Skupocena „platna“ u kamenu

Piše Dejan Đorić

„Simfonija u kamenu“- četvrta po redu bijenalna izložba mozaika u Galeriji Studentskog kulturnog centra Novi Beograd, jedina je smotra u regionu na kojoj se predstavljaju radovi u tehnici mozaika nastali u poslednje dve godine. Samo iz Srbije prijavilo se sedamdeset autora koji su mozaičke tehnike izučavali na čak četiri umetnička fakulteta i akademije u zemlji

Beograd je nekada bio značajan likovni centar pre svega po velikim grupnim izložbama, salonima, bijenalima i kvadrijenalima koji su se pamtili i na kojima je bilo prestižno izlagati. Velike umetničke smotre su pratili kapitalni katalozi sa stručnim tekstovima a organizovali su ih najbolji naši likovni kritičari. Osim internacionalizovanog i za neavangardne vidove umetnosti zatvorenog Oktobarskog salona, više nemamo godišnje grupne izložbe ili bijenala na kojima bi se prikazalo novije umetničko stvaranje, posebno ne ono iz domena pojedinih vrsta umetnosti. Tim je dragocenija ideja Ljiljane Subotić, istoričarke umetnosti i kustoskinje Galerije Studentskog kulturnog centra Novi Beograd. Ona je uspela da u toj galeriji organizuje četiri bijenalne izložbe posvećene mozaičkoj umetnosti a poslednju, pod nazivom „Simfonija u kamenu“ publika može videti do 20. aprila.
NOVI ŽIVOT ZAPOSTAVLJENOG NASLEĐA
Bijenale mozaika je jedina izložba u regionu na kojoj se predstavljaju najbolji radovi u tehnici mozaika nastali u poslednje dve godine. Ova internacionalna izložba oživljava mozaičko kulturno nasleđe, ne samo sada zapostavljeno slikarstvo sa kamenom. Interesovanje za izložbu je bilo izvanredno, samo iz Srbije se prijavilo sedamdeset autora koji su mozaičke tehnike izučavali na čak četiri ustanove, Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna, Fakultetu likovnih umetnosti, Akademiji Srpske pravoslavne crkve i Fakultetu umetnosti iz Niša. Izdat je i katalog u boji sa reprodukcijama svih radova u vreme kada se više ne štampaju katalozi u državnim galerijama.
Sve to začuđuje i prijatno iznenađuje jer veoma dobro znamo da je mozaička umetnost kod nas nekomercijalna, retki su njeni naručioci, izrada je skupa i dugotrajna, mnoga dela fizički ne mogu biti postavljena na zid kao slike već zahtevaju zidarske radove, a naša publika često ne razume tu umetnost, pa je tim teže odrediti joj tržišnu vrednost. Nastajanje savremenog mozaika je otežano i time što su se i tu po našem starom običaju pojavili šarlatani. Neka Olivera Gavrić-Pavić, večiti anonimus, kojoj nije pomogao ni ulazak u porodicu književnika Milorada Pavića, pokušava ne samo da se bavi mozaikom već i likovnom kritikom. Tvrdi da  danas na jednoj strani umetničke scene preovlađuje levičarska avangarda a na drugoj desničarski kič, međutim u sredini svakako ne može biti to što ona stvara jer u pitanju nije umetnost već amaterizam. Okupila je oko sebe grupu mozaičara pompezno nazvanu „Ametist“ ali od svetosti poludragog kamena tu nema ničeg. Ta individua polaže pravo na organizaciju izložbi mozaika, ucenjuje umetnike i spori originalnu ideju Ljiljane Subotić. Najbolji odgovor na takva podmetanja je sama izložba na kojoj je mimo nestalog „Ametista“ okupljena elita naše i regionalne mozaičke umetnosti.

Umetnici više ne shvataju mozaik kao dekorativnu, ornamentalnu umetnost kojom se prigodno ukrašavaju fasade, podovi i stone površine već kao vid čistog slikarstva suptilnih likovnih odnosa: sa izložbe u DSKG

KAMENČIĆI SVETLOŠĆU OBOJENI
Predrag Peđa Todorović (rođen 1967), magistar zidnog slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti, poznat po obnovi mitoloških, vedrih zoomorfnih i floralnih tema izlaže svoj rad. Najdublje svestan antike u kojoj je razvijen mozaik, stvara na razmeđi paganstva i hrišćanstva. Pobudio je pažnju akademika prof. dr Dragoslava Srejovića koji izuzev Todorovića nije pisao o mladim umetnicima. Njegov rad „Fragmenti raja“ seća na najbolje iz istorije mozaika, na zlatne kamenčiće, simbolizam, animalistiku i svetlost koja zrači iz kamena. Mozaik je na Fakultetu likovnih umetnosti započeo da proučava zajedno sa Snežanom Jovčić (1967) najboljom našom mozaičarkom, od nedavno i profesorkom na toj ustanovi. Ako je Todorović obnovio antički, Snežana Jovčić je oživela vizantijski mozaik. Njena izuzetnost tim je veća što je ta umetnost danas zapostavljena te je pravi duhovni podvig stvarati u umetničkom i tehničkom smislu na nivou vizantijskih mozaičara. Setimo se da su čudesni zlatni mozaici u carigradskoj Svetoj Sofiji stranim posetiocima u srednjem veku izazivali utisak kretanja grupa anđela. Premda ova profesorka ne izlaže na četvrtom Bijenalu može se reći da je pionir novocrkvene obnove mozaika u vidu u prošlosti negovanih, a danas zaboravljenih mozaičkih ikona. U tim okvirima, između paganskog,  dionizijskog i hrišćanskog, crkvenog, nalaze se mnogi radovi na ovoj izložbi.
U mozaiku kao najtrajnijoj slikarskoj tehnici pomirene su primenjena i likovna umetnost i ta nekadašnja „dvorska umetnost“, najskupocenija za izradu je kako vidimo na Bijenalima zaživela u tradicionalnom smislu kulturnog nasleđa ali i u sasvim modernom, u brojnim radovima apstraktnog i eksperimentalnog tipa. Umetnici više ne shvataju mozaik kao dekorativnu, ornamentalnu umetnost kojom se prigodno ukrašavaju fasade, podovi i stone površine već kao vid čistog slikarstva suptilnih likovnih odnosa. Ograničena na manja prenosiva dela, Bijenala ukazuju na zrelost mnogih domaćih umetnika sposobnih da izvedu i složene crkvene mozaike. Premda u našoj  srednjovekovnoj umetnosti skoro da nema mozaika, današnje, pogotovo manje, crkve bi mogle da budu ukrašene mozaicima umesto često loše naslikanih fresaka neonskog kolorita. Za to bi bila kadra Maja Đurović ili Ljiljana Rivić, a pogotovo Tijana Kojić (1987) čiji je rad „Prometej“ nagrađen kao i apstraktna „Harmonija“ Vesne Karakaš (1950).
Treću, ravnopravnu nagradu, opravdano je dobio mozaik „Baobab“ Bisenije Tereščenko. Ona je po mnogo čemu samosvojna na Bijenalima. Izlažući i ranije, ova mlada umetnica (1974), član ULUPUDS-a, diplomirala je na Fakultetu likovnih umetnosti i dobila nagradu Fakulteta za mozaik. Izvela je više mozaika, u tržnom centru „Milenijum“ u Beogradu, restoranu „Kalemegdanska terasa“, u crkvi Svete Petke, Banatskim dvorima, u crkvi Svetog Georgija u Sokolcu i drugde. Njen način rada je stilski i tehnički potpuno nov u našem mozaiku. Premda se i na ovoj izložbi mogu videti radovi koji ne pripadaju ni mitološkoj niti (post)modernoj umetnosti, Bisenija Tereščenko se najviše udaljila od eksperimentalne ali i od crkvene umetnosti. Sasvim osobeno stvara neku vrstu poetskog realizma u mozaiku koji se najviše približava uljanoj slici. To podrazumeva pipav, filigranski precizan rad, zalaženje u detalje koje obrazuju sićušni kamenčići. Takvu minucioznu, minijaturističku organizaciju slike može da sprovede samo nadarena  umetnica. Kao retko gde u istoriji savremenog mozaika, u njenim ostvarenjima  uočavamo odnose boja, svetla i senke, bogatstvo kolorita, linija i anatomsku doslednost dostojnu dobrih štafelajnih slikara. Sa finoćom i suptilnošću koji imaju mnogo od ženstvenosti, prevela je mozaik u druge pojavne nivoe od grube kamene slike otvorivši nove mogućnosti preporoda ove umetnosti.

_____________________________
Bisenija Tereščenko

„Treperavo“ ili „čvornovato“!

„Mozaik sa sobom nosi određenu dekorativnost i patinu, ma koliko bio moderan i inovativan u ideji i izvedbi“, kaže za „Pečat“ Bisenija Tereščenko, jedna od nagrađenih autorki na Bijenalu. „Posmatrajući mozaik stiče se utisak svevremenog, duboko ukorenjenog u drevno, čija krošnja može biti tanana i treperava ali i gruba i čvornovata – zavisno od stila umetnika. Tome u mnogome doprinosi  prirodni materijal – kamen, koji je meni najbliži, a koji ima svoju specifičnu težinu, osobine, karakter i geološki istorijat. To sve usložnjava proces posmatranja mozaika, ali ga istovremeno objedinjuje u odnos poverenja i topline prema izvedenom delu. Mozaik nagoveštava karakter umetnika, koji nije afektivan i nepredvidljiv,  već sistematičan i nadahnut ovim prirodnim materijalom. Neki mozaičari ističu osobine kamena, slučajno nađenog i brižljivo odabranog u prvi plan, naglašavajući njegovu prirodnu poetiku, a moj temperament usmerio me je da kamenu dam ulogu slikarskog materijala, kojim postižem valere i kontraste.“
„Slikarstvo u kamenu“ je danas – u svetu moderne umetnosti, čini se, zapostavljeno?
Umetnost koju nazivamo „moderna“, pored toga što je dosegla dubinu jednostavnosti i neposrednosti i što je oslobodila umetnost svake moguće dogme, često liči samo na afekat, dosetku, okidač za razmišljanje, bez mnogo zadržavanja na umetnikovoj ličnosti i umeću, što nam govori da je ona po svojoj prirodi nekad i previše skromna, a sa druge strane često previše angažovana i patetična, parolaška ili sarkastična. Izgubio se lični trenutak stvaranja, umeća koje dopire do nesvesnih temelja duha i koje nije – kako se često pretpostavlja – egzibicija sama po sebi, već je oplemenjeno psihološko-estetskim kvalitetima kojima umetnik natapa svoje delo.
Na pitanje: kako se doživljava eminentno priznanje stručne publike,  naša sagovornica, odgovara:
Ovo mi je prva nagrada, posle Nagrade za mozaik Fakulteta likovnih umetnosti. Svoje mozaike sam do sada izlagala na brojnim izložbama i čini mi se da je stigla u trenutku kad sam i ja osetila da sam sazrela kao umetnik. Nagrada me je, naravno, veoma obradovala, ali ona predstavlja izazov za moje osećanje indiferentnosti u odnosu na kritičko mišljenje drugih, kao i za moj odnos prema umetnosti kao igri bez ambicija, do kog sam sazrevanjem došla.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *