EMIL VLAJKI O zločinima, slugama i lažima

Razgovarala

Branka Čuljić

Hrvat po ocu, Jevrejin po majci, Emil Vlajki, rođen je u Splitu. U Zagrebu je diplomirao ekonomiju i FPN, a na Sorboni u Parizu magistrirao i doktorirao. Desetak godina bio je profesor na FPN u Sarajevu, a onda su ga vetrovi rata odneli na Zapad. Predavao je na uglednim univerzitetima u SAD (Jejl), Kanadi, Francuskoj, Belgiji. Trenutno je profesor na Fakultetu za političke i društvene nauke u Banja Luci i na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu.

Profesor dr Emil Vlajki, autor dvadsetak knjiga iz oblasti političke filozofije, komunikologije i socijalne problematike, budući da je Hrvat po ocu, a Jevrejin po majci, te da je predavao na uglednim univerzitetima na Zapadu, imao je sve predispozicije da o raspadu SFRJ i učinku Srba u toj drami, piše i govori kao većina zapadnih intelektualaca, ili bar kao oni iz beogradskog kruga „dvojke“. Umesto toga, napisao je istinski vrednu knjigu „Demonizacija Srba”, kojom je razotkrio fabrikovane laži o srpskim zločinima, uzrocima rata u SFRJ, i tako na naučno utemeljen način razobličio demonizovanje Srba koje je označio kao nove Jevreje. Knjiga je kod nas gotovo prećutana, a sam profesor Vlajki nije rado viđen gost u Beogradu.

Ispisujući uporno i istinito hroniku raspada SFRJ, odavno ste napisali da će Srbi ispasti najveće žrtve raspada države. Šta je po vašem mišljenju uzrok tome?

Nije bilo teško to predvidjeti. Kada su postali jedina svjetska super sila, SAD su za jedinog istinskog konkurenta imali potencijalno ujedinjenu Evropu. Ujedinjenje je trebalo usporiti. To su postigli serijom balkanskih ratova u kojima su Srbi označeni kao glavni krivci. Bilo je jasno da Amerika, koja oduvjek u Srbima gleda potencijalne saveznike Rusa, želi da razbije Srbiju. Cjelovita Srbija je po njihovom viđenju najveća opasnost za američke interese na Balkanu, ma kako to čudno zvučalo. Oktobarski puč 2000. godine značio je dolazak na vlast jedne prozapadne i proameričke marionetske vlasti u Beogradu. Uprkos svemu što je ova vlast uradila po nalogu Zapada, a što se zove demokratizacija, proces razbijanja Srbije nastavlja se na razne načine, ali uvijek sa istim ciljem: otimanje djelova zemlje i smanjenje države. Sada je, vidim, na redu ponovno uspostavljanje autonomije Vojvodine, u kojoj je već sve srpsko zamjenjeno vojvođanskim. Vojvodina ulazi u projekat regionalizacije koja će dati osnova za slijedeće „autonomne oblasti“, a one će na mig „velikog brata“ tražiti samostalnost. Ukratko – srpstvo je u agoniji koja polako vodi ka samouništenju.

Srpsko utrkivanje u smišljanju najstrašnijeg samooptuživanja, što je bio dokaz navodne demokratije i ulaznica u svet”, vi ste nazvali prostituirano-mazohističkom kampanjom.” Objavili ste tada knjigu Demonizacija Srba”,  suštinsku analizu raspada SFRJ. Razotkrili ste u njoj, između ostalog, neljudskost globalizacije i prateće demonizacije svih neposlušnih protivnika novog totalitarizma.

Danas valjda ne treba dokazivati koliko je najveći dio onoga na čemu se zasnivala demonizacija Srba, bio lažan i isfabriciran od strane Zapada. Kao ne-Srbin, ali Jugosloven u srcu, nisam mogao podnijeti da se lažno i beskrupulozno demonizira jedan od mojih naroda. Ja sam borac, a ne grobar i, za razliku od Srba koji izgleda uživaju u svom samouništavanju; borio sam se pišući knjige i tekstove u kojima sam analizirao stanje u Jugoslaviji i Srbiji u toku posljednje dvije decenije. Nekoliko tih knjiga su danas postale službeni dokumenti Haškog tribunala.

Devedesetih ste bili profesor na kanadskom univerzitetu u Otavi i takvi kontra stavovi o Srbima mogli su vas koštati.

Moji problemi počeli su u Kanadi onoga trenutka kada se ta zemlja priključila agresiji na SRJ, uz žestoku demonizaciju Srba. „Demonizacija Srba” je izašla 2001. godine, kada su srušene dvije kule u Njujorku. Po uzoru na Amerikance, i njihovu tadašnju histeriju, i Kanađani su donjeli patriotski zakon, po kome su mogli hapsiti koga hoće, pod sumnjom za terorizam. Univerzitetske vlasti su mi skrenule pažnju da bi po tom novom zakonu i moja knjiga mogla podpasti pod iniciranje na terorizam. Podnaslov „Demonizacije Srba” glasi: „Zapadni imperijalizam, njegovi zločini, sluge i laži”. Ta prijetnja je bila kap koja je prelila čašu. Otišao sam u Francusku i tamo proveo nekoliko godina. Dobar dio  mojih napisa o demonizaciji Srba, o Srebrenici i, naročito, o ponašanju srpskih vlasti posle 5. oktobra, objavio sam u nekim francuskim časopisima.

Prognozirali ste da će se gušenje Srba nastaviti uprkos demokratiji”.

Ako hoćete da uništite neku zemlju u razvoju samo uvedite zapadnu demokraciju. Demonizacija Srba se konstantno reproducira u svjetskim razmjerima. Da bi Zapad opravdao svoje zločine mora stalno dokazivati da su Srbi opasnost po čitavu galaksiju, crne rupe. Taktika je slijedeća: malo ćemo demonizirati narod, nešto ćemo proglasiti genocidom, naći ćemo poltrone unutar srpskog javnog establišmenta, poput brojnih NVO koje će nastaviti demonizaciju iznutra. Usput rečeno, srpska samodemonizacija koja je krenula na svim medijima od 2000. godine, i traje do danas, vrsta je mazohizma neviđenog u suvremenoj  historiji. Napisao sam tada da me je obim i intezitet sluganstva dijela političkih i medijskih srpskih elita duboko potresao. Ja sam naučno pokušavao dokazati da su pravi zločinci članice „međunarodne zajednice”, na čelu sa SAD, a Srbi, koji su u stvari njene žrtve, tvrdili su da su oni zločinci. Utrkuju se ko će više poduprijeti američku tvrdnju da su Srbi remetilački faktor. Amerikancima je to potrebno jer, kažu, posao na Balkanu nije završen. Slijedi dalje razbijanje  Srbije i njeno utjerivanje, zajedno sa BiH, u NATO, što im je neophodno u sklopu novog hladnog rata koji Zapad vodi protiv Rusije.

U jednoj knjizi koja je izašla u Kanadi šest meseci nakon agresije na SRJ, a koja se zove Novi totalitarni poredak i uništenje Jugoslavije”, napisali ste da je Slobodan Milošević bio inteligentan, ali bez vizije. Njegovi ovdašnji protivnici i danas govore kako je on isključivi krivac za svu golgotu koju smo doživeli.

Tačno je da nije imao viziju ali nema nijednog državnika na svijetu koji bi obrušenje kakvo se srušilo na vas mogao spriječiti. Amerikanci su ti koji su razbili Jugoslaviju i embargom i bombama uništavali Srbiju. Planovi za to su napravljeni  20 godina ranije. On je bio anglofonac, proamerikanac i pokušavao je da taktizira, a zauzvrat bi dobio neke mrvice u vidu skidanja embarga sa Jugoslavije i Srbije. Pa iznova nova ucjena, i tako u krug. Bio sam Miloševićev savetnik u Hagu oko tri mjeseca. Pitao sam ga kako je moguće da su ga svaki put lažnim obećanjima prevarili i izigrali. Nije imao odgovor.

Ali u odnosu prema Americi nisu prošli bolje ni oni koji su posle Miloševića zagovarali drugačiju politiku.

Servilnost prema Americi koju kao svoju jedinu politiku zagovaraju petooktobarci, tu ne pomaže. U odnosu na ove marionetske postave na vlasti od 2000. do danas, Milošević je, ipak, bio gigant. On je jedina osoba na svijetu koja se usudila suprotstaviti koaliciji od 18 najjačih zemalja na planeti. Da je bio izdržao još mjesec dana, NATO bi se bio raspao kao kuća od karata.

Pisali ste i o smrti i egzekucijama srpskih političara. Uvek iz nekog svog ugla.

Godinu dana pre smrti Miloševića objavio sam na internetu tekst pod naslovom „Prave ubice su u Beogradu”, sa podnaslovom „Kako ubiti Miloševića i zašto”. Kada sam sa njim jednom razgovarao, rekao mi je slijedeće: „Emile, kada me nakljukaju sa različitim lijekovima protiv stresa, visokog pritiska i slično, potrebno mi je dva i po sata da ustanem iz kreveta.” Milošević je, dakle, praktično bio ubijen. Također sam 2003. godine, kada je Đinđić ubijen, objavio tekst „Godine opasnog življenja”, gde sam rekao da su njegovi egzekutori samo produžena ruka pravih egzekutora koji potječu iz dijelova „međunarodne zajednice”. On je istinski vladao Srbijom. Đinđić je počeo tako što je služio Zapadu , bio  je na čelu prevrata protiv Miloševića, i kao takav postao nezgodan svijedok za Zapad koji je izvršio taj prevrat. Njegove nevolje počele su kada je u Vašingtonu rekao da se pitanje Kosmeta neće rješavati u Americi nego u Beogradu. On je, dakle, progledao. Čovjek može griješiti ali ima pravo da se korigira. Po onome što je uradio, Đinđić nije bio velikan, ali po onome što je mogao da uradi, možda bi to postao.

Očigledno je da ima malo srpskih političara o kojima imate dobro mišljenje. Bez obzira na to da li su na vlasti ili u opoziciji.

Svi oni koji su bili protiv Miloševića i socijalizma, sada su na vlasti. Pokazalo se da je njihova pozicija bila pristajanje uz Zapad, a ne borba za demokraciju i ljudska prava. Čitava tzv. intelektualna opozicija u jugoistočnoj Evropi bila je prozapadna, mada je to uvijala u oblandu borbe protiv staljinizma. Danas, međutim, podržavaju duboko antiljudske metode Zapada, koje su mnogo gore od staljinističkih. Oni su bili i ostali u njegovoj službi. Tadašnja opozicija, poput Đinđića, Koštunice, Ćosića i ostalih, bila je prozapadne orijentacije. Protiv sam svakog dogmatskog komunizma, ali su ljudi tada imali sve ono što danas u demokraciji nemaju: pravo na rad, besplatno školovanje, besplatno zdravstvo.

Kako vam zvuči Tadićevo stalno zaklinjanje da se Srbija nikada neće odreći Kosova?

U teoriji i praksi, a naročito u politici, postoji raskorak između onoga što se govori i onoga šta se radi. Tadić, zapravo, aminuje stvaranje albanske države na Kosmetu; to je ono što suštinski čini. Može da priča šta hoće i da prodaje maglu ljudima. On je taj koji je doveo Euleks. Kada je oko sto hiljada Srba sa Kosmeta potpisalo peticiju protiv dolaska Euleksa, oglušio se o to. Nije poveo ni jedan sudski proces protiv zapadnih zemalja koje su priznale Kosovo. Jeremić kojeg je izabrao da bude ministar inostranih poslova, i koji, čini se, iskreno misli ono što govori, samo je paravan za antikosmetsko delovanje Tadića. Govoreći da se neće suprotstaviti vojnim sredstvima okupaciji Kosova i proglašenju nezavisnosti, vlasti u Srbiji rekle su – izvolite, uzmite nam naš teritorij. Mislim da Tadić nije za politiku, ali isto tako mislim da nije američki plaćenik. On je figurant koga strukture koje vode politiku i istinski su u službi SAD, podržavaju znajući da se na njega može lako djelovati. U otvorenom pismu napisao sam mu da bi za Srbiju bilo mnogo bolje da se nastavio baviti vaterpolom.

Šta mislite o onome što radi Nikolić, sada kao naprednjak?

Što se tiče razumijevanja politike, Nikolić je izrastao u dobrog političara. Oteo se ispod skuta Šešelju i vjerovatno je njihovo odvajanje bilo neminovno. No, meni se čini da on nema formata i snage da očuva istinski patriotski kurs u ovoj teško održivoj situaciji za Srbiju, a u krajnjoj liniji biće rezervna varijanta Tadiću. Podržaće ga kada se bude radilo o suštinskom antisrpskom djelovanju. Za mene je to neminovnost i bojim se da raspadom radikalne stranke nema više nikakve opozicije ovome što se naziva „srpski put u Evropu”, u koju će možda ući dijelovi sadašnje Srbije. Jedino što će Srbi dobiti sa izdajom Kosova, koju u ovom času živite, to je možda olakšica viznog režima. Pošto Srbija ima oko 40 odsto nezaposlenih i polovinu stanovnika na granici siromaštva, to običnom svetu ne znači ništa. Da ponovim, Tadić naivno misli da će dajući Kosovo biti primljen u Evropu. O tome nema govora, jer je još uvek na dnevnom redu razbijanje Srbije. To vam je konkretno sadašnji zakon o regionalizaciji koji će rasparčati Srbiju. Sadašnja marionetska ekipa na vlasti daje Kosovo ni za što. Postoji velika verovatnost da će se tom kursu pridružiti i Nikolić koji već uživa povjerenje dobrog dijela zapadnog establišmenta.

Kao što ste nedavno napisali, srpstvo je u agoniji. I u Republici Srpskoj. Dejtonski sporazum se sve manje poštuje. Da li Srpskoj preti ukidanje?

U procesu uništavanja svega srpskog, Dejton je jedan od najvećih uspjelih manipulativnih poteza SAD-a. Zbog predsjedničkog reizbora Klintonu je tada trebao mir u BiH. Pripremali su i uništenje Jugoslavije bombama i stvaranje Velike Albanije. Da bi sve to postigli, ponudili su Srbima privremeno republiku entitetskog tipa. To je bila čista farsa. Nad BiH je uveden američki protektorat koji je imao za osnovni cilj postepeno smanjivanje srpskih nadležnosti u RS. Amerika je tamo birala poltičare po svojoj volji, oni su u praksi sprovodili ono što SAD od njih traže. Za nagradu im je bilo dozvoljeno da pljačkaju RS do mile volje. Malo po malo, glavne nadležnosti iz RS prešle su na Federaciju. Čerupanje „dvoglavog orla” nastavlja se, tako da će RS brzo postati prazna ljuštura. Tako je po drugi put od početka devedesetih godina jedan konstitutivan narod u BiH bio izigran uz pomoć „demokracije”.

Zvuči začuđujuće da se srpski političari u BiH zalažu za ulazak u NATO.

Biti u službi Zapada znači i to odraditi. Ovde se misli da je Dodik opozicija  američkim protektorima, ali njega su upravo oni doveli na vlast 1998. godine, onda kada se pripremala agresija na Srbiju, kako bi smirio srpsko javno mnijenje u BiH. Stvara se samo marketinški privid da su u pitanju dve suprostavljene strane. Zalaganje srpskih političara u BiH da uđu u NATO može da se tumači dvojako. Ako je riječ o Srbima, srpski političari možda misle da će ulaskom u NATO poboljšati položaj BiH, posebno Republike Srpske, o čemu nema ni govora. Lobiranje za NATO možda ima veze i sa nekim ucenjenim političarima u RS. Sa druge strane, Amerika ima za cilj da u novom hladnom ratu sve zemlje istočne Evrope usmjeri protiv Rusije. Pitanje je samo šta da se radi sa Srbijom. Teško je donijeti novi zakon kojim bi se derogirala odluka o njenoj vojnoj neutralnosti, što bi ova ekipa na vlasti zapravo htjela. U ovakvoj geopolitičkoj situaciji može se desiti da se ulaskom BiH u NATO Srbi sa dvije strane Drine opet gledaju preko oroza. Kao i 1914. godine. Sve se ponavlja. Hegel je rekao da se historija ponavlja dva puta, a Marks je dodao – jedanput u obliku tragedije, drugi put u obliku farse. Ova farsa se opet može pretvoriti u tragediju.

U kom smislu?

Ako se prihvati ulazak u NATO, to znači da se prihvaća i NATO-država na Kosovu. Sve skupa diskurs o tome kako se Kosmet nikada neće dati je velika hipokrizija u kojoj učestvuju političke strukture Srbije, javni radnici, intelektualci, nažalost i dio pravoslavne crkve. Svi učestvuju u farsi, kao brane teritorijalni integritet i sve što uz to ide, a ustvari rasprodaju zemlju, služe američke gospodare, a dio naroda svode na nivo gladi. Ne obećavaju im hljeba, ali im obećavaju ulazak u Evropu.

Da li mislite da će Republika Srpska nestati?

Neće. Apsurd cjelokupne situacije u BiH je u tome što je Zapadu to svejedno. Njima je stalo da pojačaju korpus topovskog mesa za  Avganistan i Irak. Već su iz BiH vojnici išli u Avganistan u tzv. „mirovnu misiju”. Pošto Amerikanci vedre i oblače na prostoru BiH, oni će deklarativno podržavati političare tipa Dodika, ali samo zbog toga da bi u slučaju potrebe potpalili neki sukob i zabavili Evropu o svom jadu. Njima je jedini istinski konkurent potencijalno ujedinjena Evropa. Kada jednom BiH uđe u NATO, onda je SAD potpuno svejedno hoće li ili neće biti Republike Srpske.

U knjizi Američki teror” veoma iscrpno analizirate razne vrste američkog terorisanja sveta. Objavili ste je u Francuskoj 2003. godine (srpsko izdanje štampano je iste godine u Banja Luci), ali je u Beogradu, međutim, nema.

Suštinski, bez obzira na privid, ova knjiga nije uperena protiv SAD. Ona nije samo zbir zlodela počinjenih od strane jedne arogantne države. To je studija koja pokušava da objasni genezu američkog ponašanja, načine na koje ova supersila nastoji da očuva i proširi svoju ekonomsku, kulturnu, političku i vojnu dominaciju. Ova knjiga konačno uvodi svoje čitaoce u socijaldarvinistički mentalitet američkog naroda gdje puritanizam, maniheizam i indoktrinacija igraju značajnu ulogu. Moglo bi se naširoko govoriti o moralnim aspektima američkog terora, mada brutalnost najjačih nije isključivo njihovo svojstvo. Ono što je specifično u američkom slučaju, to je duh našeg vremena, postmodernizma, koji čini američku dominaciju krajnje brutalnom. Duboka je nehumanost američke socijadarvinističke opcije i stravično je da se Evropa sve više ideološki približava Americi. Evropljani se moraju boriti da ne upadnu u čeljusti američkog globalizacijskog utilitarizma i barbarstva koji ne priznaju ni historiju, ni tradicije, ni „bespotrebno filozofiranje”. I ta se borba mora voditi zbog toga da  ne bi dosadašnjoj evropskoj socijaldemokraciji alternativa postao američki neoliberalni socijadarvinizam koji slijedi logiku preživljavanja najjačeg, a propast slabih.

Da li u SAD postoji suprostavljanje američkom neoliberalizmu?

Postoji otpor među intelektualcima na američkim univerzitetima, ali njihove profesore ipak, kao i drugdje u svijetu, očekuje reizbor. Što se događa? Kada se suprotstave krvavim američkim avanturama, poput onih u SRJ ili Iraku, njih više ne izaberu za nastavnike i izgube posao. Problem je što američko javno mnjenje svaki put kada SAD povedu neki svoj mali prljavi rat, intenzivno podržava takve akcije. Intelektualcima koji se tome suprotstave, stižu desetine hiljada prijetećih pisama koji njihovo protivljenje smatraju činom izdaje Amerike. Takvi intelektualci vrlo su usamljeni jer je običan čovek amerikaniziran do ubistvenog nacional-šovinizma. Običan čovjek obožava kada Amerikanci vode svoje pobedničke ratove, gledaju to na televiziji kao veliki spektakl uživo, i uživaju u pobjedama svojih „bojzova” .

A na koji način se Evropa bori protiv američkog neoliberalizma?

Postmoderno doba ne posjeduje više nikakve velike ideje. Ljevice više nema u zapadnoj Evropi, nema socijalnih programa, nema budućnosti za mlade, nema novih radnih mijesta, nema ničega. Dominantni intelektualci tamo su desničari i oni sada podržavaju Ameriku, učestvuju u novom hladnom ratu protiv Rusije. Zapadni intelektualci su protiv progresa bilo koje vrste i podržavaju imperijalističku američku politiku.


Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.