DANIJEL CVJETIĆANIN Maze i skitnice

Burne polemike (i psovke) u Narodnoj skupštini Srbije nisu nimalo iznenadile niti uznemirile javnost. Poverenje u vladu, poslanike, njihove klubove i njihove stranke palo je na toliko niske grane, da je teško smisliti uvredu za vlast (izvršnu i zakonodavnu), koju većina građana ne bi smatrala opravdanom i umesnom, čak i po cenu da se napusti područje pristojnosti.

A kada bi, nekim čudom, gradske kuce imale svoju nevladinu organizaciju, izvesno je da bi ona protestovala zbog neumesnih metafora u uzavreloj parlamentarnoj debati, imajući u vidu poslovičnu lojalnost (vernost) pomenute populacije, dok neke druge vrste lojalnosti moraju biti obezbeđene blanko potpisanim ostavkama.

MAPA PUTA NAPREDNE STRANKE

Uostalom, manipulacija izbornom voljom građana i formiranje većine na način koji su birači najmanje očekivali, diskreditovali su aktuelnu vlast daleko pre nego što je ona pokazala (i dokazala) svoje prave namere – da uspešno okonča destrukciju privrede, zdravstva i kulture u Srbiji. Predstavnici vlasti često se ljute što im se, kao najveći uspeh u privrednom razvoju, ne priznaje razbijanje Radikalne stranke – i njena minorizacija u Narodnoj skupštini. Možda su na kratkim kursevima o održivom razvoju naši lideri najviše i slušali o ovom „ekonomskom“ cilju, imajući u vidu da je Radikalna stranka (u to vreme) slovila kao jedna od prepreka pauperizaciji ogromne većine građana Srbije.

Zna se da je, sve u okvirima ustava i zakona, a bez ozbiljnije intervencije Ustavnog suda, u Parlamentu naknadno formirana stranka za koju niko nije glasao, ali čiji su lideri glasačima bili dobro poznati iz jednog drugačijeg konteksta (u tom vrapcu i leži njihova snaga). Ta nova partija sastojala se od poslanika Radikalne stranke koji su pokazali nervozu zbog činjenice da nisu uspeli (i pored dobrih izbornih rezultata) da osvoje vlast i približe se izdašnim izvorima blagostanja koje tranzicija obezbeđuje kompradorima. Nova stranka je insistirala na svom evropskom predznaku i u početku je, ne bez razloga, dobila značajan medijski prostor i pohvale domaćih evroatlantskih saveznika, uključujući čak i one koji se nikada nisu libili da biračima, ukoliko ne glasaju za njih, prete međunarodnom ekonomskom blokadom, političkom izolacijom ili tomahavcima svojih zapadnih prijatelja (to se nije pokazalo dovoljno za pobedu, pa se istom cilju prišlo novijim sredstvima).

Ali, kada je Napredna stranka ojačala, a na političkom horizontu se pojavila mogućnost Velike koalicije, koja bi možda za duži period neke današnje kompradore odgurnula od tranzicionog plena, ostalim evroatlancima se učinilo neophodno da vrate klub Napredne stranke u svet prozaičnih činjenica opozicionog tavorenja. I tako su se članovi ove partije, ponovo, našli izigrani i izolovani (ko jednom dozvoli da ga prevare – bolje da se povuče iz političkog života), skrajnuti sa mape evropskog puta i prepušteni dugim i dosadnim monolozima koje slušaju samo predsedavajući Skupštine, televizijski gledaoci i tri-četiri poslanika vladajuće većine, koji ostaju u sali iz nepoznatih razloga (mora da ih bole noge, pa kad jednom sednu, ne žele da napuštaju svoja mesta).

ZAJEDNIČKA PLATFORMA

Da li vas možda brine što i maze i skitnice našeg izvršnog i parlamentarnog ansambla imaju, u pogledu ekonomske politike, kao i u pogledu politike izgradnje privrednog ambijenta – istu platformu. I jedni i drugi su protivnici (ako ne i neprijatelji) ekonomske slobode, čvrstog pravnog poretka i prostornog reda, koji bi „potkresali krila“ stranačkim ekonomskim moćima. I jedni i drugi vide izlaz u daljem povećanju potrošnje (na bazi zaduživanja u inostranstvu i prodaje domaćih resursa), subvencionisanju privatnih i državnih privrednih poduhvata (na svim nivoima) i spasonosnim intervencijama države na brojnim (ako ne i svim) područjima. Jednom reči, i jedni i drugi veruju u usrećiteljsku funkciju države, koja „najbolje zna“ šta je dobro za građane i privredu. Ni jedni ni drugi ne vole da vide „onu drugu stranu“ na kormilu privrednog broda („Pa zar mi to ne umemo bolje?!“)

Za poznavaoce ekonomske struke (i nauke) posebno šaljivo deluju izjave naših ekonomskih usrećitelja o njihovoj transformaciji od „liberala“ (u periodu kriznih štabova?) u „kejnzijance“ – u današnje vreme NIP-a i „industrijske politike“. A reč je, u stvari, o nepromenjenom konceptu dirigovane (i neuređene) privrede, koja podseća na ekonomske modele u južnoameričkim (i sličnim) diktatorskim režimima, u kojima moćni autoriteti (nasilnici), inspirisani interesima razvijenijih zemalja, odlučuju o distribuciji monopola i finansijske moći među kompradorima. Ali nikada ozbiljno ne razmišljaju o strategiji ekonomskog razvoja, što je prepušteno „spontanim strujanjima“ u okviru reke liberalne misli.

Možda sam, ipak, pogrešio u proceni sposobnosti naših skitnica i maza da ostanu lojalni – svojim evroatlantskim gospodarima?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *