MILOVAN DANOJLIĆ U zagrljaju s neprijateljem

Razgovarao

Goran Kozić

O Milovanu Danojliću zna se, skoro, sve. Od nabrajanja njegovih naslova učinilo mi se interesantnije da ga zamislim kako u romantičnom gradiću pored Pariza kuca na ćiriličnoj pisaćoj mašini, razmišlja zašto je bolji Srbin u tom položaju nego u prepunom beogradskom autobusu i zaključuje da današnja, amerikanizovana škola, vaspitava polukretene širom sveta…

Prolećno izdanje „Nove Zore“ obeležili su vaši epigrami. U njima na veoma direktan, veoma srpski način komunicirate sa „stolećem groznim“. Šta je Srbe zadesilo u tom stoleću i gde su sada?

Svi znamo šta nas je zadesilo, i svako ko hoće da gleda može videti gde smo sada. Nevolja je u tome što ljudski duh ne podnosi prejake doze istine pa se zavarava jadnim utehama i samoobmanama. U proteklom veku nismo imali ni pameti ni sreće, ni vremena da išta što je dobro započeto privedemo kraju. U nekoliko ratova izgubili smo cvet potomstva, da na kraju, pod poplavom pogrda i poniženja, izgubimo i samopouzdanje što je, uz pogoršane uslove života, pojačalo demografsku krizu. Mogućnost našeg fizičkog nestajanja sa lica zemlje sasvim je osnovana. Dakako, nisu isključena čuda i srećni obrti, ali oni retko dolaze sami od sebe, njih treba pripremati. Velike sile Zapada, u ostvarivanju svojih samoživih planova, poništile su rezultate naših oslobodilačkih i odbrambenih ratova i vratile nas u stanje od pre Berlinskog kongresa. Dva najveća projekta naše moderne istorije, izgradnja zajedničke države Južnih Slovena i uspostava pravednijeg društvenog poretka – Jugoslavija i socijalizam – doživela su žalostan kraj. Selo je upropašćeno, uništena je ruralna civilizacija a da joj nije nađena održiva zamena. Ovakvi udarci poljuljali bi mnogo veće i jače narode od našeg.

„Prete“ nam uključivanjem u porodicu evropskih naroda. Zar mi nismo u njoj odavno?

„Evropa“ je u našem vladajućem političkom žargonu postala čarobna formula za rešenje svih problema, šarena zvečka kojom se maše ispred nosa lakovernih i neupućenih. Guramo se u oslabljenu Evropu, sa užasno visokim troškovima života, sa porastom broja siromašnih i milionskom armijom nezaposlenih, u Evropu koja je, zbog nerešenog ustavnog statusa, odložila prijem novih članova na neodređeno vreme, a mi naš ulazak oročujemo nedeljama i mesecima, od jedne do druge izborne kampanje. Plate radnika u automobilskoj industriji u Rumuniji iznose 250 evra, bugarske bolničarke, po povratku iz Libije, primaju mesečno oko 150 evra, milioni Poljaka su, u potrazi za komadom hleba, izbegli u Veliku Britaniju, francuski poslodavci nude svojim građanima, voljnim da rade u preduzećima izmeštenim u Indiju, 300 evra mesečno – da li je to standard za kojim čeznemo i koji nam se obećava? Obećavaju nam besplatne vize, još samo da nam objasne kuda će, s kakvim sredstvima, naša sirotinja putovati. Prema zvaničnoj statistici, više od polovine Francuza ove godine nije išlo na godišnji odmor ni u domaća letovališta a kamoli u inostranstvo, iako su im otvorene sve zemlje na planeti, a vize, uglavnom besplatne. Povoljnosti koje na Zapadu uživaju privilegovane klase opsedaju našu malograđanštinu, ubeđenu da će „ulaskom“ u Evropu i sama, odmah, osvojiti takve privilegije. Bogatstvo zapadne Evrope, koje se oseća i u godinama krize i depresije, izgrađivano je vekovima, krvavim radom s jedne strane, i pljačkom čitavih kontinenata s druge strane, i ono se ne može prisvojiti stupanjem u slobodnu carinsku zonu i prepisivanjem zakonskih akata koja to bogatstvo štite. Bolji, prosvećeniji život moramo graditi u svojoj kući, svojim snagama i sredstvima, da bismo, eventualno, svetu ponudili ono čega imamo u izobilju, u zamenu za ono što nam nedostaje. Da smo se, nekim čudom, u Evropu uvukli pre tridesetak godina, možda bismo, sami među bogatima, štrpnuli nešto od njenog izobilja. U međuvremenu se na gozbu uguralo previše golaća kakvi smo i mi, pa sa džabalukom ne treba računati.

Kako se zadržava nacionalni identitet prilikom ovakvih istorijskih integracija?

Nacionalne osobenosti nužno se prilagođavaju, u prirodnom toku povezivanja, dobrovoljno, ako ne suštinski onda formalno, uz obostrano vođenje računa da se partneru ne nanese šteta. Nama je šteta već pričinjena, otmicom Kosova i Metohije. Ne zaboravimo da je naše integrisanje u Evropu počelo divljačkim bombardovanjem Srbije, čemu je prethodila višegodišnja propagandna kampanja, uz blaćenje naše prošlosti, falsifikovanje istorije, uz poricanje naših zasluga i žrtava datih u odbrani evropske civilizacije. Onih 18 država, koje su u martu 1999. sručile tovare bombi na Srbiju ne možemo smatrati za dobronamerne prijatelje, ako smo sačuvali zrno razuma u glavi. Evropa nas je u XX veku bombardovala pet-šest puta, u tim akcijama utrkivali su se Hitler, Čerčil i ujka–Sam, da bi im se na kraju pridružio i Širak. Nisam sklon mazohističkom mišljenju i ponašanju: kao hrišćanin spreman sam na praštanje pojedincima, ali ne i državama.

Postoji li evropski kulturni identitet?

Postoji, međutim ako on nije jasno utvrđen mogao bi se uspostaviti u ovoj trgovini na veliko, kada bi nekome bilo do kulture. Šekspir, Dante, Gete, Betoven, Paskal, Volter, Dostojevski, Tolstoj, Gogolj, Servantes, Rembrant i Mocart, Kant i Hegel, Sveti Avgustin i Berđajev, mogli bi se uzeti kao ugaoni kamenovi evropskog Panteona, pa bi smo i mi u njih uzidali pokoju opeku. Na izgradnji tog Panteona ne radi se. Evropska zajednica je pre svega finansijska institucija koja za duhovne vrednosti ne haje, kao što ni one ne priznaju svemoć Nj.V. Novca. Današnja amerikanizovana škola vaspitava polukretene koji ne poznaju ni sopstveno kulturno nasleđe. Upoznao sam priličan broj mladih Francuza koji su završili gimnaziju a da nisu čuli za Šekspira i Getea, a sretao sam i takve koji nisu pročitali nijedan Bodlerov stih! Svi se trude da nauče engleski, ali ne zato da bi čitali Šekspira.

Delite li mišljenje prema kojem je srpska kultura prožeta predmodernim vrednostima i da je kao takva protivna evropskom duhu?

U toj tvrdnji ima delić istine, ali su zaključci koji se iz nje izvlače pogrešni, a lekovi koji se predlažu surovi i ubilački. Modernizovanje života i mišljenja ne zahteva poricanje tradicije, nego njeno osavremenjivanje, novo formulisanje i oživljavanje u promenjenim okolnostima. Tu bismo se imali čemu naučiti od Japanaca, Kineza, Indusa, Jevreja i Rusa, umesto što stojimo pred intelektualnim nihilistima Zapada kao žabe omađijane zmijom, i ozbiljno slušamo njihove savete da se treba odreći sebe. Ko se odrekne svoje prošlosti, kakva god ona bila, ni u budućnosti nema šta da traži.

Vaše su priče lične, ali smo se itekako prepoznali u romanu „Pustolovina ili ispovest u dva glasa“. Doživeli smo svašta. Čime smo zaslužili toliku pažnju novih uređivača planete?

Našli smo se, ponovo, na jednom od pravaca imperijalističkog napredovanja najveće svetske sile, pružili smo jalov otpor njenoj odluci da se razbije Jugoslavija, nismo se preko noći odrekli komunističke ideologije, nismo se snašli u promenama, a uza sve to, nosili smo i žig pravoslavne šizme, što znači da smo viđeni kao prirodni saveznici Rusa, protiv kojih Zapad, od Napoleona do Hitlera, i od Hitlera do ovoga časa, vodi krstaški rat. Mi s Rusima nemamo mnogo sreće, nismo bogza kakvi prijatelji, ali im neprijatelji nikad nećemo postati, i to Zapad uvek ima na umu. Uza sve to, bili smo prilično naivni, imali smo iluzija o međunarodnom pravu i poštovanju nepovredivosti granica, o ravnopravnosti svih država i naroda, za šta smo bili bez milosti kažnjeni. Zapad je pokazao svoju prastaru, pljačkašku i lešinarsku narav, iskoristivši našu unutrašnju neslogu i probleme nagomilane tokom Brozove uprave.

Često pominjete istorijsko nasilje: da li je naša domovina u epicentru tog nasilja?

Nastanili smo se na raskrsnici balkanskih puteva, na prolazu za Malu Aziju, i moramo, u svakom trenutku, biti spremni na sve.

Da li je istorijsko ili neko drugo nasilje proizvelo vaše dobrovoljno izgnanstvo?

Otišao sam godine 1984. u času kada su se nad Jugoslavijom počeli skupljati oblaci. Počeli su me pratiti, prisluškivati, saslušavati i opominjati, pa sam se sklonio, ne konačno i ne trajno, pošto svake godine provedem dva-tri meseca u svom rodnom selu. Otkako sam otišao iz zemlje objavio sam ravno 28 novih knjiga. Više sam sa svojim narodom u tuđini nego da sam ostao u Beogradu da se s njim guram po prepunim autobusima GSP-a.

Branite se pisanjem a poeziju smatrate najčasnijim oružjem. Čime je to zaslužila?

Pesma je najviši ispit iz iskrenosti i istinitosti, kruna ozbiljnog suočavanja sa sobom i sa svetom. Pesničke zbirke su tanke, retke, pune respekta prema rečima, i pošto su nevelike po obimu, ne snose odgovornost za uništavanje šuma, ne doprinose strašnom zagađivanju prirodne okoline, što je slučaj sa lošim knjigama i novinama. Pesma je čuvar dostojanstva mišljenja i časti jezika, zato izvori poezije danas presušuju, na Zapadu više nego kod nas.

Živite u Francuskoj, prevodite sa nekoliko jezika, ali pišete isključivo na maternjem. Kako vas nije povukla avantura usvajanja drugog idioma?

Ja ne vladam ni srpskim jezikom onako kako bih želeo, pišem i brišem, mučim se i znojim kao niko moj. U stranim jezicima nemam šta da tražim. Sioran, koji važi za velikog stilistu francuske književnosti, jednom mi je rekao da se, u početku, kad god bi seo da piše na francuskom, osećao kao da oblači ludačku košulju. Strani jezici mi služe isključivo za čitanje i elementarno sporazumevanje, kao i za poneko pismo, ili članak, što činim retko i nerado, kad se mora. Svaka reč ima svoju treću, dubinsku dimenziju: u srpskom naslućujem tu dimenziju, a na stranim jezicima je ne osećam. Maternji jezik je ljubomoran, ne trpi konkurenciju. Zakleo sam mu se na vernost i održao sam zakletvu.

Raspadom Jugoslavije u našem okruženju pojavili su se neki novi jezici. Moglo bi se reći da su mnogim komšijama stigle muke s jezikom. Govorite li crnogorski?

Od Bjelovara do Prohora Pčinjskog, od Subotice do Splita, i od Pirota do Herceg-novog, slovenski živalj govori jednim jedinim jezikom kome sujetni političari nadevaju različita imena. To su žalosne budalaštine, u kojima važnu ulogu, pored političke volje, igraju glupost i neznalaštvo. Propala je Jugoslavija, najviši i najnapredniji koncept do kojeg su se uzdigli južni Sloveni, pa kud’ je otišlo tele, neka ide i uže, to jest, zajednički jezik. Državice, na koje se raspala Jugoslavija, već su potpale pod vlast stranih gospodara, a uskoro će im lingua franca biti engleski. Knez Mihajlova ulica u Beogradu u tome već igra avangardnu ulogu, sa nazivima firmi…

Mnoge evropske zemlje, pa i Francuska, vodile su ili vode antisrpsku kampanju, a sad nas pozivaju u zajednicu.

Oni bi prvenstveno želeli da dođu kod nas, da bi prodali zalihe robe s kojom ne znaju šta će. Svaki im je kupac dobar, a luksuzni auto lakše je prodati našim tajkunima, nego svojim milionerima. Spremni su da nas uključe u evroatlanske integracije i zbog podizanja bedema prema Rusiji: Kosovo je jedino zato i okupirano, da bi se izgradila baza Bondstil. A za sve to je bilo potrebno sprovesti pripremne radnje, pa je preduzeta desetogodišnja antisrpska kampanja, krunisana bombardovanjem. Priče o ljudskim pravima bajke su za malu decu. Kod nas im smetaju neke male nepravilnosti u izbornom postupku, a u Saudijskoj Arabiji im ne smeta sečenje ljudskih glava na javnom mestu. Tamo nema ljudskih prava, ali ima nafte.

A jesmo li mi neko i nešto, ili smo kolektivno slepi?

Mi smo mali narod sa visokom predstavom o slobodi, dostojanstvu, nezavisnosti i samopoštovanju. Vekovima smo se borili za te ideale, sačuvali smo veru i jezik, ime i svest o važnosti izgradnje države. U poslednjih dvesta godina osetili smo prve plodove tih dubokih težnji, i onda se, na kraju XX veka, na našem tlu pojavio novi, bolje maskirani i naoko prihvatljiviji okupator, ili, ako mislite da je ova reč prejaka, protektor i nadglednik naših unutrašnjih poslova. Presudnu reč na političkoj sceni tokom prošlog leta imali su strani ambasadori.

Deo političke elite ponaša se udvorički, a i kod jednog dela inteligencije oživeo je rajetinski sindrom. I to je strašnije od vojnog poraza. Ako nismo u stanju da se odupremo nadmoćnom neprijatelju i da ga isteramo sa našeg poseda, mogli bismo mu bar dati na znanje da ga mrzimo. Ne razumem kako je mogućno prijateljevanje sa onima koji su nas juče bombardovali. Pored slobodarskih težnji, kod nas je uvek bila jaka i ona druga tendencija, tradicija saradnje sa okupatorom.

Zašto umni ljudi ćute, a političari brbljaju?

Nije vreme za pametne. Oni su zaćutali i u Americi, a kod nas su se mnogi uplašili, ubeđeni da se uspostavlja novo hiljadugodišnje carstvo, i da je otpor uzaludan.

U vašim napisima prepoznaje se antiglobalistička tendencija. Kako vi gledate na antiglobalističke pokrete u svetu?

Globalizam ili mondijalizam u kojem je Evropa tek jedno od oglednih dobara, jeste strategija velikog kapitala, čiju je prirodu lucidno sagledao i opisao Karl Marks. To je borba svim sredstvima, uključujući i ratna, za slobodan protok novca, robe, investicija, kao i ideja koje zastupaju i nameću takvu slobodu. Prirodni neprijatelji globalizma, pored antikapitalističkih pokreta i partija, jesu nacionalne granice i nacionalne tradicije. To što su na udaru globalizma, u ovom času, pre svega Rusija i Kina, nikako nije slučajno.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *