Hoće li vaskrsnuti radnička klasa?

Pišu Nataša Jovanović i Uglješa Mrdić

Da li činjenica da prete otpuštanja još 140.000 ljudi govori da se umesto radničke formira jedna nova klasa gladnih i suvišnih? Koliko je tome kum(ovala) država činjenicom da je upravo ona najveći dužnik javnim i drugim preduzećima?


Nedavno je 58 radnika „Fijata“ iz Kragujevca najavilo napuštanje „tranzicionog raja“. Činjenica da oko 15 radnih sati dnevno za 250 evra mesečne zarade, što predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava, nije navela pasionirane kritičare samoupravnog socijalizma da osude „neradnike koji su navikli na izležavanje“. Kako radnici navode, oni su napustili „Fijat“ zbog teškog posla i psihičkog opterećenja koje nisu mogli da izdrže. Ovakvo njihovo obrazloženje pokrenulo je pitanje da li su radnici u Srbiji lenji i razmaženi. Podanicima demokratskog optimizma i zagovornicima teorije „privatizacija ili smrt“ (obično idu zajedno) promaklo je da su se upravo njihovi impresariji trčeći u zagrljaj najcrnjem liberalnom kapitalizmu zaglavili u nesuvisla trabunjanja o „merama socijalne politike“. Između mera i surove stvarnosti teško je a ne primetiti da nas je upravo ovakav ekstremno neoliberalni koncept reformi doveo na ivicu sloma. Otuda opaska eminentnih stručnjaka da Srbiju čeka sudbina zemalja poput Meksika ili Argentine.

ARMIJA NEZAPOSLENIH
U Srbiji je tokom 2009. godine i početkom ove godine više od 133.000 radnika ostalo bez posla, što znači da je dnevno bilo oko 450 više nezaposlenih. Što se više deli cifra je još dramatičnija, što znači da svakog sata 58 ljudi izgubi posao.
Prema zvaničnim podacima, u Srbiji u protekle dve godine bez posla je, na mesečnom nivou, ostajalo između 10.000 i 12.000 radnika, a u konačnoj verziji barata se sa cifrom od preko pola miliona. Trenutno prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje u radnom odnosu nalazi se 1.800.000 ljudi, dok 750.000 njih traži posao. Između 500 i 700 hiljada radnika radi na crno, najčešće mladih, primaoci socijalne pomoći i zaposleni koji ne primaju platu. U ovom trenutku, dok ministri obećavaju socijalni dijalog, u kandžama beznadežno beskrupuloznog režima, 35.000 zaposlenih u proizvodnji.
I istovremeno dok se na relaciji Vlada – privrednici, uz učešće sindikalnog vođe Ljubiše Orbovića odvija „dijalog“ minimalac u Srbiji iznosi 15.125 dinara, a mesečna raspoloživa sredstva po domaćinstvu oko 47.000 dinara. Građani koje su se suočili sa poskupljenjem struje, komunalnih usluga, telefona, infostana, grejanja i prehrambenih proizvoda bankama prosečno duguju četiri odsto više nego pre dva meseca, u proseku, svako po 653 evra za kredite. Procene stručnjaka govore u prilog tezi da je realno očekivati da ćemo ukoliko država nastavi sa ovakvom reformom javnog sektora i ne poboljša privredni ambijent, i ovu godinu završiti sa 140.000 manje radnih mesta.
Kakav privredni ambijent nudi država koja činom dugovanja prema javnim preduzećima u iznosu od 2,6 milijardi evra predstavlja najvećeg dužnika? Kakve su posledice reformi koje su proizvele naglu liberalizaciju uvoza, deindustrijalizaciju i gašenje proizvodnje? Da li Srbija još uvek ne uviđa značaj realne ekonomije? Kako u lancu sveopšteg ili „svako svakom“ dugovanja lihvarske banke odobravaju kredite za privrednike?
Pri tome vlast prodaje i jedno od najjačih javnih preduzeća – „Telekom“.
Vlast će novac od prodaje javnih preduzeća, zasad samo „Telekoma“, da koristi za održavanje sebe i pokrića deficita budžeta uz obećanje da će sve to uložiti u izgradnju infrastrukture. To će učiniti sa istim onim kadrovima i ministarstvima koji su u prethodne dve godine vršenja pune vlasti napravili 20 kilometara autoputa! To će prouzrokovati i otpuštanja oko 5.000 zaposlenih.
Zbog neizmirenih obaveza, u blokadi se nalazi oko 66.000 preduzeća, a situacija se, jer je naplata sve slabija, pogoršava. To znači da je, od ukupno 425.000 registrovanih pravnih lica i preduzetnika u Srbiji, blokirano oko 15 odsto ili 66.438, sa ukupnim iznosom od 261 milijarde dinara.
Zanimljivo je da kao garant plaćanja postoji sistem menica, pa dok kod privatnih firmi ide automatska naplata duga ili blokada, iste firme ne mogu da puste menice državnih preduzeća zbog naloga države da se firme u njenom vlasništvu izostave iz tog sistema. Otuda mali i veliki sistemi u rukama privrednika uglavnom ne mogu da naplate što proizvedu, ili, ako i naplate, to beskrajno dugo traje.
U vrzinom kolu dugovanja država je s jedne strane tolerisala protivzakonito neisplaćivanje obaveza preduzeća, s druge strane javna preduzeća su dobrim delom generisala nelikvidnost zbog toga što nisu plaćala svoje obaveze. Sve se odvija u ambijentu ciljane deindustrijalizacije, pa podatak da je industrijska proizvodnja u 2010. godini niža nego ona iz 1998. rečito govori šta će se desiti ako i privrednici opterećeni ovakvim merama države stave katance na svoju proizvodnju. Tome treba dodati i da prema računici Narodne banke Srbije, septembra 2008. dinar je realno vredeo 108 odsto više nego krajem 2000. godine a ova precenjenost domaće valute dovela je do enormnog uvoza i gušenja domaće proizvodnje. Od 2001. u Srbiju je ušlo više od 62 milijarde dolara u neto iznosu, koje je režim naprosto „spržio“.

Zbog neizmirenih obaveza, u blokadi se nalazi oko 66.000 preduzeća, a situacija se, jer je naplata sve slabija, pogoršava

KAKO SMO SE DOVILI
Za razliku od stručnjaka koji upozoravaju da će, kada dugovi narastu, a devizne rezerve se smanje, vrednost nacionalne valute biti neodbranjiva, a ekonomski kolaps izvestan, vladajuća klika u Srbiji smatra da je ipak samo po sredi efekat ekonomske krize sa kojom se uspešno bori. Sa pojavom prvih naznaka svetske ekonomske krize potpredsednici ekonomskog dela srpske vlade iznosili su optimističke procene od toga da će nas globalna kriza zaobići do toga da ona predstavlja našu razvojnu šansu. Danas, kada je očigledno da nas globalna kriza nije zaobišla ministri uveravaju da je katastrofalno stanje srpske privrede posledica svetske ekonomske krize ali je vlada adekvatnim merama bitno umanjila njene negativne posledice, te je Srbija zabeležila relativno mali pad BDP-a. Ako analiziramo ekonomsku politiku i pogledamo rezultat koji su u Srbiji postignuti do prvog talasa svetske ekonomske krize – sredina 2008. godine – nameće se zaključak da se u pogrešnoj ekonomskoj politici kriju fundamentalni uzroci kolapsa srpske privrede, a svetska ekonomska kriza ih je samo pokazala u jasnijem svetlu.
Nove vlasti su se posle 2000. godine opredelile za neoliberalni program čiji su osnovni elementi: stabilizacija, liberalizacija i privatizacija. Umesto da se posvete izgradnji adekvatne institucionalne infrastrukture za tržišnu privredu, uspostavljanju vladavina prava i stvaranju optimalnih uslovi za konkurenciju, domaći reformatori su akcenat stavili na stabilizaciju, liberalizaciju i privatizaciju.
Podsetimo da je Radovan Jelašić dao ostavku na mesto guvernera NBS „iz ličnih razloga“. Usred ukupne društvene krize i ekonomske katastrofe koje se odigravaju, isprečiše se između Jelašića i njegove funkcije na kojoj je bio samostalan i zaštićen „lični razlozi“. Za sadašnju ekonomsku propast u koju direktno gledamo i živimo jedan od najodgovornijih je Jelašić. Ne treba u razlozima njegove ostavke tragati za pritiscima tajkuna i vlasti. Zahvaljujući takvim pritiscima on se i našao na mestu na kome se našao. Rasulo je napustio onda kada je video da će ono postati još veće i neće moći da se prikriva raznim manipulacijama. Pre nego što stignemo do „ličnih razloga“ i njegovog tihog nagovaranja medija da pišu kako više nije mogao da izdrži pritiske tajkuna koji su ga tobož „srušili“ mora se raspraviti da li je uopšte i šta valjano rađeno u NBS. Koje je i kolike posledice njena monetarna politika imala po uništavanje domaće proizvodnje i opštu nelikvidnost privrednog sistema. Zašto je toliko novčanih sredstava iz deviznih rezervi sprženo u odbranu nerealnog kursa dinara, a ne u proizvodne investicije i pomoć srpskim preduzećima? Kako su posle njegovih operacija oporavljene banke koje ili daju enormno skupe kredite našim firmama ili ih uopšte ne daju? Otkud to da slušamo svakodnevno kako se banke žale da imaju novca koliko hoće ali nema kome da ih daju. Ovakva monetarna politika prihvatanja plivajućeg kursa dovela je do „skakanja“ – za vreme ove Vlade. od jula 2008. godine do marta 2010. godine – evra sa 80 dinara za jedan evro na 100. To znači da je evro zahvaljujući ovoj monetarnoj politici skočio za 25 odsto.
Stabilizaciju su, uglavnom, sveli na stabilan kurs dinara, odnosno politiku precenjenog kursa dinara koja poskupljuje domaću robu na inostranom tržištu i destimuliše izvoz, te dovodi do rasta spoljnotrgovinskog deficita i gušenja domaće proizvodnje. Radikalnom liberalizacijom koja je sprovedena odmah na početku DOS-ove vlasti došlo je do gušenja domaće proizvodnje pošto je prosečna uvozna carinska stopa smanjena, u kratkom roku, sa 14,5 na samo 4,5 odsto, a ukinuta su i gotovo sva vancarinska ograničenja. Stabilizacija i liberalizacija, kako su sprovođene u Srbiji, dovele su do gušenja domaće proizvodnje i obaranja vrednosti naših preduzeća koja, u uslovima masovne privatizacije, prelaze u ruke novih vlasnika po izuzetno niskim cenama. Pored toga, model privatizacije prodajom je bio takav da se ostvareni prihodi, uglavnom, nisu koristili za privredni razvoj nego za tekuću budžetsku potrošnju. Do sredine 2008. većina državne ili društvene imovine rasprodata je, a najvredniji deo prešao je u ruke stranaca, dok se spoljni dug, koji je krajem 2000. godine iznosio manje od 11 milijardi dolara i pored otpisa 4,7 milijardi dolara značajno je povećan i 2008. godine dostiže 30 milijardi dolara. Srbija je zabeležila devizni priliv od preko 30 milijardi dolara samo po osnovu privatizacionih prihoda i novih zaduživanja u inostranstvu, a približno isti iznos priliva zabeležen je po osnovu deviznih doznaka građana iz inostranstva. Sve to je, umesto u razvoj privrede, najvećim delom usmereno u potrošnju. Spoljnotrgovinski deficit koji je do 2000. bio manji od dve milijarde dolara godišnje, u prvoj polovini 2008. godini iznosi mesečno više od jedne milijarde dolara. Prema podacima Evropske banke za obnovu i razvoj, u periodu 2000-2007. godina, od 29 zemalja u tranziciji 14 zemalja je imalo viši, a tri zemlje sličan rast BDP-a kao Srbija. Manji pad BDP-a u Srbiji u odnosu na mnoge razvijene zemlje isto tako nije posledica adekvatnih mera kojima je srpska vlada uspešno parirala svetskoj ekonomskoj krizi, nego je slabost naše privrede – malog obima proizvodnje i njene loše strukture, te izrazito malog izvoza.

Kakav privredni ambijent nudi država koja činom dugovanja prema javnim preduzećima u iznosu od 2,6 milijardi evra, predstavlja najvećeg dužnika

POKRIĆE U KRIZI
Jer u opsežnom istraživanju koje je uradila grupa slovenačkih ekonomista na čelu sa prof. dr Janezom Prašnikarom o posledicama ekonomske krize na pojedine zemlje, konstatuje se da je najozbiljnija posledica globalne krize pad svetske razmene koji je mnogo veći od pada BDP-a, te su zbog toga najviše bile pogođene zemlje koje su veliki izvoznici i proizvođači roba „sa mogućnošću odgođene potrošnje“  – trajnih potrošnih i investicionih dobara. Tako je pad BDP-a u drugom kvartalu 2009. u odnosu na prethodnu godinu iznosio u Nemačkoj 7,1%, u Švedskoj 7,0%, a u Srbiji 3,5%. Ipak, to ne znači da je srpska vlada bila mnogo uspešnija, u ublažavanju posledica svetske ekonomske krize, od vlada Nemačke i Švedske već su veliki izvoznici i proizvođači roba „sa mogućnošću odgođene potrošnje“ imale veći pad BDP-a od zemalja (Srbija, Makedonija, Albanija) koje malo izvoze i skoro ne proizvode. Jednom rečju Srbija je zadužena do guše.
Predstavnici krupnog kapitala upozoravaju da kriza postoji i da država tim povodom ništa ne radi.
„Ukoliko država ne bude odmah intervenisala i pomogla privredi, Srbiji preti katastrofa. Neće to biti ‘grčki scenario’ nego ćemo jednostavno imati ogroman broj nezadovoljnih i gladnih na ulicama“, najčešće je upozorenje krupnih poslodavaca. Neki od njih proteklih dana su se javno obratili.
„Mnogo ljudi će ostati bez posla, a firme će otići u bankrot“, izjavio je medijima Zoran Drakulić, vlasnik „Ist point holdinga“, koji zapošljava više od 2.000 radnika.
Iako smatra da je glavni talas krize prošao, predsednik ITM grupe Toplica Spasojević takođe ukazuje da bez državnih intervencija privredi i radnicima loše piše. „Ukoliko se ne pospeši tražnja i ne daju stimulacije proizvodnji i izvozu, nije realno očekivati da možemo zadržati zaposlenost na ovom nivou. Sve zemlje u okruženju, pa čak i one najliberalnije, poput SAD-a, Francuske ili Nemačke, pomogle su svojim privredama u reorganizaciji za postkrizni period. Ako vlada ne promeni dosadašnji koncept razvoja i rasta, lako nam se može desiti najgori“, istakao je Spasojević.
No, za razliku od američke i evropske državne intervencije koja podrazumeva da će svaki „abonent“ dobiti iz državne blagajne pomoć, koju će vraćati direktnom otplatom kredita ili kompenzacionim poslovima, u Srbiji će državna pomoć velikim kompanijama biti „od slučaja do slučaja“ ili, kako stvari stoje „ni slučajno“. Mogućnost da se naša država mora zadužiti odmah, ili ponudi garancije bankama za milijardu i po do dve milijarde evra za sada ostaje na nivou hipoteze.
Kao posebno nameće se pitanje da li će se i kada praviti završni račun prodaje društvenog kapitala, odnosno bivših društvenih firmi u privatizaciji? Kada će Vlada Srbije postaviti na sajt kompletan ugovor sa „Fijatom“? Kako se desilo da je za kupovinu preduzeća neophodno priložiti samo matični broj i overu iz suda da lice koje učestvuje u kupovini nije osuđivano, ali ne i uvid u poreklo kapitala? Da li su sve ove nedoslednosti u vođenju politike navele ambasadora Rusije u Srbiji da privredni ambijent opiše rečima: „Tu se ne zna ko kupuje i šta kupuje“. Da li to znači da u kriminalnom miljeu bitnu ulogu igraju i strukture vlasti?

__________________

Na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje

Gradovi u kojima je zabeležen najveći broj lica na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje su Beograd sa 94.170 lica, Niš sa 33.863 lica, Novi Sad sa 29.091 lica, Kragujevac 24.087 lica, Leskovac 21.991 lica. Gradovi sa najmanjim brojem lica na evidenciji jesu Požarevac sa 5.293 lica, Užice sa 5.811 lica, Sremska Mitrovica sa 6.426 lica, Zaječar sa 7.280 lica i Sombor sa 7.639 lica.

__________________

Najugroženije delatnosti

Posmatrano po delatnostima, broj zaposlenih najviše je smanjen u prerađivačkoj industriji (13.596 lica), u građevinarstvu (2.939 lica) i poljoprivredi (1.329 lice), dok je do najvećeg povećanja broja zaposlenih došlo u obrazovanju (4.138), trgovini (3.190), finansijskom posredovanju (2.712) i poslovima sa nekretninama (2.436). Opštine u kojima je zabeležen najveći broj lica na evidenciji NSZ jesu Novi Beograd (Beograd) sa 10.832 lica, Medijana (Niš) sa 10.742 lica, Čukarica (Beograd) sa 10.072 lica, Palilula (Niš) sa 9.883 lica i Palilula (Beograd) sa 9.611 lica. Opštine u kojima je zabeležen najmanji broj lica na evidenciji NSZ jesu Žagubica sa 342 lica, a za njom dolaze Malo Crniće sa 378 lica, Crna Trava sa 405 lica, Žabari sa 433 lica i Ljig sa 466 lica.

__________________

Stopa nezaposlenosti

Gradovi u kojima je zabeležena najviša registrovana stopa nezaposlenosti su Novi Pazar sa 50,8%, Leskovac sa 41,5%, Loznica sa 41,0%, Kragujevac sa 35,4%, Kruševac sa 34,1%, a gradovi sa najnižom registrovanom stopom nezaposlenosti su Beograd sa 13,4%, Novi Sad sa 16,9%, Požarevac sa 17,5%, Valjevo sa 18,9%, Užice sa 18,0%. Opštine u kojima je zabeležena najviša registrovana stopa nezaposlenosti su Lebane sa 60,7%, Vladičin Han sa 53,5%, Bojnik sa 52,7%, Batočina sa 51,8%, Prijepolje sa 51,6%. Opštine u kojima je zabeležena najniža registrovana stopa nezaposlenosti su Savski Venac (Beograd) sa 2,5%, Stari grad (Beograd) sa 3,6%, Vračar (Beograd) sa 6,8%, Petrovac sa 10,0% i Novi Beograd (Beograd) sa 10,5%.

__________________

Minimalna zarada

Potraga za motivima za predan rad nema nikakvog izgleda kod zaposlenih koji primaju minimalnu zaradu u Srbiji. Kako ona iznosi svega 15.125 dinara, nije teško izračunati da sat rada vredi – 85,9 dinara. Naruku nam nimalo ne ide poređenje sa Slovenijom. Tamo je minimalna zarada 562 evra. Po satu rada to je – 3,19 evra, što je 319 dinara. Prosečna zarada u Srbiji u januaru je iznosila 29.929 dinara. Većina radnika za sat posla zaradila je 170 dinara.

__________________

Dug građana

Privreda i građani su na kraju januara bankama ukupno dugovali 1,43 milijarde dinara, što je za 2,3 odsto više nego na kraju 2009. godine. Kreditna zaduženost građana u januaru je zabeležila umereni rast od 1,2 odsto, sa 380,7 milijardi dinara na 402 milijarde dinara, pri čemu su najveći rast imali stambeni krediti, dok su sva druga kreditna zaduženja praktično mirovala.
Na kraju 2009. godine građani su imali 71.173 stambena kredita u iznosu od 210,3 milijarde dinara, pri čemu je 67,4 odsto tih kredita bilo osigurano kod Nacionalne korporacije za osiguranje stambenih kredita. Prosečan iznos stambenih kredita u Srbiji je 30.798 evra, a kredita uzetih preko NKOSK-a 33.926 evra.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *