BRANA CRNČEVIĆ Naše anacionalne zunzare dive se pepelu budućnosti

Razgovarala

Nataša Jovanović

„Svaki matori pisac mašta o tome da nekim pouzdanim novinama da svoj poslednji intervju – i zaćuti. Toga se, prirodno, niko ne drži. Do sada sam dao desetak poslednjih itervjua. Verujem da je ovo moj jedanaesti poslednji intervju“, rekao je Brana Crnčević dok sam uključivala spravu. Upitao me je za koga pišem, a na početku razgovora sam mu rekla da sam iz „Pečata“. To ga je obradovalo. „Biće to moj prvi poslednji intervju za vaše novine, uplašio sam se da ste iz „Politike“, njima sam dao svoj poslednji intervju pre dvadesetak godina“, rekao je smeškajući se. Pre nego što sam zaustila da mu postavim pitanje upitao me je kako se zovem. Natalija, rekla sam. Uz ime obično ide i prezime, rekao je. Panić, rekla sam. „Pucaj Natalija“ rekao je.

Pišete više od pedeset godina. To otvara mogućnost da su mnogi vaši čitaoci, u međuvremenu, preminuli. Znate li za koga danas pišete? Pročitala sam vašu knjigu u kojoj se obraćate sinovcu. Gde su Vaši sinovci danas, da li su se razočarali, čitaju li i ono što danas pišete?

Nije fer, Natalija. Prvo pitanje, pa odmah u čelo! Konobar! Donesite dami konjak, a meni dajte dupli. Nema izgovara, Natalija. Ili razgovaramo pod mojim uslovima, uz piće, ili nema razgovora. Ne izbegavam odgovor, dete, samo moram da se priberem. Pojačajte pitanje, ali prvo popite konjak.

Tu i tamo Vas iz nekih nevladnih organizacija, uglavnom dame i poneki gospodin, pominju kao Miloševićevog sukrivca za raspad Jugoslavije. Da li je to tačno, ili…

Usporite malo… Rat je, ej, velika priča. Idemo polako. Kako mogu da budem Miloševićev sukrivac za rat i raspad Jugoslavije, kada on nije krivac za rat i raspad Jugoslavije? Šta će nevinom čoveku sukrivac? Pogled unazad kaže da je bilo ovako: Versajski ugovor poništio je odluke Berlinskog Kongresa, dogovor na Jalti poništio je Versajski ugovor, a onda je došlo vreme da i dogovor na Jalti propadne. Svuda oko nas hladni rat, a mi uživamo u nesvrstanosti. Tito putuje, ali bogme i mi. Kad je komunizam počeo da truli, a nesvrstanost da vene, eto Novog poretka. Sređuje planetu po svome. Negde je dogovoreno da se nesvrstani svrstaju, a Balkan primitivan, ne razume stvari. Srušen je Berlinski zid, bračni par Čaušesku ode Bogu na istinu, a u Jugoslaviju je stigla priča da je vreme da se rastajemo. Tada sam počeo da pišem pisma sinovcu. Obične, iskrene priče, dete. Miloševiću se dopalo moje pitanje: koliko Srbija treba da bude mala da ne bi bila velika? To nas je zbližilo. I evo, Milošević ode tamo gde je, u istoriju koja je jednima sporna a drugi veruju da još traje, ja otaljavam ovo bljutavio vreme, ali pitanje kojim sam mučio sebe i njega, uporno živi: koliko Srbija treba da bude mala, da ne bi bila velika?

 

Poslednja si moja sinagoga moj poslednji Petrovgrad i Rim. S Tobom, možda, mogu i bez Boga, A bez Tebe ne mogu ni s njim. Brana Crnčević

O tome se danas priča u Vašingtonu, Briselu, u celoj Evropi, u Beogradu i Prištini. Ja, eto, sedim sa Vama, pijem konjak, i nadam se da ću za života saznati odgovor na to prirodno i logično pitanje. Krojači nove srpske istorije, domaći i strani, tvrde da se Milošević nije bavio pitanjem kojim se bavio: poturaju njemu, meni, svima nama, ideju da je Milošević vodio zločinački udruženu ekipu koja se bavila pitanjem: koliko Srbija treba da bude velika da ne bi bila mala!

Lažu, dete. San o tome da se Srbija ne smanji pretvoren je u laž da smo organizovali agresiju ne bi li povećali Srbiju.

Kad kažete da je Milošević nevin i da mu nije potreban sukrivac, da li u to iskreno verujete? Ili je to Vaš način da braneći njega branite sebe i režim koji je, ne jednom, okrivljen za rat u Jugoslaviji? Nevine žrtve…

Izvinite, moram da vas prekinem. Sto puta sam rekao i desetak puta zapisao da me nervira izraz „nevine žrtve“. Nije prirodno da žrtva bude kriva. Oslovljavaću vas imenom, jer primećujem da se nervirate kad vam se obratim sa dete.

Kraljevina Jugoslavija raspadala se u Svetskom ratu, ali ovo je Balkan, dok je trajao svetski rat u Jugoslaviji se onako pride, tek da se vidi ko je ko, razbuktao građanski i verski rat. Taj rat je docnije proglašen revolucijom, ej revolucijom! Umesto kralja dobili smo Tita koji je, nekako neprimetno, postao više nego kralj. Bio je samodržac, fol kolketivne, vladavine. Pod Brozom je skovan izraz nevine žrtve koji me nervira. Kad se o Srbiji radi, žrtve su precizno podeljene u nevine i krive.

A šta se dogodilo posle raspada Brozove Jugoslavije? Uprkos mnogobrojim istorijskim dokazima koje Haški tribunal vulgarno odbacuje, podela na krive i nevine žrtve postala je legitimna. Svako ko je u, nadajmo se poslednjem, ali dobro organizovanom građanskom i verskom ratu na tlu bivše Jugoslavije poginuo od srpske ruke, nevina je žrtva, a svi mrtvi Srbi guraju se, u Hagu, a vidi vraga, i u Srbiji, ahtisarijevski bljutavo i ženski goropadno u krive žrtve! Parfraziram jednu nakostrešenu damu koja kaže da se se o mrtvim Srbima može govoriti tek kada utvrdimo koliko su Srbi krivi za sve žrtve građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji. Tako je Srebrenica stavljena ispred Jasenovca o kom se jedva može govoriti, tako je ispalo da su Srbi proterani iz Hrvatske dragovoljno napustili svoje kuće i imanja, a Arbanasi koji su se, organizovano i privremeno napustili Kosovo ne bi li srpska krivica u Hagu bila opisana a NATO agresija opravdana, imenovani su u nevine žrtve.

O tome u „Pečatu“ ubedljivo svedoči Kosta Čavoški u tekstu „U službi NATO-a“ , baš kao i Slobodan Antonić u tekstu „Režiranje humanitarne katastrofe“.

Ispada, kako god okreneš, da su mrtvi Srbe manje mrtvi od onih koji su u građanskom ratu pali sa one druge strane. Da je neko optužio Srbe da su trgovali ljudskim organima zarobljenika to bi brzo ušlo u Haške i druge optužnice. A trgovinama organima zarobljenih ili otetih civila srpskog porekla stavljena je pod sumnju iako je to obelodanila Karla del Ponte.

Voleo bi da makar jedan jedini Amerikanac ili dva tri Evropljanina u kojima kuca srce mrtvog Srbina budu postiđeni. A srce kao srce, ne zna ni zašto ni kome kuca! Ne bi me začudilo ni da se pojavi teoretičar koji bi pokušao da dokaže da su oteti ili zarobljeni Srbi bili dobrovoljni donatori organa.

Kad me je gospodin Vučelić uputio da razgovaram s vama rekao je da ste vedar i duhovit čovek. Primećujem da nije tako. Vi ste ogorčen čovek. Možete li da kažete nešto vedro i duhovito o odnosima između Amerike i Srbije. Nedavno Vas je jedan gospodin koji ne deli Vaša politička stanovišta pomenuo kao mogućeg špijuna CIA. Ako ste špijun, stvarno ste vešt čovek…

Nije mi pružena prilika da sam izaberem tajnu službu za koju bih radio. Siguran sam da ne bih izabrao američku tajnu službu. Agent CIA srpskog porekla je, priča se, pre potpisivanja ugovara da radi za tu Agenciju dužan da kaže na tečnom i tačnom engleskom jeziku: God bless America and may the Devil take Serbija. („Bog blagoslovio Ameriku, a đavo neka nosi Srbiju“) a ja bih, kako sam blesav, rekao: God bless Serbia and may the Devil take America! (Bog blagoslovio Srbiju, a đavo neka nosi Ameriku)

Vi smatrate da je to vedra, čak duhovita, misao!?

Ne, Natalija. Život je odredio da budem vedro mračan ili, ako više volite, mračno vedar! Amerika i Engleska i NATO koji ih vojnički opslužuje imali su neverovatno priliku da nas posle bombardovanja šarmiraju. Mogli su, da im je to palo na pamet, da izdvoje iz džeparca svojih bankara, dvadesetak milijardi dolara i da izgrade ono što su u Srbiji bombardovanjem porušili, mogli su s malo dobre volje da obeštete porodice poginulih u poduhvatu koji oni zovu „Milosrdni anđeo“. To bi ih koštalo još neku milijardu dolara.

Ali, oni nisu došli da daju, nego da uzmu.

Sad skraćuju Srbiju za Kosovo, a u toku je pokušaj da se Srbija skrati i za Vojvodinu. Oni, daleko od otadžbine, brane američke interese, a mi, ovde, neko ogorčeno a neko vedro, u tome učestvujemo.

Uzmite slučaj Miladina Kovačevića, da bi se držali američke verzije međunarodnog prava potgrebno je da izručimo Miladina Kovačevića i pride obeštetimo Ameriknca kog je istukao i njegovu porodicu sa milion dolara. Srbija, eto, duguje Americi milion dolara, i jednog studenta, a oni nam duguju mrtve građane Srbije i kako stvari stoje, Kosovo.

Kad bi isplatili ono što smo jedni drugima dužni možda bih se i ja, budući da sam naivan, zaljubio u Ameriku.

Uvukli ste me u suvu političku priču. Možda je vreme da razgovaramo o književnosti. Šta, izuzev zapisa u Kuriru i Glasu javnosti, pišete?

Konobar, poslužite gospođicu i mene kafom i vodom. Hvala Natalija što ste se setili da, još vek, pišem. Pišući, kao i uvek, prehranjujem i pojim svoju gorčinu. Roman Čuvari pepela koji sam upravo završio nameravam da objavim u izdavačkoj kuži Igam koju vodi moj prijatelj pisac Miroslav Toholj. Biće to, ako Bog da, u maju. Kad sam prihvatio intervju za Pečat, poneo sam delić rukopisa svog romana kao dokaz da još pišem. Što bi mi verovali na reč? Zamislite da je ovo književno popodne, ja vam uz kafu, čitam svoj rukopis. Hoću da dokažem da ono što mislim i govorim, ponekad i pišem. Evo odlomka iz pisma koje je Boris Jegorovič Fakmeljnikov, Rus po ocu a Srbin po materi, uputio priređivaču svoje lude knjige, psihijatru Jarčeviću.

Nemam ništa protiv da pričitate odlomak koji nudite Pečatu, ali ipak mi dajte zapisani odlomak iz vašeg romana, dokument je dokument…

Oprezni ste Natalija, to mi se dopada. Daću vam delić rukopisa, ali ću Vam ga pročitati, možda će Vam to korisiti u nastavku razgovora.

ODLOMAK IZ ČUVARA PEPELA

Jarčeviću nije promaklo da Borisovo pismo počinje čudno. Stavio je u dvostruku zagradu uputstva namenjena priređivaču. Bila je to jasna ponuda da sam odluči da li će taj delić rukopisa uvrstiti u knjigu ii ne.

((Maя ili neke druge žene sklone sumnjičenju mogu optuživati Meri zbog koketiranja sa Edom, ali я Boris Jegorovič Fakhmeljnikov, baš kao i moja čestita sestrica Emiliя, verujemo da je ljubav koju Meri oseća prema Džonu besprekorna. Яrčevič će, znam, sitničavo i tačno zapaziti da ovoga puta rusko я ne pišem samo kao pozajmicu kad utvrđujem ko sam. U snu mi se, bezrazložno ili sa nekim tajnim namerom, pojavila Maя… Zapisao sam, na prvi pogled mimo svakog razumnog opravdanja, imena Maя i Emiliя, baš kao i prezime Яrčević, upotrebljavajući umesto srpskog dvoslovnog ja, jednoslovno rusko я.

To činim jer hoću da saopštim svom prijatelju, a eto sada i zetu, da su on i Vavić, čitajući Sveske uspomene nemarno i površno zaključili da, ne znajući ko sam i zašto živim, upotrebljavam rusko я prizivajući oca kog nikad nisam video. Uvek sam slutio, a danas znam: slovo я je tajni znak koji vezuje Srbe i Ruse po čije duše idu sluge sotonine i inoverci. Propovedaću, krsteći nekrštene ili utvrđujući veru krštenih, tajnu koja vezuje Srbe i Ruse. Ja i я su jedno. Čak i da nisam Rus po ocu, a Srbin po materi, bio bih istovremeno Srbin i Rus… Vezani smo i za rusko mы. Mi i mы smo nerazdvojivi. Gde se Karađorđe sklonio bežeći od Turaka? U tvrdo rusko mы. Zato ću propovedati: я i ja smo jedno, mы i mi smo isto.

Nije li sam Seriks priznao da je neumoljivi Čerčil rekao da je srpski knez Pavle sumnjiv zbog srpsko-ruskog porekla. Zbog toga mu je pisana Keniя? Isto bi se dogodilo i da je knez Pavle bio Srbin i po ocu i po materi. Vazda je tako bilo i sad je tako, inoverci u Srbima vide Ruse, a u Rusima Srbe. Nisu li zli dusi koji vršljaju Srbijom bacajući svakojake čini na srpsko i rusko pravoslavlje širili vesti da se Radovan krije u Hilandaru, jer gde bi se pravoslavac krio nego u tvrđavi pravoslavlja? Da li je zbog toga Hilandar u vatri goreo? Nije li Vavić, taj sićušni zloduh, uporno optuživao mitropolita Anfilohiя da se Radovan krije u nekom manastiru srpskom, a docnije se obrušio na Rusiju. „Tamo je”, govorio je uporno. A kad se Radovan pojavio u koži dr Dragana Davida Dabića nisu li se vavićevski srpski zlodusi, šegrti inovernih zloduha, oglasili pričom da je Radovan egzibicionista koji nije odoleo potrebi da ne kaže kako je nadmudrio ceo svet, krijući se sam u sebi. Hvala ti Яrčeviću zbog toga što okopavaš nad mojim rukopisom uveren da moram zapisati ono što nam se događa, jer gadosti koje žive u novinama i feljtonistici ne umiru istog dana kad su rođene; i tebe i mene muči strah da će nas dogovorena laž koju propovedaju domaći sićušni zlodusi i njihovi inomajstori, nadživeti… ))

Vi, gospodine Crnčeviću, ako sam vas dobro razumela, citirajući sopstveni rukopis pokazujete da su vam Rusi bliži od Amerikanaca. Postoje ljudi koji veruju da su nam, uprkos geografskim parametrima, Amerikanci ipak bliži. Jedan Vaš neistomišljenik to dokazuje mogućom istinom da su Ahripelag Gulag i Goli otok bliski rođaci. Postoje ljudi koji dokazuju da nam u istoriji Rusija nikada nije pomogla. Imate li kontraargumente?

Ponekad kažem banalnu istinu, Rusi nas nikada nisu bombardovali! Ali, vidim da vam je to, čim dovodite u rođačku vezu Arhipelag Gulag i Goli otok, malo.

Priklanjam se onim istoričarima koji veruju da su nas posle onog Svetskog rata Sovjeti istovremeno oslobodili i okupirali. Srpsku istoriju piše đavo, a Bog neće ili, hoću da verujem, ne stiže da je rediguje. Tačno je da su Goli otok i Arhipelag Gulag đavolski povezani, ali to nam ne daje poravo da previdimo đavolsku rođačku vezu između bombardovanja Srbije posle kog smo istovremeno oslobođeni i okupirani – i demokrature koja trenutno vlada Srbijom. Privid da smo posle bombardovanja slobodniji nego ikad neguju, đubre i zalivaju najviđeniji predstavnici demokrature i specijalizovane nevladine organizacije. Hag se lažno predstavlja kao Nirnberg, demokratura kao demokratija, a sofisticirana saradnja sa okupatorima kao Evropski put Srbije. Bog će imati mnogo posla da tu đavolsku zavrzlamu razmrsi.

Da li dozvoljavate mogućnost da je vaša ocena po kojoj je Srbija istovremeno oslobođena i okupirana, ipak preterena?

Lukavo! Odgovoriću, ipak, na vaše pitanje krajnje bezazleno i iskreno. Ako je moje uverenje da smo okupirani preterano, šta mislite koliko li je tek preterano mišljenje onih koji veruju da smo danas slobodniji nego ikad? Evropa nas uporno ubeđuje da smo slobodni i uči nas kako da, ropskim ponašanjem, dokažemo koliko smo slobodni. „Katarza, ili smrt“, to je slogan kojim muče sve manju srpsku državu. Evo, ja sam teorijski veoma slobodan čovek, ali ne znam šta da radim sa svojom slobodom? Često pomišnjam da je nekom poklonim, nek on vidi šta će s njom!

Vi, dakle, ne verujete da evropski put Srbije nema alternative?

Evropski put Srbije je stvarno bez alternative. Evropa je velika civilizovana džungla paragrafa. Valja proučiti sve paragrafe i prikloniti im se, ne bi li bili primljeni u stilizovanu šumu u kojoj nema mesta za divlje zveri? Mi svaki dan dokazujemo da nismo divlje zveri, a Evropi je to malo. Kakve veze ima bela šengenska viza, sa izručenjem sve crnjeg generala Mladića? To je alternativni rukavac u reci bez alternative? Kakve veze ima priznanje nezavisnog Kosova sa razvojem demokratije u, na silu skraćenoj, Srbiji? Naš bezuslovni put u Evropu mnogostruko je uslovljen. Uče nas da bez stida budemo bestidni! Evropa je kažu, a i ja u to verujem, naša sudbina. Evropa je kažu, a i ja u to verujem, naša budućnost. Ali, ostaje mi pravo da bude sumnjičav.

Ponekad me muči sumnja u evropsku budućnost Srbije, a više od toga muči me samo sumnja u evropsku budućnost Evrope.

Znam da Srbija takva kakva je, ne bi li je postavili na miru, mora da se skloni u Evropu takva kakva je. Ali, kako to da izvedemo bez Kosova i, sva je prilika, bez Vojvodine?

Vaš odgovor miriše na političke stavove Voje Koštunice. Nije li on, s neugodne pozicije srpskog premijera, obelodanio formulu: Evropa da, ali bez Kosova, ne!? Izgleda da Vi delite njegovo mišljenje?

Malo je reći da delim njegovo mišljenje. Ja ga množim sa mišljenjem drugih opozicionih lidera koji razmišljaju o nacionalnim interesima. Opozicija će, htela ne htela, morati da odustane od delenja i prihvati množenje kao nacionalnu računsku radnju.

Najprobitačnija politička radnja u Srbiji je sada, nadam se privremeno, oduzimanje. Postoje političke stranke koje pokušavaju da proglase oduzimanje jedinom logičnom računskom radnjom. Oduzmeš Srbiji Kosovo, i tvrdiš da si dobro prošao.

Teoretičari katarze uporno tvrde da se nismo dovoljno pokajali. Njima svako nacionalno i ekonomsko poniženje Srbije izgleda prirodno. E, nije. Gde je, kada i na kom mestu, odlučeno koliko i zašto Evropa može ponižavati Srbiju? Valja da se prebrojimo na izborima i utvrdimo kome je tog poniženja dosta, a kome je to, još uvek, malo.

Pripremajući se za ovaj razgovor čitala sam Vaše zapise u novinama i knjige. Na mnogo mesta, veoma emotivno, tvrdite da vam se smučio srpski politički plićak u kom se toliko ljudi brčka. Stekla sam, kao čitalac, utisak da se više nikada nećete baviti politikom. Niste li vi govorili i pisali da politika nije obična kurva, niste li politiku opisivali kao kupleraj iz kog niko nije izašao nevin. A ipak, čitajući vaše zapise i prateći vašu javnu reč, vidim da se, opet, bavite politikom. Čak ste prihvatili i čin u Srpskoj naprednoj stranci. Vi ste član Predsedništva te stranke. Čime objašnjavate svoju nedoslednost.

Pokušaću da upotrebim junaka svog romana Čuvar pepela, Borisa Jegoroviča Fakhmeljnikova da, umesto mene, objasni čime sam iznerviran. On je poslao pismo svojoj prijateljici Meri iz jedne evropske ludnice u kojoj je lečen. Deo pisma pisan je u prvom, a deo u trećem licu.

DEO PISMA BORISA JEGOROVIČA

Aca Konj je održavao higijenu red i mir na spratu ludnice u koju je Boris Jegorović vraćen zbog sikirice koja je pomogla olovci da u Borisov dosije bude zapisana SCHIZOPHRENIA PARANOIDES. Svakojakim trikovima izbegava lekove kojima su nameravali da ga kljukaju, kao gusku. Svikao na svakojake ludnice Boris se nije plašio lekara ni bolničara, čak ni ludaka koje su smatrali najopasnijim. Izuzetak je bio Aca Konj. Ta grdosija je imala svoja pravila kojih su se svi morali držati. Pratio je „svoju braću po ludilu“ u klonju pazeći da ne pišaju pokraj šolje. A to se često događalo.

„Šlic se otvara levom rukom, a kita vadi desnom, mlaz se uperi u šolju, tako se piša“, govorio je Aca Konj i nepuslušne šamarao ili udarao nogom u stražnjicu.

Zašto je Konj tražio da prilikom jednostavne radnje kakva je pišanje budu upotrebljene obe ruke, samo on zna. Posebno je tukao nesrećnika koji je šlic otvarao desnom rukom, a kitu vadio levom. Nevoljnik nikako da utuvi pravilo. Iznerviran poukama i batinama kojima ga je redovno častio Aca Konj čovek je okrenuo mlaz prema Aci Konju. Pogodio ga je visoko, u lice. Zapišao mu je oba oka.

„Ja sam levak, konjino“, prosiktao je ljutito.

I poče rat između Levaka i Ace Konja. Levak je, svako malo, imao potrebu da mokri, a nikako da pogodi ruku kojom ga vadi. Borba je trajala više od tri meseca. Aca Konj je pobedio, naučio je levičara da ga vadi desnicom.

Boris Jegorovič i sad, uprkos novom životu koji mu je darovan, ponekad pomišlja da, možda bez odobrenja Seriksovih službenika, neki izludeli Aca Konj uči zbunjene Srbe da se šlic može otvarati levom rukom ili sa obe ruke, ali da se aparat vadi isključivo desnom rukom. Pišanje u šolju nije obavezno. Dozvoljeno je zapišavanje svakoga ko se ne drži pravila propisanog od evropskog ili američkog Ace Konja.

Što se pravog Ace Konja, onog iz ludare, tiče taj nije daleko dogurao. Namerio se na osetljivog tipa. Kad ga je, zbog kite izvađene pogrešnom rukom, Aca Konj ošamario, tip je odnekud izvukao šrafciger – i pravo u srce.

Prisećajući se tog događaja Boris Jegorovič je napisao pisamce i poslao ga na tajnu adresu Meri Džojs sa molbom da sa sadržajem tog pisma upozna i Džona Fjodoroviča.

„Draga Meri,

Šaljem ti kopiju stilske vežbe kojom sam se pozabavio pišući je u trećem licu jer sam, kao što vidiš, spreman da hrabro vodim svoj drugi život. Bilo bi dobro da ti, ili Džon, nekako obavestite Seriksa šta se događa u Srbiji i, ako vam se ukaže prilika, zamolite tog gospodina da opozove pravila po kojima u Srbiji mora da se piša vadeći alatku isključivo desnom rukom. To se pretvara u pravilo kog se Srbija mora držati ne bi li se približila Evropi, u kojoj takva pravila ne važe. U Evropi je, kao što oboje znate, pišanje strogo protokolisano, a velika nužda stilizovana.

Ne bi bilo inteligentno da priču o Aci Konju servirate Seriksu, on to može razumeti kao pretnju, a onda nevoljama ne bi bilo kraja. Pretiti najmoćnijem čoveku na svetu šrafcigerom zaista je besmileno, jer…

Pozdravlja te i voli tvoj, sasvim drugi Boris Jegorović Fakhmeljnikov.“

Razumem pobunu junaka Vašeg romana. Ali to nije odgovor na pitanje da li ste, ili niste, nedosledni. Čime objašnjavate svoj povratak u politiku? Zašto se opredeljujete baš za Tomu Nikolića i Vojislava Koštunicu? Koga još podržavate?

To je moja sudbina, Natalija. Svako malo me neko, kao vi sada, tera iz literature u politiku i iz politika u literaturu. Takav sam kakav sam: u politici kojom se bavim ima literature, u literaturi kojom se bavim ima politike. Moj junak Boris Fakhmeljnikov i ja ličimo jedan na drugog. Ja sam ga naterao na pobunu. Što se Tome Nikolića i Voje Koštunice tiče pokušavam da utvrdim kako su se, sticajem prilika, mimolazili kad o nacionalnim pitanjima misle slično, ili, još tačnije, isto! Ali, ne podržavam samo njih dvojicu. Podržavam svakog mislećeg čoveka iz opozicije i, što da ne, i među onima koji su na vlasti, pod uslovom da nacionalni interes stave iznad ličnog ili globalistikog interesa.

Poezija mi pomaže da razumem politiku na svoj način. Pod Brozom sam pevao o Srbiji:

Poslednja si moja sinagoga

moj poslednji Petrovgrad i Rim.

S Tobom, možda, mogu i bez Boga,

A bez Tebe ne mogu ni s njim.

I danas, čista srca, potpisujem tu pesmu.

Srbi su dalekih šezdesetih godina prošlog veka, razumeli ove stihove. Oni su me odveli u politiku. Docnije se politika odužila stihovima, proterala me je u poeziju. Ja sam nomad, Natalija. Sada pokušavam nemoguće, bavim se literaturom i politikom istovremeno.

Moj junak Boris Jegorovič Fakhmeljnikov i u moje ime moli lidera vladajućih porodica, a te porodice upravljaju svetom, tajanstvenog ser Seriksa da abolira Srbiju od svakojakih poniženja. Zapazili ste da Fakhmeljnikov misli da je besmisleno pretiti najmoćnijem čoveku sveta šrafcigerom. I ja mislim da smo spali na šfraciger. Ili na praćke? Ali, ruke su nam još uvek slobodne. Moje pravo da pišam uz vetar, makar sebe zapišao, ne dam nikome. Veća je sramota da pišam niz vetar i, slučajno ili namerno, to je svejedno, zapišam Srbe i Srbiju. O sranju bi mogao da Vam kažem mnogo više, ali budimo dosledni, zadržimo se na pišanju.

Vi verujete da su vaša literatura i politika kojom se bavite usklađeni? Knjige se u ovoj internet eri sve manje čitaju. Na koju biste knjigu, meni ili čitaocima Pečata, skrenuli pažnju?

Nedavno je na Pravnom fakultetu, u Petici, bila promocija knjige profesorke Smilje Avramov. Naslov knjige je upozoravajući: Genocid u Jugoslaviji 1941- 1945, 1991… O knjizi su, pred punom Peticom, govorili akademici Dragan Nedeljković, Vasilije Krestić i Kosta Čavoški – i autor knjige. Sjajni govornici i svečana tišina. Da je, kojim slučajem, u salu uletela neka anacionalna zunzara neko bi je uhvatio rukom – i smirio.

Uzimite tu kultnu knjigu i pročitajte je. Ne čitajte je kao druge knjige, upalite sve sveće koje imate u kući dok je čitate.

Valja odati poštu mrtvima.

Sutradan sam uzeo novine i pogledao vesti. Po svemu sudeći promocije te knjige nije ni bilo! Ne pitajte me zašto? Čuvari pepela među kojima gospođa Avramov ima visok čin, dogovoreno se prećutkuju. U novinama je, umesto razgovora sa Smiljom Avramov, objavljeno nekoliko intervjua sa anacionalnim zunzarama, a iste večeri su dve zunzare zujale na TV o srpskim zločinima koji se ne mogu prećutati. U Srbiji, svakoga dana sve više, anacionalne zunzare zuje protiv pepela prošlosti i dive se pepelu budućnosti.

Planirate li da…

Ne planiram ništa. Živim kako padne, padam kako živim. Evo, danas razgovaram sa Vama za Pečat i moram da legnem ranije jer nameravam da sutra, ako Bog da, u društvu vašeg urednika, odem na grob Slobodana Miloševića u Požarevac…

Idete li na godišnjicu Miloševićeve smrti kao njegov prijatelj ili kao član predsedništa Srpske napredne stranke?

Ne mogu da vam kažem da li onaj Brana Crnčević koji se bavi literaturom vodi na godišnjicu velikog pokojnika onog Branu Crnčevića koji se bavi politikom. To bi uvredilo onog Branu Crnevića koji se bavi politikom. Zbog toga kažem da tamo, kao što je red, vodimo jedan drugog. Obojica mu dugujemo počast i izvinjenje, prvi zbog toga što nije uvek, i na vreme, razumeo da je Milošević krenuo na hod po mukama zbog Srba i Srbije, i često mu stao na muku i kad vreme nije; drugi ide na izvinjenje zbog toga što argatujući u novinama, još nije stigao da valjano i pošteno opiše hod svog prijatelja po mukama. Što se Srpske napredne stranke tiče njoj će, znam, biti drago što sam otišao da se poklonim svom prijatelju u svoje ime i u ime Srpske napredne stranke.

Hajde da ovde zapečatimo razgovor za „Pečat“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *