Razdvajanje žrtvi

Piše Stefan Karganović

Tekst bilo kakve rezolucije o žrtvama mora biti napisan tako da bez uvlačenja srpske države i njenih građana u sferu odgovornosti, ispoštuje bar dva temeljna principa: da ne razdvaja žrtve i da bude iskazan etnički neutralnim jezikom

Ne, ovde se ne radi o zločinu u Srebrenici, za koji građani Srbije ne snose nikakvu odgovornost (kao ni građani Republike Srpske, uostalom). Reč je o rezoluciji na tu temu, koju pripremaju predsednik Tadić i Vlada Srbije.
Ovaj zaverenički koncipirani dokumenat, bio je nedavno idejno lansiran kao probni balon da bi se ispitala reakcija srpske javnosti. Njega još niko u ovom trenutku tekstualno nije video, i o njemu je javnost prvi put indirektno saznala iz novinarskih izveštaja sa nedavnog savetovanja predsednika Tadića sa šefovima srpskih diplomatskih misija u inostranstvu, a zatim i neposrednih predsednikovih obraćanja medijima.

PROPAGANDNA PRIČA
Prema raspoloživim informacijama, taj dokumenat predviđa nekoliko stvari koje su sa stanovišta državnih interesa Srbije i moralnog i materijalnog integriteta njenih građana – neprihvatljivi. Pre svega, kada se odbaci retorička kamuflaža navodne brige o „srpskim žrtvama“, bitan elemenat te rezolucije je usvajanje propagandne verzije srebreničkih događaja iz jula 1995. godine, a to neizostavno podrazumeva dve stvari: (1) kvalifikacija da je masakr bošnjačkih zarobljenika u julu 1995. bilo genocid i (2) izričito ili implicitno, prihvatanje kao tačne lažne cifre od 8.000 bošnjačkih žrtava.
Zatim, što je podjednako pogubno, ovakvim hipotetičkim aktom najvišeg predstavničkog tela Srbije, na inicijativu najvišeg predstavnika njene izvršne vlasti, Srbija se povezuje bez ikakvog povoda sa najgnusnijim zločinom. Prihvatanje odgovornosti za taj zločin državi bez razloga kalemi strašnu ljagu i svrstava je u isti red sa nacističkom Nemačkom. Pored toga, posle usvajanja takve rezolucije, već inače očajno osiromašene građane Srbije čeka tužba za odštetu, koja će u ovom slučaju iznositi na desetine milijardi evra.
Pitanje koje građani Srbije sada moraju da postave je sledeće: odakle potiče iznenadno nadahnuće njihovog predsednika da baš u ovom trenutku, i na takav način, pokrene pitanje srebreničke rezolucije? Zašto udahnuti novi život propagandnoj priči o Srebrenici, upravo u trenutku kada ona, sa celokupnim aparatom laži koji je podupire, ulazi u terminalnu krizu svoje diskreditacije? Do te mere, da je sudija Haškog tribunala, Kristof Flige, pre nekoliko meseci predložio da se u vezi sa Srebrenicom prekine upotreba izraza „genocid.“ A poznati lingvista Noam Čomski izjavio je da, po njegovom mišljenju, reč „genocid“ treba rezervisati za prave pokušaje zatiranja čitavih naroda, kakav je bio onaj kome su bili izloženi Jevreji. Ako baš moramo taj termin devalvirati njegovim korišćenjem za slučaj Srebrenice, rekao je Čomski, onda za delo na koje se on stvarno odnosi mi moramo izmisliti neki novi izraz.
Pitanje, kako je predsednik došao na ideju da se Srebrenicom bavi baš sada, posebno je interesantno kada se ima u vidu da je on političar. Ukoliko predsednik Tadić nije izgubio vezu sa stvarnošću, on svakako zna da ono što on predlaže veoma veliki broj građana u svakom obliku, odlučno, odbacuje.
Samim tim, logički se postavlja i potpitanje: kome predsednik Tadić misli da on odgovara, građanima Srbije, ili nekom drugom?

ŠUPLJI ARGUMENTI
Nijedan od argumenata, koji je predsednik Tadić u prilog svome predlogu do sada ponudio, nije sposoban da izdrži elementarnu kritiku.
Srebrenička rezolucija, kojom bi mit bio proglašen za stvarnost, nije korak ka pomirenju na ovim prostorima, već je to, naprotiv, garancija da će fitilj na buretu emotivnog baruta ostati potpaljen još dugo vremena. Usvajanjem takvog stava od strane zvanične Srbije, bošnjačka strana biće podstaknuta da se ukopa još dublje u svom nepomirljivom revanšizmu. Srebrenica je političko sredstvo za postizanje grupne kohezije i materijal za izgradnju nečega nalik na nacionalni identitet Bošnjaka. Po istom obrascu kao kod drugih problematičnih nacija na Balkanu, taj sintetički „identitet“ ne bi se temeljio na pozitivnim vrednostima i na istorijskoj zrelosti svoga subjekta, već na destruktivnom principu kompleksa „žrtve“ i na veštačkoj diferencijaciji u odnosu na nekog Drugog.
Nasušna potreba bošnjačkih masa sada nije da zvanična Srbija potvrdi obmane kojima ih njihovo rukovodstvo kljuka, nego baš suprotno od toga: da im ponudi terapiju istine. Oni se moraju suočiti sa činjenicom da tokom sukoba pripadnici njihove zajednice ne samo da jesu delovali kao agresori na živote i na dobra svojih suseda, već i da su to činili na izuzetno svirep način. Zapravo, da su njihovi susedi bili žrtve, u podjednakoj meri kao i oni. Ukoliko bi Srbija napravila grešku da prihvati falsifikovanu verziju istorije, koja te činjenice isključuje, to Bošnjacima ne bi učinilo uslugu. Samo bi im pružilo dalji podsticaj da se užive u ulogu „žrtve“ i da svest o svojoj ulozi izvršioca zverskih zločina sasvim potisnu. Posledica te greške neće biti doprinos pomirenju nego trajno zaoštravanje već nimalo prijateljskih odnosa između dve ključne zajednice u Bosni i Hercegovini, od kojih mir i stabilnost apsolutno zavise. Još jedna nasušna potreba bošnjačkih masa je za punom istinom o događajima u Srebrenici u julu 1995. – za koju su oni i dan-danas uskraćeni. Usvajanje Rezolucije zasnovane na sadašnjoj mitološkoj predstavi pomenutih događaja zapravo bi dodatno zacementiralo tu obmanu i sprečilo rodbinu žrtava da saznaju šta se stvarno desilo, ko je to stvarno organizovao i ko je u tome stvarno učestvovao.
Podjednako je neosnovana Tadićeva zloupotreba ciničnog gesta hrvatskog predsednika Mesića, kojim je pomilovao ubicu dvanaestogodišnje srpske devojčice iz Zagreba Aleksandre Zec. Tadić to koristi u funkciji promocije svoje srebreničke rezolucije. Evo načina kako je Tadić taj žalosni događaj krivo prikazao: „Samo takvom politikom“, rekao je on, „možemo braniti i žrtve porodice Zec iz Zagreba… politika uvažavanja tuđe patnje i odavanja poštovanja tuđim žrtvama, omogući će nam da efikasnije zastupamo svoje.“
To je emotivna retorika koja nema nikakve veze sa stvarnošću.

Prihvatanje bez razloga odgovornost za jedan zločin, Boris Tadić Rezolucijom o Srebrenici državi bez razloga kalemi strašnu ljagu i svrstava je u isti red sa nacističkom Nemačkom

NAREĐENJA IZ BRISELA
Ako ostavimo po strani kozmetičke fraze za profani svet, politička suština predložene rezolucije nije u saosećanju sa tuđom patnjom, niti je u odavanju pošte žrtvama. Da se sve stvarno svodi na to, bilo bi potpuno prihvatljivo. Ali postizanje tih javno istaknutih ciljeva moguće je bez upotrebe magičnih reči „Srebrenica“, „genocid“ i „8.000 bošnjačkih žrtava“. Ovde se radi o skrivenoj agendi čiji je cilj nešto sasvim drugo: država Srbija, bezrazložno prihvata odgovornost za jedan gnusni zločin sa kojim ni ona institucionalno, ni njeni građani, nemaju apsolutno nikakve veze.
Izjava poslanika i predsednika Socijaldemokratske unije, Žarka Koraća, predlagača famozne Deklaracije u julu 2009. godine, da neće glasati za Tadićevu rezoluciju, ukoliko ona ne bude sadržala kvalifikaciju genocid, odaje celu igru i jasno potvrđuje da su idejnim pokretačima ovog procesa najmanje bitni saosećanje i poštovanje prema žrtvama. Njih zanima samo jedna stvar: političko i moralno uništenje Srbije i njeno svrstavanje uz nacističku Nemačku vezivanjem za izvršenje najgnusnijeg akta – genocida. Takav isti stav, na ničije iznenađenje, najavio je i Koraćev politički kolega, Čeda Jovanović.
Suprotno tvrdnji predsednika Tadića, usvajanje srebreničke rezolucije nije zahtev Haškog tribunala niti to predstavlja „obavezu“ prema njemu. Tribunal je pravosudno telo koje zahteva mnoge stvari, ali zahtevi ili očekivanja ovakve vrste nisu među njima. Takvu vrstu političkih zahteva ispostavlja jedino Brisel. Ovo je jasno iz karakteristično drskih reči, upućenih Srbiji, od strane Jelka Kacina, izvestioca EU za zapadni Balkan: „Rezolucija mora da se donese pre 15. godišnjice genocida u Srebrenici.“ U komesarskom tonu, koji nedvosmisleno šalje poruku ko se pita, Kacin je dodao da je njegov stav o Srebrenici „različit od onog koji ima predsednik Srbije,“ i da bi „za Srbiju bilo bolje da usvoji samo jednu rezoluciju, i to o Srebrenici, a ne dve, kako je najavio Tadić, od kojih bi se druga odnosila na osudu srpskih žrtava.“
Sa vrlo malo političke mašte iz ovoga može se izvesti zaključak, odakle naređenja stižu. Ujedno, to takođe sadrži i odgovor na zanimljivo pitanje: zašto predsednik ovu nepopularnu rezoluciju  vezuje za omraženi Haški tribunal, kada je svesan činjenice da je to zahtev koji zapravo potiče iz struktura Evropske unije? Zato – očigledno – što bi vezivanje ove nepopularne mere za EU u očima srpske javnosti ozbiljno kompromitovalo jedan od ključnih stubova politike koju Tadić vodi. Opasnost je da bi se u javnosti mogla  pokrenuti lavina kritičkih, i krajnje nezgodnih, pitanja o mudrosti „proevropske“ politike uopšte.
Samo jedinstveni i etnički neutralan tekst. U Americi postoji narodna izreka: kada vam daju limun, napravite limunadu. (Pri tom, u popularnom govoru metafora „limun“ koristi se obično za nešto što je defektno ili nepoželjno.) U ovom slučaju, „limun“ sa kojim se srpska javnost suočava je rezolucija predsednika Tadića.

JEDNAKOST ŽRTVI
Neke stvari u životu su ireverzibilne, bar u političkom smislu, i za sada ova rezolucija je takva. Sama činjenica da je predsednik predložio svakako da predstavlja ogromnu grešku i nanosi veliku štetu. Ali sada je lopta – da opet upotrebimo jednu američku umotvorinu – u našem delu igrališta, i zato mi moramo odlučiti šta ćemo učiniti sa njom.
Aktuelno pitanje sada glasi: ako je već neizbežno da se rezolucija na ovu opštu temu u nekom obliku razmatra, postoji li varijanta koja bi bila prihvatljiva?
Jedina prihvatljiva varijanta srebreničke rezolucije je ona koja je u skladu sa činjenicama i koja poštuje osnovne moralne postulate kada se radi o odnosu prema žrtvama rata. To znači da, bez uvlačenja srpske države i njenih građana u sferu odgovornosti, takav tekst mora ispoštovati bar dva temeljna principa.
Pre svega, on mora biti jedinstven. Usvajanje posebne rezolucije, koja bi se odnosila na njih, bilo bi izrugivanje srpskim žrtvama i praktično bi ih stavilo u inferioran položaj. Ako se iza rezolucije ne nalazi skrivena politička agenda, i ako je njena inspiracija strogo „vrednosne i moralne“ prirode, kao što predsednik Tadić to tvrdi, onda zahtev za jedinstvenim tekstom za sve postradale ne bi trebalo da predstavlja nikakav problem. Ako stvarno želimo da iskažemo naše saučešće i poštovanje prema žrtvama, mi to ni po koju cenu nećemo učiniti u dva različita teksta, od kojih će – to je potpuno jasno – samo onaj koji se odnosi na politički korektnu kategoriju žrtava ostati međunarodno zabeležen i priznat. Onaj drugi, čija bi svrha u procesu izglasavanja bila samo da omekša domaću javnost i da joj baci prašinu u oči, odmah posle usvajanja politički i moralno biće stavljen ad acta.
Drugo, da bi bio kredibilan tekst skupštinske rezolucije mora biti pisan etnički neutralnim jezikom. Neprihvatljivo je pravljenje farisejske razlike među žrtvama na nacionalnoj osnovi. U istom dahu moraju biti osuđeni svi zločini počinjeni od 1992. do 1995. godine u srebreničkom kraju, i sve žrtve, bez nacionalnog predznaka, moraju biti stavljene na isti plan. Svakom, ko kompetentno vlada ovom materijom i ko je upoznat sa događajima, kristalno je jasno da srpske i muslimanske žrtve Srebrenice predstavljaju jednu integralnu moralnu i forensičku celinu. Bez jednih, ne bi bilo drugih.
Na tu činjenicu slikovito ukazuje monografija „Stradanje srpske Srebrenice: fotografski putopis kroz zemlju jada i čemera“ (Beograd, 2010) čiji je autor blizak srodnik predsednika Tadića, dr Ljubiša Simić. Tu knjigu predsednik Tadić trebalo bi da drži na svom pisaćem stolu i da je konsultuje redovno dok bude trajala rasprava na ovu temu. Dr Simić je tokom 2009. godine boravio u tridesetak sela srebreničkog kraja koja su u trogodišnjem periodu pre jula 1995 bila razorena, a njihovi žitelji pobijeni i prognani od strane suseda Bošnjaka. Sve što je on tamo video i doživeo zabeležio je u oko 200 slika koje ostavljaju neizbrisiv utisak. Te žrtve predsedniku i srpskoj političkoj klasi neumoljivo upućuju sledeće pitanje: imamo li i mi dostojno mesto u vašoj političkoj računici?
Na iste činjenice upozorava i svedočanstvo svojevremenog komandanta UNPROFOR-a, gen. Filipa Morijona, izrečeno na osnovu njegovih ličnih i neposrednih uvida sa terena u vreme kada su se događaji odvijali: „Nisam bio ni najmanje iznenađen kada su me Srbi odveli da mi pokažu tela meštana koja su bila bačena u jamu, u jednom selu nedaleko od Bratunca. To me je dovelo do spoznaje tog paklenog stanja krvi i osvete … u tolikoj meri da sam strahovao od najgoreg ukoliko bi bosanski Srbi uspeli da uđu u srebreničku enklavu.“
General Morijon ovako razmišlja dalje o paklenoj srebreničkoj dinamici akcije i reakcije:
„Strahovao sam da lokalni Srbi… imaju želju da se osvete za sve što se pripisivalo Naseru Oriću. Nisu oni želeli da se osvete samo Naseru Oriću, već i za svoje mrtve na dan pravoslavnog Božića. Oni su bili u tom paklenom ciklusu osvete. Sve njih, motivisalo je nešto više od osvete. Ne samo muškarce. Žene, i celokupno stanovništvo, bili su prožeti time … To je bilo čista mržnja … Nema gore mržnje od one koja je usmerena prema susedima i braći.“
Ako nemamo hrabrosti da pošteno ispitamo i objavimo sve okolnosti i uzroke te obostrane osvetoljubive mržnje, mi nemamo moralno pravo ni da se bavimo žrtvama Srebrenice niti da o njima donosimo zaključke ili rezolucije bilo kakve vrste.

Zanima ga samo jedna stvar: političko i moralno uništenje Srbije i njeno svrstavanje uz nacističku Nemačku vezivanjem za izvršenje najgnusnijeg akta – genocida: Žarko Korać

SREBRENIČKA REZOLUCIJA
Takva, politički i etnički neutralna rezolucija, kojom bi se stavila tačka na ciklus mržnje i osvete, koji pominje general Morijon, i kojom se sve žrtve ratnog bezumlja žale bez razlike, ne samo da je moguća, ona je na verovatno iznenađenje predsednika Tadića – već bila doneta. Nju su 29 juna 2005. godine izglasali oni koji su najkompetentniji da se tim pitanjem bave,  odbornici Skupštine opštine Srebrenica, među njima 17 muslimana i 10 Srba. To su ljudi koji o Srebrenici i o zločinima počinjenim u srebreničkom kraju znaju najmanje hiljadu puta više od predsednika Tadića i srpskih političara.
Evo teksta tog dokumenta:
„1. Skupština opštine Srebrenica osuđuje sve zločine koji su se desili nad svim građanima opštine Srebrenica, a posebno zločine koji su se desili u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine.
2. Skupština opštine Srebrenica traži od nadležnih organa RS i BiH i međunarodnih institucija da se zločini što prije privedu sudu kako bi osuda bila pravda i kako bi se skinula kolektivna odgovornost naroda, a radi bolje budućnosti i suživota na ovim prostorima.
3. Skupština opštine Srebrenica apeluje na sve svoje građane da osude sve zločine iz perioda 1992 – 1995 godine i da istraju u svom zahtjevu da svi zločini budu sankcionisani da bi sadašnje i buduće generacije srebreničkog kraja zajednički izgrađivale uslove za svoju bolju budućnost sa jasnom porukom: da se srebrenička tragedija nikad više ne ponovi.“
Zašto predsednik Tadić prvo ne konsultuje sve one koji su bili svedoci stradanja u srebreničkom kraju, ili koji nešto znaju o tome, pre nego što se baci na formulisanje svoje rezolucije?

NAROD SE PITA
Pisac ovih redova bio je 15. i 16. januara u Bajinoj Bašti i Skelanima, na pomenu povodom sedamnaestogodišnjice napada bošnjačkih snaga iz srebreničke enklave, i održao je tom prilikom tribine na temu monografije dr Ljubiše Simića o stradanju sela srpske Srebrenice. Očigledno nezadovoljni perspektivom donošenja jednostrane rezolucije o Srebrenici, prisutni građani su postavili pitanje, kako bi oni mogli u toj raspravi da dođu do reči i da projektovanoj rezoluciji stanu na put?
U diskusiji, koja je usledila, iskristalisao se stav da građani imaju mogućnost da svoje mišljenje saopšte najvišim državnim organima u obliku „Peticije Vladi i Narodnoj skupštini Republike Srbije.“ Sledećeg dana, peticija je bila spremna i u roku od petnaest minuta nju je potpisalo 50 građana.
U tekstu te inicijative građana između ostalog stoji:
„… očekujemo da će biti doneta samo jedna (rezolucija) koja je dovoljno široka da obuhvati sve žrtve rata 1992-1995. godine, i da će se izričito odnositi na postradale pripadnike svih zajednica koje su nastanjene u Srebreničkom kraju. Svaki pokušaj razdvajanja žrtava po nacionalnom principu, s tim što bi se jedna rezolucija odnosila na Bošnjake, a druga na Srbe, mi odbacujemo kao nedopustivu diskriminaciju. Sve žrtve su jednake i moraju biti tretirane zajedno, bez da jedne dobiju prednost na račun drugih.
„Mi smatramo da projektovana Rezolucija neizostavno mora da sadrži tačku u kojoj se pominju ničim izazvani napadi na srpska sela Srebrenice 1992. i 1993. godine, tokom kojih je stradalo preko 1.000 meštana-civila dok je većina tih naselja bila razorena do temelja, i u tom stanju ona se nalaze i danas.
„Apelujemo na Vladu i Narodnu Skupštinu Srbije da ne usvoje nikakav tekst koji bi se mogao protumačiti kao prihvatanje odgovornosti Srbije ili njenih građana za događaje u Srebrenici u julu 1995. godine. Srpska država time bi se bez opravdanja vezala za jedan težak zločin, a njeni građani bili bi bez razloga izloženi mogućnosti isplaćivanja basnoslovnih reparacija za događaje sa kojima oni nemaju nikakve veze.“
Ukoliko se rezolucija o Srebrenici bude razmatrala, Narodna skupština Srbije mora usvojiti onakav tekst koji će poslanici Žarko Korać i Čeda Jovanović odbiti da potpišu. Samo takva rezolucija imaće šansu da bude prihvatljiva građanima Srbije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *