Genocid nad Jermenima

Piše Stefan Karganović

Sve govori u prilog zaključku da je priznanje katastrofe koju je jermenski narod pretrpeo tokom Prvog svetskog rata u istočnim zabitima Otomanskog carstva, prilično daleko od pogleda svetske javnosti, moralna obaveza njihove braće po stradanju – Srba

Tekstovi deklaracija kojima bi se komemorisao genocid nad jermenskim narodom u otomanskoj Turskoj između 1915. i 1918. godine sada se nalaze pred dva parlamenta u regionu: Narodnom skupštinom Republike Srbije i Parlamentarnom skupštinom Bosne i Hercegovine. Bar u jednom od ova dva slučaja, ta tema bila je pokrenuta kao deo političkog teatra, a ne kao ozbiljna i promišljena politička inicijativa, što po svojoj moralnoj težini ona nesumnjivo zaslužuje da bude. To je žalosno, ali to ne predstavlja nedostatak koji se ne bi mogao ispraviti.
Sve govori u prilog zaključku da je priznanje katastrofe koju je jermenski narod pretrpeo tokom Prvog svetskog rata u istočnim  zabitima Otomanskog carstva, prilično daleko od pogleda svetske javnosti, moralna obaveza njihove braće po stradanju – Srba. To  je dvostruko izvesno u vreme kada je pod nezapamćenim pritiscima, i služeći se najnižim obmanama javnosti, Skupština Srbije upravo izglasala nakaradnu deklaraciju o Srebrenici, kojom se kategorija genocida na ovim prostorima sasvim obezvređuje, a istorijska uloga Srba – analogno Jermenima – kao žrtava te najstrašnije vrste kolektivnog progona, bezočno poriče.
I ne samo to. Insistiranjem da se prizna zločin nad jermenskim narodom, i to baš u Beogradu, i baš u Sarajevu (bez obzira na to što se dogodio pre skoro sto godina, to je ipak jedan od najbolje dokumentovanih primera genocida u novijoj istoriji) u odnosu na licemerno postavljeno pitanje Srebrenice stvari će morati da se značajno pomere, ako i ne dođu potpuno na svoje pravo mesto. Jermenski genocid nije samo moralno pitanje par excellence, u odnosu na koje usled srodnosti istorijskog iskustva Srbi moraju da pokažu najživlju zainteresovanost i najveći stepen solidarnosti. To je u ovom trenutku i nešto mnogo više: lakmus test poštenja i principijelnosti svih aktera u trajnoj debati oko Srebrenice, koja se u ovom regionu neumorno i često ni malo pošteno vodi.
Da se podsetimo, pre svega, na nekoliko osnovnih činjenica u vezi sa jermenskim stradanjem.

PARALELE ISTORIJSKOG ISKUSTVA
Sistematsko istrebljenje jermenskog naroda, koji je prvi u četvrtom veku kolektivno primio hrišćansku veru, u istočnim provincijama Turskog carstva odvijalo se najžešćim tempom  između 1915. i 1918. godine, zaklonjeno događajima Prvog svetskog rata, koji je tada bio u jeku, i relativnom nepristupačnošću samih predela koji su bili mesto zločina. Postoji i sledeća interesantna paralela u istorijskom iskustvu dva naroda. Provincije na istoku Turske, gde je najveći broj Jermena bio ubijen i deportovan, istorijska su i kulturna postojbina jermenskog naroda, idući unazad oko 3.000 godina. Ta zemlja je za Jermene ono što je Kosovo i Metohija za Srbe.
To je bio strašni državni zločin, koji su pratili svi elementi koji su ušli u naknadno formulisanu definiciju ovog delikta, i koji je u Otomanskoj Turskoj uništio živote 1.500.000 Jermena, a jermensku zajednicu na tom području faktički zbrisao. Taj događaj zvanično je priznat kao genocid od strane Potkomiteta za ljudska prava Ujedinjenih Nacija u avgustu 1985. godine, a rezolucije u tom smislu već su usvojili parlamenti preko 20. zemalja širom sveta.
Taj hrabri i humani korak priznanja nedavno je preduzeo i parlament Kraljevine Švedske, 11 marta, 2010. godine. Neke od zemalja, koje su slične rezolucije već usvojile, su Urugvaj (1965), Kipar (1982), Ruska Federacija (1995), Grčka (1996), Liban (1997), Belgija (1998), Francuska (1998), Italija (2000), Vatikan (2000), Švajcarska (2003), Argentina (2003), Kanada (2004), Slovačka (2004), Holandija (2004), Poljska (2005), Venecuela (2005), Nemačka (2005), Litvanija (2005), i Čile (2007). Međunarodno udruženje naučnika koji se bave genocidom (International Association of Genocide Scholars, ili IAGS), apelovalo je 13 jula, 2007. godine na vladu Turske da „nedvosmisleno prizna činjenicu da je jermenski narod u Turskoj bio žrtva genocidnog progona, da se za to svečano izvini i da preduzme značajne mere za naknadu počinjene štete.“
Vrlo je bitna još jedna stvar. U skladu sa „Konvencijom UN o nezastarevanju ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti“ od 26. novembra, 1968. godine, genocid je zločin koji se priznaje  retroaktivno, čak ako je – kao u ovom slučaju i u slučaju jevrejskog Holokausta za vreme Drugog svetskog rata – bio počinjen pre formalnog usvajanja Konvencije UN o genocidu 1948. godine. Samim tim, zločin genocida protiv jermenskog naroda u Turskoj, iako počinjen pre skoro 100 godina, može se razmatrati i osuditi i dalje. Da je neko od počinilaca danas živ, mogao bi za svoje učešće još uvek biti procesuiran i kažnjen.
Jermensko stradanje nedvosmisleno pokazuje sva obeležja zločina koji se zove genocid. S obzirom na opseg, on je bio moguć jedino zahvaljujući centralnom planiranju i korišćenju državne mašinerije u procesu sprovođenja. Jermenski narod bio je izložen masovnom ubijanju bez razlikovanja starosti, društvene funkcije ili pola, nasilnom izmeštanju, oduzimanju imovine, mučenju i gladi. Najveći deo preživelog jermenskog stanovništva bio je izmešten iz jermenskih provincija i iz Anatolije u Siriju, gde su bili oterani u pustinju da masovno izumru.
Ko je za ovaj zločin bio odgovoran? Odluku o uništenju jermenskog naroda doneli su najviši autoriteti Otomanske vlade, okupljeni oko Mladoturske organizacije „Komitet za jedinstvo i napredak“ (Ittihad ve terakki Jemiyeti). Vladajući Mladoturski trijumvirat sastojao se iz premijera Talat paše, ministra odbrane Ismail Envera i ministra mornarice i vojnog guvernera Sirije, Ahmeda Džemala. Krajem rata, koji je Turska izgubila, glavni krivci pobegli su iz zemlje. Na Talat pašu jedan mladi Jermenin, koji je u pogromima izgubio porodicu, izvršio je 1922. godine atentat u Berlinu.

Emir Kusturica je 15. marta 2010. godine posetio muzej Jermenskog genocida u Jerevanu. Tom prilikom je u spomen knjizi napisao: „Postali smo žrtve istog zločina.“

PROGON UŽASAVAJUĆIH RAZMERA
Jermenski genocid je činjenica koju potvrđuje mnoštvo svedoka. Na primer, američki ambasador u Konstantinopolju, Henri Morgentau, 16 jula, 1915. godine, obaveštava svoju vladu da „deportacije i zverstva protiv mirnog jermenskog stanovništva uzimaju sve većeg maha i, na osnovu jezivih izveštaja očevidaca, čini se da je u toku kampanja rasnog istrebljenja koja se vodi pod izgovorom odmazde za pobunu“.
Interesantan je i telegram ambasadora Morgentaua od 31. jula, 1915, gde se poziva na izveštaje sa terena nemačkog misionara dr Lepsiusa u kome stoji da su jermenske žene i deca, koji su bili deportovani iz okruga Erzerum, bili masakrirani. Ambasador nastavlja: „Doktor predlaže da se stvar preda Međunarodnom Crvenom krstu kako bi se preduzela zajednička akcija sa ciljem angažovanja Nemačke da se ona zauzme za dalje sprečavanje ovih zverstava.“
Sjedinjene Države tada još nisu bile u ratu, ali Turska i Nemačka su ratovali kao saveznici. Tu intervenciju dr Lepsiusa, kao Nemca, čini posebno interesantnom njegova zamisao da se preko Crvenog Krsta Nemačka vlada pokuša pridobiti da svoje turske saveznike zauzda. Zar ovo ne podseća na tragično iskustvo srpskog naroda u NDH, gde su u mnogim slučajevima upravo šokirani nemački saveznici njihovih surovih tlačitelja bili ti koji su pokušavali da svojim uticajem ublaže hrvatsku okrutnost?
Sistematsko tamanjenje jermenskog naroda su, pored američkog ambasadora i nemačkog misionara, zapazili i švedski diplomatski predstavnici u Konstantinopolju. Ambasador Per Gustaf Ankarsvard ovako javlja ministarstvu inostranih poslova u Štokholmu: „Progon protiv Jermena je pojava užasavajućih razmera i sve ukazuje da, pošto iz raznih razloga turske vlasti ne strahuju od delotvornog pritiska sa strane, Mladi Turci nameravaju da iskoriste priliku da jednom za svagda stave tačku na jermensko pitanje. Njihov metod je vrlo jednostavan. On se sastoji iz istrebljenja čitavog jermenskog naroda.“
Vojni izaslanik Ejnar Virsen bio je podjednako preneražen sudbinom kojoj su Jermeni u Turskoj bili izloženi: „Uništenje jermenskog naroda u Maloj Aziji predstavlja povredu svih osećanja ljudskosti. Ovo je bez sumnje jedan od najtežih zločina koji je bio počinjen u proteklih nekoliko stoleća. Način rešavanja jermenskog problema bio je jeziv.“
Oh, da. Ova poslednja dva navoda preuzeta su iz rezolucije koju je u martu ove godine švedski parlament, ne obazirući se na besne proteste turske vlade, usvojio po ovom pitanju. Pošto je – za razliku od nekih balkanskih ustanova sa sličnim nazivom koji pokušavaju da se bave genocidom – parlament Švedske ozbiljna ustanova, od podnošenja predloga Riksdagu 2008. godine do usvajanja prošlog meseca proteklo je skoro dve godine. (Izgleda da se u Riksdagu ne upražnjava procedura „užurbanog postupka“ i donošenja zaključaka napamet.) Taj period, švedski poslanici iskoristili su da zamole stručnjake čuvenog Upsala univerziteta da im sačine izveštaj o relevantnim događajima. (Setićemo se da je srpska Skupština zahtev za formiranje skupštinske komisije da ispita Srebrenicu, što bi bilo ne samo razumno već i u skladu sa konkretno navedenim paragrafima skupštinskog poslovnika – jednostavno ignorisala.) U okviru tih istraživanja, obavljenih na molbu svoga parlamenta, oni su u arhivi švedskog ministarstva inostranih poslova otkrili i navedenu diplomatsku prepisku koja je izuzetno korisna jer baca dodatno svetlo na genocid izvršen nad jermenskim stanovništvom.

ZAJEDNIČKI IMENITELJ STRADANJA
Neki kontrasti su sigurno još uvek sveži u sećanju javnosti. Tokom nedavne  intenzivne debate na temu skupštinske deklaracije o Srebrenici, o lažnoj verziji događaja u Srebrenici objavljeno je dovoljno materijala za pozamašnu  knjigu. Evo samo nekoliko vrlo temeljno obrađenih tema koje usvojenu skupštinsku deklaraciju najozbiljnije dovode u pitanje: forenzički „dokazi“ Haškog tribunala nevešta su improvizacija koja ne podržava nikakav zaključak o 8.000 streljanih; u masovnim grobnicama vezanim za Srebrenicu nema ni izdaleka toliko žrtava, a od ispod 2.000 koliko ih ima, ne više od 1.100 moglo bi se dovesti u vezu sa tezom o streljanju; više stotina je, prema obrascu ranjavanja, stradalo u borbenim dejstvima, a ne od streljanja; kada je u pitanju Srebrenica, sveobuhvatno sagledavanje zločina nije luksuz nego moralni imperativ zato što je nemoguće razumeti šta se borcima Orićeve 28. Divizije dogodilo za tri dana u julu 1995. ako se uporedo ne razmatraju i šokantna zverstva koja su oni činili okolnim srpskim naseljima i njihovim mirnim žiteljima tokom prethodne tri godine; presuda Haškog tribunala u predmetu Krstić utvrđuje „genocid“ na osnovu „dokaza“ koji su potpuno neodrživi i apsurdni; presuda Međunarodnog suda pravde Srbiju oslobađa odgovornosti za genocid i ne nalaže joj nikakve dodatne deklaracije ili izvinjenja… da li je potrebno da idemo dalje?
Skupština Srbije, koja je pre dve nedelje u vezi sa Srebrenicom izglasala deklaraciju u službi politike i u prkos činjenicama, sada ima priliku da se rehabilituje usvajanjem deklaracije kojom će osuditi genocid u službi humanosti i morala, i uz dužno poštovanje činjenica.
S obzirom na teška stradanja pripadnika svih etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini tokom građanskog ratnog sukoba od 1992. do 1995. godine, kolege iz Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine trebalo bi da pokažu posebnu osetljivost prema stradanjima slične vrste na drugim mestima, i da iskažu najoštriju osudu onih država koje su odgovorne za najteži oblik prekršaja međunarodnog humanitarnog prava, a to je genocid. Inicijativa predsednika vlade Republike Srpske, Milorada Dodika, moralno, pravno i istorijski potpuno je utemeljena. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine trebalo bi bez odlaganja da usvoji rezoluciju kojom će, u ime svih zajednica u BiH, izraziti saučešće jermenskom narodu za genocidni progon kojem su njegovi pripadnici bili izloženi u Turskoj.
Jermenski genocid u svetu se komemoriše 24. aprila, što je dan 1915. godine kada su Otomanske vlasti otpočele sa sprovođenjem svog genocidnog programa u Konstantinopolju masovnim hapšenjima vodećih pripadnika jermenske zajednice. Srbija i Bosna i Hercegovina trebalo bi da pruže moralni primer regionu da je raspravu o genocidu moguće uzdići na opšte moralni i humanistički nivo. Obe države (a u svakom slučaju Republika Srpska) treba da usvoje jermenski datum, 24. april, kao dan sećanja na sve nevine žrtve genocida u dvadesetom veku, uključujući i svoje.
Usvajanje jermenskog datuma najbolje je rešenje ne samo zato što on podseća na zajednički imenitelj stradanja nekoliko naroda u širem regionu, već i zato što je – u regionalnim okvirima – on etnički neutralan. Sa simbolikom 24. aprila na ovim prostorima mogu se identifikovati sve žrtve masovnog progona i genocida, bez razlike.

Један коментар

  1. Ово је тема и злочин који заслужује пажњу, осуду и резолуцију скупштине, нарочито због тога што је Турска наставила непријатељску политику према Србији признајући независност Космета,учествујући у нападу на Србију и на Републику Српску.Подршка независности Курдистана би такође морала добити подршку Србије.При томе Јасеновац и стратишта Срба, као положај и судбина Срба у суседним земљама и на Космету мора бити прва и најважнија тема.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *