MILORAD VUČELIĆ Hrastovi koje obaraju

Samo je danas i ovde turčenje i preveravanje, nacionalna izdaja i grubo i naglo raskidanje sa ideološkim uverenjima i konvertitstvo pretvoreno u loš strip. Ono što je u velikoj svetskoj i srpskoj književnoj i filosovskoj literaturi velika tema, iskušenje i izvor nadahnuća ovde je pretvoreno u lagodan, jeftini, kliširani, banalni džepni roman koji se obilato medijski promoviše i svesrdno podržava. Ono što je u Srbiji i svetu nekada bilo velika drama sada je tek ljubavno-kriminalna i politička spletka, trač ili tek naslovnica nekog tabloida. Primitivni cinizam osionih i pohlepnih lažova i javnih protuva krajnje precizno i planski lišava srpski narod svakog valjanog uporišta i stvara situaciju u kojoj je sve dopušteno i čak poželjno i ništa ne podleže bilo kakvoj vrednosnoj proceni. Veliko delo i primer dostojanstvenog življenja nikoga ne obavezuje. Prekriva ih lepršava olakost izricanja i obično praznoslovlje.
Žrtve ovakvog pohoda su i naši velikani koji odlaze. Na njihovim primerima se najslikovitije i najočiglednije vidi sav vulgarni i bestidni ničim ograničeni cinizam ovog doba. Razgovoru sa velikim francuskim državnikom Šarlom de Golom, Andre Malro je dao naslov: „Hrastovi koje obaraju…“ na tragu reči Viktora Igoa: „O, kakav surov zvuk u suton stvaraju / Hrastovi koje za lomaču Heraklovu obaraju…“. Takve reči su primerene našem preminulom svetski znamenitom filozofu i u pravom ljudskom smislu velikanu Mihailu Markoviću.
Ali pre toga nešto o jednom pre nekoliko meseci sahranjenom velikanu.
Nedavno smo ispratili i posmrtne ostatke našeg velikog Patrijarha Pavla. I ogromna sahrana je pokazala veličinu njegovog dela koje je kao i njegova ličnost morala poslužiti kao uzor i uporište i srpskom narodu i njegovoj Crkvi.Smišljenom i upornom medijskom i episkopskom manipulacijom desilo se da je u prvi plan izbila jedino njegova skromnost. Sve drugo je ostalo po strani. U redoslednu zadataka koji se nalaze pred novim crkvenim vlastima prvi je bio dovođenje rimskog pape u Srbiju.Odmah zatim usledili su zahtevi da se promeni crkveni kalendar.Tu je brzo došla puna podrška vlastima i evropskim integracijama. Možda će biti i evroatlantskim. Ali kao prioritet svih prioriteta pojavila se nova organizacija SPC, a pre svega u Beogradsko-karlovačkoj eparhiji i samom Beogradu. Cilj je, sudeći po udarnim antisrpskim medijima koji su dokazano u dosluhu sa „vrhom SPC“, odvojiti Karlovačku eparhiju od Beogradske jer ona nije u užoj Srbiji već u Vojvodini, a i zato što je baš kao i Srbija „prevelika“. Onda ostatak beogradske eparhije, jer je i ona prevelika treba podeliti tako da bi novobeogradska, zemunska, a morala bi onda valjda i surčinska, bile s one strane Save i Dunava, pa da se tako zaokruži teritorijalna podela nekadašnje Srbije. Naravno, potrebno je tome poslu naći primerene nove i moderne europski orijentisane episkope.
Neće biti da su prethodno pobrojani poslovi oni koje nije stigao, niti mogao da obavi naš veliki Patrijarh Pavle. Neće biti da je to deo njegove zaostavštine. Pre će biti da to nije ni hteo, ni želeo, niti je trebalo da učini. Nije hteo da to bude njegovo delo. I zato su ga ovaj narod i pravoslavni svet poštovali. Obavezuju li ovaj narod i crkvu delo i načela našeg patrijarha ili im je preostalo samo to da se oglušuju o uzor njegovog skromnog života?
Na vest o smrti našeg najvećeg filozofa Mihaila Markovića najčešće je pominjana njegova doslednost. O tome se s pravom govori. Bio je izuzetno dosledan čovek i to isticanje govori o velikoj potrebi srpskog naroda za ovom vrednošću. Osnovani je utisak da nje nema ili da je isuviše retka u javnom i političkom životu. Ali neka nam bude oprošteno na poređenju da i najgore antisrpske političke stranke i nevladine organizacije su izuzetno dosledne, pa ne hvalimo njihovu doslednost. I NATO klan u Srbiji je izuzetno dosledan u svojoj želji da Srbiju kradomice i na silu strpa u ovaj vojni savez, pa ne hvalimo njihovu doslednost. I oni koji su obećali „Fijat“, i svetsku krizu kao „razvojnu šansu“, i besplatne akcije dosledni su u svojim lažima, pa ne zaslužuju hvalu. Zar nisu više nego dosledni naši liberalni realizatori pljačkaške privatizacije, pa zar da ih hvalimo zbog toga? Naši politički i ideološki prevrtači su u svom vlastoljublju i te kako dosledni, pa zar da im se divimo zbog toga?
To što nama nije za hvalu jeste ogromnoj većini dirigovanih i propagandističkih elektronskih i pisanih medija u ovoj zemlji. Njima je takva doslednost za svaku pohvalu i podršku. Zato se ovakvim isticanjem i zamućuje voda povodom smrti našeg velikana. Što manje principa i uverenja, što više bagatelisanja dela, to veća pohvala doslednosti i istrajnosti. Najdosledniji su oni koji ne veruju ni u šta sem u golu vlast, evrounijaćenje i NATO. Marionete su najdoslednije.
Čemu je to Mihailo Marković bio dosledan to je mnogo važnije pitanje od same njegove doslednosti. On je sledio, izgrađivao i angažovao se za otelotvorenje principa slobode, demokratskog socijalizma, rodoljubive levice, socijalne pravde, nezavisnosti i suvereniteta Srbije, odbrane Kosova i Metohije, odbrane srpskih nacionalnih interesa… Bio je energični protivnik NATO-a i vojnog svrstavanja Srbije, žestoki kritičar Haškog tribunala i nametanja srpskih krivica i srpskog samooptuživanja, protivnik korporacijskog globalizma…
Borba za te vrednosti i načela je svojevrsna opomena ovom dobu i uzor slobodoljubivom delu srpskog naroda. To je kvalitet načela o kojima je govorio Mihailo Marković. To treba dosledno baštiniti i slediti. Tako se zadobija i priznanje za doslednost.
Poslednje dve godine otkad „Pečat“ izlazi profesor Mihailo Marković je bio jedan od najredovnijih saradnika našeg lista i najveći deo njegovog rada u tom periodu mogao se pročitati u „Pečatu“.
Dobar deo Markovićevih zalaganja može se naći u njegovom intervjuu u prvom broju „Pečata“, a koji ponovo objavljujemo igrom slučaja ili sudbine, u ovom 101. „Pečatu“. Pri samom kraju ovog intervjua Mihailo Marković kaže: „Naime, čovek može promeniti svoja načela, ali time postaje drugačija ličnost. Ja do sada nisam imao razloga da budem nezadovoljan svojim karakterom i svojim temeljnim uverenjima – zato ih nisam menjao. Reč je, dakle, o kvalitetu načela“.
Možda je zbog svega rečenog, u svom tekstu „Tri života Mihaila Markovića“ Miloš Petrović napisao: „I kao mislilac i kao čovek, Mihailo Marković je bio toliko veliki, tako impozantan, tako human, da je praznina koju je ostavio gotovo veća nego sredina u kojoj se kretao.“

Један коментар

  1. остала је огромна Марковићева грађа која је јавности непозната па је сасвим оправдано очекивати од Печата да се прихвати објављивања филозофских радова нашег великог мислиоца и јединог Праксисовца који није завршио зауларен на јаслама Јевропе тиранке.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *