MIHAILO MARKOVIĆ Sloboda se mora braniti silom

Razgovarao

Aleksandar Vulin

Može li Srbija bez levice?

Srbija može bez levice onako kako može da živi čovek bez levog oka, leve ruke i leve noge. To znači, ne može da sagleda perspektivu, ne može da potrči, ne može ni da hoda bez štapa.

Da li Vas situacija u Srbiju danas podseća na onu pre Drugog svetskog rata – za vlast se bore desničarske partije, a prave levice nema.

Sadašnja  situacija u Srbiji liči na onu pre Drugog svetskog rata utoliko što su se za vlast borile iste dve partije – demokrate i radikali. Bitna razlika je u tome što je tada levica bila silom izgnana iz javnog života (“demokratska” vlada Vesnića 1920-1921. godine donela je “Obznanu” , zakon o zaštiti države, kojim je KPJ stavljena izvan zakona, sva njena imovina zaplenjena, a članovi i aktivisti pohapšeni). Pred rat levica je bila ilegalna, ali, iako malobrojna, bila je odlično organizovana i moralno snažna, pa je zato i mogla da odigra vodeću ulogu u ustanku 1941. godine. Danas je levica brojnija i legalna, ali u velikoj meri demoralisana i sklona oportunizmu.

Kada ste osnivali SPS da li ste ga zamišljali ovakvim kakav je danas?

Nisam ga ja samo zamišljao, već je on i bio bitno drugačiji. Bio je nosilac nade u bolju budućnost, bio je prihvaćen od većine naroda, okupljao je ne samo gotovo celu radničku klasu i seljaštvo već i brojne najistaknutije intelektualne stvaraoce. Imao je najmoderniji levičarski program i na čelu Slobodana Miloševića, jednu ličnost kakvu Srbija još od vremena Karađorđa nije imala.

U kojoj meri je za rezultat sadašnjeg SPS-a zaslužna njegova prošlost a u kojoj njegova sadašnjost?

Ovo malo glasova sadašnjeg SPS posledica su delom ogromnih grešaka u prošlosti, sa kojima se partija još nije kritički suočila, a delom i trenutno sasvim nedovoljnog rada u narodu i imidža koristoljubivosti nekih aktuelnih vođa.

Šta je potrebno levici u Srbiji da bi se oporavila: novi program ili novi ljudi?

I najbolji program vremenom treba redigovati i dopunjavati. Ali ako bi ga SPS bitno promenila, izgubila bi svoj identitet. Ako hoće da opstane kao leva partija, SPS ne sme menjati osnovne principe jer oni važe za celu epohu kapitalizma (u kojem smo danas znatno više nego juče). Neophodni su novi ljudi i, pre svega, novi stil rukovođenja – svakodnevno odlaženje u mesne organizacije i objašnjavanje narodu društevne situacije, a ne sitno kalkulisanje i trgovanje sa drugim partijama.

Postoje pojedinci koji bi mogli da doprinesu obnavljanju levice, ali u ovom času još ne postoji dovoljna kritička masa za ostvarenje toga cilja. Nažalost, sadašnja većina u SPS-u nekritički se svrstava iza svake dobro organizovane grupice koja zasedne na čelo. Nesumjivo je da su potrebni “neki novi klinci”. Ali, jedno novo okupljanje, moguće je pre svega oko jednog levog časopisa kao što je “Pečat”. To je njegov veliki značaj. Važno je podsetiti da je Lenjin prvi put okupio ruske revolucionare oko časopisa “Iskra”  koji je počeo da izlazi u Lajpcigu i Minhenu 1900. godine.

Podržali ste Tomislava Nikolića na predsedničkim izborima. Zašto?

Kao što sam već objasnio, ovo nije bio samo izbor između ličnosti i partija, nego pre svega između puta daljeg srozavanja Srbije, sve do statusa kolonije i, sa druge strane, puta veće nezavisnosti naše spoljne, ekonomske i kulturne politike. Pogrešili su oni (kao i SPS) jer su na prvo mesto stavili ineters partije, njenog učešća u osvajanju nekog procenta glasova s kojim bi se pred drugi krug moglo trgovati. Pobeda Tome Nikolića bila je moguća i u prvom krugu. Ona je bila realno moguća i u drugom krugu da je Nikolić razgovarao sa vođama narodnjaka  i socijalista i obezbedio da pozovu svoje birače da glasaju za njega. Što on to nije učinio, ljudski je razumljivo, ali je u politici, onakvoj kakva je, to bilo neophodno.

U kojoj meri je i danas podela na levicu i desnicu aktuelna?

I dalje važi tradicionalna podela na političke snage koje se oslanjaju na strani i domaći kapital, i koje oslonac traže u svetu rada. Kod nas bi se moglo reći: na dobitnike i gubitnike tranzicije. Ali to više nije jedini kriterijum razlikovanja političkih stranka. Dodatno merilo jeste i odnos prema nacionalnim interesima. Postojala je rodoljubiva levica (SPS) i anacionalna levica (JUL), isto tako rodoljubiva desnica (DSS i radikali) i anacionalna desnica (DS, G17 plus i LDP). U poslednje vreme u celom svetu odnos prema globalizmu postaje novi i najbitniji činilac političke podele. U tom smislu na našoj političkoj sceni prirodna podela mogla bi se izvršiti na proglobalistički tabor (DS, G17plus i LDP) i antiglobalističku grupaciju (radikali, socijalisti i DSS). Ovakvu polarizaciju do sada su ometali lični motivi (strah, sujeta, bahatost, osvetoljubivost).

Koliko otpor korporacijskom globalizmu izjednačava levicu i desnicu?

Otpor korporacijskom globalizmu jedna je od definišućih karakteristika levice. Nekadašnji laburisti i socijaldemokrati, Bler i Solana, koji su postali globalisti, ne mogu se više smatrati levičarima ni u jednom smislu te reči. Desničari po prirodi stvari podržavaju globalizam, osim kada su izrazito patriotski opredeljeni, kao što je bio francuski degolist, general Pjer Galoa, ili kao što su kod nas trenutno radikali i narodnjaci.

Postoji li ideologija u našem političkom životu?

Ako pod “ideologijom” podrazumevamo skup ideja kojima se trvdi da već jeste ono što tek treba da bude, i kojima se posebni sebični interesi proglašavaju za opšte interese – onda je naš politički život prezasićen raznim ideologijama. Tu su najpre liberali koji se kunu u slobodu a krajnje su netolerantni i ostrašćeni kada su u pitanju opredeljenja koja su različita od njihovih (izraziti su antikomunisti, antiradikali, ogorčeni protivnici bilo kakve saradnje sa nosiocima drugih ideologija). Tu su zatim “demokrate” koji hoće da “lustriraju” svoje protivnike i da ih sistematski eliminišu iz medija.

Kada ideologija prerasta u mržnju?

Dok je u pitanju samo ideološki sukob, čovek vodi borbu protiv drugog čoveka kao predstavnika jednog pogleda na svet, jednog načina mišljenja, jedne političke doktrine. Sredstva te borbe su argumenti, činjenice koje druga ideologije ignoriše ili zanemaruje, otkrivanje logičkih grešaka (pre svega nedoslednosti), protivrečnosti u zaključivanju, jednostranosti i pristrasnosti. Tu još uvek ne mora biti ničeg ličnog. Najefikasnija je ona ideološka borba u kojoj nema ostrašćenost i mržnje. Mržnja protiv jedne ličnosti ili grupe, počinje onda kada se ne pobijaju samo suprotne tvrdnje i uverenja, nego se teži nanošenju što veće štete, vređanju, poniženjima, čak i fizičkom povređivanju ili potpunom uništenju. Ta mogućnost uvek je skrivena u reakcionim ideologijama. Istinskom levičaru mržnja nije potrebna da bi afirmisao svoju ideju. Ukinuti buržoaziju kao klasu znači samo lišiti je privilegija i ukradene imovine, a ne fizički povrediti.

Da li živimo u vremenu apsolutnih ideoloških vrednosti (Evropa, NATO, liberalna ekonomija, višepartijski sistem)?

Notorni američki ideolog Fukojama upravo je u tom smislu govorio o “kraju istorije”. Došlo je, navodno, vreme kada su vrednosti liberalizma definitivno preovladale i dalja istorija više nije moguća. Razume se, to je budalaština. Upravo smo na početku velike krize tih tobožnjih apsolutnih vrednosti. U većem delu Azije, a sve više i u Južnoj Americi i Africi, svet već je uveliko krenuo drugim putevima, a i nama na Balkanu, Evropa, i sve što ide zajedno s njom, treba da bude mogućnost a ne neminovnost.

Postoji li u Srbiji politička opcija koja može da ostvari kritičnu masu i da dobije dovoljno glasova za suštinsku promenu?

Odgovor na pitanje zavisi od toga kako shvatamo stvarne promene. Ako taj izraz definišemo kao promene u pravcu demokratskog socijalizma, trenutno  za takve promene nije moguće obezbediti kritičnu masu. Ali, ako pod promenama podrazumevamo koalicija radikala, socijalista i narodnjaka (koja je danas jedino moguća opcija), onda se, sa malo više volje za dogovor, može učiniti krupan posredni korak ka situaciji u kojoj bi bile moguće radikalne promene. To je istovremeno i jedini put kojim socijalisti mogu ponovo okupiti deo svojih razočaranih članova, razume se, ako budu imali znatno bolje rukovodstvo od sadašnjeg.

Kako komentarišete tezu da je Kosovo izgubljeno stogodišnjom lošom politikom Srbije?

Pretpostavljam da je ta teza dobar primer Tadićevog “osvajanja Evrope”. Svaki put kad izreknemo neku ovakvu glupost, pohvaliće nas da smo najzad počeli da se popravljamo. Na početku te stogodišnje “loše” politike dogodilo se oslobađanje Kosova 1912. godine; na to smo imali pravo po svim merilima. Kosovo je još od ranog srednjeg veka bilo srpsko, Albanci su počeli da dolaze na taj prostor tek krajem 17. i u 18. veku. Daleko od toga da su starosedeoci Balkana i potomci Ilira – oni su na Balkan dospeli tek u 11. veku. Na Kosovo su došli kao lojalni muslimanski građani Turske koja je dospela kao kolonijalni zavojevač, osvajač. Prema tome, Prvi balkanski rat  bio je oslobodilački a ne zavojevački. Treba li da se smatramo krivim što su srpsku vojsku za vreme povlačanja preko Albanije, Albanci svuda dočekivali i napadali kao neprijatelje, što su za vreme Drugog svetkog rata na Kosovu pobili i proterali nekoliko stotina hiljada Srba, što su u vreme Sremskog fronta digli masovnu pobunu pod Šabanom Polužom. Moguće je, naravno, i ironično tumačenje ocene o lošoj politici Srbije. Godine 1943, Srbi su Albancima, koji su došli iz južne Italije, dozvolili da ostanu na teritoriji Drača Korče koji je kasnije nazvan Arbanon. Znači, mi smo im dozvolili da ostanu – to je bila ta loša politika. Da nisu Srbi u dvema velikim seobama napustili Kosovo, Albanci bi ostali na Drimu koji je vekovima bio granica Srba i Albanaca. Ko nam je kriv što smo Kosovu decenijama, odvajajući od usta, pružali tako veliku pomoć i odškolovali toliko mnogo studenata albanskog jezika i albanske književnosti i istorije; na taj način sami smo snabdeli kadrovima pokret za otcepljenje.

Mnogi u Srbiji govore da otcepljenje Kosova ima moralno opravdanje u genocidu koji je navodno vršen nad njima.

Tako govore sledbenici Čede Jovanovića i nevladinih organizacija za koje se zna u čijoj su službi. Da su Srbi zaista vršili genocid nad Albanicima, kao što su Amerikanci nad Indijancima, od Albanaca bi danas ostalo samo nekoliko bednih rezervata, pa bi oni igrali turistima svoje nacionalne igre za nešto sitnine.

Ali, šta sada učiniti kada je u pitanju Kosovo?

Mi uporno branimo naše pravo na tu teritoriju. Siledžijstvo ne sme proći. Prirodna blaga Kosova i Metohije pripadaju nama, ali uskoro će i Albanci i Amerikanci bežati sa Kosova jer je ono bombardovanjem nepopravljivo zagađeno i biće sve gore u vekovima koji dolaze. Cena za život na Kosovu biće gubitak velikog dela porodice, tamo će još samo roboti moći da opstanu. Nadajmo se da će roboti raditi za nas i za naše saveznike.

Može li doći do integracije Albanaca u srpsko društvo?

Ako je ta mogućnost ikad bila realna ona je sada definitivno propuštena.

Ako se država odriče svog prava da primenjuje silu, u kojoj meri se ona uopšte može nazvati državom?

Dobro pitanje. Država je po definiciji organizacija za legitimnu primenu sile. Ne postoji država bez vojske, policije, sudstva, zakona, zatvora, kažnjavanja i popravnih domova. Suštinska razlika između morala i prava jeste upravo u tome što se pravo oslanja na silu. Metafizičko opravdanje postojanja države je shvatanje ljudske porirode po kojem čovek ima predispozicije za zlo, koje je potrebno sprečavati vaspitavanjem i kulturom, ali i silom. Kada su pred poslednje izbore saopštavani podaci o izbornim spiskovima, rečeno je da imamo na spisku nešto preko 9.000 vojnih lica. To je, razume se, u ovakvom lošem okruženju, zamenarljiva brojka, pa se mora zaključiti da smo u zanemarljivoj meri suverena država. Na svu sreću, Srbi su uvek kroz istoriju bili ratnički narod, bez dara za napad ali sa izvanrednim genetskim dispozicijama za odbranu. Kao i svako drugo znanje, tehničko na primer, vojno znanje može se veoma brzo reprodukovati. Znači, Tadić i Davinić nisu mogli da do kraja obave posao destrukcije naše vojske. Ona se može brzo obnoviti, i to bi morao biti jedan od prvih zadataka nove vlasti.

Kuda treba da pođe Srbija? Da li je Evropa njen cilj, ili bolji život njenih građana?

Neverovatno je ali istinito – već se Sveti Sava o ovome izjasnio. U jednom pismu on kaže da mi nismo ni na istoku ni na zapadu, već smo istok na zapadu a zapad na istoku, i dodaje da mi ne priznajemo nikakvu zemaljsku silu iznad sebe. Bolji život naših građana može se obezbediti ukoliko sarađujemo i sa zapadom i sa istokom, i ako obezbedimo da ne budemo deo nijednog zatvorenog tabora. Dakle, ni evropske zajednice sa njenim ogromnim ograničenjima.

Da li Srbija treba da uđe u NATO?

Bilo bi suludo ući u vojni savez koji nas je blokirao, bombardovao i koji uzima deo po deo naše teritorije. Ako nas NATO želi za člana onda je to prvo zato da bi upotrebljavao naše vojnike u Avganistanu, Iraku i budućim svojim zavojevačkim poduhvatima, a drugo zato da bi nam prodao svoje oružje, i to po izuzetno skupoj ceni.

Koji su ratovi besmisleni, i da li uopšte postoje smisleni ratovi?

Agresivni, osvajački ratovi, očigledno su zli i besmisleni, a za njih se plaća i skupa cena. Ono što je silom oteto, biće pre ili kasnije izgubljeno. Amerikanci su na vreme shvatili da osvojene teritorije ne treba silom da drže u statusu kolonije, već je dovoljno da ih samo ekonomskim instrumentima koriste. I to se pokazalo kao protivproduktivno. Ogromna ulaganja u stalno ratovanje proizvela su monumentalne dugove (reda veličine od 10.000 milijardi dolara). Dugotrajni parazitizam stvorio je naviku da se stalno više uvozi nego što se izvozi, i da se više troši nego što se proizvodi. Ako se s tim produži, neminovan je finansijski bankrot, a ukoliko se takva praksa prekine, i potrošnja znatno ograniči, pada se u relativno siromaštvo i frustriranost onoga koji je prvo imao, a sada nema.

Tragična je ali nesporna činjenica da postoje ratovi koji su smisleni – to su odbrambeni ratovi, šta više i ratovi koji iz odbrane prelaze u napad, to su ratovi protiv velikog i nesumnjivog zla. Sigurno je da je imalo smisla boriti se do kraja protiv fašizma. To je koštalo 25 miliona ljudskih života. Da su nacisti pobedili, oni bi i danas bili na vlasti i ostali bi ko zna do kada. Ko može da izračuna koliko bi bilo žrtava fašističke represije u većem delu sveta i u trajanju od više decenija. Gandijev nenasilni otpor mogao je uspeti protiv jedne relativno civilizovane zemlje kakva je bila Engleska u prvoj polovini 20. veka. Protiv sila kao što je bila nacistička, ili kao što je danas američka, Gandijeve metode ne bi imale nikakvog uspeha. Nacistima ne bi bilo teško (kao Englezima) da ubiju nenaoružan narod, oni su to uostalom i dokazali. Američkim pilotima ne bi bilo teško da sa visine od 10 kilometara bacaju svoje bombe; oni čak ne bi ni znali da li je bilo otpora ili ne. Mir i nenasilje, zaista se ubrajaju u univerzalne ljudske vrednosti. Ali, to nisu apsolutne, pa ni prioritetne vrednosti. To su sveopšte vrednosti pri ostalim jednakim uslovima. Ali, kada ostali uslovi nisu jednaki, kada je u pitanju sloboda, nacionalna nezavisnost, socijalna pravda, ljudska solidarnost – one se moraju braniti, ako je potrebno i silom. U tom smislu smatram da se treba boriti za mir, ali nisam pacifista.

Vi ste poznat kao čovek koji nije menjao svoja uverenja. Da li to vidite kao svoju prednost ili kao manu?

Svi smo mi tokom celog života izloženi dejstvu različitih činilaca koji u nama izazivaju promene. Neki od tih činilaca su spoljašnji: životna sredina, istorijski događaji, porodica, prijatelji i neprijatelji. Drugi su unutršnji: želje, način reagovanja, stresovi, dosada, zasićenost… Ali, pri svim tim promenama, nešto ostaje konstantno, naš genetski sklop, ono što se zove karakter, jedna ustaljena struktura ponašanja i čvrsta temeljna uverenja koja nazivamo načelima. Znamo da promene gena uglavnom vode ka degradaciji, a da su promene karaktera retke i moguće u oba pravca – nabolje i nagore. Sartr je smatrao da se o čovekovoj slobodi ne bi moglo govoriti kada on ne bi bio u stanju da prevaziđe i svoj karakter. Naime, čovek može promeniti i svoja načela, ali time postaje i drugačija ličnost. Ja do sada nisam imao razloga da budem nezadovoljan svojim karakterom i svojim temeljnim uverenjima – zato ih nisam menjao. Reč je, dakle, o kvalitetu načela. U zavisnosti od toga, promena može biti dobra ili loša. Ne sporim da sam pomalo tvrdoglav – to sam nasledio od oca Ličanina. U 15. godini sam odbacio religiju, u 16. godini sam postao levičar, i niko me do sada nije uverio da sam pogrešio.

13 коментара

  1. Mihailo Markovic je bio jedan od nasih najznacajnijih mislilaca 20. veka. Jedini filozof kojeg su postovali u svetu, ma koliko su nisu slagali sa njim

  2. Neka mu je slava i hvala

  3. Umro je poslednji srpski levicar. Hvala mu za sve sto je uradio u svom zivotu… Hvala i vama sto ste odmah postavili intervju sa njim!

  4. Mihailo Marković je bio jedini principijelni ideolog u Srbiji, ma koliko se sa njegovim anahronim stavovima ne slažem.

  5. Tako je govorio Marković: Mir i nenasilje, zaista se ubrajaju u univerzalne ljudske vrednosti. Ali, to nisu apsolutne, pa ni prioritetne vrednosti. To su sveopšte vrednosti pri ostalim jednakim uslovima. Ali, kada ostali uslovi nisu jednaki, kada je u pitanju sloboda, nacionalna nezavisnost, socijalna pravda, ljudska solidarnost – one se moraju braniti, ako je potrebno i silom. U tom smislu smatram da se treba boriti za mir, ali nisam pacifista.

  6. Dok je bilo Mihaila Markovića postojala je i levica u Srbiji. Jedini on nije nikada izdao uverenja i načela u koje je verovao. Mnogi drugi jesu, i danas se predstavljaju kao vernici i desničari. Zato nam radnici gladuju.

  7. Da li možete da zamislite da bi ijedan današnji političar, ideolog, mislilac rekao da se sloboda mora braniti silom. Sa Mihailom Markovićem je završena jedna epoha, epoha koja je bila znatno časnija od ove.

  8. Otisao je jedan veliki mislilac.Nama zivima ostavio je u nasledje veliku levicarsku misao,nesprovedenu,ne primenjenu i dovoljno ne rasirenu u sirokim masama.Na nama je da nastavimo dalju borbu,intelektualnu,na osnovama njegove filozofske misli.Nije tacno da je dosao”kraj istorije”Fukujama se preracunao.Na najbolji nacin ga je demantovalo haoticno stanje u svetskoj ekonomiji,prouzrokovano pre svega bahatoscu,gramzivoscu i nedotatkom misaone podloge za organizovanjem drustava,zajednica i drzava.Nasledje koje smo nezasluzeno dobili obazuje nas na mnogo aktivniji rad.Nije sramota poceti izucavati Levicarsku misao Mihala Markovica.I njegov zivot.Naravno.Mozda ce mi neko odgovoriti pozivajuci se na politicke floskule neoliberala.Ne dajem ni pet para za to.Pa icivilizacija kojoj pripadamo,htriscanska,zasnovana je na knjizi.Ta, knjiga,je osnova i drugih velikih i malih civilizacija druge vrste.Nemerljiv poklon dobijen,rekoh,bez zasluge obavezuje intelektualnu elitu okupljenu oko “Pecata”da bez obzira na partijsku opredeljenost prione iznalazenju pravog puta za Narod kome pripadamo.

  9. Goran Ivković

    Tiho i nenametljivo najveći svetski filozof humanističkog, antiglobalističkog i marksističkog opredeljenja je zakoračio u legendu.
    Ceo svoj život hrabro i uporno je živeo svoju filozofiju. Vreme je pokazalo da je uvek video dalje od svih.
    Na temeljima njegove zaostavštine tek će se graditi neka nova, humanija i pravednija Srbija.

    Večna mu slava i hvala za sve što je učinio.

  10. Fizičko utrnuće pokretačkog duha prof Markovića je ogroman gubitak za levicu. Brojni njegovi tekstovi međutim o kritičkoj i dijalektičkoj teoriji i metodi su organon za juriš na nebo odnosno za borbu za ostvarenje realno utopističkog projekta samoorganizovanja potlačenih i izrabljivanih za razvoj vlastitih sposobnosti i ukidanje klasne podele rada kao izvora tlačenja i izrabljivanja čoveka od strane čoveka.

  11. Fizičko utrnuće pokretačkog duha prof Markovića je nenadoknadiv gubitak za levicu. Brojni njegovi tekstovi međutim o kritičkoj i dijalektičkoj teoriji i metodi su organon za juriš na nebo odnosno za borbu za ostvarenje realno utopističkog projekta samoorganizovanja potlačenih i izrabljivanih za razvoj vlastitih sposobnosti i ukidanje klasne podele rada kao izvora tlačenja i izrabljivanja čoveka od strane čoveka.

  12. Велики човек и философ, слава му! Зашто опет латиница, наслов”Печат” је сад написан латиницом, мислим несхвата поенту, као читаће и хрвати часопис, а чланци на српској ћирилици! Ћирилица се негује ,чува, али не половично !Честитка и једином неутралном листу, листу истине и наде.

  13. Marijana, ajde da se malo potrudimo i ne dozvolimo da Markovic bude poslednji levicar..nije on to bio zbog sebe..!?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *