DANIJEL CVJETIĆANIN Zašto prodaju „Telekom“?

Na pitanje novinara „Politike“ (21. marta) hoće li država ove godine prodati „Telekom“, premijer Srbije je odgovorio: „Mislim da država treba da nastavi sa privatizacijom javnih preduzeća, pogotovo u oblastima gde je konkurencija već uvedena.“ Da li je ovom rečenicom predsednik vlade Srbije unapred eliminisao, kao kupce, velike državne inostrane firme, kao što su „Dojče telekom“ i „Telenor“? Ili je panika, zbog deficita u budžetu, toliko uzela maha da su se u glavi  dr Mirka Cvetkovića, jednog od najveštijih eksperata za  privatizaciju u Srbiji, pobrkali pojmovi državne i privatne svojine? Ili je navika da se javnost laže i obmanjuje (u svakoj prilici), podstakla dobroćudnog premijera da pogazi zakone logike, imajući u vidu da je u Srbiji „privatizacija“ najuspešnija kada se privatna svojina pretvara u inostranu – državnu?

OČAJNIČKA POTREBA ZA NOVCEM
Svetska privredna kriza, koja još uvek nije minula, oborila je cene hartija od vrednosti na niske nivoe. Primetićemo, međutim, da su cene akcija telekomunikacionih korporacija padale još u periodu opšte konjunkture na svetskim berzama i dostigle svoje dno znatno pre ostalih hartija od vrednosti, pa u periodu krize, zaista, nisu znatnije pale. Grafički prikazi odgovarajućih vremenskih serija to jasno pokazuju. A pokazuju, takođe, da nije racionalno prodavati ove akcije u trenutku kada su sve (pa i njihove) cene na niskom nivou. Mudrije bi bilo sačekati konjunkturu na svetskim berzama, posebno zato što ove korporacije ne kumuliraju gubitke, nego su, naprotiv, među najrentabilnijim firmama u nacionalnim privredama.
Razume se, mudro bi bilo sačekati sa prodajom jedino pod uslovom da vlasniku (vladi Srbije) nije hitno potreban novac iz inostranstva za neke druge, važnije, namene. Kao npr. za pokrivanje nagomilanih deficita u budžetu, za pokretanje investicionog ciklusa (infrastruktura), ispunjavanje nesuvislih predizbornih obećanja (subvencionisanje svega i svačega), servisiranje dospelih dugova itd. Jednom reči – vladi je očajnički potreban novac da bi opstala na vlasti sledećih nekoliko godina i „završila svoj posao“.

SAGLASNOST INTERESA
U završavanju posla, vlada ima podršku evroatlantskih saveznika, koji nikada nisu krili namere da na zaposednutim tržištima preuzmu vlasništvo nad svim relevantnim resursima, naročito kada su cene „pristupačne“. Uostalom, u strukturi novog svetskog poretka nije predviđeno da domoroci poseduju resurse u oblasti telekomunikacija, kao ni u drugim privrednim oblastima koje generišu visoke profite (bankarstvo i sl.) Osim toga, uz preuzimanje resursa, evroatlantski prijatelji će, istovremeno, deviznom injekcijom, osposobiti srpsko stanovništvo i vladu da nastavi sa politikom prekomernog uvoza i potrošnje, što će, makar malo, ubrzati izlazak iz krize evroatlantskih privreda.
Iz istih razloga, mora da su i domaći uvoznici oduševljeni idejom o prodaji „Telekoma“. Ne samo da će biti, za izvesno vreme, obezbeđena stabilnost kursa, nego će maštoviti ministri, koji obećavaju sve i svašta, dobiti finansijsku podlogu da, makar delimično, ostvare svoje ideje (subvencionisani krediti, rast plata i penzija u drugoj polovini godine, pokretanje infrastrukturnih projekata…) Sve će to uticati (jedno vreme – ne dugo) na rast tražnje i porast prometa u velikim potrošačkim centrima. A kada i ta sreća mine, a novac se potroši, građani Srbije će se ponovo suočiti sa oskudicom novca, kao i sa  istinom da je Srbija otuđila još jedan privredni (i prirodni) resurs i da se profit „T – koma“ odliva u inostranstvo. Ništa tu nije neprirodno – zar bi neko investirao zato da profit ostane drugima? (Socijalizam je promovisao takve oblike altruizma i to je uzrok njegove propasti.) Takođe, politika nabavki T – koma ne mora (ni krajičkom oka) da vodi računa o efektima na privredno okruženje u Srbiji, nego, što je opet prirodno, na efekte u zemljama u kojima žive vlasnici. To nije devijacija, nego pravilo racionalnog ponašanja.

FOND ZA POŠTOVANJE
Razumljivo je da će i deo stanovništva, naročito oni koje će država izdašno subvencionisati dobijenim sredstvima, sa zadovoljstvom prihvatiti prodaju „Telekoma“. Većina, međutim, biće oštećena u bližoj ili daljoj budućnosti. Ta većina bi bila srećna da „Telekom“ ostane u posedu srpskih vlasnika (države ili pojedinaca), baš kao što ni Belgijanci, ili Britanci ne bi voleli da njihovu korporaciju za telekomunikacije kupe Japanci ili Kinezi. Pitajte ih zašto?
Neki građani (npr. Boža Klempa, koji svoja razmišljanja izlaže u autobusu br. 16) ponekad zažale što se srpska država tako uspešno izborila sa korupcijom, naročito u vrhovima vlasti. Da nije, zaposleni i penzioneri (ima ih skoro 3 miliona) mogli bi prilozima, od po 5-6 evra, da formiraju fond iz koga bi nagradili (ispoštovali) one članove srpske vlade koji bi uspeli da spreče prodaju „Telekoma“. Ali pošto je korupcija iskorenjena, „Telekom“ će prodati! Zašto? Zato što su silni i bahati, i zato što ih saveti zdravog razuma ne mogu zaustaviti.

3 коментара

  1. Zasto PRAVOSLAVNA CRKAV CUTI u vezi prodaje Telecoma sa Latinicnim slovima i Germanskim paketima, Bell, Fresh i …

    POSTUJMO SVOJU CIRILICU (pa ce nas i drugi postovati) I ISTOVREMENO PISIMO ENGLESKI – DA PRIVUCEMO STRANCE I ZARADIMO OD STRANACA

  2. Telekom Srbije prodaju “demokrate Srbije” zato shto im je tako nalozheno od njihovih stranih sponzora, a ne zbog interesa gradjana Srbije. Ako josh uvek ima ljude U Srbiji koji razmishljaju svojom glavom ustanite i borite se NE PRODAVATI Telekom Srbije… i to nikada. Umesto da se borite da drzhava Srbija kupi njihove telekome shto naravno je nemoguca misija i kad bi imali finansija za to jer niko ne zheli da da sve svoje komunikacije strancima…

  3. Mozda im treba lova za ibore…ili *Poslednji voz za Gan(g) Hil….hm, hmmm

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *