RATKO DMITROVIĆ Preobražaj mladog ustaše iz daleke Patagonije

Razaranje socijalističke Jugoslavije i stvaranje na njenim ruševinama novih, nezavisnih država, uključujući Hrvatsku, hrvatska emigracija dočekala je kao ostvarenje vekovnog sna. I oni čiji je život bio obeležen služenjem ustaškom režimu, za vreme postojanja NDH, i oni koji su, zbog ideoloških i političkih razloga, pobegli iz Titove države i nove živote započeli po evropskim i latinoameričkim državama, klicali su novoj hrvatskoj realnosti.
Svašta se tih godina nakupilo u krilu majčice Croatie; od zadrtih sledbenika Ante Pavelića, ratnih zločinaca, svirepih ubica, do klasične ekonomske emigracije koja je poverovala, pokazalo se neosnovano, da će obnavljanje Hrvatske doneti sa sobom i uslove dovoljne da se oni, emigranti i po pravilu vredni ljudi, vrate u zavičaj i da tu lepo žive, radeći ono što su radili u inostranstvu.

CRNOKOŠULJAŠI
Među onim ustašama bilo je i starih i mladih. Neke sam sretao po Zagrebu, sa endehazijskim obeležjima, nalazio ih po kafanama gde gorljivo i strasno brane svoja ubeđenja, pevaju ustaške pesme i nazdravljaju svetloj budućnosti „hrvatskog čovjeka“.
Ta naplavina u Zagreb je, iz daleke Argentine, donela i Dragu Pilsela, mlađanog sledbenik Pavelićevih crnokošuljaša kojeg će, dvadeset godina kasnije, treći hrvatski predsednik, Ivo Josipović, pozvati u svoj kabinet i imenovati za savetnika.
Znam: ovo zvuči vrlo čudno, neverovatno, ali samo za one koji ne znaju šta se sa Pilselom događalo u međuvremenu. Najpre da se vratimo mlađanim godinama Drage Pilsela.
On je nikao na nemačko-hrvatskim korenima, njegov deda po ocu zvao se Jakov i bio je folksdojčer. Ta porodica doselila se na ove prostore negde u drugoj polovini 19. veka a Jakov Pilsel je, kao i većina Nemaca pridošlih u južne delove najpre Austrijske a potom Austro-Ugarske monarhije, pomno pratio šta se događa u Nemačkoj. Pojavljivanje Hitlera na političkoj sceni izazvalo je oduševljenje u kući Pilselovih i Jakov je veliko poštovanje prema Fireru iskazao tako što je svom sinu, rođenom 1936. godine, ocu Drage Pilsela, dao ime Adolf.
Cela porodica oduševljeno dočekuje vojnike Trećeg rajha, a Jakov se nudi da pomogne nacionalnu stvar i već na početku rata postaje saradnik Gestapoa. Kovitlac ratnog finiša baca Pilselove po Sloveniji, Poljskoj, Austriji… gde ih zatiče slom Hitlerove Nemačke. Englezi hapse Jakova Pilsela, dve godine ga drže u zatvoru, istražuju njegov slučaj i puštaju ga na slobodu, ne nalazeći da je činio zločine.
Pilselovi 1949. godine napuštaju Austriju i sele se u Argentinu. Adolf Pilsel tamo upoznaje Eriku Pavlinec, kćerku uglednog ustaškog službenika iz Zagreba, ženi se i u tom braku rođen je Drago Pilsel.
Jakov Pilsel u Argentini doživljava potpunu nacionalnu transformaciju, od Nemca postaje žestoki Hrvat, intenzivno radi na okupljanju i organizovanom radu ustaške emigracije u Argentini, upoznaje i druži se sa Antom Pavelićem, kuje planove da se jednoga dana vrati na Balkan, u novu nezavisnu hrvatsku državu. Što se Pilselovih tiče taj cilj će ostvariti tek njegov unuk – Drago.
U porodičnom predanju Pilselovih stoji da je jugoslovenska obaveštajna služba nekoliko puta pokušala da ubije Jakova ali i Adolfa Pilsela ali da su se oni uvek nekako spasavali. Prilikom jednog od tih okršaja, u Komodoro Rivadavia, glavnom gradu argentinske pokrajine Patagonija, navodno je Adolf Pilsel ubio dvojicu Titovih agenata. Posle toga je pobegao u Paragvaj gde i danas živi.
Ova priča je malo verovatna jer Pilsel nije imao takav značaj da bi Tito na njega slao svoje ubice. Nije ih (Tito) slao da ubiju ni Pavelića, kamoli Pilsela. Atentat na Pavelića, u Argentini, organizovan je u krugu četničke emigracije, među Srbima poreklom iz Crne Gore, o čemu će više reči biti u jednom od narednih brojeva „Pečata“. Vratimo se Pilselovima.
Srbi, dakle, samoinicijativno organizuju atentat na Pavelića i to je urađeno 9. aprila 1957. godine, sa poluuspehom: Pavelić nije ubijen ali je teško ranjen. Po izlasku iz bolnice beži u Evropu, tačnije u Španiju, ali uskoro umire od rana zadobijenih u atentatu. Odmah nakon što je prostrujala vest da je Pavelić nakon atentata prebačen u bolnicu i da se bori za život, dvadesetak ljudi iz ustaške emigracije sa oružjem zaposeda Pavelićevu kuću i objavljuju da su od toga dana oni čuvari i zaštita porodice bivšeg poglavnika NDH. U toj samoproklamovanoj gardi je i Adolf Pilsel.

ZATROVANA ATMOSFERA
Drago Pilsel je rođen 1959. godine i rastao je u dvostruko zatrovanoj atmosferi tadašnje Argentine; društvo je patilo usled nesređene situacije i teških socijalnih okolnosti, nastalih nakon pada Huana Perona, od čega nisu bili pošteđeni ni Pilselovi, a sama ta porodica hranila je u sebi preuzeto hrvatstvo, ustaštvo kao ideološko-politički obrazac i mržnju prema Jugoslaviji i Srbima. Mali Drago Pilsel se i danas seća ustaških pesama koje je kao dete pevao na porodičnim slavljima ili kada je njegov otac gostima hteo da pokaže kako sina odgaja u pravom ustaškom duhu.
Mnogo godina kasnije Drago Pilsel će u Zagrebu reći da je kao mladić od ponedeljka do petka delovao na propagandi Komunističke partije Argentine a preko vikenda oblačio ustašku uniformu, odlazio na piknike i druga okupljanja hrvatske emigracije, ili je kamenicama napadao Jugoslavensku ambasadu. Bio je, i to će priznati, gorljivi antisemita što je dokazivao nasrtajima na sinagoge i ortodoksne Jevreje, lako prepoznatljive na ulici, po svom karakterističnom izgledu. Spavao je u sobi oblepljenoj posterima iz NDH a iznad glave bila mu je slika Ante Pavelića.
U svojim ranim dvadesetim, a početkom osamdesetih godina, učestvuje u argentinsko-britanskom ratu za Foklamndska ostrva, gde dodatno hrani porodični mit o oružju kao jedinom načinu da se Pilselovi vrate na Balkan, u samostalnu Hrvatsku.
Sve je to trajalo do jednog razgovora koji je Drago Pilsel imao sa lokalnim svećenikom katoličke crkve, tamo u Argentini. Čovek je od mladog Hrvata zatražio da mu objasni kako to u isto vreme može da bude fašista i antifašista, da podržava i argentinske komuniste i hrvatske fašiste. Taj susret otvara nova vrata u misaonim sklopovima mladog Pilsela i on počinje da se ozbiljnije bavi istorijom svoje porodice i suštinom NDH i ustaštva.
To je vreme kada se u Jugoslaviji događaju velike promene, priprema višestranačje i kada na Balkanu rat ponovo struji u vazduhu i preti da se spusti na zemlju. U ideološkim virovima ali i dalje sa osećanjem hrvatstva u sebi Drago Pilsel sa bratom dolazi u Hrvatsku 1989. Taj brat mu gine kao pripadnik hrvatske vojske, u blizini ostrva Šipan, krajem oktobra 1991, u razmeni vatre sa patrolnim čamcem Jugoslovenske ratne mornarice. U to vreme Drago je studirao na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku. Saznavši za smrt brata prekida studije, koje nikada neće nastaviti, i pridružuje se hrvatskoj vojsci.

PREKID KOMUNIKACIJE
Posle Bljeska i Oluje počinje otvoreno da kritikuje ponašanje hrvatske države prema Srbima, napada Katoličku crkvu u Hrvatskoj, kad god mu se za to ukaže prilika, nazivajući je „neljudskom, nacionalističkom, žalosnom sektom“, bori se za prava nacionalnih manjina i manjinskih grupa u Hrvatskoj a postaje i član Hrvatskog helsinškog odbora, skupa sa Žarkom Puhovskim i Ivanom Zvonimirom Čičkom. Sada je već potpuno formirani antifašista i borac protiv svakog oblika diskriminacije. Okreće se novinarstvu, sarađuje sa svim medijima koji nisu sledili politiku HDZ-a i dopisnik je španskog El Paisa i Bi-Bi-Sija.
Negde sredinom 1997. godine Drago Pilsel, nakon skoro trideset godina potpunog prekida svake komunikacije, obnavlja kontakt sa ocem Adolfom, onim što je pobegao u Paragvaj. Odlazi da ga poseti, po povratku u Hrvatsku hvali se da je svoja nova ubeđenja delimično preneo i na oca i nekoliko godina kasnije sa ponosom po Zagrebu pokazuje očeva pisma u kojima se ovaj, navodno, grozi Hrvatske gde se skandira „Ubij, ubij Srbina“. Kasno pokajanje ili naivan pokušaj da se opere i očeva biografija?
Danom raspisivanja poslednjih predsedničkih izbora u Hrvatskoj, Drago Pilsel se priključuje kampanji Ive Josipovića, i kasnije postaje njegov savetnik. Taj angažman je trajao svega desetak dana jer je Pilsel na nekom lokalnom istarskom portalu objavio tekst u kojem se, upotrebljavajući teške reči i razne prostakluke, obračunava sa pojedinim hrvatskim novinarima i kolumnistima tvrdeći da su desničari i poštovaoci hrvatske ustaške prošlosti. Pri tom ih je slao u k….
To Josipović nije mogao da otrpi i zamolio je Pilsela da se sam povuče sa savetodavne funkcije, uz obrazloženje da se vraća svojoj pravoj ljubavi – novinarstvu.
Drago Pilsel je nastavio da piše, sa još više strasti i ogorčenja u sebi. Član je rukovodećeg tela Saveza antifašista Hrvatske, hrvatskog PEN centra, Evropskog pokreta, Centra za mirovne studije… I dalje tvrdi da je Hrvat ali traži da se njegovo hrvatstvo ocenjuje i sagledava kroz godine i postupke zrelog čoveka, a ne prema onome što je činio u Argentini i čega se, kako sam tvrdi, stidi.
Sada je u drugom braku i ozbiljno razmišlja da se vrati u Argentinu, u Patagoniju.
Drago Pilsel sigurno nije čovek koji će ostati zapisan u novijoj političkoj i društvenoj istoriji Hrvatske. Dometi njegovog delovanja nisu veliki ali jesu značajni, pre svega za njega samoga. A za sve ovo što se u istorijskim prožimanjima Srba i Hrvata događa već decenijama, Drago Pilsel je slučaj koji pokazuje da je moguće i ono što se činilo nemogućim; da ubeđeni ustaša postane ubeđeni antifašista i žestoki borac protiv ustaštva.

Један коментар

  1. Drago Pilsel..je *zilav* poput Branka Gora Marinkovic…komsije iz Bolivije..*nekad veliju da je, a nekad pak da ne*..*na struju i baterije *..

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *