Nemačka: Vreme neuzvraćenih ljubavi

Piše Miroslav Stojanović

U Berlinu strepe da se njihova zemlja u odnosima sa Vašingtonom vraća na poziciju ekonomskog džina i političkog patuljka: Angela Merkel shvata da Barak Obama rigorozno sledi nacionalne interese i da su njegovi prioriteti Rusija i, pre svega, Kina

Iako je Angela Merkel ostvarila „američki san“ – teško je, ne samo ona sama, nego iko, mogao jednom pretpostaviti da će istočnonemačka devojčica, pastorova kći, postati prva kancelarka ujedinjene Nemačke i, po mnogima, trenutno, najmoćnija žena sveta – a još nije prestala da sanja o – Americi.
Tu svoju opčinjenost i, za jednog državnika, neuobičajenu izjavu ljubavi drugoj zemlji, Merkelova je potvrdila lane u Kongresu SAD-a. Nemački novinari koji su je pratili na tom putovanju, ne pamte da je ikada, u nekom javnom nastupu, bila toliko uzbuđena, do zagrcnutosti. Otkrila je tom prilikom kako je, još kao šiparica, u „zatvorenoj“, i odavno bivšoj Nemačkoj Demokratskoj Nemačkoj, bila oduševljena „zemljom neograničenih mogućnosti“ i zavodljivim „američkim snom“.
Usledilo je još jedno, za njene zemljake neočekivano priznanje: kad je pao Zid, bila je razočarana onim što se ukazalo s njegove zapadne strane, u Saveznoj Republici. Tako je samo Amerika, bila i ostala, ono što za nju predstavlja „ideal zapada“.

ANGELIN SAN
Jedan veliki Angelin san, iz vremena kad još nije bila kancelarka – da odleti u Kaliforniju, iznajmi automobil, skokne do Pacifika i upriliči dugo putovanje kroz Ameriku, ostaje, međutim, i do daljeg, neostvaren. I sad bi, kaže, rado provela ceo odmor s one strane Atlantika, ali joj to funkcija ne dozvoljava. Ne može biti tako dugo, i tako daleko, izvan zemlje.
A kako to često biva s (pre)jakim ljubavima, i ova se sve pokazuje kao – neuzvraćena. Nemački izveštači su, naime, i onda primetili, dok je Merkelova otvarala dušu u američkom parlamentu, ono što ona u tom času nije: zadnji redovi kongresne dvorane bili su ispunjeni mladim ljudima i činovnicima. Jedan broj kongresmena imao je preča posla i malo interesa da čuje, i vidi izbliza, nemačku kancelarku.
Nemački komentatori i analitičari primećuju da je neuzvraćenost u Angelinim emocijama i opčinjenosti Amerikom sve uočljivija od dolaska Baraka Obame na vlast. Neki u tome vide psihološke razloge i osobenosti dvoje lidera, drugi, pak, u prvi plan ističu različite uloge i „specifične težine“ država kojima vladaju.
Prvi se, naime, prisećaju da Obama nije bio Angelin „izbor“. Njima je znano da je s neskrivenom alergičnošću, dakako u užem krugu, reagovala na „obanomaniju“, još u vreme izborne kampanje veoma snažnu i u Nemačkoj. Mnogi su, naime, opet poverovali da politika može da „elektriše“, što se ovde nije dešavalo posle Vilija Branta, da, eto, postoje političari koji govore „iz srca“ i imaju viziju.
Tu gotovo zaglušujuću čežnju u sopstvenoj zemlji za „harizmatskim liderom“ Merkelova je doživljavala i kao posrednu kritiku na sopstveni račun. Nije, uz to, kao konzervativka, kojoj su bliži republikanci od demokrata, bila sklona da „menja (ideološku) boju“. Ako bi baš neko od ovih drugih morao da bude novi američki predsednik, iz „ženske solidarnosti“ pre se opredeljivala za Hilari Klinton nego za Obamu.

OTOPLJAVANJE POSLE MRAZA
I kad je već bilo očigledno da  je Barak Obama „nezaustaviv“, sprečila ga je da, kao predsednički kandidat, do čega mu je bilo veoma stalo, održi govor pred najprepoznatljivijim simbolom Berlina, Brandenburškom kapijom. Nije htela da „povredi“ prijatelja Džordža V. Buša. Posle „mraza“ u njegovim odnosima sa Angelinim prethodnikom Gerhardom Šrederom, zbog odbijanja nemačkog kancelara da zemlju uvuče u Irački rat, njih dvoje su „vratili klatno“ i krenuli u politički flert.

Barak Obama nema previše kavaljerskih gestova, još manje ustupaka. Njegov stil u međusobnoj komunikaciji je, uprkos osmesima, direktan i često opor. Ne drži previše do protokola. Tokom razgovora u Drezdenu Obama je iznenadio Merkelovu neočekivanim pitanjem – zašto je protiv ulaska Turske u Evropsku uniju

Između njih dvoje „hemija“ je, pokazivali su to demonstrativno, funkcionisala. Džordž je umeo nežno da stavi ruku na Angelino rame, Angela je zvala Džordža na zavičajni piknik i roštilj u privatnoj režiji. Uspevala je i na zvaničnoj sceni da „omekša“ američkog predsednika. Njeni savetnici među najbolje kancelarkine spoljnopolitičke trenutke i uspehe ubrajaju samit lidera Grupe 8 u Hajligendamu (2008), kad je izmamila (makar mali) Bušov ustupak u zaštiti klime i  NATO samit u Bukureštu, kada je „olabavila“ snažan pritisak američkog predsednika da Ukrajina i Gruzija, uprkos snažnom ruskom protivljenju, odmah budu uključene u zapadni vojni savez.
S Obamom tako ne ide, konstatuje „Špigl“. Nema previše kavaljerskih gestova, još manje ustupaka. Njegov stil u međusobnoj komunikaciji je, uprkos osmesima, direktan i često opor. Ne drži previše do protokola. Ovaj magazin to ilustruje sledećim detaljem: tokom razgovora u Drezdenu Obama je iznenadio Merkelovu neočekivanim pitanjem – zašto je protiv ulaska Turske u Evropsku uniju. Ta tema uopšte nije bila na dnevnom redu.
Sklona po prirodi političkoj filozofiji da tiha voda breg roni, Merkelova je u potaji bila pristalica mišljenja da će se, u slučaju Obame, euforična iščekivanja brzo pretočiti u razočaranja. I da iza plamtećih reči i zvučnih obećanja neće uslediti konkretna dela. Balon jeste izduvan, Obamine političke akcije su osetno pale i u sopstvenoj zemlji, ali je uspeo da ostvari dva krupna cilja iz izbornog programa: uveo je, „na mišice“, obavezno zdravstveno osiguranje za sve Amerikance i sklopio sporazum s Rusima o smanjenju nuklearnog oružja.

POBUNA LOKALNIH KNEŽEVA
S Berlinom, međutim, ne ide glatko ni oko, za Obamu naizgled sitnih stvari. Očekivao je da će mu Nemci, makar simbolično, pomognu oko zatvranja famoznog Gvantanama, što je, takođe, bilo jedno od njegovih izbornih obećanja. Insistirao je da prihvate bar tri, po svemu sudeći, nedužna robijaša. Sama Merkelova je, istina, bila spremna da mu, tokom posete minule nedelje, u vreme održavanja „nuklearnog samita“ u Vašingtonu saopšti da je na to spremna. Usprotivili su se, međutim, njeni „lokalni kneževi“, šefovi pokrajinskih vlada.
Obama je opet ostao „praznih šaka“. Slično je, naime, bilo i u januaru kad ga je nazvala nemačka kancelarka da bi mu saopštila kako njena zemlja može da pošalje, dodatno, pet, najviše osam stotina vojnika u Avganista. Obama je najavio slanje 30 000 američkih vojnika i od Berlina je očekivao daleko veći angažman. Nemački mediji zapažaju da u Vašingtonu raste razočarenje prema u Merkelovu.
S druge strane, u Berlinu strepe da se njihova zemlja u odnosima s Amerikom vraća na nekadašnju poziciju ekonomskog džina a političkog patuljka. To verovatno najbolje opaža sama Merkelova. Ona može biti „veliki igrač“ u evropskoj kući, ali ne i na svetskoj sceni. Mediji konstatuju da je kancelarka s gorčinom shvatila s koliko malo obzira se Amerikanci odnose prema nemačkim i evropskim interesima. I to u ključnim temama. Kad je reč o klimi, o finansijskom sistemu, o ratu u Avganistanu, Obama ima na umu samo američke interese. I da su oni prevashodno orijentisani odnosima sa, ekonomski i strateški, narastajućom supersilom, Kinom.
Merkelova je morala da razume, primećuje „Špigl“, da Obama neće ništa učiniti, kad je reč, na primer, o zaštiti klime ili u finansijskoj branši, što bi moglo da oslabi njegovu poziciju prema Pekingu. Nemački interesi za njega, u tom kontekstu, ne igraju (gotovo) nikakvu ulogu, konstatuje dobro obavešteni i uticajni nemački magazin.

RAT KOJI SE PRETVARA U MORU
Rat u Avganistanu, koji se sve više pretvara u nemačku moru, je posebna priča. Amerikancima je, s jedne strane, podrška i pomoć evropskih partnera tamo veoma potrebna. S druge strane, kad su se nedavno odlučili za novu strategiju, kako bi se izvukli iz već izgubljenog rata pre nego što dožive katastrofalnu vijetnamsku reprizu, Evropljane uopšte nisu konsultovali. A ta nova strategija, grozničavi pokušaj da se talibanima zada snažan udarac, kako bi se prinudili na primirje i pregovore, ispostavlja Nemcima sve dramatičniji račun.
Kancelarki je vest o pogibiji četiri vojnika Bundesvera, i ranjavanju većeg broja njih, s kojom su je probudili u San Francisku, pokvarila ugodne trenutke u kojima je, makar na kratko, pokušavala da ostvari onaj san o odmoru u sunčanoj Kaliforniji. Za dve nedelje, dve katastrofe. Samo koji dan pre ove poslednje, poginula su, naime, tri nemačka vojnika. Rat je grunuo, nemilosrdno i krvavo, i na sever Avganistana, tamo gde su stacionirani vojnici Bundesvera, za koji se dugo verovalo da je pacifikovan.
Vlast u Berlinu, međutim, ne želi da zvanično prizna da se nemački vojnici nalaze u surovom ratu. Oni su tamo upućeni s drukčijim mandatom Bundestaga: da garantuju političku stabilnost i pomognu u obnovi Avganistana. Priznanje da tamo besni rat, a o tome svedoči i sam ministar odbrane Karl Teodor cu Gutenberg, povlačilo bi za sobom druge, pravne i političke konsekvence.
A kad je o politici reč, svaka nova žrtva u avganistanskim nedođijama, povećava za koji stepen ionako usijanu atmosferu u javnosti: poslednja istraživanja pokazuju da se dve trećine nemačkih građana žestoko protivi nemačkom vojnom angažovanju u Avganistanu.
Merkelova oseća da bi vrag mogao da odnese šalu. Iako ponavlja da vojno angažovanje u Avganistanu „nema alternativu“, i da bi krah NATO misije u toj zemlji „ugrozio bezbednost Nemačke, Evrope i zapadne vrednosti“, na  tragičnu vest o novoj pogibiji vojnika, prekinula je boravak u Americi i iz opuštene holivudske atmosfere, krenula u turobnu Nemačku. Na put koji se pretvorio u pravu avanturu.
Pošto je nebo nad njenom zemljom, zbog vulkanskih oblaka sa Islanda, bilo zatvoreno, kancelarkin avion je bio prinuđen da sleti u Lisabon. Posle noćenja u portugalskoj prestonici, domogla se Rima. Odatle se dalje nije moglo, ne bar avionom. Konvoj s Merkelovom i njenom pratnjom, u kojoj se nalazilo i dosta novinara, krenuo je italijanskim drumovima, uz dosta pehova i peripetija, do Tirola. Opet noćenje. Pa nastavak putovanja ka Berlinu i dosta precrtanih obavea. Između ostalog, i najavljeno prisustvo sahrani poljskog predsednika.
Stigla je u zemlju koja bi zbog Avganistana mogla lako politički da prroključa. Uprkos činjenici da se od političkih stranaka zastupljenih u Bundestagu nemačkom vojnom angažovanju u Avganistanu oštro protivi samo Levica, front pristalica ove avanture počinje da se ljulja. Posle najnovijeg šoka iz Avganistana, zahtevom da se, što je pre moguće, vojnici Bundesvera vrate kućama, oglasio se prvi šef jedne pokrajinske vlade iz redova socijaldemokrata. Nikad nisam hteo ovaj rat i dobro mi je znano, rekao je premijer pokrajine Meklenburg – Prednja Pomeranija, Ervin Zelering, da ga ne prihvata ni ogromna većina Nemaca.

OGLAŠAVANJE INTELEKTUALACA
Počeli su da se oglašavaju i dosad uglavnom ćutljivi poznati intelektualci. Intendant čuvenog Berlinskog ansambla, poznati reditelj Klaus Pejman je rekao da sa svakim mrtvim nemačkim vojnikom „raste opravdano ogorčenje prema ovom ludilu u Avganistanu, koje ne smemo da nazovemo ratom“. Znameniti pisac Hans Magnus Encensberger ne prihvata tezu na kojoj insistira zvanična politika da se u Avganistanu brane nemački interesi. Reč je o čisto američkim interesima, u koje je, kao kleštima, upregnuta nemačka politika. Pitanje je samo ima li zvanični Berlin snaga da se iz tog gvozdenog zagrljaja iščupa, kaže Encensberger i podseća da je to Šreder učinio povodom rata u Iraku.
Jedini među zvučnim imenima koji podržava vojno angažovanje u Avganistanu je poznati filmski režiser Folker Šlendorf. Za njega je opravdano što su nemački vojnici tamo i o „smislu ili besmislu“ tog angažovanja ne treba, naglašava Šlendorf, ne treba suditi prema broju poginulih vojnika!
Bez obzira na Šlendorfovo upozorenje, očigledno je da će narednih dana, u završnici izborne kampanje u najmnogoljudnijoj nemačkoj pokrajini, Severnoj Rajni Vestfaliji, „smisao ili besmisao“ nemačkog angažovanja u Avganistanu biti, posle najnovije pogibije, neizbežna i zapaljiva tema. Mnogo je onih koji veruju da bi ona upravo mogla da odluči ishod izbora 9. maja. Prognoze govore da bi crno-žuta koalicija, konzervativaca i liberala, lako mogla da izgubi vlast u pokrajini. A to bi ozbiljno uzdrmalo federalnu vlast u Berlinu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *