Zdravstvene reforme: Da je nama Obama

Piše Nataša Jovanović

Ni Amerika nije što je bila. Reformom zdravstva nekada najbrutalnije tržište pogledalo je na milione svojih građana koji žive bez zdravstvene zaštite. Srpske zdravstvene reforme za razliku od američkih ne garantuju nikome ništa. One se i ne vide golim okom

Srbija, u strahu od  zakašnjenja u odnosu na savremeni svet, brižna u nastojanju da se „uklopi“, čak je i zdravstvene reforme uvela kako bi ličila na Ameriku. Ali, ni Amerika više ne liči na sebe. U međuvremenu je i ona uspela, tesnom većinom, da izglasa epohalni zakon o zdravstvenom osiguranju, koji garantuje da će više od 40 miliona Amerikanaca konačno dobiti osiguranje. Projekat pod nazivom Zakon o reformi zdravstvene zaštite vredan 940 milijardi dolara, koji je, uprkos protivljenju 47 odsto Amerikanaca (kako je pokazalo istraživanje javnog mnjenja) sproveo američki predsednik Barak Obama, u praksi znači da će država prvi put od svih Amerikanaca zahtevati da se osiguraju, a poslodavci će morati radnicima da ponude osiguranje koje mogu platiti. Dalje, privatnim osiguravajućim kompanijama biće nametnuta mnoga pravila, uključujući zabranu uskraćivanja osiguranja ljudima koji već imaju neku bolest, ali i propis da deca mogu da ostanu na polisi svojih roditelja do 26 godine.

VEĆI AMERIKANCI OD AMERIKANACA
Kako se globalna slika menja, a Amerika zahvaljujući činjenici da je forsirala isključivo krupni kapital, slabi, desilo se da upravo nekadašnja imperija jednom revolucionarnom reformom zaplovi u vode socijalne politike. Ali činjenica da jedno brutalno tržište kakvo je Amerika osigurava skoro 50 miliona ljudi, te da prvi put spoznaje značenje pravednog i prava znači još nešto: da je neoliberalni kapitalizam kao projekat propao, a da je upravo nekadašnja imperija prva zakoračila u, kako su to na račun Baraka Obame rekli njegovi politički protivnici, novi komunizam. Prvi put i zvanično tvrdnja našeg ministra zdravlja da smo po dostupnosti zdravstvene zaštite običnim ljudima, ali i univerzalnom pristupu lečenja, daleko ispred Amerike, u kojoj čak 40 miliona ljudi nema zdravstveno osiguranje, pada. Obaška što je u izveštaju Svetske zdravstvene organizacije, Unicefa, Svetske banke i još tri prestižne organizacije nekoliko godina pre istorijske reforme, Amerika svoje 41. mesto u svetu, prema stopi smrtnosti žena na porođaju, što je inače jedan od najvažnijih pokazatelja razvijenosti jednog zdravstvenog sistema, ni manje ni više nego podelila sa Belorusijom i Srbijom.
No sad, za razliku od Amerike koja, suočavajući se sa slabošću svoje imperije, uvodi socijalne programe, Srbija, sudeći bar po rapidnom porastu onih koji zajedno sa poslom ostaju i bez zdravstvene knjižice, postaje ono brutalno tržište sa početka priče.

Za razliku od Baraka Obame, Tomica Milosavljević nijednu reformu nije izneo pred Parlament na glasanje

UMESTO REFORME – UNAPREĐENJE
Za razliku od Obame, Tomica Milosavljević nijednu reformu, a vrednost donacija namenjenih za njihovo sprovođenje iznosi oko 140 miliona evra, nije izneo pred Parlament na glasanje. Pre nego je Milosavljević, gastroenterolog rodom iz Kruševca, postao ministar zdravlja Srbije, reforme zdravstva su bile tema svake vlade. Onda je on tu temu prisvojio, i do današnjih dana je ne da nikome. Jedinu, konačnu i bespogovornu istinu o tome šta su reforme u zdravstvu zna i sprovodi on sa mrežom svojih podanika. A podaništvo u Srbiji nije lako stvoriti, to podrazumeva i određene investicije.
Rani radovi Tomice Milosavljevića govore o njegovim revolucionarnim idejama. Recimo, govorio je da je srpsko zdravstvo opterećeno nemedicinskim osobljem, da su plate lekara opterećene zbog desetak hiljada zaposlenih u tom sektoru, te da će ga se on rešiti tako što će jednim socijalnim programom sve da ih premesti u privatni sektor odakle će oni delovati kao servis državnim zdravstvenim ustanovama. Glavni reformistički „hit“ u jednoj od njegovih predizbornih kampanja bila je priča o tome kako će radnici iz nemedicinskog sektora otvarati vešeraje!
Pokušaj sprovođenja reforme jednog glomaznog sistema koji nije ni zakonski adekvatno regulisan, omogućio je da ogroman novac cirkuliše bez prave kontrole i namene, pa je zbog toga i bilo moguće da se desi serija finansijskih i organizacionih skandala, otkrivenih pre godinu dana.
Zanimljivo da se podaci Fonda za zdravstvo od prošle godine prema kojima se na ovu granu troši šest odsto bruto društvenog proizvoda, razlikuju od istih podataka Ministarstva zdravlja prema kojima ti isti troškovi iznose oko osam i posebno od statistike Svetske banke, koja je začudo došla do računice od 11 odsto. Razlika u proceni je ciglo 1,5 milijardu evra! Samo, kako tvrde pojedini stručnjaci iz ove oblasti, pored novca koji građani daju za državni fond, oko 30 odsto ukupnog zdravstvenog dinara, a to je oko 700, 800 miliona evra, ide iz džepa građana. Iako bi taj novac mogao da pokriva dodatno fond, on nije nigde evidentiran, jer nemamo nacionalni zdravstveni račun.
Reforme iz tog razloga, a bilo ih je osam, ostaju u sferi pljačke na naučno istraživačkom nivou. Nepobitno je dokazano da je za četiri mandata ministra zdravlja rešeno, kako treba, jedino pitanje lekova sa takozvane pozitivne liste, mada je u incidentnim slučajevima utvrđeno da se pojedini lekovi uključeni na listu, u zemljama proizvođača tretiraju kao eksperimentalni… Sve ostalo je u dobroj meri u haotičnom stanju, a pre svega, započete građevinske investicije čiji završetak neće još dugo biti izvestan. Zahvaljujući takvim investicijama, mi smo jedina zemlja u kojoj se Ministarstvo zdravlja bavi građevinskim radovima kao njihov naručilac, umesto da se ograniči na stvaranje ambijenta u kome lokalne samouprave mogu da rade. Ipak, Milosavljević je bio veštiji od svakog investitora. Zakonom o javnim nabavkama omogućio je svim direktorima domova zdravlja i kliničkih centara u Srbiji, da budu „svoji na svome“, da bez monitoringa kupuju, prodaju i preprodaju, čime je stvorio jednu lojalnu birokratsku bazu koja ga sa razlogom podržava u reformama koje nikako da nastupe.
Sami direktori DZ, kasnije uhapšeni zbog malverzacija, postali su poslušnici partije, odgovorni jedino Njemu, pa se po difoltu jedni od drugih razlikuju samo po količini udvaranja partiji na vlasti.
Sličan je i projekat „kapitacija“ (per capita – plaćanje po glavi, „glavarina“) oko koga su se lomila koplja između Ministarstva zdravlja i ekonomije uz učešće RZZ-a. Na njemu su godinama radili domaći eksperti i strani konsultanti, a novcem koji je pristizao kao donacija EU.
Samo za promotivne aktivnosti i edukaciju, za pomenuti projekat, prema dostupnim podacima, potrošeno je do sada oko 11 miliona evra.

FANTASTIČNE SUME
Posebno mesto trebalo bi dati uredbi o dopunskom radu, oko koje se krajem 2008. podigla velika bura, a kojom prilikom je ministar zdravlja precizirao da će od 300 državnih ustanova 120 dobiti dozvolu za obavljanje dopunskog rada, što znači da je za šest meseci izdato fiskalnih računa u zdravstvenim ustanovama za 2,4 milijarde dinara. Za godinu dana tako je iz džepova osiguranika, osim redovnih doprinosa, na zakonski način, državno zdravstvo, prema rečima ministra, inkasiralo još oko pet milijardi dinara! Deo tog projekta je i koncept „Izabrani lekar“. Zbog ovakvih rezultata, termin reforme u zdravstvu toliko je izgubio na svom suštinskom značenju da se umesto njih obećava „unapređenje zdravstvenog sistema“.
Konkretne rezultate svih ovih rešenja teško da je bilo koji pacijent mogao da oseti, ali njihova primena na terenu nije promakla ni Sajmon Greju, menadžeru Svetske banke za Srbiju koji je rekao da je vlada postavila temelj za reforme u zdravstvu, ali da je sada, više nego ikad, vreme da se one sprovedu. Bord direktora Svetske banke prošle godine je odobrio i zajam od 13,5 miliona dolara za dodatno finansiranje Zdravstvenog projekta u Srbiji. Kako je saopšteno na sajtu Banke, cilj projekta je razvoj održivog, delotvornog sistema zdravstvene zaštite u kojem oni koji pružaju usluge bivaju nagrađeni za kvalitet i efikasnost.
Sve ove donacije i zajmovi objašnjavaju i činjenicu da se već čitavu deceniju, bitka oko vladavine zdravstvom prvenstveno ticala fantastične sume od oko dve milijarde evra godišnje, koliko se inače, prema svedočenju dr Jagode Jorge, profesorice na Medicinskom fakultetu, nalazi u opticaju, što u sferi farmacije, što u doprinosima za osiguranje, što u donatorskim sredstvima i kreditima koje je svaka koalicija od oktobarskog prevrata do danas dobila iz raznih evropskih fondova i Evropske agencije za rekonstrukciju.

(BEZ)SREBRENICI
Prvi lekari, odnosno vidari u Srbiji nazivani su „bezsrebrenicima“, sistem zdravstvene zaštite u bivšoj Jugoslaviji bio je jedinstven u svetu: danas smo u situaciji da se suočimo sa činjenicom da se najčešće kritike na zdravstveni sistem tiču neefikasnosti, dugih lista čekanja na specijalističke preglede, prava pacijenata, a građani oblast zdravstva smatraju jednom od najkorumpiranijih u društvu. U mnoštvu anomalija srpskog zdravstva, posebno mesto zauzima i nesavesno lečenje lekara. Dok jedna anketa sprovedena na slučajnom uzorku tokom poslednjih nekoliko godina (na koju se ministar Milosavljević pozivao) svedoči da je 85 odsto ispitanih pacijenata odgovorilo da su zadovoljni pružanjem zdravstvenih usluga, a samo 0,5 do jedan odsto reklo je da su dali novac za prijem u bolnicu, stvari na terenu izgledaju malo drugačije. Korupciju u Srbiji, pa samim tim i u zdravstvu, Milosavljević lakonski objašnjava činjenicom da je društvo u tranziciji, da su merila vrednosti razorena u prethodnoj deceniji, čime se društvene organizacije dovode u pitanje.
Sam pacijent u Srbiji „o trošku socijalnog“ danas na običan pregled rentgen aparatom, ili ultra-zvukom nekad mora da čeka i po mesec dana, a kada je reč o skeneru ili magnetnoj rezonanci možda i celu godinu. Ukoliko državni sektor u zdravstvu ne može da odgovori potrebama građana, što je bilo objašnjenje za uvođenje dopunskog rada u državnim zdravstvenim ustanovama, pacijent to isto u istoj ustanovi može uraditi uz novčanu nadoknadu. Snimanje od strane istih lekara obavlja se gotovo trenutno, kao i u privatnim klinikama, odakle pacijent neće poneti lek na recept, bolovanje, uput za bolnicu, za dijagnostiku, laboratoriju.
S druge strane pacijent u razvijenoj Evropi ima pravo da bira gde će se lečiti, ne samo da bira lekara, već i ustanovu, državni ili privatni sektor. On to sve plaća iz svog džepa izbor je njegovo neprikosnoveno pravo. Otuda je jedna od najtežih lekcija koje smo svi zajedno naučili ovih godina da je medicina skupa, a da lečenje i zdravstvene usluge nisu besplatne.
Opet radi poređenja sa Amerikom, kome se ranije veoma radovalo naše ministarstvo, ističući naše prednosti, treba reći da je svaki stanovnik SAD-a, prema podacima iz 2008. godine, na zdravstvene potrebe u proseku trošio 8.000 dolara godišnje, odnosno preko dve hiljade milijardi dolara, što iznosi preko 16 odsto bruto domaćeg proizvoda. U Srbiji se po glavi stanovnika na obaveze zdravstva izdvaja oko 300 evra godišnje, pri čemu oko tri i po miliona ljudi plaća doprinose za zdravstveno osiguranje, a svi ostali, članovi porodica, osobe bez prihoda, socijalno ugrožene kategorije, nezaposleni finansiraju se iz tih doprinosa. U oblast teorije spada i činjenica da je zaključno sa 31.12.2009. godine, obavezno zdravstveno osiguranje imalo 6.786.333 građana. Drugo, Zakonom o zdravstvenom osiguranju definisano je da zdravstvene knjižice mogu biti overene samo ukoliko su doprinosi za zdravstveno osiguranje uplaćeni. Otuda, ali i zbog činjenice da mnogima stalno zaposlenima poslodavci ne uplaćuju doprinose, sam RZZO uveo Pretraživač za uplatu doprinosa.
No kako bez posla u svakom satu ostane 58 ljudi, te kako zdravstveno osiguranje košta taman koliko i gubljenje živaca ova statistika bi morala da pretrpi korekcije.
Srpske zdravstvene reforme za razliku od američkih ne garantuju nikome ništa. One se i ne vide golim okom. Ali, zahvaljujući samoj ideji, jedan ministar troši svoj četvrti mandat, a građani slave prvu deceniju demokratskih obmana…

2 коментара

  1. kao i humanitarne bombe na Srbiju, paket propisa usvojen u severnoj americi je jos jedna epohalna obmana posle koje ce 15 miliona Amerikanaca i dalje ostati bez ikakvog zdravstvenog osiguranja. Nije, dakle nikako rec, a kako da bude u matici kapitalizma -? o socijalnoj zastiti. Majkl Mur je za nove propise izvoleo izjaviti da je rec o “trijumfu kapitalizma”; Takodje je posprdno primetio da sto se tice zdravstvene zastite, njegova zemlja stoji jedva nesto bolje od Slovenije! Socijalna zastita, koja je bila deo predlozenog paketa naime nije usvojena. Zato Majkl Mur i kaze da je eto pobedio kapitalizam uz objasnjenje da nista ne obavezuje osiguravajucu firmu da odobri izdatak za skupu operaciju ili lek.I navodi primer: kada je kazna za uskracivanje sredstava, 100&, zasto bi kapitalista odresio kesu za lecenje od recimo stotinu hillada dolara. Izglasani paket zdravstvene zastite je po njemu samo jos jedna podvala od koje ce bogati postati jos bogatiji. Zakon je dakle samo velika podvala kao i sve ostale reforme u kojima socijala nije zastupljena ni u tragovima.

  2. U toku je akcija blogera Peticija za ostavku ministra zdravlja Tomice Milosavljevica sva obaveštenja i detalje o ovoj akciji možete dobiti na blogu http://www.ostavka.wordpress.com

    Negde će da prođe, neko će da čuje, a ko čuje i napravi se lud, naka mu je na čast.

    Pozdrav
    Ivana Momčilović
    http://www.charolija.com

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *