Paralelne srpske istorije

Piše Branko Radun

Kada se uporedi razvoj srednjovekovne i novovekovne srpske države mogu se izvući brojne i značajne paralele, pa i ozbiljne istorijske pouke

Kada se upoređuju vladari, dinastije i države često se dolazi do zanimljivih uvida i čudnog osećaja da je istorija velika tajna u kojoj ima mnogo više „ponavljanja“ no što izgleda kada se posmatra „školski“. Tako se i poređenjem dva poznata perioda srpske državnosti – srednjovekovnog i novovekovnog – otkriva niz sličnosti. Naravno, postoje i mnoge razlike, te ovde treba reći odmah da nema „sistema“ koji bi mogao da nam pomogne da po logici analogija predvidimo i budućnost.

Začetnik srednjovekovne srpske državnosti: Stefan Nemanja

DVA VOŽDA
Kada se uporedi razvoj srednjovekovne i novovekovne srpske države mogu se izvući brojne i značajne paralele, pa i ozbiljne istorijske pouke. Na početku i jednog i drugog istorijskog perioda stoje naši nacionalni heroji – osnivači dinastija i utemeljitelji država – Nemanja i Karađorđe. Obojica velikana teškom mukom oslobađaju zemlju od okupatora i stvaraju slobodnu srpsku državu. Oba „vožda“ dižu bune koje se završavaju porazom (jedan je bio u zatočeništvu, a drugi u izgnanstvu van Srbije), ali koje kao posledicu imaju stvaranje nove države. Obojica nastoje da ojačaju centralnu vlast suzbijajući moć lokalnih gospodara. Previranja, progonstva, bratski sukobi, ustanci, junaštvo i tužno stranstvovanje su u njihovim biografijama. Za obojicu bi važilo ono što je zapisano za Nemanju: „ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš…“ Ratovanje za tuđe interese i korišćenje konflikta istočnih i zapadnih sila da bi se nekako stvorila srpska narodna država. Strogo se obračunavaju sa neprijateljima države, naroda i vere. Neki ih zbog toga smatraju previše strogim, pa i surovim ne znajući da je to jedini način da se napravi država „iz ničega“. Od početka Nemanjićkog ciklusa pa do novovekovne srpske slobode pod Karađorđem je prošlo nešto više od šest vekova. Prvi je bio sveti osnivač jedne, a drugi mučenički osnivač druge srpske dinastije.
Postoje brojne i očigledne geopolitičke paralele – Balkan je u previranju i vodi se borba za njegovu kontrolu. Pitanje je da li će umesto orijentalnog, balkanski narodi dobiti nove zapadne gospodare koji kreću u svoje istočne pohode.  Zanimljivo je da je Srbija u oba slučaja bila pod vlašću orijentalne imperije (u srednjem veku je to bila pravoslavna Vizantija, a u novom veku muslimanska Osmanska carevina) kojoj je glavni grad Carigrad. Srbija postaje slobodna kada ta orijentalna imperija slabi i kada u ratovima od drugih gubi teritorije i poziciju dominantne sile. Isto tako je Srbija ugrožena od zapadnih sila, a naročito Srbi u Bosni – koja od provincije orijentalne imperije postepeno postaje protektorat zapadne sile.

Začetnik novovekovne srpske državnosti: Karađorđe

No da se vratimo na naše – srpske paralele. Iza velikih osnivača dinastija dolaze na vlast srpski vladari koji sa manje ili više uspeha podižu i jačaju mladu srpsku državu. Oni izgrađuju srpsku državnost tokom čitavog veka, s tim da u srednjem veku imamo jednu, a u novom veku dve dinastije koje se smenjuju na prestolu. Srpska država se formira kao narodna država sa narodnom crkvom i kulturom. Pratimo postepen i trnovit uspon te narodne države, njeno jačanje i širenje sa ciljem da obuhvati ceo srpski narod ili barem najveći njegov deo. Bilo je tu dosta ratova sa spoljnim neprijateljima, ali i unutrašnjih previranja, pobuna, svrgavanja vladara i nemira. No ipak to je vreme napretka i rasta mlade srpske države. Tako trinaesti i devetnaesti vek prolaze u znaku konsolidacije i jačanja srpske države na temeljima narodne, da kažemo srpske svetosavske ideje.

JUGOSLOVENSKO CARSTVO

Tvorac najveće srednjovekovne nadnacionalne države: car Dušan

No, vremenom srpskom elitom ovladavaju veće ambicije i neke tuđe mode i ideologije. U srednjevekovnoj Srbiji – početkom četrnaestog veka je to vizantijski raskoš i „helenski“ univerzalizam i imperijalizam, dok je šest vekova kasnije reč o evropskoj modi i evropskim univerzalističkim idejama i ideologijama. Napušta se lagano srpska narodna ideja i priklanja se novim i uvezenim ideologijama. Temelj srpske države više nije ideja okupljanja jednog naroda u jednoj narodnoj državi sa narodnim vladarem već stvaranje jedne veće nadnacionalne države i zajednice naroda. Što sticajem istorijskih okolnosti – slomom imperija koje su sputavale oslobađanje naroda, što zahvaljujući novim ideološkim tokovima – dolazi do stvaranja „velike države“. Posle pobede u ratu proširuju svoju vlast na nove teritorije i stvaraju od kraljevine „carevinu“. Države koja je sve manje nacionalna, a sve više imperijalna.
Tvorci te dve velike i nadnacionalne države su Car Dušan i Kralj Aleksandar. Prva je bila carstvo Srba i Grka (ali i drugih naroda) a druga je bila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (ali i drugih). Kralj Dušan Nemanjić se kruniše u Cara a kralj Aleksandar Karađorđević se proglašava prvo za Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca a zatim i za Kralja Jugoslavije sa tituluom – „Viteški Kralj – Ujedinitelj“. Dva velika i ambiciozna „viteška vladara“ donose zakone (Ustav i Zakonik) i reformišu državu želeći da ostanu upamćeni kao pravedni vladari, ali ostaju upamćeni po veličini države i koncentraciji lične vlasti.

Tvorac najveće novovekovne nadnacionalne države: kralj Aleksandar

Iako se tada čini da je srpska država na vrhuncu ona je iznutra veoma heterogena i slaba. Koliko je slaba pokazaće se samo nekoliko godina posle smrti velikog i jakog vladara. Slaba je jer se nije temeljila na staroj i vitalnoj narodnoj ideji – ideji narodne države i nacionalne crkve. Ona je odustajući od tog starog srpskog programa otišla u pravcu kvantitativnog širenja i okupljanja heterogenih elemenata pri čemu se gubi jedinstvo i snaga. Srbija i srpska ideja nestaju u jednoj nadnacionalnoj državnoj tvorevini i ideologiji koja je zapravo strana vodećem narodu te države.
Osim tog nadnacionalnog programa koji seče vitalne korene narodne ideje dolazi i do dekadencije elite koja se otuđuje od naroda i tradicije. Vladajuća elita pod uplivom strane moda i ideja pokušava da se nametne kao gospodar svom narodu kome je sve dalja. Dolazi do međusobnih trvenja unutar elite i ona sve manje ima osećaj za „zajedničku stvar“. Preovladavaju lični i klanovski interesi, stvaraju se regionalni centri moći i država se iznutra rastače u momentu kad spolja gledano izgleda kao velika i prosperitetna. Smrt jakog vladara pokazuje kako je ta spoljašnja veličina samo maska unutrašnje slabosti i podela na svim nivoima. Smrt Cara Dušana i Kralja Aleksandra zapravo označava i početak kraja te države. Ona se ubrzano raspada i dolazi do međusobnih sukoba pojedinih vođa onoga što je ostalo od te zemlje.
Mogli bi Princa Pavla ili nekog drugog srpskog vođu posle njega slobodno nazvati Novim Urošem Nejakim koji bezuspešno nastoji da održi jedinstvo tamo gde ga nema. „Velikaši proklete im duše na komade razdrobiše carstvo“ kaže narodna pesme- kletva, koja važi kako za period posle Cara Dušana tako i za period posle kralja Aleksandra. To je kraj „carstva srpskoga“.
Decenije prolaze a Srbe vode regionalne vođe, Srbi su podeljeni u više državica i ne postoji jedinstvo. Iskustvo raspadajućeg carstva i međusobnih sukoba u srednjem veku je slično iskustvu građanskom ratu u vreme Drugog svetskog rata i decenije srpske slabosti i podela pod titoizmom u savremenoj srpskoj istoriji. Žalosna priča o srpskom nejedinstvu i spremnosti da se vazalski služi svakom gospodaru obeležava ova vremena.

Obnovitelj narodnog i državnog jedinstva u srednjem veku: car Lazar

DRUGI KOSOVSKI BOJ
Istorijska situacija našeg doba se poklapa sa onim u vreme Kosovske bitke. U oba slučaja imamo borbu za opstanak naroda i države, u oba slučaja velika sila nadire na Balkan (onda sa istoka, danas sa zapada) i naravno glavna prepreka njenoj hegemoniji su Srbi. No kao i onda Srbi su razbijeni u više državica i klanova koji ni pod pretnjom uništenja ne mogu svi da se ujedine. U oba slučaja velika sila dolazi na Kosovo da bi tako porazila Srbe i zagospodarila i Srbijom i Balkanom.
No, opasni neprijatelj koji preti opstanku naroda stvara situaciju kad je potrebno obnoviti jedinstvo – narodno i državno. U sličnoj ulozi i istorijskoj poziciji su se našli knez Lazar i Slobodan Milošević iako je između njih proteklo šest vekova. Mi ne želimo reći da je Milošević – Novi Knez Lazar, već samo da su njihove istorijske uloge veoma slične jer je i istorijska situacija „paralelna“. Tu tajanstvenu vezu sadašnjice i vremena pre i posle Kosovske bitke su mnogi osetili. Poređenje sukoba 1999. i Kosovskog boja je opšte mesto patriotske literature i medijskih prikaza. Dakle, ko god da se u tom vremenu našao na čelu države i naroda bio bi pred sličnim izazovom i dilemom pred kojom je bio i Knez Lazar pre više od šest stotina leta.
Sasvim je drugo pitanje kako je Milošević i kako smo mi kao narod odgovorili na taj „kosovski izazov“, na taj Novi Vidovdan. Neko bi rekao da Milošević nije išao do kraja kao knez Lazar i njegova vojska, drugi bi rekli da mi kao narod nismo bili spremni da idemo do kraja, a da je eliti i to što se trpelo bombardovanje bilo previše. Veći deo opozicije je išao putem „prihvatanja realnosti“ – dakle putem Brankovića (i istorijskog i mitskog), a pri tome je to bilo i većinsko stanje duha srpske elite bez obzira da li je reč o poziciji ili opoziciji. No čak i da smo dali Kosovo bez rata, da smo se svi ponašali kao brankovići, samo bi ubrzali svoju propast.

Obnovitelj narodnog i državnog jedinstva u vremenu kada je ugrožen opstanak: Slobodan Milošević

Posle Kosovskog boja Srbija kao poražena zemlja, opstaje ali i postaje vazal velike sile. Onda su Turci tražili da Srbi pošalju svoje trupe u ratove koje Sultan vodi, a sada Amerika nastoji da pridobije Srbe da šalju svoje momke u Avganistan. I onda i danas Srbijom dominiraju brankovići koji pokušavaju da objasne da izdaja nije izdaja već „suočavanje sa realnim stanjem na terenu“. Zanimljivo je kako su mnogi koji zagovaraju „kooperativnost“ prema moćnicima koji nam otimaju Kosovo pokušali da istorijski rehabilituju Vuka Brankovića. Među njima se ističe njegov nesretni imenjak koji ga je tako pristrasno branio, da je svakom postalo jasno u kom grmu leži zec. Ovde dakle uopšte nije reč o istini o „istorijskom Vuku Brankoviću“ već o pojavi da nečista savest traži istorijski alibi kroz rehabilitovanje one ličnosti koja u narodnom sećanju budi razlikovanje herojstva i izdajstva. Nova postmiloševićevska vlast oseća na sebi breme narodne osude zbog brankovićevske „pragmatične politike“. U poređenju sa tom servilnom politikom Miloševićevo držanje u Hagu i tragična smrt, u narodnoj svesti, njegovom liku dodaju i neke lazarevske primese.
Posle 1389. je Srbija bila slaba i nije se mogla otvoreno suprotstaviti agresivnoj imperiji, kao što to ni sada ne može. Novo vreme traži i nove odgovore. No, onda je iznedrila Despota Stefana Lazarevića koji je služio kao vazal velikoj sili ali je iskoristio priliku da Srbiju ojača. Iako vazal on je zemlju centralizovao i nije tolerisao „regionalizaciju“. Borio se za tuđe interese ali ne zbog tuđina i njegove vizije „ujedinjenog sveta“ kao značajan deo srpske elite danas, već je uvek svestan šta je i kome pripada. Boreći se za druge borio se uvek za Srbiju. Kriza imperijalnog sistema mu je omogućila da oslobodi Srbiju i postavi na noge. Zemlja je u slobodi doživela oporavak od „kosovskih rana“.
Novi Despot Stefan je ono što je potrebno Srbiji – čovek i ljudi koji će ako treba biti lojalni moćnicima ovoga sveta ali pre svega verni otadžbini. Oni koji će dati manje no što se traži od njih, a ne kao naši vlastodršci i više no što moraju. Danas vlast samo simulira tu poziciju kroz sintagmu „i Evropa i Kosovo“. Ona popušta na svim frontovima (Euleks, Vojvodina, „Srebrenica“, Republika Srpska) pri tome nastojeći da neguje patriotsku retoriku „nacionalnog interesa“ i „borbe za Kosovo“. Ova vlast je dobila izbore na veštački stvorenoj medijskoj slici koji ju je prikazao kao „stefanovsku“, ali je sada veliki deo javnosti već svestan da su Tadić i Jeremić samo „patriotski marketing“. Ona se pokazala opasno zavodljiva jer je takva, ali realno takva „stefanovska“ politika, Srbiji danas potrebna. Politika koja je daleko od onog za što se predstavlja, već tek nešto više od odglumljene medijske predstave za naivne mase.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *