Patrijarh srpski ili patrijarh Srbije

Piše protojerej mr Velibor Džomić

U vremenu kada se podlo forsiraju anti-crkvene teze o do sada nepostojećim pravoslavnim crkvama, medijsko prenaglašavanje „samostalne Srbije“ kao mesta izbora Patrijarha Irineja služi crkvenim i srpskim neprijateljima da podstiču i podgrevaju crkveni separatizam razbijanjem crkvene jurisdikcije prema granicama novonastalih država

Izbor 45. po redu Arhiepiskopa Pećkog, Mitropolita Beogradsko-Karlovačkog i Patrijarha Srpskog je protekao onako kako se nisu nadali predstavnici jednog značajnog broja medija i malog broja smišljeno raspoređenih samozvanih i samoproglašenih „verskih analitičara“. Sveti Arhijerejski Sabor SPC je na svom izbornom zasedanju, saglasno Ustavu SPC, gotovo u rekordnom roku izabrao tri kandidata, koji su ispunjavali uslove da se od njih žrebom izabere naslednik na tronu Svetoga Save.
Smatrao sam da bi bilo i ljudski i profesionalno da oni mediji i oni „verski analitičari“, koji su već pune dve godine javno najavljivali „raskol u SPC“ i „pucanje Sabora“ po geografskim i ko zna se kakvim linijama, javno priznaju svoju grešku ako se nije radilo o lošoj nameri i tendencioznosti. Još bi bilo uljudnije i neophodnije i da se javno izvine onim arhijerejima SPC-a koje su, sa sve mitrama, žezalima i odeždama, danima stavljali na svoje naslovne strane u kontekstima koji ne priliče ni arhijerejskom činu niti, pak, ljudskom dostojanstvu. Moja očekivanja su bila uzaludna pošto je u našem tranzicionom društvu sve, kako vidimo, dozvoljeno, a „pravila“ nastaju u zavisnosti od potreba i prilika.

DUH VERSKE TOLERANCIJE
S jedne strane, u javnost su iznošene vrline blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, a sa druge strane olako i neprovereno iznošene mane episkopâ sa kojima je Patrijarh Pavle sarađivao i koje je, u velikom broju slučajeva, on i hirotonisao. Više je nego jasno da se pohvale na račun Patrijarha Pavla u tim medijima nisu iznosile kako bi se na taj način doprinosilo jačanju jevanđelske misije SPC-a na prostorima njene kanonske jurisdikcije nego da se, stvaranjem izmišljenog jaza i iznošenjem samo njima znanih pikanterija, upravo narušava ugled Srpske Crkve i slabi njena misija u njenom narodu.
Danas se slobodno može reći da je u celosti ispoštovana izborna procedura o kojoj je mnogo pre početka Izbornog sabora pisano u „Pravoslavlju“, glasilu Srpske Patrijaršije, i „Pečatu“, nezavisnom nacionalnom nedeljniku. Mnogi su samo delove tog teksta uzimali ne navodeći izvor odakle su ga preuzeli, a posebno su se libili da navedu da su koristili „Pečat“, pošto „Pravoslavlje“ nikada nisu ni čitali. Nije im bilo strano da uzimaju stavove koje je objavio „Pečat“, ali im je bilo mrsko da pomenu izvor koji su koristili kako se, po mom doživljaju, ta „nacionalistička novina“ ne bi dodatno reklamirala.
O svemu što se događalo nakon izbora 45. naslednika na tronu Svetoga Save već je dovoljno i rečeno i objavljeno. Međutim, u nekoliko štampanih i elektronskih medija je na vešt način više puta i uporno protureno nešto što nema nikakve veze ni sa Srpskom Crkvom, ni sa dužnostima patrijarha, a ni sa realnošću. Međutim, to je prošlo gotovo neopaženo.
Za bolje razumevanje napred rečenog potrudiću se da predočim jednu crkvenu anegdotu. Na jednoj episkopskoj katedri u Hratskoj krajem sedamdesetih godina 20. veka, vršena je primopredaja dužnosti između dvojice arhijereja. Jedan je njome upravljao skoro dve decenije, pa ga je Sabor izabrao za episkopa druge eparhije. A drugi, mlađi po godinama i vladičanskom stažu, upravljao je jednom eparhijom u dijaspori nekoliko godina pa ga je sabor izabrao na drugu vladičansku katedru. Po drevnom običaju, nakon službe i ustoličenja, priređen je prijem kako bi se dotadašnji episkop pozdravio sa uglednicima, vernicima i dotadašnjim saradnicima, a i kako bi se novi arhijerej predstavio svojim budućim vernicima, saradnicima i uglednicima. Vešti Srbi su starijeg vladiku ispraćali sa rečima da im je žao što odlazi, a mlađeg su dočekivali rečima da im je veoma drago što baš on dolazi.
Šalu na stranu, ali bilo je potpuno prirodno da se, nakon izbora Patrijarha Irineja, pažnja javnosti više usmeri na njega i njegovu misiju nego na blaženopočivšeg Patrijarha Pavla. I to je sasvim prirodno. Punoća Crkve Božije oličena kroz arhijereje, sveštenstvo, monaštvo i verni narod nastavlja delo spasenja, ali ne zaboravlja da se molitveno seća Patrijarha Pavla i svih patrijaraha, arhiepiskopa, mitrolita i episkopa pre njega. Pojedini mediji su opet posvedočili drugačiju praksu kojom su se, na jedan drzak i nedostojan način, zapravo obrušili na ličnost Patrijarha Pavla. Naime, novi Patrijarh Irinej je odmah javnosti prikazan na način koji su ti mediji odredili kao podoban, a posebno su „prorokovali“ da će novi patrijarh zapravo posebno svedočiti „duh verske tolerancije među svim konfesijama u Srbiji koji nam je do sada nedostojao“. Iz takve konstatacije se veoma lako izvlači pogrešan zaključak da Patrijarh Pavle, a i Patrijarh German pre njega, zapravo i nisu bili ljudi koji su svedočili duh verske tolerancije među svim konfesijama. I tako se došlo do paradoksa. Patrijarh Pavle je prikazivan kao sveti čovek, ali kome je, po njihovom doživljaju i predstavi Patrijarha Irineja, apsolutno bio stran duh verske tolerancije. Da li je to stvarno bilo tako?

Patrijarh Pavle je prikazivan kao sveti čovek, ali kome je, po njihovom doživljaju i predstavi Patrijarha Irineja, apsolutno bio stran duh verske tolerancije. Zar su tako brzo zaboravljene njegove najdublje poruke mira i tolerancije?

IZJAVA O MUSLIMANIMA
Odgovor je više nego jednostavan. Naravno da nije. Ako je iko na ovim prostorima i u vremenu rata i stradanja svoga i drugih naroda, a i u vremenu mira, pozivao na versku toleranciju i svedočio duh verske tolerancije onda je to blaženopočivši Patrijarh Pavle. Zar su tako brzo zaboravljeni njegovi susreti sa predstavnicima Rimokatoličke Crkve i Islamske zajednice u vreme rata? Zar njegova poruka, vapaj i molba da budemo ljudi nije bilo svedočenje najdublje ne samo verske nego i ljudske tolerancije? Zar njegovo nepristajanje na tzv. Veliku Srbiju po cenu da samo on ostane u njoj nije bilo svedočenje najboljeg primera ljudske i verske tolerancije? Zar su tako brzo zaboravljene njegove najdublje poruke mira i tolerancije? Zar je moguće da je blagi i dobri Patrijarh Pavle imao sve vrline osim vrline ljudske i verske tolerancije?
Ne verujem da su zagovornici tih stavova imali nameru da takve primedbe upute na račun blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, ali su takav efekat postigli. A hteli su nešto drugo. Njima je zapravo bio cilj da medijskim pritiskom na Patrijarha Irineja već na početku naprave okvir u kome će on morati da se kreće „s obzirom da javnost od njega očekuje poseban angažman u pogledu verske tolerancije“.
Došlo se i do novog paradoksa. Patrijarha Irineja, čoveka koji je monah više od pola veka, verskoj toleranciji uče oni koji su i te kako netoleratni prvo prema Srpskoj Crkvi, a potom i prema svakoj drugoj tradicionalnoj crkvi i verskoj zajednici koja se ne uklapa u njihov ideološki kalup u savremenom društvu.
Očekivanja novih reformatora i samozvanih trasera patrijarhove misije su veoma brzo pala u vodu. Od velikih promotera „verske tolerancije“ kod  Patrijarha Irineja posle jedne njegove izjave postali su najveći njegovi kritičari i opadači. Pri tome, uporno su preskakali činjenicu da je u „spornoj izjavi o muslimanima“ Patrijarh Irinej zapravo govorio o Šiptarima na Kosovu i Metohiji odgovarajući na novinarsko pitanje: kakvu poruku šalje Srbima na Kosovu i Metohiji? Medijski reformatori su odmah zaboravili pitanje i kontekst odgovora, ali im nije smetalo da metodama „spin majstora“ patrijarhov odgovor prošire na sve pripadnike islamske veroispovesti u Srbiji. Takvima nije palo na pamet da traže izvinjenje od onih koji su u etnički očišćenom Sarajevu na najvulgarniji način prikazivali Patrijarha Pavla nakon njegovog upokojenja? A kada biste pogledali emisiju Mihaila Radojičića, onog čuvenog „Šoka“ sa početka osamdesetih godina 20. veka, na državnoj televiziji Crne Gore u kojoj se na primitivan način obračunava sa Bogom, Crkvom, Bogorodicom, svetiteljima i sveštenstvom vređajući verska osećanja pravoslavnih hrišćana u Mitropoliji Crnogorsko-Primorskoj  onda zahtevima za izvinjenje ne bilo kraja!

IRINEJ I SAMOSTALNA SRBIJA
Prilikom televizijskog prenosa, a i u kasnijim televizijskim emisijama posvećenim izboru i intronizaciji Patrijarha Irineja, na veoma vešt način je nekoliko puta plasirana još jedna veoma opasna poruka. Naime, više puta je konstatovano da je od velikog značaja to što je Patrijarh Irinej „prvi srpski patrijarh koji je izabran u XXI veku i u samostalnoj Srbiji“. Jedan od državnih funkcionera je u čestitci Patrijarhu Irineju čak izrazio očekivanje „da će patrijarh doprineti razvoju Pravoslavlja u Srbiji“.

Patrijarh Irinej je odmah javnosti prikazan na način koji su ti mediji odredili kao podoban, a posebno su „prorokovali“ da će novi patrijarh zapravo posebno svedočiti „duh verske tolerancije među svim konfesijama u Srbiji koji nam je do sada nedostojao“, kao da to njegovi prethodnici nisu činili

Pre svega, u crkvenom smislu nema nikakvog značaja da li je patrijarh izabran u samostalnoj Srbiji ili na nekom drugom mestu koje se nalazi na prostoru kanonske jurisdikcije naše pomesne Crkve. Istini za volju, u Uredbi o izboru Prvog srpskog patrijarha uspostavljene Patrijaršije od 23. oktobra 1920.g. („Glasnik“, službeni list Srpske Pravoslavne Patrijaršije, br. 8 29. oktobra 1920.g.) bilo je propisano da se „Izborni sabor sastaje u prestonici Beogradu radi izbora Patrijarha najdalje za tri meseca od dana kada ova Uredba bude objavljena u Službenim novinama“ (čl. 4). Međutim, u važećim zakonodavnim aktima Srpske Crkve nigde nije propisana obaveza da se izbor patrijarha mora vršiti u Beogradu. Mesto i vreme zasedanja Sabora određuje Sveti Arhijerejski Sinod. Boljim poznavaocima novije istorije Srpske Crkve je poznato da je Sveti Arhijerejski Sabor svoja zasedanja više puta počinjao ili završavao u Pećkoj Patrijaršiji, Žiči, Studenici, Ostrogu ili Banja Luci.
U radu izbornog zasedanja Svetog Arhijerejskog Sabora prilikom izbora 45. patrijarha srpskog je učestvovalo 44 eparhijskih i vikarnih episkopa. Samo 16 od njih stoluje u Srbiji u svojstvu eparhijskih ili vikarnih episkopa, a od ukupno 45 eparhija koliko ih sada ima u SPC samo se 13 nalazi na području Republike Srbije. Dakle, samo se jedna trećina od ukupnog broja eparhija SPC nalazi u Srbiji, a dve trećine se nalaze izvan državnih granica Srbije. I kako onda  može da bude tako važno i bitno naglašavanje činjenice da je Patrijarh Irinej izabran u samostalnoj Srbiji? Zar se tako olako možemo odricati svoje istorije i svoje geografije i kao niko na ovoj zemlji sužavati svoj duhovni prostor?
Podsećanja radi, Prestolonaslednik Aleksandar je u ime svoga oca Kralja Petra na praznik Sabora Srpskih Prosvetitelja 1920. godine ukazom potvrdio da se „poglavar vaspostavljene Srpske Patrijaršije, prijemnik Trona Svetoga Save, prvog Arhiepiskopa i Prosvetitelja Srpskog, Arsenija, Danila I, Janićija, Makarija, Gavrila, Arsenija Čarnojevića i ostalih velikih patrijaraha zove „Srpski Patrijarh Pravoslavne Crkve Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“ („Glasnik“, br. 5 od 14. septemba 1920). U „famoznom“ aktu Prestolonaslednika Aleksandra od 17. juna 1920. (koji montegrini i dukljani po Crnoj Gori uporno pogrešno uzimaju kao akt kojim je navodno „okupatorska dinastija Karađorđevića ukinula ‘autokefalnu’ CPC“) navedeno je da je zvanični naziv Crkve u to vreme – „Srpska Pravoslavna Crkva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“ („Glasnik“, br. 1 od 14. jula 1920). Carigradski Patrijarh Meletije se u svom kanonskom pismu od 24. februara 1922, Patrijarhu Dimitriju obratio kao „najblaženijem Patrijarhu Beograda i celoga Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“. Višedecenijska i još uvek važeća titula arhiepiskopa pećkog, mitropolita beogradsko-karlovačkog i patrijarha srpskog upravo nadilazi sve granice i države i objedinjuje sve pravoslavne hrišćane bez obzira na razlike.

PROROCI DRUGE SRBIJE
Mnogima još uvek nije jasno koliko je opasno kada se jezik politike i državno-pravna logika ne samo upliću nego i u značajnoj meri utiču na unutrašnja  crkvena pitanja. Ko je od tadašnjih političkih aktera mogao da pretpostavi da „dugo željeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“ neće trajati ni sto godina? Da li je nekome tada moglo da padne na pamet da će se ikada od ondašnje srpske Crne Gore i jednog srpskog naroda u njoj stvoriti više nacija, a da će antisrpska histerija postati osnovno načelo ideologije montenegrinstva danas? Da ne govorim da je naziv „Pravoslavna Crkva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“ već i tada bio sporan s obzirom da su se pod duhovnom jurisdikcijom obnovljene Pećke Patrijaršije nalazile i eparhije, poput Skadarskog vikarijata, koje su voljom svetskih moćnika sa pravoslavnim srpskim narodom ostale izvan političkih granica Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca?
U vremenu kada se smišljeno i podlo forsiraju anti-crkvene teze o „crnogorskoj crkvi“, „bosanskoj crkvi“, „vojvođanskoj crkvi“, „kosovskoj crkvi“, „hrvatskoj pravoslavnoj crkvi“ i ko zna još kakvim nakaradama ovakve poruke samo služe crkvenim i srpskim neprijateljima da ljude uveravaju da je reč o patrijarhu Srbije, a ne o patrijarhu srpskom i da tako podstiču i podgrevaju nezdravi crkveni separatizam razbijanjem crkvene jurisdikcije prema granicama novonastalih država.
U sekularnim državama su jasno razdvojene svetovne i duhovne nadležnosti. Crkva Hristova kao bogočovečanski organizam nije uslovljena i vezana državnim granicama. Uostalom, i današnje područje kanonske jurisdikcije Srpske Crkve to nedvosmisleno potvrđuje. Naši arhijereji i sveštenstvo i u buduće, kao što su i do sada, neprestano moraju da svedoče duhovno jedinstvo u svom narodu bez obzira na promenljive političke granice i državno-pravne okvire.
Medijsko prenaglašavanje „samostalne Srbije“ kao mesta izbora Patrijarha Irineja upravo treba da podstakne saborske oce arhijereje da donesu odluku da se u budućem vremenu izbor Arhiepiskopa Pećkog, Mitropolita Beogradsko-Karlovačkog i Patrijarha Srpskog ima vršiti u Manastiru Pećka Patrijaršija, viševekovnom sedištu srpskih arhiepiskopa i patrijaraha. A „prorokovanje“ veštih medijskih „proroka druge Srbije“ demantovaće upravo Patrijarh Irinej svojim kanonskim posetama Crnoj Gori, Republici Srpskoj, Federaciji BiH, Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji i svuda gde ima njegove duhovne dece kojima će doneti poruke mira i posvedočiti očinsku ljubav.

2 коментара

  1. Очигледно је да медији по систему топло-хладно, покушавају и цркву да уздрмају , после Војске, која је у нок-дауну,са овим “генералом”Милетићем, нема од војске ништа, поклањају је Нато “чимбеницима”. Лепо је Слоба говорио, наставили су рат само другим средствима, средствима специјалног ратовања, подривања,политичког,медијског…..шире дефетизам.
    Ово са Артемијем, ако је било проневера, у реду је. Појављује владика Атанасије са викарним владиком Теодосијем(код кога Тадић иде), …! У инспекцији , недавно су били владике Амфилохије и Григорије(опет миљеник Додика),…..владике Амфилохије и Иринеј бачки су недавно критиковали владику Артемија,……шта се ту дешава…. ако је проневера ,лоповлук онда уреду……!

  2. Sta se tu desava ? desava se *tranzicija*, i popovisu ljudi, a znamo *para vrti gde burgija nece*, jer veliki brat vidi da osim *drzave* u kojoj moze da dobije *glas* za litru zejtina, funkcionise i drugi oblik drustva preko crkve, drzavu su sredili, narod su sredili-ojadili i na redu je sredjivanje *duhovnog* stanja…kao i u prethodnom sredjivanju *drzave* i u ovom drugom na raspoloznju su zapadne banke…za skrivanje opljackanog novca na osnovu kojega daju kredite toj istoj drzavi po kojoj rovare i izvlace kamete-interes.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *