoproglašena „nezavisnom državom“, i zbog toga kao „kamen u cipeli“ mesecima neprebolno žuljajuća za najvišu adresu međunarodnog prava. Da li svest o „apsurdu“ podrazumeva i uvid u činjenicu da je predmet filozofovog srčanog angažmana za Međunarodni sud u Hagu teško iskušenje, dok je za palatu na „Ist riveru“ „stvar“ nepodnošljivo neprijatna, ili je za Žižeka, albanskog prijatelja, kako sam sebe rado imenuje, sve daleko jednostavnije, a Kosovska državnost stvarno neupitna. Otimačina nesporna, jednom oteto, zauvek je, jel’ te, oteto, pa se i dalje „odmotavanje“ priče događa u harmoniji sa tom činjenicom? U trenutku, on pojašnjava: „Ja sam bio skeptičan do samostalnosti Kosova. To je bio deo neke američke strategije, koja, sada se vidi, dugoročno ne rešava problem. Na primer, meni su prijatelji sa Kosova kazali da su prvo bili veseli, a kada su hteli izgraditi autoput Priština-Tirana trebali su to takoreći raditi skriveno. Jer, međunarodni zvaničnici su paranoidni i ne žele nikakve tešnje veze između Albanije i Kosova“.
Iako je nejasno jesu li Žižek i međunarodni zvaničnici zaista u raskoraku,  kada je reč o poretku po pitanju takta, mudrosti i elementarne pristojnosti u javnoj komunikaciji, stvar je rešena!
Ima li filozof pravo da javno govori neprilične stvari, gotovo besmislice, a da pri tome pretenduje da bude ozbiljno shvaćen? Važi li za filozofe, globtrotere, avanturiste i ostale, kao uostalom i za sve ljude koji u javnom diskursu dobijaju prostor, obaveza da sačuvaju ne samo političku korektnost, već i kritičku sabranost? U krugu tzv. „običnog“ sveta, na ovakvu, dakako licemernu i retoričku  upitanost, odgovara se bez oklevanja, a šaljivdžije lakonski dodaju: pa da, može da priča šta hoće, sada ionako više nema kazne u obliku presuđujećeg napitka, kojim se u davna vremena od društva kažnjavao nesuvisli i neprihvatljivi govor filozofa! Pomenuta sokratovska mitska „čaša“ kojom se štetočinski govor kažnjava, poslužuje se naravno i danas, ali prema dugim pravilima, maskirana i rezervisana samo za one koji se, kao što je poznato, „ne uklapaju“.

Mislilac nemirnog duha i tematski toliko nesputane misli, da je, kako vreme beleži, postao naredan svemu, od rokenrola, psihoanalize i filma, do sajberspejsa, političke korektnosti, multikulturalizma, i naravno – geopolitike: Slavoj Žižek

NESUĐENI LOBISTA REPUBLIKE SRPSKE
Kao odjek Žižekovih reči bilo je potom i ponešto zlobnih nagađanja da će sada „srbijanski mediji da polude“ i da će se gospodin Žižek naći na udaru, ako nikog drugog, srpskih nacionalista svakako. Srbijanski mediji nisu se, međutim, upecali, pa je besprizorna provokacija „bućnula“ u prostor ravnodušja. Verujemo da ovaj regionalni a svetski, to jest slovenački filozof, ćutanje kao odgovor ipak nije zaslužio. Najmanje iz dva razloga. Najpre, izvesno je da bi se upravo u  duhu neukrotive intelektualne slobode i duhovne smelosti ovog filozofa, moglo zaključiti da je rečenom argumentacijom stvar Republike Srpske, na velikoj sceni, dobila neočekivanog lobistu i zagovornika pripajanja RS državi nacionalne matice. Ne čusmo li, posredstvom angažovanog nemačkog radija i jednog novinara koji, kažu, slovi za „srbomrsca“, upravo to da je „potpuno ludo imati dve države sasvim istog naroda“. U srpskom slučaju stvar bi iz razloga koji se daju naslutiti, mogla i dodatno da se zakomplikuje – sa dve, tri i više država!
Zatim, iako je u ovom intervjuu Žižek govorio pre svega o evropskoj perspektivi zapadnog Balkana, pa tek onda o Srbiji i Kosovu, znamo da se u ovakvim pričama, bez pljuske Srbiji jednostavno – ne poentira. „Trojka“ sa terena se, naime postiže, tek kada se pomene koliko je Srbija jedna velika nevolja za sve. I zato, čak iako stvari oko evropske budućnosti Balkana idu napred, uloga Srbije, po Žižekovom mišljenju, ostaje kontroverzna:
„Srbija treba sama da odluči. I to ne samo u tom zaoštrenom političkom smislu da prizna svoje zločine u Bosni itd – već je problem mnogo ozbiljniji. Mislim da se Srbija, pa i ne samo ona, još zaista nije odlučila za neku modernu Evropu. Ovde postoje deobe i traume, tako da bitka još nije dobijena. Jer, nije stvar samo u Srbiji. Nažalost, čak i drugde po Evropi nacionalistički populizam jača.“
To o Srbiji, slavujski umilno, zaključuje Slavoj. Umesto  komentara, možda je umesnije iz duge i bogate istorije slovenačko-srpskog dijaloga, decenijama vođenog kroz intelektualne rasprave elita sa obe strane, navesti dva simptomatična iskaza jednog Slovenca od autoriteta. Ove oštre reči deli vreme od nekih petnaestak godina, a obe „priče“štampane su i u Beogradu… „Shvatićeš, prijatelju, da se mi Slovenci teško identifikujemo sa proazijskom i proafričkom Jugoslavijom, da se sa takvom Jugoslavijom ne možemo poistovećivati sve dok imamo prirodu kakvu smo stekli u hiljadugodišnjoj istoriji“, napisao je Taras Kermauner u „Pismu srpskom prijatelju“, zapravo glasovitoj i tematski širokoj –  filozofskoj, civilizacijskoj i međunacionalnoj prepisci sa Dobricom Ćosićem. Posle decenijskog ćutanja, Kermauner potom, u intervijuu za NIN 2005. godine, sasvim politički nekorektno, između ostalog, primećuje:
„Male nacije su karikatura istorije, a Slovenci su puni, istina prvi put u svojoj istoriji, nekakve pretežno podle, prizemne samosvesti, koje se gnušam“.
Ima li to veze sa našom temom i samim Žižekom? Čak iako je veza sasvim labava, a svesni da se može reći i da je citirano „istrgnuto iz konteksta“, dodajmo da u slučaju neukrotivog Žižeka ipak nije „bez veze“ napomena da su istorija i iskustvo vazda bili rodna mesta filozofskog promišljanja. Možda sve to ipak ima neke veze!?

Један коментар

  1. ‘ima neke poetske pravde u bombardovanju srbije?’…slavoj žižek.
    njiegovi samonavlaženi patuljci i patrljci,razmnoženi međusobno,incestualno kroz ničeansko’ljudsko,suviše ljudsko’:palanka razvrata i nebrige,palanka niskog intenziteta ga dočekuju kao spas i nadu za sve oblaporne brbljivce koji jedino na tom mestu mogu uposliti i naplatiti nekreativnost /jer prvo je moći pa tek onda-hteti/,tu klečeći,tu njačući,tu sisajući ispod zlatnog teleta trgovine.trabanti i(o)kultisti,mitomani i rasisti,mrzitelji i uništitelji svega što nije pored,uprkos,ispred,ipak,ali… obučeni na segedinskim seminarima,stipendisti i večni podržavaoci norme,bilo koje, i dogme,nemisleći i pusti,čitava jedna infratruktura zvaničnog znanja/činovnici,zapisničari,prevodioci-logoteti zvanične verzije,nosači akten tašni,prepisivači-savetnici,čistači govana gospodara i administratori u trgovini organima,izvoznici bolesti imperije i’sredičnjeg subjekta’u ideološki,socijalno,rasno drugačije i različite sredine koje se moraju prispodobiti,milom i silom,jednom i jedinom,središnjem,falocentričnom,genijalnom proizvodu istorije; kulturtregeri na zadatku brisanja,zatvaranja muzeja,biblioteka,globalne lobotomije,zagađenja neba i zemlje… hrle pod sisu,tu ispod pazuha-stola,hrane se otpacima,a oni si-što jedeš;negde oko zadnjeg otvora,svuda gde se izlučuju i mešaju telesne tečnosti moći…utrkujući se ko će biti promiskuitetniji,smrdljiviji,zagađeniji,krvaviji,spermanolikiji(pišite,zapisujte,radite,kvarite jezik-gradite jezik pesnici jezika)oportunističkiji,prilagodljiviji željama gospodara i njemu poslušniji,…ko će biti boji jedač i bolji posrednik-trgovac bolesti u društva na obodima carstava.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *