RATKO DMITROVIĆ Kako se Grigor Vitez osvetio Antunu Tunu

Početkom 2008. godine u Zagrebu je postignut dogovor između koalicionih partnera, Hrvatske demokratske zajednice i Samostalne demokratske srpske stranke, Milorada Pupovca, o vraćanju srpskih pisaca u udžbenike osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj, kao i vraćanju ćirilice u nastavne programe osnovnih škola, kao izbornog predmeta.
Tada je jedan od hrvatskih intelektualaca izjavio da, na primer, „Ježeva kućica“ Branka Ćopića svakako treba da ima mesto u čitankama malih Hrvata „jer to je pjesma koja potiče maštu i lijepa razmišljanja“. Tuđmanov intimus, dvorski pisac, Ivan Aralica, istakao je tih dana kako Hrvati svakako treba da pročitaju „Nečistu krv“ Bore Stankovića. I to je bilo sve.
Šta se dogodilo u međuvremenu? Ništa. Tačnije, ono što je hrvatska politika i predviđala, planirala, projektovala; novih udžbenika sa srpskim piscima nema a za ćirilicu niko nije zainteresovan. Srbi najmanje. Oni sami, Srbi roditelji, beže od srpskog porekla kao đavo od tamjana, a decu odgajaju kao katolike i Hrvate kojima, u takvoj logici, nisu potrebni ni srpski pisci ni ćirilica. Ni Brankova „Ježeva kućica“ ni nezaboravna pesma „Kako živi Antuntun“, pisca koji je odavno mrtav a čije se ime ovih dana povlači po hrvatskim listovima, iz razloga o kojem ću nešto kasnije.
Najmanje 95 odsto Srba koji su ostali da žive u Zadru napustilo je pravoslavlje i prešlo u katoličanstvo. Mnogi od njih promenili su imena i prezimena, pa se događa da neki mučenik, pridošao iz Srbije, bivši stanovnik Zadra, koji je početkom devedesetih pobegao u Srbiju ili Bosnu, spasavajući glavu, danas na ulicama toga grada susretne bivšeg prijatelja ili rođaka koji se nekada zvao Đorđe, a sada se zove Jure. Ako tome ne treba ime koje su mu roditelji dali na krštenju šta će mu Branko Ćopić i Bora Stanković. Da ne spominjem ćirilicu.
Sveštenik Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Zadru, Petar Jovanović, iz hrama Svetog Ilije, kaže da je poslednji Nikoljdan, kao porodičnu slavu, u Zadru obeležilo četiri a Svetoga Jovana šest porodica. Pre dolaska HDZ-a na vlast u Zadru je živelo 26.000 Srba.
Jovanović nerado priča, ali ipak priča, o zastrašujućem procesu prelaska zadarskih pravoslavaca u katoličanstvo. Dolaze tako mladi Srbi i traže da podignu krštenicu uz objašnjenje da im treba za „kumovanje jednom prijatelju u katoličkoj crkvi“. Ispostavi se vrlo brzo da su tu krštenicu preneli u katoličku crkvu i tražili od lokalnog župnika da ih ubuduće tretira kao katolike. Takvi decu krste u katoličkim hramovima a roditelje, Srbe i pravoslavce, sahranjuju po katoličkom obredu.
Koliko je jaka mržnja prema Srbima u Zadru i okolini svedoči i slučaj legendarnog zadarskog košarkaša, hrvatskog reprezentativca, Arijana Komazeca. On je, na utakmice NLB lige, odigranoj januara 2008. godine u Zadru, između istoimenog kluba i beogradskog Partizana, navodno, aplaudirao posle jedne uspešne akcije crno-belih i doživeo da ga na tribinama gotovo linčuju. Psovali su mu srpsku majku (Komazec jeste Srbin) i častili ga najgorim uvredama koje su mogli da smisle.
Česti su slučajevi, priča jedan od sveštenika SPC u centralnoj Hrvatskoj, da se spremim na sahranu umrlom pravoslavcu, a onda pet minuta pre nego što ću da krenem zvoni telefon i deca umrlog mi saopštavaju da će oca, ili majku svejedno, sahraniti uz katoličkog popa. Tako, dodaje ovaj sveštenik, sredini u kojoj žive daju do znanja da su oni Hrvati, sve nadajući se da će im to poboljšati uslove života.
Petar Oluić, sveštenik Srpske pravoslavne crkve u Sisku priča da u tom gradu Srba pravoslavaca više i nema. Ono malo prigodnih obreda, kao što su venčanja ili krštenja, obavljam među Romima iz Capraške poljane, kaže Oluić.
U istoj ili neznatno boljoj situaciji je sveštenik Milenko Popović, čije je sedište u Zagrebu. I njega sve ređe zovu da preseče slavski kolač a na venčanja i krštenja u crkvi Sv. Preobraženja, skoro da je i zaboravio.
Tako je u gradovima a po selima od pravoslavnih obreda ostala su samo posmrtna pojanja i pomeni.
U Hrvatskoj je i dalje na vlasti koalicija HDZ-a i nekoliko manjih stranaka među kojima je i Pupovčeva SDSS. Koliko je to pomoglo Srbima u Hrvatskoj? Svetozar Livada, sociolog iz Zagreba kaže da od učešća SDSS-a u Vladi Srbije korist ima samo Pupovac i nekoliko ljudi oko njega. „Ja sam s Pupovcem pojeo oku soli i poznajem ga jako dobro. Njemu je politika ispred ljudi, njemu je lični interes ispred opšteg“, tvrdi Livada. Ovaj sociolog čije postavke niko u Hrvatskoj i ne pokušava da pobije, podseća da Hrvatska proteranim Srbima duguje oko 60.000 penzija, da im je otela preko 35.000 stanova, uništila 37.000 objekata, otela staru deviznu štednju… Preko 300 naselja u Hrvatskoj, u kojima žive Srbi, nema električnu energiju.
Prema pozitivnim zakonima Hrvatske, posebno Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama, Srbima je zagarantovano 20.000 radnih mesta. Danas u Hrvatskoj, ne računajući Vukovar, u javnim preduzećima i lokalnoj samoupravi ne radi više od 700 ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi.
Hrvatska država promenila je više od 50 toponima, sve u želji da izbriše srpske tragove u toj državi i trasira put koji će dovesti do toga da kroz, uzmimo, 50 godina neko slobodno može da kaže kako Srbi u Hrvatskoj nikada nisu ni živeli.
U Hrvatskoj, u Gorskom kotaru, više nema naselja koje se zvalo Srpske Moravice. Ostale su samo Moravice a ni to neće dugo jer je asocijacija kristalno jasna. Za one koji ne znaju; čuveni zagrebački glumac, Pero Kvrgić, rođen je u Srpskim Moravicama. Gotovo sve knjige napisane na ćirilici u Hrvatskoj su uništene. Preostale su samo one koje su ljudi skrivajući sačuvali po stanovima.
Ovo je samo delić jadne i ponižavajuće situacije u kojoj se nalaze preostali Srbi u Hrvatskoj. Niko ih ne štiti od vešto našminkane, neko će reći jezuitske, politike hrvatske države koja je iz faze brutalnih fizičkih likvidacija, kroz fazu otvorenog zastrašivanja, prešla u realizaciju savršeno razrađenog pritiska na preostale Srbe u Hrvatskoj. Sa ciljem da Srba nestane, do poslednjeg.
Ovaj stav se može osporavati ali se ne može osporiti. Dokazi su bezbrojni i strašni.
Pre nekoliko dana zagrebački „Jutarnji list“ objavio je dve informacije koje nude na uvid nove oblike poremećaja psihostrukture nekih Hrvata, uzrokovane mržnjom prema Srbima. Najpre se oglasio izvesni Josip Švub, iz Donje Kovačice, kod Bjelovara, dajući na znanja hrvatskoj javnosti da je pesma „Kako živi Antuntun“ (spomenuta na početku ovog teksta) napisana iz osvete, da je to delo jednog Srbina protiv jednog Hrvata.
Nema ni deteta ni odraslog čoveka u Hrvatskoj koji ne zna ili koji nije čuo za pesmu „Kako živi Antuntun“ koja počinje ovako: U desetom selu živi Antuntun, u njega je malko neobičan um/ On posao svaki na svoj način radi, jaja za leženje on u vrtu sadi / Kad se jako smrači on mrak grabi loncem, razlupana jaja on zašiva koncem… Itd, itd. Predivna dečja pesma, muzikalna, puna mašte, o sanjarima, ljudima koji život shvataju drugačije od ostalih. Pesmu je napisao Grigor Vitez, književnik rođen 1911. godine, u selu Kosovac, nedaleko Nove Gradiške, u Hrvatskoj. Pre Drugog svetskog rata bio je učitelj a kasnije je radio u Ministarstvu prosvjete Hrvatske i kao urednik u izdavačkoj kući „Mladost“. Prevodio je sa ruskog i francuskog.
Onaj Josip iz Donje Kovačice tvrdi da je Grigor pesmu o Antuntunu napisao iz čiste osvete prema konkretnom čoveku koji se zvao baš Antun Tun. Vitez je, poručuje Josip Švub, posle rata u ime Komunističke partije prikupljao žito iz seljačkih zaliha. Tako je dospeo na kapiju vrednog i bogatog seljaka Antuna Tuna, iz Donje Kovačice, koji nije dao žito i još je izvređao Grigora Viteza. Onda je ovaj seo i napisao pesmu, samo da mu napakosti – tvrdi Švub.
Grigor Vitez je umro 1966. godine i tek pre nekoliko godina šira hrvatska javnost upoznata je sa činjenicom da je Vitez bio Srbin.
Drugi slučaj opisan u „Jutarnjem listu“ dolazi sa Aerodroma Zagreb. Tamo je zaposlen Mirko Dragosavac, a protiv njega je pokrenut disciplinski postupak na osnovu prijave šefa smene. Dragosavac je kriv zbog toga što je pevao narodne pesme. Konkretno, neku bosansku sevdalinku. To je zasmetalo jednoj Hrvatici iz Bosne koja je pevanje protumačila kao uvredu njenim roditeljima, i šef smene, izvesni Mladen Barišić, pokreće disciplinski postupak protiv Dragosavca.
Hrvati masovno slušaju narodnu muziku, bila ona srpska ili muslimanska, svejedno je, i sigurno je da na zagrebačkom aerodromu i drugi, uz Dragosavca, slušaju i pevaju narodnjake. Ali… U Hrvatskoj je narodna muzika drugo ime za Srbe, a Dragosavci su isključivo Srbi. U Hrvatskoj nije bilo, a verovatno nema ni danas, ni jednog Hrvata koji se prezivao Dragosavac. Još 1645. godine spominju se porodice Dragosavaca na području Grahova, Knina i Drvara a popis iz 1712. svedoči da je u ličkom selu Vrebac, nedaleko Gospića, čak 20 porodica Dragosavaca. Živeli su u 23 kuće.
Lično, ne verujem da se Josip Švub, iz Donje Kovačice oglasio po sopstvenoj pameti. Nekome, za Srbe mnogo opasnijem od Švuba, smeta još uvek kakva-takva otvorena mogućnost da se Grigor Vitez, na osnovu gore spomenutog sporazuma HDZ-a i SDSS-a, vratiti u hrvatske čitanke, ali sada kao srpski pisac.

4 коментара

  1. Браво Дмитровићу !
    Прво што у Печату прочитам то су ваши текстови. Можда и зато што сам Србин који још увијек живи у Хрватској. Оно што пишете је истина и то помало горка истина,
    Тужно је али то је данашња судбина Срба у Хрватској.
    Ово су остаци остатака некада поносног и бројног народа. Нестали су и некада бројни Срби у Сентандреји у Мађарској али иза њих су остали њихови храмови, прелепе барокне цркве, којима се и данас диве туристи и траг да су у том граду ипак некада живели некакви Срби.
    Иза Срба у Хрватској изгледа неће остати ништа осим зелених ливада у Јасеновцу……

  2. Za jedno 10 godina stvarno nece biti Srba u Hrvatskoj,pa znam po mojim roditeljima oni ljudi imaju po 70 godina daj boze da zive jos desetak kako ja predvidjam,al kako ih je zivot mazio tesko,tamo su se vratili mahom njihovi vrsnjaci nece imati ko da ih pokopa,ja sam zasnovao porodicu ovde u Beogradu,brat u Crnoj Gori i ne mislimo da se vracamo,mom ocu je ovo izbeglistvo bilo po drugi put,dedu su mi ubile ustaske bande posto u Dalmaciji nisu imali regularnu vojsku,baba trudnica sa njim malim od cetiri godine zaputila se u Italiju sa zbegom,stric se rodio u Italiji,tadasnji prijatelji Englezi cuvali su ih u izbeglickom kampu,otac o njima prica u superlativu,eto takva ti je sudbina nas Srba iz Hrvatske.

  3. To zavisi od *europske* vlade, i nejih *europskih* kalkulacija, koje se prave ignorisanjem Vlade RSK, i naroda RSK…

  4. Interesantno da spominjete Grigora Viteza. Prvo uciteljsko mesto Grigora Viteza je bilo u Vocinu gde sam ja polazila prvi i drugi razred
    osnovne skole tada. Moja porodica ga poznaje pre i posle drugog
    svetskog rata kao Srbina – kasnije u Zagrebu. Ja sam izbeglica iz
    drugog svetskog rata i dozivotno bez obzira gde zivim sada. Vase
    teme o Srbima iz Hrvatske citam i prezivljavam, Hvala vam.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *