MOMO KAPOR (1937-2010) Dobri duh epohe

Piše Ljiljana Bogdanović

Momčilo Momo Kapor, od 3. marta leta gospodnjeg 2010. godine, nije više među nama. Otišao je u danu kada su javnim prostorom kovitlale i sudarale se „cover“, „head“ i ine  ekskluzivne vesti posvećene upravo događajima, koji su, igrom slučaja (da li?), sudbinski obeležili Kaporov život, zrele godine, lične izbore i opredeljenja, vazda prgavo isključiva i jasna. Hag, Karadžić, Kušner, Kosovo, Srebrenica… ređalo se u sumornom i mračnom martovskom danu, da bi se javni žamor iznenada zaledio, i jedna vest postala prva i najvažnija: „Na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu danas je preminuo jedan od najpoznatijih i najčitanijih srpskih pisaca, slikar i novinar…“. Koliko po agencijama i redakcijama, vest je još dramatičnije strujala u mnogoljudnom beskraju što se beogradskom čaršijom zove. I zemljama u kojima Srbi žive. Najviše je ponavljana u rečenoj šumi na asfaltu, u belom gradu, prepoznatljivo markiranom na Momovim slikama i crtežima, kao i u nemilosrdnim i oštrim senčenjima njegovih priča i popularnih kolumni u kojima je bespoštedno kinjio taj grad, koji je on, svetski tip i šarmer, bonvivan i idealista, ipak  najviše voleo. Više nego sve metropole u kojima je nekada, u bezbrižnija i srećnija vremena, plenio i zabavljao se, (ne)sluteći potonja strašna zbivanja kada će o tim  opčinjavajućim i zavodljivim svetovima progovoriti – kao govornik svog prokaženog roda –  jezikom u kojem je zavodljivu impresiju zamenila opora i beskompromisna reč.
Jedan od „naj“ -čitanijih, -prodavanijih i -popularnijih svih vremena, neuzdržano je minule srede praštalo u inače suvim informacijama. Za ovu legitimaciju za koju se „seku vene“, lobira i daje život, ponekad čak i obraz, čast i još neke „sitnice“, on pak nije morao ništa da prodaje, folira i podvaljuje, već samo – da bude! To – da bude jednom je, sa svojim neobuzdanim humorom i duhom, gotovo se podsmevajući sebi, sročio u stihu. Bilo je to nešto kao: Veliki je to napor/ biti danas Momo Kapor! Onima koji su ga čak i površno poznavali nikada se, međutim, nije činilo da je njemu sve ono nabrojano bio nekakav napor!
Takav kakvim ga je Bog stvorio i talentima neštedimice obdario, na sve strane se davao, raskošno, bezmalo bahato, trošeći se i

MILOŠ ŠOBAJIĆ Imao je sve što čovek može da poželi da poseduje: šarm i humor, lepotu i ljudskost, a talenat iznad svega. Voleo je ljude i o njima pisao najdirljivije stranice. Njegovim odlaskom izgubio sam najdražeg čoveka a svi mi velikog pisca. Beograd će bez njega biti nekako pust.

„rasipajući“ se po svojim (i tuđim) knjigama, slikama, crtežima, ali i nebrojenim novinskim, radijskim i TV dokumentacijama i arhivama, uspomenama, srcima i pamćenjima savremenika, prijatelja i neprijatelja, poklonika i kritičara. Tako je Kapor postao jedinstven slučaj umetnika koji je, kao u nekoj gogoljevskoj priči, „pokvario“ po nekoliko „običnijih“ i prosečnijih pisaca, slikara, novinara i velikih-malih igrača na opakoj životnoj šahovskoj tabli. U Kaporovom zavičaju, ne samo onom u kojem su rođeni on i njegovi roditelji, već i u onom širem, u kojem je on bio i aktivni i glasni zastupnik etičkih i političkih uverenja i ideja, tu šahovsku tablu čini višak strahovito opasnih crnih polja. Tim poljima on je jezdio smelo, obeleživši – moćno, kao dobri duh – epohu. Mnogima se to nije svidelo, a njemu je bilo svejedno što im se ne sviđa.
Oni koji imaju i najpovršniju predstavu o njegovom karakteru, znaju koliko bi rizično bilo pred njim nekad reći „obeležio je epohu“. Nasmejao bi se u brk, gotovo narugao, ne samo svakoj priči koja je čak i malo nalik na patetiku, već i nastojanju da se bude „smrtno“ ozbiljan.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *