Ninova nagrada: Od svitanja do sumraka

Piše Aleksandar Dunđerin

Kako je NIN-ova nagrada od najprestižnijeg literarnog priznanja u Srbiji, postala događaj koji zadovoljava samo laureate, uglavnom zbog novčanog iznosa koji im sleduje

NIN-ova nagrada je rođena u razdoblju kada je sunce još uvek bilo daleko, mada se mnogima može učiniti, pogotovo ukoliko posmatraju književne pojave iz perspektive nedavnog sumraka, odnosno sa aspekta današnjeg mraka, da je nagrada za najbolji roman godine svoje detinjstvo i mladost, bar u načelu, provela obasjana prijatnim zracima sunčeve svetlosti. Makar i zbog činjenice da su se u prvih petnaestak godina života NIN-ove nagrade, među njenim dobitnicima našli dva puta Dobrica Ćosić (nagrađen za romane „Deobe“ i „Koreni“), a po jednom Ranko Marinković („Kiklop“) i Meša Selimović („Derviš i smrt“). Ostvarenja pomenutih autora donekle čine i degutantnom tezu, makar u pitanju bilo i novo čitanje tradicije, kako su pedesetih i šezdesetih godina priznanja bila dodeljivana samo piscima koji su u svojim delima uspešno odgovarali na političke i poetičke diktate svog vremena.
Ipak, do sedamdesetih godina NIN-ova nagrada će, izuzimajući pomenuta tri pisca i njihova četiri romana, pre biti upamćena po određenom broju afera i sumnjivih odluka, nego po delima koja su proglašena za romane godine. Mihajlu Laliću neće biti dodeljena nagrada za romane „’Lelejska gora“ (1957) i „Hajka“ (1960), Vladanu Desnici za „Proljeća Ivana Galeba“ (1957), Dušanu Matiću za roman „Kocka je bačena“ (1957), Slobodanu Seleniću za delo „Memoari Pere Bogalja“ (1968); prema nekima od njih nepravda će biti ispravljena kasnije, ali mora da bode oči da su romani koji su u to vreme bili ovenčani najprestižnijom nagradom za književnost, ikada ustanovljenom na ovim prostorima, danas, bar mlađoj generaciji percipijenata, potpuno nepoznati. Reč je o delima Eriha Koša, Radomira Konstantinovića, Mirka Božića i Aleksandra Vuča, pa čak i Miroslava Krleže, ili Oskara Daviča, koji će u istoriji srpske književnosti ostati upamćen, ne toliko zahvaljujući svojim romanima, koliko činjenici da je NIN-ovu nagradu osvojio čak tri puta, i to dva puta zaredom (1963. i 1964. godine).

Sunce je nekada bilo bliže: Dobrica Ćosić je prvi dobitnik NIN-ove nagrade (1954. za roman „Koreni“ i 1961. za delo „Deobe“)

KA MATEMATIČKIM IZRAČUNAVANJIMA
Najveći skandal u istoriji NIN-ove nagrade dogodio se na samom početku njenog života, već 1959. godine. Iako je te godine bilo objavljeno 36 romana, žiri je većinom glasova (Milana Bogdanovića, Velibora Gligorića i Borislava Mihajlovića) odlučio da ne dodeli nagradu za 1959. godinu pošto, po mišljenju većinskog dela žirija, nijedan roman nije zadovoljavao kvalitet potreban da zasluži ovo prestižno priznanje. Zoran Mišić i Eli Finci ostali su u manjini, smatrajući da je najbolji roman te godine ostvarenje Miodraga Bulatovića „Crveni petao leti prema nebu“. Pravdajući se odgovornošću u odnosu na budućnost romana sa srpskohrvatskog govornog područja, te ističući da je srpski i hrvatski roman u stadijumu kvantitativnog, ali ne i kvalitativnog procvata, Bogdanović, Gligorić i Mihajlović ipak nisu uspeli da ubede ni tadašnju, ni kasniju čitalačku publiku kako su jedino strogi kriterijumi u procenjivanju ostvarenog u tadašnjoj romanesknoj produkciji, koja je, po rečima Mihajlovića, bila dosadna i nezanimljiva, onemogućili da bar Miodrag Bulatović za „Crvenog petla“ dobije NIN-ovu nagradu. I pored toga što su jasno ukazali da je NIN-ova nagrada pre društvena nego umetnička vrednost, Bogdanović, Gligorić i Mihajlović nisu uspeli da unište značaj ovog prestižnog priznanja – to će za rukom poći njihovim kolegama, tridesetak godina kasnije.
Prvih desetak godina žiri je funkcionisao na jedan komplikovan način, koji je mnoge podsećao na rad neke katedre za književnost ili nekog uredništva časopisa, odnosno izdavačke kuće. Naime, žiri (sve do 1971. godine manje-više sa stalnim članovima) u tom periodu sastajao se i po desetak puta, o svakoj knjizi je diskutovao nadugačko i naširoko, pravio mnogo odabira, dok posle mnogobrojnih dugotrajnih sastanaka ne bi najpre napravio uži izbor, a potom odabrao jedan roman. Takav model je, i pored toga što je bio iscrpljujući za žiri, obezbeđivao donesenoj odluci jednu dozu ozbiljnosti i validnosti. Naravno, ovakav način rada bio je moguć pre svega zato što je romaneskna produkcija pisana na srpskohrvatskom jeziku u čitavoj SFRJ sve do osamdesetih godina brojala na godišnjem nivou od petnaestak do četrdesetak romana; ne zato što se do pre dvadesetak godina na ovim prostorima manje pisalo, nego zbog činjenice da se vodila pažljiva književna politika, da se brižljivo osmišljavala čitava književna produkcija, rečju, da objavljivanje romana u relevantnim ustanovama kulture nije bilo rezultat opravdane ili neopravdane želje autora, ili, pak, njegove finansijske moći, nego odluke određenih autoriteta koji su, na osnovu postojećih sistema vrednosti (književnih, umetničkih, estetskih, ideoloških) davali „blagoslov“ za objavljivanje određene knjige koja bi, po automatizmu, ulazila u razmatranje za dodelu NIN-ove nagrade.

Zaboravljeni rekorder: Oskar Davičo je čak tri puta postao laureat NIN-a („Beton i svici“, 1956; „Gladi“, 1963; „Tajne“, 1964)

Međutim, bez obzira što se početkom šezdesetih godina romaneskna produkcija tek neznatno uvećala, 1963. godine odlučeno je da se zbog njenog povećanja stalni žiri proširi (u njega su ušli predstavnici mlađe generacije: Muharem Pervić, Petar Džadžić i Miloš Bandić), a da se dosadašnji model njegovog rada zameni sistemom Akademije Gonkur. Od tada je svaki član žirija trebalo samostalno da nađe svog kandidata i na poslednjem sastanku da izađe pred kolege sa svojim odabirom. U slučaju da u prvom suočavanju nijedan kandidat nije dobio potrebnu većinu glasova, automatski je otpadao onaj kandidat koji je imao najmanje glasova; sistemom selekcije jedan kandidat je naposletku morao da obezbedi većinu glasova žirija. Tako su pole samo deset godina postojanja NIN-ove nagrade, razgovori o umetnosti na seansama žirija dobili mogućnost da se postepeno pretvore u matematička izračunavanja.

ZLATNE SEDAMDESETE
Bez obzira na pomenutu činjenicu, sedamdesete i osamdesete godine prošlog veka predstavljaju zlatno doba NIN-ove nagrade; možda i samo zato što su predstavljale i zlatan period književnosti pisane na srpskohrvatskom jeziku. Gotovo svi romani nagrađeni do pred kraj osamdesetih i danas su nezaobilazni za sagledavanje ne samo istorijskog razvoja srpske (delom i hrvatske) književnosti, njenih stilskih i poetskih karakteristika, nego i umetničkih i estetskih dometa i vrednosti. Nove generacije proučavalaca srpske (i hrvatske) književnosti, verovatno će manje biti ostrašćene kada budu proučavale naznačeni period ovih nacionalnih književnosti, i verovatno će sa manje predrasuda prema vremenu jedne ideologije, jednog partijskog sistema, jednog književnog centra, konstatovati kako su u to vreme najprestižniju književnu nagradu dobijali pisci čija dela (zbog kvaliteta, naravno) niko neće moći da izbaci iz školskih programa (od srednjoškolskih do univerzitetskih) – Borislav Pekić, Miloš Crnjanski, Danilo Kiš, Mihajlo Lalić, Miodrag Bulatović, Aleksandar Tišma, Slobodan Selenić, Pavao Pavličić, Antonije Isaković, Milorad Pavić, Živojin Pavlović. Da u istoriju srpske književnosti niko ne može nasilno ući pokazuju, međutim, čak i u tom zlatnom vremenu, slučajevi poput Petka Vojnića Purčara, koji je pod okolnostima obavijenim velom tajne dobio nagradu za roman „Dom sve dalji“ 1977. godine.
Iako su sedamdesete i osamdesete godine pokazale da je čak i u razdoblju „političkih i poetičkih diktata“, ipak postajao profesionalizam i s(a)vest žirija, u okviru institucije koja dodeljuje NIN-ovu nagradu bilo je i u to vreme mnogo previranja. Kada  je za roman godine 1971. proglasio knjigu Miloša Crnjanskog „Roman o Londonu“, žiri je rekonstruisan, a Mihiz, Mišić i Pervić otpušteni su pod obrazloženjem da stalni žiri, koji su činili najprestižniji kritičari beogradskog literarnog kruga, ne može da obezbedi „slojevitost estetskog vrednovanja“. Pošto se navodno osećalo kako su se romaneskne vrednosti čitavog srpskohrvatskog jezičkog područja procenjivale sa stanovišta aksioloških kriterijuma jedne uže sredine (Beograda), u žiri su se uključili aktivni kritičari iz vanbeogradskih literarnih krugova (Midhat Begić iz Sarajeva, Draško Ređep iz Novog Sada i Igor Mandić iz Zagreba), kako bi se, sa jedne strane, stekao bolji uvid u romanesknu produkciju, a sa druge strane obezbedila principijelnost i validnost prilikom odlučivanja. Tada je dat i predlog da mandat žiriju traje svega dve godine.

Zlatno doba NIN-ove nagrade: sedamdesetih godina prošlog veka nagradu za najbolji roman godine dobili su i najveći srpski književnici, među kojima i Borislav Pekić za „Hodočašće Arsenija Njegovana“ (1970), Miloš Crnjanski za „Roman o Londonu“ (1971), Mihajlo Lalić za „Ratnu sreću“ (1973) Aleksandar Tišma za „Upotrebu čoveka“ (1976)

Da je NIN-ova nagrada, bar do devesetih, dodeljivana pre za zaokružen opus autora, nego za pojedinačno delo, svedoči i činjenica da je Danilo Kiš, dobitnik ovog priznanja za roman „Peščanik“ 1972. godine, iako skoro četrdesetogodišnjak, bio jedan od najmlađih laureata u tada već bezmalo dvadesetogodišnjoj istoriji nagrade za najbolji roman. Ističući posle dodele nagrade svoju sumnju u opstanak umetnosti reči na ondašnjem vašaru evropskog književnog tržišta, Kiš je izrazio bojazan da književne nagrade neće sprečiti usamljeničku i slučajnu sudbinu nagrađene knjige, koja će svakako živeti u osami, progutana stravičnom tišinom, izazvanom mehanizmom tržišta i indiferentnosti. Danilu Kišu je, i pored reči koje je izgovorio, a koje su obesmišljavale čak i postojanje nagrade koju je dobio, trebalo više od šest godina (i „Čas anatomije“’) da pošalje pismo u kojem se odriče NIN-ove nagrade. Ali tada je, kao što je Kiš verovatno i računao, bilo suviše kasno za jedan takav gest. Današnjim piscima koji učestvuju u trci za NIN-ovu nagradu, kao poučan primer svakako može da posluži i govor Slobodana Selenića koji je, pošto je 1980. godine dobio NIN-ovu nagradu za roman „’Prijatelji“, iskreno priznao kako je Vojislav Lubarda takođe zaslužio nagradu za roman „Preobraženje“, te Boško Petrović za roman „Pevač“.

MAZOHISTIČKO APLAUDIRANJE
Iako je za vreme Druge Jugoslavije NIN-ova nagrada imala svoje uspone i padove, čini se da su devedesete godine odvele ovu instituciju u središte književne zone sumraka, iz koje se ona, početkom 21. veka neuspešno pokušava izvući, nemoćno bauljajući po mraku. Raspad Jugoslavije, ujedno i raspad bilo kakvih sistema vrednosti u književnoj kritici, gubitak čvorišne tačke iz koje bi se mogla odrediti referentna vrednost na osnovu koje bi se, planski, dodeljivala i NIN-ova nagrada, čemu je, doduše, doprineo i postmodernistički pogled na svet, institucionalizovan od strane onih koji će početkom ovog veka preuzeti ulogu, kako to neki vole da kažu, „generalnih sekretara srpske književnosti“, učinio je da nagrada za najbolji roman ostane primamljiva isključivo zbog sve većih honorara. U prvi plan iskočili su oni pisci koji su još krajem osamdesetih bojažljivo bili uključivani u uže izbore – Miroslav Josić Višnjić, Svetislav Basara, Milisav Savić. Upravo je ovaj poslednji za roman „’Hleb i strah“ 1991. godine dobio NIN-ovu nagradu, koju je ubrzo, zbog teksta „Strava“ Momčila Selića (te godine bio u užem izboru sa romanom „Izgon“), objavljenom u NIN-u, demonstrativno „vratio“, bivajući, ruku na srce, brži od Danila Kiša, mada ne i rečitiji.
Ipak, NIN-ova nagrada je, čini se, potpuno izgubila legitimitet kada je 1994. godine dodeljena dvadeset devetogodišnjem Vladimiru Arsenijeviću za debitantski roman „U potpalublju“. Naravno, pretpostavka da je od tada moguće da NIN-ovu nagradu dobije i potpuno anonimni autor, uz to još izuzetno mlad, i to za svoju prvu knjigu, ništa dobro nije donela najmlađoj generaciji romanopisaca u Srbiji. Jer, dodele NIN-ove nagrade u to vreme bile su očigledno osenčene velikom fingiranom polemikom između tradicionalista i postmodernista. U vremenu kada se celokupna kulturna scena Treće Jugoslavije polarisala oko pitanja da li mazohistički negirati nacionalne posebnosti i nacionalne vrednosti, ili ih, bez objektivne distance, afirmisati, tadašnji žiri je dodelio nagradu, neškodljivom Arsenijeviću, čiji je roman, opisujući aktuelan problem mlade generacije okružene ratom, koristeći se urbanom leksikom buntovnih rokera, zapravo najavio prodor nove generacije srpskih pisaca koja će kasnije u mazohističkom zanosu aplaudirati NATO-u. Možda će baš zato nova stranica u istoriji NIN-ove nagrade pratiti nove momente u istoriji srpske države, te će 2001. godine priznanje za roman godine dobiti još jedan mladi pisac rokerske provenijencije, Zoran Ćirić za roman „Hobo“, koji je zbog svog ogoljenog, sirovog, uličnog jezika, koji podseća na socijalno tipičnu reč nekadašnje „proze novog stila“, te zbog opsednutosti motivima alkohola, droge, seksa i nasilja, definitivno ozakonio vladavinu jednog novog političkog i poetičkog diktata, čiju će sublimaciju predstaviti roman Milovana Vidojkovića „Kandže“.
Očigledno je sredinom devedesetih godina bilo bezbolnije dodeliti NIN-ovu nagradu Vladimiru Arsenijeviću, nego jednom od prvih srpskih disidenata, nekada ozloglašenom Milovanu Đilasu, ili, pak, „’komunisti’ preobučenom u ruho velikog nacionaliste“, dakle Vuku Draškoviću, koji imidž najčitanijeg pisca, ali izvan svih relevantnih pregleda književnosti, nije uspeo da promeni čak ni u borbi sa Arsenijevićem, i uz podršku Draška Ređepa i više ljudi koji su na promociji knjige klicali njegovo ime.

Najmlađi laureat: Danilo Kiš vratio je nagradu dobijenu za „Peščanik“ 1972. godine, izrazivši pre toga sumnju u „opstanak umetnosti reči na ondašnjem vašaru evropskog književnog tržišta“

HIPERPRODUKCIJA NOVOG DOBA
Koliko je devedesetih godina žiri bez razmišljanja o budućnosti srpske književnosti dodeljivao NIN-ove nagrade, svedoči i podatak da čak ni Goran Petrović za roman „Opsada crkve svetog Spasa“ nije dobio ovo priznanje, ali je zato ono dodeljivano piscima koji, bez obzira na to što su potpuno poštovali stilske i poetske modele prisutne u srpskoj književnosti sredinom prošlog veka, možda ni u tom razdoblju ne bi ušli u uži izbor. Tako 1998. godine biva nagrađen Danilo Nikolić za roman „Fajront u Grgetegu“, u kojem autor od već hiljadu puta viđenog realističkog modela pripovedanja pokušava da pobegne forsirajući, isto tako često u prošlosti prisutne, ironiju i fragment. Da je proglašavanje dobitnika za najbolji roman i definitivno poprimilo groteskni okvir, predstavlja i postmodernistička šala žirija koji 1999. godine dodeljuje nagradu Maksimilijanu Erenrajhu (esejisti koji je svoje radove objavljivao pod pseudonimom Karlo Ostojić) za kratki roman „Karakteristika“ koji varira preiscrpljenu temu iz Drugog svetskog rata. Kada je godinu dana kasnije nepravda prema Goranu Petroviću konačno ispravljena (dobio NIN-ovu nagradu za roman „Sitničarnica Kod srećne ruke“, koji se u poređenju sa romanom „Opsada crkve Svetog Spasa“ može nazvati i „Isto to samo malo lošije“), Svetislav Basara, do tada večiti pisac za uži izbor, ušao je u bezbrojne polemike sa književnim establišmentom, a sukob je završio obećanjem da se odriče unapred i jednom za svagda primanja književnih nagrada. Delovalo je tada da je Basara ovim postupkom sebi na vreme pribavio dobar alibi. Ipak, nije odbio NIN-ovu nagradu pet godina kasnije.
Njegovim koracima, ali sa drastičnijim posledicama, krenuo je i Dobrilo Nenadić, kojem očigledno nije bilo jasno zašto za roman 2002. godine biva proglašeno delo („Ukop oca“’ Mladena Markova) koje od tradicionalnog, već uveliko prevaziđenog modela realističke proze ne odstupa čak ni u meri u kojoj odstupa knjiga Danila Nikolića. Dobrilo Nenadić je tada zabranio preštampavanje svojih romana i tražio da se svi postojeći primerci njegovih knjiga spale, te izjavio da će uništiti svoje rukopise. Ali, ko bi se uzbudio ukoliko bi srpska književnost ostala uskraćena za romane Dobrila Nenadića. Hiperprodukcija, započeta devedesetih godina, dovela je do toga da se godišnje štampa i objavljuje više stotina romana. Ni mnogobrojniji žiri to ne bi mogao da stigne da pročita, a kamoli da o pročitanim romanima razmisli, te shvati pravce razvoja srpske proze. Kako se onda dogodilo da su NIN-ovu nagradu dobijali čak i anonimni pisci, poput Arsenijevića ili Erenrajha? Da li u mraku u kojem radi i deluje žiri, nagrađen biva roman koji neko iz hrpe knjiga nasumice izvuče?

Један коментар

  1. Jako mi je drago sto sam uspela da “naiđem” na ovako dragocen tekst . Svaka čast autoru…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *