Prijаtno, narode!

Piše Nataša Jovanović

Doći “na kazan” u Srbiji uopšte nije teško, mada je i pored kazana oštra konkurencija. Narodne kuhinje  tekovina su svih kapitalizama, a u Srbiji postoje od kako je najsuroviji od njih, onaj liberalni, došao zamaskiran u tranziciju


U Srbiji je zvanično registrovano 20.735 siromašnih lica, ali samo 58 od 160 opština u našoj zemlji imaju narodnu kuhinju. Narodni kazan hrani 5.665 Beograđana, starih lica, dece, đaka i penzionera. U gradskom budžetu za 2008. godinu izdvojeno je 44,2 miliona dinara za najsiromašnije. Šta se zapravo zbiva sa tim sredstvima manje je važno od činjenice da u pojedinim gradovima u Srbiji zatvaraju narodne kuhinje. Vrlo je simptomatično da je sablast narodnih kuhinja vrlo česta kao posledica gubljenja radnih mesta, pa je tako u onim opštinama gde je došlo do privatizacije sa pogubnim ishodom po radnike, tamo gde je čovek dobio ime “tehnološki višak”, došlo i do potrebe za otvaranjem narodnih kuhinja.
Nije tajna da su pojedini novi vlasnici bivših državnih i društvenih preduzeća javno isticali svoje čovekoljublje investicijom “u humanitarne svrhe”, smatrajući da su učinili gest blagonaklonosti prema državi i prema bivšim radnicima. Od bivših radnika do bivših ljudi put nije dalek. U okolnostima gde jedna mizerna plata izdržava nekoliko članova porodice, gubljenje i takvog prihoda znači kraj svake nade. Posebno ako je bivši radnik a perspektivni korisnik “kazana” zašao u godine kad ne može menjati profesiju niti se može zvati “radno sposobnim”.

TAKO MIRIŠE SIROMAŠTVO
Lomina ulica u Beogradu nalik je mediteranskim. Na broju 17 nalazi se narodna kuhinja. Već od osam sati ujutru pristižu korisnici sa plastičnim posudama. Lako ih je prepoznati. Mahom u nekom grču, stidljivo se približavaju kuhinji, ispod miške stežu šerpice i hitaju kroz prolaz do stepeništa koje vodi do hrane. Na kraju se okrenu, upitno pogledaju prema nepoznatim licima, i nestanu u zgradi iz koje se širi otužan misris najjeftinijih kuvanih jela.
“Tako miriše siromaštvo”, kroz smeh kaže čovek srednjih godina, sa kapom i štapom u ruci. Nakon sat vremena tu je čitava galerija fizionomija na kojima piše da je život negde stao.

Mahom u nekom grču, korisnici narodne kuhinje približavaju se kazanu, ispod miške stežu šerpice i hitaju kroz prolaz do stepeništa koje vodi do hrane

Svi ti ljudi sa svojim malim radostima, filozofijom života, sećanjima i nadama, predstavljaju mali grad prezrenih u blaziranom velegradu.
Ćerka sveštenika, diplomirani filolog beogradskog univerziteta, žena od 72 godine, priča kako joj je narodni kazan više puta spasio život. “I knige”, dodaje, “stalno čitam”.
“Osim hrane koju ovde dobijem, postoji i ona duhovna koju nalazim u svojoj staroj kućnoj biblioteci. Završila sam francuski jezik na Filološkom fakultetu, a zatim 20 godina radnog veka provela u Zavodu za statistiku. Sada je moja penzija nešto veća od 9.000 dinara. Sa tim novcem mogu da platim komunalije, ali ne i da se prehranim. Sedam i po godina dolazim po svoju porciju i konačno ne mogu da prosudim da li je kriv sistem, sudbina ili ima lične odgovornosti kod svakog od ovih ljudi koji ne umiru, jer dobijaju dnevnu dozu hrane, dovoljnu za preživljavanje”.
U ovoj kuhinji ona nije jedina sa fakultetskom diplomom, ali to joj nije od pomoći u pokušaju socijalizacije. To je, kako ona kaže, samo još jedna različitost.
“Znate, ja sam stoik i trudim se da prihvatim sve životne nedaće. Moj luksuz sastoji se u tome što ponekad poželim da imam člansku kartu francuske biblioteke u Knez Mihailovoj ulici, ali to je za mene nedostižno. Zamislite, članarina iznosi 600 dinara”.

PONEKAD DOBIJEMO KOLAČ
Pristižu i ubogi, bolesni, umobolni. Mlad čovek od oko tridesetak godina priča sam sa sobom. To su neke njegove molitve, kaže jedan od korisnika.
“Uvek nešto mrmlja, priča. Ali i to je deo njegove životne priče, a ona nije laka”.

Svi ti ljudi sa svojim malim radostima, filozofijom života, sećanjima i nadama, predstavljaju mali grad prezrenih u blaziranom velegradu

Pored nje, stidljivo se stiska devojčica od 13 godina. Marijana je svako jutra prva na vratima. I poslednja koja napušta Lominu 17, jer, kako kaže, u pola deset slede “repete”, višak koji ponekad pretekne.
“Obično je kupus ili pasulj. Samo petkom dobijamo lepe obroke. Tada uz jelo svako dobije sok i kolač, pa svi najviše volimo petak”, priča Marijana.
Dok traje letnji raspust njeno je zaduženje da menja majku i donosi obroke za braću i sestre. Plata koju majka prima radeći na Železnici nije dovoljna da prehrani gladna usta, a ona je jedno od petoro dece. U septembru se vraća školskim obavezama.
Dolazi i žena sa troje dece. Najmlađe dete ima temperaturu. Pipa mu čelo. Prilaze i drugi korisnici, miluju decu, zapitkuju ih. Dve devojčice se jure po dvorištu. Majka ne želi ništa da priča. Odmahuje rukom, skuplja decu oko sebe i sa spakovanim posudama odlazi.
Snežanu L, akademca Primenjenih umetnosti, život je, kaže, doveo ovde, a o narodnom kazanu nekada nije mogla ni da sanja.
“Živ se čovek na sve navikne. Ja sam borac sa dovoljno novca da plaća lečenje tumora, ali ne i da se hrani. Sve je to čudovišan splet okolnosti. Od bezbrižnog života do parčeta hleba. Desilo se da sam sve izgubila i evo me tu”, zaključuje energična Snežana.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *