Što je to socijalizam?

Piše Filip Erceg

O socijalizmu je od 19. stoljeća do današnjih dana napisana jedna nova Aleksandrijska biblioteka. Nakon svih povijesnih poleta i posrtaja, mi danas o socijalizmu govorimo uopćeno, nejasno, klišeizirano i frazerski, zaboravljajući da socijalizam nisu Velike Ideje, već male stvari

O socijalizmu je u proteklih dvjesto godina rečeno štošta i previše. O socijalizmu su napisane tone knjiga koje danas nepročitane skupljaju prašinu na policama antikvarijata. O socijalizmu su pisali i veliki znanstvenici i veliki zločinci, a o socijalizmu se govori i danas, na zatvorenim partijskim sastancima, u akademskim krugovima i na slabo posjećenim tribinama. Polemizira se, diskutira, preljeva iz šupljeg u prazno, traži dlaka u jajetu, posipa pepelom po glavi i jaše na mrtvom „trojanskom konju“. U toj polemici svako tjera vodu na svoj mlin, a „sukob na ljevici“ sve više podsjeća na onu staru olimpijsku igru u kojoj dvije različite strane povlače konopac svaka na svoju stranu: na jednoj su strani desni socijaldemokrati i zeleni, a na drugoj nereformirani komunisti i socijalisti. Trockisti protiv staljinista i staljinisti protiv trockista, praksisovci protiv frankfurtovaca i franfurktovci protiv blairovaca; zeleni protiv crvenih i crveni protiv šarenih, pa alterglobalisti, gramšijevci, luksemburgovci, hardtovci, negrijevci, a na margini, i miloševićevci…
Raspravlja se o tome je li „spoznaja subjektivni odraz materijalne stvarnosti“ ili je to ipak vulgarizacija marksističke epistemologije, i koliko su filozofi interpretirali svijet (previše ili ipak premalo), s obzirom na to da je stvar u tome da se taj svijet promijeni; vrši se kritika kritike (a nadasve „kritika svega postojećeg“) i interpretacija interpretacije, otkriva se topla voda i prežvakavaju citati kao staro sijeno: Žižek citira Lakana, a Lakan Badija, Badi citira Marksa, a svi mi zajedno Žižeka. S jedne se strane spajaju Marks i Niče, Marks i Kant, Marks i Frojd dok se na drugoj strani Marksa svađa s Engelsom, pa čak i „mladog“ Marksa sa „starim“ Marksom. Tito se okreće u grobu zbog raspada Jugoslavije, Če Gevara s neba proklinje kapitalizam koji je od njegovog lika napravio pomodarski komercijalni brend, a Fidel Kastro može mirno umrijeti jer je u Hugu Čavezu našao svog dosljednog nasljednika.
O socijalizmu je od 19. stoljeća do današnjih dana napisana jedna nova Aleksandrijska biblioteka. Marksov „Kapital“ ima nešto više stranica od „Biblije“, a „Komunistički manifest“ je nakon „Biblije“ druga najčitanija knjiga u povijesti čovječanstva. Marksizam se kod nas slušao u školama kao što se danas sluša vjeronauk, a učio se i TIPS (Teorija i praksa samoupravljanja). Na samoupravljanju su mnogi i doktorirali, pa ipak, čini se da mi danas uopće nemamo pojma što je to samoupravni socijalizam. Nakon svih knjiga, disertacija, pamfleta, teorije i prakse i „praksisa“ i korčulanskih ljetnih škola, predodžba o socijalizmu lebdi pred našim očima kao hiljade (crvenih) zvjezdica nakon snažnog udarca u glavu. Posle svih povijesnih poleta i posrtaja, mi danas o socijalizmu govorimo uopćeno, nejasno, klišeizirano i frazerski, a na pitanje što je to socijalizam, odgovaramo sokratovski, kao da „znamo da ništa ne znamo“. Ubi nas neznanje, uskliknuo bi jedan naš pjesnik, mada je neznanje ujedno i početak svakog znanja.

„HARMONIČNO DRUŠTVO“ I „DRŽAVA BLAGOSTANJA“
Doista, mi danas nakon svih povijesnih iskustava kao da ne znamo što je to socijalizam! Ako već i znamo što bi to socijalizam trebao biti po nekom ideal-tipskom obrascu, onda ćemo reći i da ono što se zvalo socijalizam, da to nije bio socijalizam. Time se stvar dodatno komplicira. U Kini je vladajuća Komunistička partija, ali to tamo nije ni socijalizam ni komunizam, jer drug Marks nije zamišljao besklasno društvo na takav način. Sjeverna Koreja je u svijesti mnogih ljudi na Zapada i diljem svijeta posljednji bastion militantnog komunizma, no tzv. autohtoni ljevičari kad to čuju pobjesne. Sjeverna Koreja je, kažu oni, perverzna diktatura i ništa više, diktatura koja nema veze s komunizmom. Tu je onda i Kuba u kojoj, istina, režim nije kao onaj u Sjevernoj Koreji, ali ni to tamo nije komunizam.
S druge strane, za Amerikance je i Švedska socijalistička zemlja. Dočim je značajan dio dobara u vlasništvu države, to je odmah socijalizam, na što se opet ježe marksistički ljevičari, koji vjeruju da će Država odumrijeti u formi „asocijacija slobodnih proizvođača“. Dakle, etatizam još uvijek nije socijalizam; nacionalizacija je prvi ali ne i posljednji korak do socijalizma. To iza „željezne zavjese“, to je bio etatizam, a ne socijalizam. Točnije, to je bio staljinizam, a staljinizam je devijacija socijalizma (ljevičar posebno vole tu riječ), pa čak i njegova negacija (dijalektička negacija negacije). I maoizam, i razni drugi „izmi“, sve su to bile devijacije: Honeker, Hoksa, Čaušesku, Pol Pot, ma dajte molim vas, kakvi su to bili komunisti? Staljin, pa on je bio bolestan čovjek – paranoik, a možda i šizofreničar (jer svi šizofreničari žive u paralelnim svjetovima). A Trocki? Da je Trocki pobijedio Staljina, e tada bi sve bilo drugačije. Dobro, ni on nije bio cvećka, ali bi zato danas Amerika i Engleska bile zemlje proleterske. Socijalizam ne bi pošao u krivom smjeru, zbog čega vjerojatno ne bi ni propao. Nije to „monistički pogled na historiju“ koji kaže da samo velike ličnosti stvaraju povijest, ne, nikako, ali pored objektivnih okolnosti, svakako ne treba zanemariti ni subjektivne faktore.
Dakle, to što se zvalo socijalizam, to nije bio socijalizam, već staljinizam. Slažemo se, no ‘ajmo stvari postaviti malo drugačije: a što je ovo danas? Je li ovo danas kapitalizam? Naravno, to je kapitalizam kojeg još popularno zovemo i neoliberalizam. A je li kapitalizam i „harmonično društvo“ koje se danas izgrađuje u Kini? Pa naravno, reći će neki, ali će ujedno i dodati da je to autokratski kapitalizam s elementima snažne socijalne države, koji se u tom smislu donekle razlikuje od zapadnog neoliberalizma. No, kapitalizam nije od jučer: je li onda kapitalizam i prvobitna akumulacija iz 15. stoljeća, koja je, kako kaže Marks, „zapisana u analima čovječanstva neizbrisivim potezima krvi i ognja“? Je li kapitalizam i engleska republika Olivera Kromvela i prosvijećeni apsolutizam Marije Terezije? Neoliberalizam se, kao što znamo, strogo protivi protekcionizmu, no je li protekcionizam iz perioda merkantilizma također kapitalizam? Što je onda s „državom blagostanja“? Je li i ta država kapitalistička? Dakle, pitamo se što je uopće kapitalizam?
Naime, zanimljivo je da kapitalizam može biti i ovo i ono, a da socijalizam ne može biti ništa drugo do ono što kažu marksistički idejni čistunci. Kapitalizam može biti i autokratski i liberalno-demokratski, ali socijalizam može biti samo demokratski. Ortodoksni je samo „demokratski socijalizam“, dok je sve ostalo staljinizam. „Diktatura proletarijata“ ustvari nije diktatura, već demokracija, štoviše: demokratska diktatura (Kangrga bi rekao: contradicio in adjecto, tj. drveno željezo), jer Marks pod „diktaturom proletarijata“ nije mislio na partijsku diktaturu – kažu parapsiholozi na ljevici koji naravno uvijek znaju što je Marks mislio – već na pritisak narodnih masa „odozdo“. Stoga se najčešće u pomoć priziva jadna Roza Luksemburg, koja je jednom prilikom izjavila da nema socijalizma bez demokracije kao ni demokracije bez socijalizma.
No, nije demokracija jedini kamen smutnje na ljevici. Tu je još niz nesporazuma, tipa: može li opstati socijalizam u jednoj zemlji ili je nužna permanentna revolucija za opstanak socijalizma? Pa onda, je li moguć mirni prijelaz u socijalizam s obzirom na to da „revolucija nije čajanka“, te slijedom toga: tko je subjekt revolucije? Industrijski proletarijat koji je navodno izumro, „mnoštvo“ ili „kogniterijat“? Zatim, kako riješiti problem „klasnog neprijatelja“: fizički ili metafizički, te problem birokracije koja se pretvara u „novu klasu“? Znamo da nacionalizacija ide sa socijalizmom, no kako stoje stvari sa socijalizmom i nacionalizmom? Povijest je već zabilježila slučaj kad se iz „ugovora s đavlom“ izrodio nacionalsocijalizam: najveće zlo po ljudski rod u 20. stoljeću…Što je s „pravom naroda na samoodređenje“? Treba li to pravo shvatiti doslovno ili načelno? Tu je onda i pitanje vojske: da li narodna armija ili općenarodna obrana? Tu su onda lamentacije o „višoj“ i „nižoj“ fazi, o alijenaciji i reifikaciji i o fetišizmu robe, o „kontra-hegemoniji“, o 11. tezi o Feuerbachu, o jednoj i drugoj hipotezi, o tendencijskom padu profitne stope, o participaciji koja nije isto što i samoupravljanje i o samoupravljanju koje nije isto što i suodlučivanje, i o niz drugih apstrakcija koje običnog radnika, studenta ili umirovljenika, savršeno ne zanimaju…

IZMEĐU UTOPIJE I SF
„Što je to za vas socijalizam?“, pitali su nekad davno djecu u višim razredima osnovnih škola. Jedna je djevojčica napisala u svom sastavku da je za nju „socijalizam kad smo svi jednaki: i bogati i siromašni“. No, ako su jedni bogati, a drugi siromašni, onda a priori nismo svi jednaki, ali zašto bi to morala razumjeti jedna desetogodišnjakinja iz svoje pionirske perspektive. To da smo svi jednaki, i bogati i siromašni, to nije socijalizam, već neoliberalizam, jer u liberalnoj demokraciji svi su jednaki pred zakonom, i svi imaju načelno jednake šanse. Poljski marksist Lešek Kolakovski nije bio ništa određeniji od ove pionirke, iako je već bio senior kad je napisao jednu svoju manju raspravu pod naslovom „Što je to socijalizam?“ On se prvo pita što socijalizam nije, da bi na kraju odgovorio što socijalizam jest. Po njemu tako socijalizam nije ni partijska diktatura ni kult ličnosti, ni politička represija ni verbalni delikt, ni radni logori ni totalitarna država, ni sve ono što mu pripisuju njegovi neprijatelji… Slažemo se, ali se ujedno i pitamo – očekujući s nestrpljenjem odgovor – dobro, a što onda socijalizam uopće jest?
Kolakovski na to pitanje odgovara platonovski, upravo solipsistički: „Socijalizam je Nešto Dobro!“ Elem, druže Kolakovski, konkretno da konkretnije ne može biti. Konkretniji je bio njemački filozof Ernst Bloh. Na pitanje, što je to komunizam, on je odgovorio lakonski: „Komunizam je konkretna utopija“. Bloh, da se razumijemo, pod utopijom ne misli na neki naivni idealizam (kakvo značenje ima utopija u svom pežurativnom poimanju), već na „utopičnost“ kao revolucionarno mijenjanje datosti. Međutim, nesreća je socijalističke ideje što se ona u današnje postmodernističko vrijeme „kraja povijesti“ doživljava upravo kao društvena utopija. Socijalizam je, kažu neki, plemenita ideja, ali se ta ideja u praksi ne može primijeniti. Naravno, kapitalizam nije nikakva ideja (ili je vrlo prozaična), pa je valjda stoga uvijek i svugdje primjenjiva. Socijalizam je tako ili utopizam Ovena, Sent-Simona, Forira i dr, ili science fiction Marksa i Engelsa (utemeljitelja „znanstvenog socijalizma“). No, socijalizam nije ni jedno ni drugo, već jedna vrlo konkretna stvar…
Naime, priča o socijalizmu uglavnom se svodi na dvije krajnosti. Na jednoj je strani idealizirano-romantizirana vizija socijalizma, a na drugoj iskrivljena vulgarno-primitivna slika. Socijalizam, međutim, nije ni Raj u kojem, kako sarkastično kaže Černiševski, po drveću vise pečene kobasice, ali ni „Arhipelag Gulag“ Aleksandra Solženjicina. Pogrešno je i opasano doživljavati socijalizam i/ili komunizam kao nekakvu bajku u kojoj iza sedam brda i sedam gora, kao u Prologu Držićevog negromanta Dugog nosa, žive samo „ljudi nazbilj“, i gdje vlada načelo „svakom prema potrebama“. To je pogrešno i opasno naprosto zato što socijalizam nije bajka, ali ni „carstvo“ u kojem „caruje drugarstvo“ – kao u dječjoj pjesmi Branka Kockice – u kojem je „sve lijepo“, u kojem je “sve nježno“, i u kojem su „kuće od čokolade“, a „prozori od marmelade“.
Socijalizam je, što se ponekad zaboravlja, čedo liberalizma, čedo koje nosi u sebi genetski kod prethodnih epoha. Socijalizam ne može preko noći promijeniti ni negativnu stranu ljudske prirode ni ukorijenjene tradicionalne obrasce. Ali, kao što se život sastoji od sitnica, tako se i socijalizam sastoji od malih stvari. Pa dobro, što je onda, pobogu, taj socijalizam? Socijalizam se, recimo to ovako, može svesti na jednostavnu formulu: stan-posao-obrazovanje-zdravstvo-mirovina.
Socijalizam je sistem u kojem je nezamislivo da jedni spavaju ispod mosta u kartonskim kutijama, dok drugi žive u palačama na pitoresknim brežuljcima. Kad kažemo stan, mislimo na društvene stanove koji se izgrađuju iz „fonda solidarnosti“ (a propos, solidarnost treba da bude u socijalizmu jedna od najvećih vrednota), jer svi imaju pravo na krov nad glavom. Kad kažemo posao, mislimo na tzv. punu zaposlenost. Radnik nije roba da se s njim trguje na tržištu. Socijalizam stoga ne pozna „tržište rada“, već samo socijalno regulirano tržište robe. Pravo na rad je temeljno ljudsko pravo koje čovjeku nitko ne može oduzeti, a država je tu da osigura to pravo. Sigurnost radnog mjesta i osigurani minimalni dohodak također su stvar države, a ne volje privatnog poslodavca ili tržišnih zakona.

SITNICE KOJE ŽIVOT ZNAČE
No ništa se od toga ne može realizirati u okvirima privatnog vlasništva. Socijalizam je, slijedom toga, sistem u kojem prevladava društveno vlasništvo, sistem u kojem je zaposlenik subjekt upravljanja i odlučivanja, a ne objekt eksploatacije. Socijalizam je sistem u kojem se zbog tehnološkog napretka ide na smanjuje radnog tjedna, umjesto što se pod firmom „fleksibilizacije rada“ ide na produženje radnog vremena. Socijalizam je društvo u kojem se ne mora boriti za neradnu nedjelju, jer je normalno da se vikendom ne radi. Socijalizam znači besplatno obrazovanje od najnižeg do najvišeg stupnja, a besplatno ne znači da ništa ne košta, već da je (su)financirano iz državnog proračuna. Socijalizam je društvo u kojem se mogu školovati i djeca bez roditelja, a ne samo djeca bogatih roditelja. Socijalizam je društvo u kojem zdravlje nije privilegija bogatih, a bolest kazna za siromašne, već društvo u kojem je zdravstvo javno i svima dostupno. Socijalizam je društvo u kojem se ne ide s posla u grob, već u zasluženu mirovinu od koje se može dostojanstveno živjeti. Socijalizam nije društvo u kojem je navodno produženje životnog vijeka izgovor za produženje dobne granice za odlazak u mirovinu, već društvo u kojem je demografska eksplozija u proteklih pola stoljeća povod za smanjenje te dobne granice, a čime se oslobađaju i radna mjesta za mlađe generacije…
Eto, to je socijalizam u kratkim crtama. Socijalizam je društvo u kojem se živi od rada, a ne od rente; društvo u kojem je rad jedini izvor blagostanja, a ne burzovne špekulacije ili igre na sreću.
Socijalizam je društvo u kojem su voda, šume, more, otoci, rude, ili, na primjer, željeznice, javna dobra, a ne dobra koja se daju u privatne koncesije. Socijalizam je, na kraju krajeva, društvo u kojem Novac nije jedina mjera svih vrijednosti, već Čovjek i univerzalne ljudske vrijednosti: poštenje, solidarnost, drugarstvo, ljubav, obitelj…
To je socijalizam, a sve je ostalo nadogradnja. Socijalizam je kao kad gradite kuću: bitno je postaviti temelje, potom dolaze zidovi i krov. Ljudska prava, multietničko društvo, suživot, antifašizam i antimilitarizam (da ne kažemo pacifizam), „održivi razvoj“, sve je to socijalizam, ali sve to dolazi na kraju kao fasada, kao parket, lamperija i stolarija. Socijalizam nisu Velike Ideje, već male stvari. Što ne znači Sloboda, Jednakost i Bratstvo, nego Stan, Posao i Mirovina… Kad sve Velike Ideje (koje često idu uz velike fraze i pustu demagogiju) očistimo od njihove metafizičke ljušture, ostaju nam male stvari – koje život znače.