POZORIŠNI FESTIVALI Smotre bez identiteta

Piše Raško V. Jovanović

Sterijino pozorje permanentno potresa kriza programske koncepcije, favorizovanje pomodnih postdramskih tendencija, skrojeno po „šnitu“  mondijalističkih nastojanja,  Belef kao da je „likvidirao“ samoga sebe, dok je Bitef prošle godine imao samo jednu pravu festivalsku predstavu

I pre velike ekonomske krize, kod nas se postavljalo pitanje o opravdanosti postojanja velikog broja pozorišnih festivala, kojih u Srbiji ima više od dvadeset. Ne tako davno, predlagalo se ukidanje pojedinih festivala zbog velikih finansijskih izdataka, ali nestalo je tek nekoliko. Domaća festivalska panorama opterećena je brojnim problemima, ali jedno je sigurno: festivali u kulturnom životu ne mogu se smatrati luksuzom. Naprotiv, oni su u našoj zemlji potrebni, posebno kada se ima u vidu koliko je skroman pozorišni život u Srbiji.

TRADICIJA I „TRADICIJA“
Jedan od najstarijih naših pozorišnih festivala svakako je Sterijino pozorje, koje je u Novom Sadu počelo delatnost pod nazivom Jugoslovenske pozorišne igre davne 1956. godine, kao smotra savremenog i klasičnog dramskoga teksta. Pored nagrada piscima za dramske novitete i adaptacije, na ovom takmičenju nagrađivani su i izvođači – reditelji, glumci, scenografi, kostimografi i drugi.
Danas, Sterijino  pozorje samo je bleda senka nekadašnjeg, ali je zadržalo tradiciju negovanja afera kako u festivalskoj selekciji, tako i u dodeljivanju nagrada i priznanja. Prošle godine na Sterijinom pozorju domaća drama bila je marginalizovana zahvaljujući potezima sada već bivšeg direktora Ivana M. Lalića, koji je uveo u program festivala pozorišne predstave domaćih teatara prema stranim tekstovima i selekciju stranih predstava ne bi li se ostvario efekt „bitefizacije“ i stvaranja nekakve regionalne smotre! Zato se Sterijino pozorje ove godine ponovo nalazi pred rešavanjem složenog pitanja – kako i kuda dalje?
Selektori su nedavno saopštili izbore za svaki od tri segmenta ovogodišnjega festivalskoga programa, koji su ustanovljeni prošle godine. Selektorka nacionalne drame, Ana Tasić, odabrala je sedam predstava pretežno rađenih prema savremenim tekstovima, ali se samo dve od njih izvode na srpskom jeziku. Reč je o drami „Banović Strahinja“ Borislava Mihajlovića-Mihiza u izvođenju Narodnog pozorišta iz Subotice i igranom dokumentarcu „Čekaonica“ Borisa Liješevića i Branka Dimitrijevića u izvođenju beogradskog „Ateljea 212“. Ostale predstave dela Biljane Srbljanović, Milene Marković, Maje Pelević i Ištvana Besedeša izvode ansambli pozorišta iz Zagreba i Ljubljane, kao i Ujvideki Sinhaza iz Novog Sada i teatra „Kostolanji Deže“ iz Subotice. Kuriozitet je da delo „Generalna proba samoubistva“ Dušana Kovačevića izvodi Gradsko pozorište iz Istanbula. Kao što smo već ukazali na stranicama našeg lista („Pečat br. 66), prošlogodišnji selektori Vladimir Kopicl i Igor Bunić nisu, samo iz njima znanih razloga, u program Sterijinog pozorja uvrstili tu predstavu Dušana Kovačevića, koje je sam pisac režirao u „Zvezdara-teatru“. Paradoksalno je, ali istinito: ako dosad taj komad nije prikazan na srpskom, ove godine posetioci Sterijinog pozorja moći će da ga vide u izvođenju na turskom jeziku! Zaista, festival domaće drame i sve što se sa njim radi poslednjih godina zaslužuje komediografsku obradu.
Na čelo Sterijinog pozorja nedavno je došao Milivoje Mlađenović, ne ponudivši, makar i u skicama, bilo kakav konkretni program. Verovatno izazvan osporavanjima ovogodišnje selekcije domaće drame, Milivoje Mlađenović nagovestio je formiranje Umetničkog veća Sterijinog pozorja, koje će imati zadatak da redefiniše misiju festivala. Dodao je da će insistirati da u njegovom jezgru budu dominantne predstave nastale prema domaćem tekstu, jer oko toga, kako je rekao, nema dileme. Međutim, upravo oko toga se i vodi spor, počev od postavljanja pitanja opravdanosti ovakvog statusa domaćeg dramskog teksta, koji je na Pozorju marginalizovan, budući da je sveden na osam predstava, prema desetak predstava obuhvaćenih selekcijom nacionalnog pozorišta u izboru Aleksandre Glovacki i selekcijom međunarodnog programa po izboru Nikole Zavišića nazvanom „Drugo Vi“. Kako se vidi, broj predstava stranih dela premašiće na ovogodišnjem Pozorju „domaće dramsko jezgro“!
Primetno je da u selekciji nacionalne drame ove godine neće biti mnogo predstava novih domaćih dramskih tekstova, iako ih je na našim pozorišnim scenama bilo poprilično – oko pedeset! Takođe, odsutni su i naši klasični dramski tekstovi. Simptomatično je da festivalska selekcija nije obuhvatila izvođenje Nušićevog „Pokojnika“, u režiji Egona Savina, na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. To je posebno čudno što je selektorka Ana Tasić istakla da sve odabrane predstave ispituju realnost društvene tranzicije, uslove i posledice života u bezličnom potrošačkom društvu. Upravo se prikaz „Pokojnika“ u rediteljskoj prezentaciji Egona Savina time na veoma jasan način bavi!

Scena iz „Generalne proba samoubistva“ Dušana Kovačevića koje je sam pisac režirao u „Zvezdara-teatru“- Paradoksalno je, ali istinito: ako dosad taj komad nije prikazan na srpskom, ove godine posetioci Sterijinog pozorja moći će da ga vide u izvođenju na turskom jeziku!

POKUŠAJ BITEFIZACIJE I KONKURENCIJA
Pogrešno bi bilo pomisliti da je selekcija nacionalnog pozorišta prošla bez previda i omaški. Iako ne znamo kakav je bio selektorski prosede Aleksandre Glovacki, ne smatramo umesnim i opravdanim svrstavanje predstave „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ Ivora Martinića, mladog početnika iz Zagreba, koju je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu režirala Iva Milošević. Ako je selektorka htela neku njenu režiju, onda bi bilo daleko celishodnije da je odabrala predstavu Bo Hr. Hansenove drame „Proslava“ prikazanu prošle godine u „Ateljeu 212“! Takođe, ne vidimo razlog da predstava „Kosa“ „Ateljea 212“, u režiji Kokana Mladenovića, dođe na Sterijino pozorje.
O selekciji međunarodnog programa Nikole Zavišića ne možemo  posebno govoriti, jer nam te predstave nisu poznate, ali moramo konstatovati da ovu selekciju smatramo nekom vrstom pokušaja bitefizacije Sterijinog pozorja, što nam se čini izlišnim.
Povodom programske selekcije ovogodišnjeg Sterijinog pozorja reagovao je, pored ostalih, i Dušan Kovačević, koji se upitao zašto se novosadski festival i dalje zove Sterijino pozorje, budući da je domaća drama marginalizovana, istakavši da je potrebno vratiti se na nekadašnje principe i pravila: „Još jednom ih pročitati, obnoviti, pozvati ljude koji su kompetentni za istoriju pozorišta i festivala. Ali, pričati danas o srpskom pozorištu znači koristiti reč ’srpsko’ što postaje neprijatno… Niko neće naglas o tome da priča, a tu je koren svega.“ –  Zaista, to opažanje je tačno: Sterijino pozorje žrtva je mahnite politike globalizacije i ambicija naših mondijalista, ali i želja da Novi Sad stekne „svoj“ Bitef.
Konkurenciju Sterijinom pozorju, koja nikako nije za zanemarivanje, čine dva novija festivala. Najpre treba navesti Joakimfest – takmičarski godišnji festival domaće drame, koji se organizuje u Kragujevcu i koji je naišao na veliko zanimanje gledalaca. Sa sedam predstava u dobro sačinjenoj selekciji, Joakimfest i prošle godine potvrdio je veliki ugled među pozorištima u našoj zemlji. Naporedo sa ovom manifestacijom u Kragujevcu se organizuje i Joakiminterfest na kojem nastupaju strani pozorišni ansambli sa kamernim predstavama.

Dušan Kovačević: „Pričati danas o srpskom pozorištu znači koristiti reč ’srpsko’ što postaje neprijatno... Niko neće naglas o tome da priča, a tu je koren svega.“

Teatar bez prevoda suština je programskog opredeljenja Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu, na kojem se izvode odabrane predstave sa prostora negdašnje Jugoslavije. Zbog epidemije gripa taj festival nije održan, već je odložen za drugu polovinu aprila meseca ove godine. Međutim, prema dosadašnjem iskustvu, ne mogu se osporavati perspektive ovog festivala, po koncepciji bliskom Sterijinom pozorju.

PARADOKSI, PROMAŠAJI I – „PROSEK“
Dva beogradska festivala protekle godine, Belef i Bitef, bili su veoma skromni. Za Belef se može reći da se jedva mogao i primetiti: potrajao je samo nekih  mesec i desetak dana, a  selekciju programa, obavljao je jedan Englez (da bismo bili bliži Evropi!), koji, kako se pokazalo, ni malo ne poznaje želje i sklonosti Beograđana kad se radi o pozorištu. Rezultat nije izostao: Belef, kao da prošle godine uopšte nije ni postojao, ni po čemu se ne može pamtiti!
Za prošlogodišnji Bitef mogućno je reći da je praktično bio festival jedne predstave. Reč je o nastupu kanadske trupe Eks Makina iz Kvebeka, koja je izvela predstavu „Plavi zmaj“ prema tekstu Mari Mišo i Robera Lepaža, koji je ovaj spektakl i režirao. Paradoksalno je što je ta predstava, koju je inače nagradio žiri lista „Politika“, ostala bez zvanične festivalske nagrade, koju je nesumnjivo zaslužila. No, nije to jedini promašaj kada je reč o dodeljivanju nagrada na ovom festivalu, koji je prošle godine imao verovatno najslabije svoje izdanje, jer je na čitavom programu bilo svega i svačega, ali najmanje istinskog pozorišta!
Festival monodrame i pantomime u Zemunu i beogradski Festival igre imali su prošle godine svoja standardna izdanja. Atraktivan je bio i Međunarodni pozorišni festival koji svakog proleća priređuje privatni beogradski teatar „Slavija“. U godini u kojoj se proslavljalo dva veka od rođenja Gogolja, posebno zanimljiva na ovom festivalu  bila je predstava Gogoljeve komedije „Kockari“, u izvođenju pozorišta „Ogledalo“ iz Sanktpeterburga. Upravo ovim programskim potezom, kao i još nekolikim predstavama, ovaj nedotirani festival svrstao se među kulturne manifestacije glavnoga grada, koje su stekle redovne zahvalne posetioce, ali ne i materijalnu podršku gradskih faktora (o republičkim da i ne govorimo!). I ovog proleća „Slavija-fest“ ponudio je stilski i žanrovski veoma zanimljiv i raznovrstan program..
Beograd ima još i tri festivala pozorišta za decu (Festić, Tiba, Zvezdarište), koji su okupili mnogo zadovoljnije gledaoce nego što su to uopšte mogli biti oni koji su pratili Belef i Bitef. Na neki način to je i dobro, jer se pravi ljubitelji pozorišta mogu obrazovati u najranijoj mladosti samo na dobrim predstavama proverenih dramskih dela.
Uprkos krizi, na festivalskoj mapi Srbije prošle godine pojavio se ambijentalni festival „Tvrđava teatar“ u Smederevu. U svakom slučaju, dobro je što se ostvarila inicijativa da Smederevo dobije svoj pozorišni festival, ali treba nastojati da ta manifestacija zaista pokrene i vlastitu produkciju, koja se neće svoditi samo na amaterske predstave već bi se valjalo potruditi da ova manifestacija postane festival ambijenta sa posebnim repertoarom.
Došlo je proleće i već su u toku dva pozorišna festivala u Srbiji: Dani komedije u Jagodini (sa ukupno sedam naslova) i Glumačke svečanosti „Milivoje Živanović“ u Požarevcu (sa pet predstava). Predstoji (ako budu dodeljena potrebna sredstva) Festival pozorišta Srbije „Joakim Vujić“, Smotra vojvođanskih pozorišta, Pozorišni maraton u Somboru, zatim Dani Zorana Radmilovića u Zaječaru, Borini pozorišni dani u Vranju, Festival klasike u Vršcu i drugi.
Na većini tih manifestacija ključno je pitanje selekcije, mada je bilo problema i sa odlukama pojedinih žirija. Tako su odluke i nagrade žirija Dana komedije prošle godine u Jagodini otvorile javne polemike. U suštini se ko zna koji put ponovo otvorilo pitanje kako formirati nezavisni žiri. Po tome su se prošlogodišnji Dani komedije približili Sterijinom pozorju, na kojem su se godinama osporavale odluke različitih ocenjivačkih komisija – kako kada su bile „jugoslovenske pozorišne igre“ (kada se ne jednom  postavljalo pitanje ko će koga izigrati!), tako i sada, kada se ocenjuju domaći teatri.

Jedna od dve predstave koje će na pozorju biti izvedene na srpskom jeziku: „Banović Strahinja“ Borislava Mihajlovića-Mihiza u izvođenju Narodnog pozorišta iz Subotice

ZAKON PROTIV KULTURE
Možemo li, konačno, povodom ovog kratkog pregleda, jednostavno zaključiti da su pozorišni festivali, kao i naša pozorišta uopšte, po prirodi stvari ogledalo društva u kojem deluju i postoje? Svakako da oni mogu biti bolji, ali to bi se dogodilo tek ukoliko bi se njihovom programskom politikom i umetničkim rukovođenjem bavilo odgovornije u smislu selektovanja i celokupnog realizovanja programa. Kako se kod nas rukovođenje festivalima po pravilu prepušta ekipama formiranim po političkom ključu ne može se prevazići prosečnost i postići optimalni umetnički dometi.
Van svake sumnje je da festivalske predstave doprinose ne samo intenziviranju pozorišne delatnosti u određenim sredinama, nego i podizanju nivoa kulturnoga života u njima. Zato treba podržati i potpomoći opstanak naših pozorišnih festivala, bez obzira što im novousvojeni Zakon o kulturi ne ide na ruku, budući da se i dalje ne predviđaju poreske olakšice onima koji subvencionišu kulturu. Ne treba se potcenjivački odnositi i sputavati inicijative lokalnih vlasti da postojeće festivale obogate i prošire, ili pak da osnuju nove. Pogrešno je govoriti kako u našoj zemlji ima mnogo pozorišnih festivala, isto kao što nije ispravno govoriti da imamo dovoljno pozorišta. Pod pretpostavkom da vode decentnu programsku politiku i uz medijsku pomoć i podršku naši pozorišni festivali mogli bi doživeti preporod i potvrditi značenje svoga naziva proisteklog iz latinske reči festivus – radostan, mogli bi brojnim posetiocima donositi radost i umetnička uživanja u ovo sumorno vreme opšte krize.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *